© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
ALBERT-ENGELMANN-GESELLSCHAFT MBH protiv AUSTRIJE
(članak 10.)
Presuda od 19. siječnja 2006. godine
Povreda članka 10. (sloboda izražavanja)
ČINJENICE
Podnositelj zahtjeva Albert-Engelmann-Gesellschaft mbH je vlasnik i izdavač časopisa “Der 13. – Zeitung der Katholiken für Glaube und Kirche” (13. – novine katolika za vjeru i Crkvu), sa sjedištem u Austriji.
Dana 13. studenog 1996. godine časopis je objavio razna pisma o Pokretu za referendum Crkve. Jedno od pisama spomenulo je g. Paarhammera (tada glavnoga vikara (Generalvikar) arhidioceze u Salzburgu, člana Kaptola salzburške katedrale (Domkapitel) i profesora kanonskog prava na Sveučilištu u Salzburgu), te sugerirao da je on „pobunjenik“ i „kritičan prema Crkvi“ i predbacio mu da je „javno kritizirao i omalovažavao papu na iznimno uvredljiv način“. Isto je tako izrazio mišljenje da bi svećenici koji kritiziraju Crkvu trebali biti uklonjeni sa svih utjecajnih položaja te da bi na njihovo mjesto trebalo imenovati one doista lojalne papi i Crkvi.
Navodi su se odnosili na priopćenje za tisak koje je izdao Kaptol Katedrale u prosincu 1988. godine i na intervju koji je g. Paarhammer dao radiju u siječnju 1989. godine u kojem je rekao, između ostaloga, da je postupak Svete Stolice koji se odnosi na nasljedstvo nadbiskupa Salzburga Kaptol Katedrale stavio u situaciju moralnog sukoba.
U ožujku 1997. godine g. Paarhammer je od poduzeća podnositelja zahtjeva zatražio naknadu štete za klevetu na temelju članka 6. Zakona o medijima (Mediengesetz).
Domaći sudovi su smatrali da su izjave dane u pismu izjave o činjenicama kojima je nedostajala dovoljna činjenična osnova, da su one oštetile ugled g. Paarhammera te da poduzeće podnositelj zahtjeva nije tužitelju dalo priliku komentirati ili se ograditi od sadržaja pisma. Dana 11. studenog 1997. godine Regionalni sud u Salzburgu (Landesgericht) dosudio je g. Paarhammeru 30,000 ATS (2,180.19 EUR) kao naknadu na temelju članka 6. Zakona o medijima i naložio poduzeću podnositelju zahtjeva da objavi presudu i nadoknadi troškove g. Paarhammera. Presuda je potvrđena u žalbenom postupku.
Dana 11. lipnja 1999. godine nadbiskup Saltzburga opozvao je g. Paarhammera s njegove funkcije glavnoga vikara te ga je 1. siječnja 2001. godine imenovao predsjednikom Međunarodnoga centra za znanstveno istraživanje.
POSTUPAK I SASTAV SUDA
Zahtjev je podnesen Europskom sudu za ljudska prava 25. studenog 1998. godine i utvrđeno je da je nedopušten 15. rujna 2003. godine.
Presudu je donijelo vijeće od sedam sudaca.
PRIGOVOR
Poduzeće podnositelj zahtjeva prigovorilo je zbog toga što mu je bilo naloženo platiti naknadu na temelju Zakona o medijima, pozivajući se na članak 10.
ODLUKA SUDA
Članak 10.
Sud je utvrdio da je nalog domaćih sudova kojim je bilo naloženo platiti naknadu predstavljao miješanje u pravo poduzeća podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja na temelju članka 10. Miješanje je bilo propisano zakonom (članak 6. Zakona o medijima, u svezi sa člankom 111., stavcima 1. i 2. Kaznenog zakona) te je taj sudski nalog zaštitio ugled ili prava drugih.
Pri ocjeni je li mjera koju su odredili austrijski sudovi odgovarala „vrlo hitnoj socijalnoj potrebi“ i je li bila „razmjerna cilju kojemu je težila“, Sud je pridao osobitu važnost kontekstu dotičnih izjava, razlozima koje su naveli nacionalni sudovi i prirodi miješanja.
Sud je smatrao da su razlozi koje su naveli austrijski sudovi bili „relevantni“ za opravdanje miješanja kojemu je prigovoreno. Preostalo je utvrditi jesu li bili „dovoljni“.
Sud je prije svega primijetio da su izjave dane u časopisu u kojemu je pisano o crkvenim pitanjima i u vezi s vjerskom raspravom koja je bila od znatnog interesa za dotičnu vjersku zajednicu u doba ovih događaja, i to za Pokret za referendum crkve. Nije se činilo da su austrijski sudovi uzeli u obzir taj kontekst.
Daljnji čimbenik koji je trebalo uzeti u obzir bila je razlika između izjava o činjenicama i vrijednosnih sudova. I dok se postojanje činjenica moglo dokazati, istina vrijednosnih sudova nije podložna dokazu. Međutim, čak i kad je izjava dosegla vrijednosni sud, razmjernost miješanja je mogla ovisiti o tome je li postojala dostatna činjenična osnova za dotičnu izjavu, budući da bi se čak i vrijednosni sud bez ikakve činjenične osnove koja bi ga poduprla mogao smatrati prekomjernom.
U slučaju poduzeća podnositelja zahtjeva, pismo uredniku izrazilo je mišljenje o potrebnim promjenama unutar klera katoličke crkve i dalo primjedbe o g. Paarhammeru u tom kontekstu. U tom pogledu, za razliku od domaćih sudova, Sud je smatrao da su te izjave vrijednosni sudovi a ne izjave o činjenicama. Sud je nadalje primijetio da je za te izjave postojala činjenična osnova budući da je g. Paarhammer prethodno kritizirao Svetu stolicu. Doduše, izrazi korišteni u dotičnom pismu uredniku mogli bi se učiniti donekle ishitrenima. Međutim, Sud je ponovio da sloboda tiska dozvoljava jedan stupanj pretjerivanja, ili čak i provokacije. Komentare stoga treba smatrati dozvoljenim vrijednosnim sudovima.
Sud se nije složio s nacionalnim sudovima da je činjenica što autor dotičnih izjava nije bio identificiran i što se poduzeće podnositelj zahtjeva nije ogradilo od njihovih sadržaja bila relevantna za osudu poduzeća podnositelja zahtjeva na temelju Zakona o medijima. Kao što je Sud rekao u prethodnim prilikama, opći zahtjev da se tisak sustavno i formalno ogradi od sadržaja izjave treće osobe koja bi mogla uvrijediti ili provocirati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije sukladan s njegovom ulogom pružanja informacija o tekućim događajima, mišljenjima i idejama.
Stoga Sud nije mogao utvrditi da su izjave u odnosu na g. Paarhammera dane u konkretnom kontekstu rasprave koja se odnosila na crkvu, predstavljale bespotreban osobni napad na njega. U tim se okolnostima razlozi koje su naveli austrijski sudovi kako bi opravdali miješanje, ne mogu smatrati „dovoljnima“. Stoga je došlo do povrede članka 10.
Sudac Steiner je izrazio suprotno mišljenje kojemu se pridružio sudac Kovler, a koje se nalazi u prilogu presude.
Na temelju članka 41. (pravedna naknada) Konvencije, Sud je poduzeću podnositelju zahtjeva dosudio 10.387,77 EUR na ime materijalne štete i 9.919,99 EUR na ime troškova i izdataka. Nadalje je jednoglasno presudio, da utvrđenje povrede samo po sebi predstavlja pravednu naknadu svake nematerijalne štete koju je pretrpjelo poduzeće podnositelj zahtjeva.
Full & Egal Universal Law Academy