© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. godina. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund) i nije obavezujući za Sud. Više informacija može se pronaći u punoj izjavi o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informator o sudskoj praksi Suda br. 165
Jul 2013. godine
Allen protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] - 25424/09
Presuda 12.7.2013. godine [Veliko vijeće]
Član 6
Član 6.2
Pretpostavka nevinosti
Odbijanje da se plati naknada štete nakon što je preinačena osuđujuća presuda podnositeljke predstavke za krivično djelo: nije utvrđena povreda
Činjenice – U septembru 2000. godine podnositeljka predstavke osuđena je za ubistvo svoje muške bebe na osnovu medicinskih dokaza da povrede dječaka odgovaraju "sindromu potresenog djeteta" (koji je takođe poznat kao "povreda glave koja nije nastala slučajno" (non-accidental head injury - NAHI). U žalbi ona je tvrdila da novi medicinski dokazi ukazuju na to da povrede mogu da se pripišu drugom uzroku a ne sindromu NAHI. U julu 2005. godine Apelacioni sud (Krivično odjeljenje) poništio je njenu osuđujuću presudu na osnovu toga što presuda više nije bila sigurna nakon utvrđivanja da su novi dokazi možda uticali na odluku porote. Tužilaštvo nije tražilo ponovno suđenje jer je podnositeljka predstavke već odslužila svoju kaznu i jer je protekao značajni vremenski period.
Podnositeljka predstavke uložila je tužbu Državnom sekretaru po članu 133 Krivičnog zakona iz 1988. godine ("zakon iz 1988. godine") koji predviđa da se mora platiti naknada svakom licu koje je bilo osuđeno za neko krivično djelo ali mu je kasnije ta osuđujuća presuda preinačena jer je neka novootkrivena činjenica ili činjenice pokazala van razumne sumnje da je riječ o grešci u pravosuđu. Njena tužba je odbijena. Zahtjev za sudsku reviziju te odluke odbacio je Visoki sud koji je zaključio da je Krivično odjeljenje Apelacionog suda samo odlučilo da novi dokaz, kada se uzme sa dokazima datim na pretresu, "otvara mogućnost" da je porota "mogla s pravom osloboditi" podnosioca predstavke. Apelacioni sud kasnije je odbacio žalbu podnositeljke predstavke nakon što je konstatovao da odluka o oslobađanju "nije počela da ima implikaciju" da nije ni bilo slučaja, tako da nije bio ispunjen kriterijum da bi se moglo govoriti o "grešci u pravosuđu".
U sovjoj predstavci Evropskom sudu, podnositeljka predstavke navela je da su razlozi dati u odluci da se njoj ne dosudi nadoknada povrijedili njeno pravo na pretpostavku nevinosti.
Pravo – Član 6 stav 2
(a) Područje predmeta – Pitanje pred Sudom nije bilo da li je odbijanje da se dosudi naknada samo po sebi predstavljalo povredu prava podnositeljke predstavke na pretpostavku nevinosti (član 6 stav 2 ne garantuje licu oslobođenom od optužbi za krivično djelo pravo na nadoknadu za grešku u pravosuđu), već da li je pojedinačna odluka kojom se odbija nadoknada u slučaju podnositeljke predstavke, uključujući i obrazloženje i formulaciju koja je upotrijebljena, bilo u skladu sa pretpostavkom nevinosti.
(b) Primjenjivost – Dva su aspekta stava 2 člana 6. Prvi uvodi određene proceduralne uslove u kontekst samog krivičnog suđenja (na primjer u vezi sa teretom dokazivanja, pretpostavkama činjenica i prava i mogućnost da optuženi ne mora svjedočiti protiv sebe). Drugi aspekt, koji je relevantan u slučaju podnositeljke predstavke ima za cilj da se zaštite pojedinci koji su oslobođeni od krivične optužbe, ili za koje je prekinut krivični postupak, od toga da ih javni službenici i vlasti tretiraju kao da su zapravo krivi. Kada je krivični postupak okončan, podnosilac predstavke koji želi da se pozove na član 6 stav 2 u kasnijem postupku morao bi da pokaže da postoji veza između dva postupka. Vjerovatno je da takva veza postoji, na primjer, kada kasniji postupak iziskuje ispitivanje prethodnog krivičnog postupka i, naročito, kada postupak obavezuje sud da analizira krivičnu presudu, da se uključi u reviziju ocjene dokaza u krivičnom dosijeu, da ocijeni učešće podnosioca predstavke u nekima ili svim događajima koji su doveli do krivične prijave, ili da komentariše postojane indikacije moguće krivice podnosioca predstavke. U ovom predmetu postoji neophodna veza između dva postupka jer je pravo na pokretanje postupka za nadoknadu pokrenuto oslobađajućom presudom u krivičnom postupku i jer su Državni sekretar i sudovi morali da razmotre presudu u krivičnom postupku kada su donosili i revidirali odluku o nadoknadi. Stoga je član 6 stav bio primjenjiv.
Zaključak: prethodni prigovoro odbačen (jednoglasno).
(c) Meritum – Ne postoji jedinstven pristup utvrđivanju okolnosti u kojima bi član 6 stav 2 bio povrijeđen u kontekstu postupka koji slijedi nakon zaključivanja krivičnog postupka. Mnogo toga zavisi od prirode i konteksta postupka u kome ee donese sporna odluka. Međutim, u svim predmetima i bez obzira na to koji je pristup primijenjen, formulacija koju su koristili donosioci odluka bila je od ključnog značaja u ocjeni kompatibilnosti odluke i njenog obrazloženja po članu 6 stav 2.
Ispitujući prirodu i kontekst postupaka u predmetu podnositeljke predstavke, Sud je konstatovao da oslobađajuća presuda podnositeljke predstavke nije bila oslobađajuća "u meritumu" u pravom smislu. Iako formalno to jeste bila oslobađajuća presuda, okončanje krivičnog postupka u predmetu podnositeljke predstavke imalo je više obilježja predmeta u kome je krivični postupak prekinut.
Sud je dalje naveo da je po članu 133 Zakona iz 1988. godine trebalo ispuniti posebne kriterijume da bi se moglo tražiti pravo na nadoknadu, i to: tužiteljka je morala da bude osuđena, morala je da kao rezultat te presude pretrpi kaznu, žalba je morala da bude dozvoljena neograničeno vrijeme, i osnov za dozvoljavanje žalbe morao je da bude da je neka nova činjenica pokazala van razumne sumnje da je došlo do greške u pravosuđu. Ti kriterijumi su, uz manje jezičke promjene odražavali odredbe člana 3 Protokola 7 uz Konvenciju, koji se morao čitati na način koji je kompatibilan sa članom 6 stav 2. Ništa u tim kriterijumima nije dovodilo u pitanje nevinost oslobođenog lica i sam zakon nije propisivao da se mora ocjenjivati krivica za krivično djelo.
Što se tiče formulacije koju su koristili domaći sudovi, Sud ne smatra da je, kada se sagleda u kontekstu posla koji su oni morali da obave po članu 133 Zakona iz 1988, ta formulacija podrivala oslobađajuću presudu podnositeljke predstavke niti da se prema podnositeljki predstavke ponašalo na način koji nije u skladu sa činjenicom da je ona nevina. U ocjeni da li je došlo do "greške u pravosuđu", domaći sudovi nisu komentarisali da li, na osnovu dokaza koji su dati u postupku po žalbi, podnositeljka predstavke treba da bude oslobođena ili osuđena ili bi vjerovatno bila jedno ili drugo. Isto tako, oni nisu komentarisali da li dokazi ukazuju na njenu krivicu ili na njenu nevinost. Oni su zaista dosljedno ponavljali da bi bio zadatak porote da cijeni nove dokaze da je bilo naloženo ponovno suđenje.
Zatim, po zakonu o krivičnom postupku u Engleskoj je porota u krivičnom suđenju po optužnici bila ta koja je cijenila dokaze i utvrđivala krivicu optuženog. Uloga Krivičnog odjeljenja Apelacionog suda u predmetu podnositeljke predstavke bila je da utvrdi da li je osuđujuća presuda bila "nesigurna", a ne da se stavi na mjesto porote u donošenju odluke da li je, na osnovu dokaza koji su sada dostupni, njena krivica utvrđena van razumne sumnje. Odluka da se ne naloži ponovno suđenje poštedjela je podnositeljku predstavke stresa i brige u vezi sa prolaženjem kroz još jedno krivično suđenje i ona nije ni tvrdila da je trebalo da dođe do ponovnog suđenja. I Visoki sud i Apelacioni sud u velikoj su se mjeri pozivali na presudu Krivičnog odjeljenja Apelacionog suda u utvrđivanju da li je došlo do greške u pravosuđu i nisu pokušali da donesu nikakav autonomni zaključak o ishodu predmeta. Oni nisu ispitivali zaključak Krivičnog odjeljenja Apelacionog suda da je osuđujuća presuda bila nesigurna i nisu pokušali da kažu da je Krivično odjeljenje Apelacionog suda pogriješilo u svojoj ocjeni dokaza koji su se pred njim našli. Oni su prihvatili nalaze Krivičnog odjeljenja Apelacionog suda kakvi su bili i oslonili se na njih bez ikakvih izmjena ili ponovnog ocjenjivanja, da bi odlučili da li je bio ispunjen kriterijum po članu 133.
Zaključak: povreda nije utvrđena (jednoglasno).
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Sekretarijata ne obavezuje Sud.
Informatori o sudskoj praksi
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. godina.
Zvanični jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund). On nije obavezujući za Sud i Sud ne preuzima odgovornost za njegov kvalitet. Prevod se može preuzeti sa baze podataka o sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili sa bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud dostavio. Prevod se može reprodukovati za nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede puni naziv predmeta, sa gore navedenom izjavom o autorskim pravima i pominjanjem Fonda za ljudska prava. Ukoliko je namjera da se bilo koji dio ovog prevoda upotrijebi za komercijalne svrhe, molimo vas da se obratite na adresu publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy