© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
ALIŠIĆ I DRUGI PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE,
SRBIJE, SLOVENIJE I BIVŠE JUGOSLAVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE
presuda Velikog vijeća od 16. srpnja 2014.
zahtjev broj 60642/08
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su građani Bosne i Hercegovine koji dugi niz godina nisu mogli podići svoju deviznu štednju koju su uložili u Ljubljansku banku, odnosno Investbanku. Do 1989/90. bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) privlačila je svoje radnike u inozemstvu i ostale građane da svoje devize polažu u banke sa sjedištem u SFRJ. Takvi depoziti nosili su visoke kamate; godišnja kamatna stopa često je premašivala 10 % te je za njih jamčila država. Državno se jamstvo trebalo aktivirati u slučaju stečaja ili „očigledne insolventnosti“ banke, na zahtjev te banke. Štediše nisu mogli samostalno zatražiti aktivaciju jamstva, ali su imali pravo u bilo kojem trenutku podići svoje uloge. Prva podnositeljica i drugi podnositelj položili su devize u tadašnju Ljubljansku banku Sarajevo, a treći podnositelj u tuzlanskoj podružnici Investbanke. Nakon reformi iz 1989/90. godine Ljubljanska banka Sarajevo postala je podružnica Ljubljanske banke Ljubljana, koja je preuzela njezina prava, imovinu i obveze. Investbanka postala je neovisna banka sa sjedištem u Srbiji i nizom podružnica u Bosni i Hercegovini. Tijekom ovog razdoblja konvertibilnost dinara i povoljan tečaj doveli su do masovnog povlačenja deviza. SFRJ je stoga pribjegla hitnim mjerama kojima je uvelike ograničeno podizanje deviznih štednih uloga. Nakon raspada SFRJ, „stara“ devizna štednja ostala je zamrznuta u državama sljednicama, koje su odlučile isplatiti takvu štednju u domaćim bankama.
U Bosni i Hercegovini Ustavni sud je ispitao brojne individualne tužbe koje se odnose na nemogućnost isplate „stare“ devizne štednje u domaćim podružnicama Ljubljanske banke Ljubljana i Investbanke. Ustavni sud utvrdio je da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i njezinih entiteta, te je naložio državi da pruži pomoć klijentima tih podružnica da dobiju povrat svoje štednje od Slovenije, odnosno Srbije.
U okviru Ugovora o pitanjima sukcesije, tijekom 2001. i 2002. godine održana su četiri kruga pregovora o raspodjeli jamstava SFRJ za „staru“ deviznu štednju. Budući da se države sljednice nisu mogle dogovoriti, Banka za međunarodna poravnanja obavijestila ih je da više neće sudjelovati u pregovorima.
OCJENA SUDA
Veliko vijeće najprije je potvrdilo odluku vijeća o dopuštenosti zahtjeva. Naime, vijeće je utvrdilo da državna jamstva SFRJ u pogledu „stare“ devizne štednje u Ljubljanskoj banci Ljubljana i Investbanci nisu aktivirana do raspada SFRJ te da stoga prije samog raspada SFRJ nije prešla odgovornost s tih banaka na državu. Veliko vijeće je potvrdilo da su te dvije banke ostale odgovorne za „staru“ deviznu štednju u svojim bosansko-hercegovačkim podružnicama od raspada SFRJ. Sud je stoga preispitao jesu li Slovenija i Srbija odgovorne za propust tih banaka da vrate štednju podnositeljima.
U tom pogledu, Sud je ponovio kako država može biti odgovorna za dugove trgovačkog društva u državnom vlasništvu, čak i ako je to društvo zasebna pravna osoba, pod uvjetom da ono ne uživa dovoljnu institucionalnu i poslovnu neovisnost od države koja bi oslobodila potonju od njezine odgovornosti prema Konvenciji.
Slovenija je nacionalizirala Ljubljansku banku Ljubljana i prenijela većinu njezine imovine na novu banku, istovremeno potvrđujući da je stara Ljubljanska banka odgovorna za „staru“ deviznu štednju u svojim podružnicama u drugim državama sljednicama. Država je time postala jedini dioničar stare Ljubljanske banke kojom upravlja državna agencija. Stoga je Slovenija u najvećoj mjeri odgovorna za nemogućnost te banke da vrati svoje dugove (jer je većinu njezine imovine prenijela na novu banku), a u spisu postoje dokazi da su sredstava sarajevske podružnice Ljubljanske banke Ljubljana završila u Sloveniji. Stoga postoje dovoljni temelji da se Sloveniju može smatrati odgovornom za dug Ljubljanske banke Ljubljana prvoj podnositeljici i drugom podnositelju.
U pogledu Investbanke, Sud je utvrdio kako je ona isto tako u državnom vlasništvu, i to Srbije, i kako njom upravlja agencija srpske Vlade. Temeljem Zakona o privatizaciji iz 2001. godine, ta je banka morala otpisati svoja značajna potraživanja prema društvima u državnom i društvenom vlasništvu na štetu te banke i njezinih dionika. Srbija je raspolagala imovinom Investbanke poput Slovenije u odnosu na Ljubljansku banku Ljubljana, što je dovelo do toga da se Veliko vijeće složi s vijećem o tome da postoje dovoljni temelji za zaključak da je Srbija odgovorna za dug Investbanke prema trećem podnositelju.
Nakon što je utvrdio kako je Slovenija odgovorna za dug Ljubljanske banke Ljubljana prvoj podnositeljici i drugom podnositelju, te kako je Srbija odgovorna za dug Investbanke trećem podnositelju, Sud je ispitao postoje li opravdani razlozi zbog kojih te države nisu isplatite podnositelje dugi niz godina.
Sud nije prihvatio obrazloženja slovenske i srpske vlade da je do kašnjenja u isplati došlo zbog njihove dužnosti da to pitanje rasprave u okviru pregovora o sukcesiji, zajedno s ostalim državama sljednicama SFRJ. Naime, pregovori o sukcesiji nisu spriječili države slijednice u usvajanju mjera na nacionalnoj razini, s ciljem zaštite interesa štediša, kao što su ovi podnositelji zahtjeva. Hrvatska vlada je tako isplatila veliki dio „stare“ devizne štednje svojih građana u zagrebačkoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana, a makedonska vlada je isplatila ukupan iznos „stare“ devizne štednje u skopskoj podružnici te banke. Unatoč tome, ove dvije vlade nikada nisu napustile stav da je Slovenija odgovorna u konačnici, te su nastavile tražiti naknadu za te isplaćene iznose na međudržavnoj razini (posebice u kontekstu pregovora o sukcesiji).
Sud nije prihvatio niti tvrdnje slovenske i srpske vlade da o odgovornosti država sljednica SFRJ za „staru“ deviznu štednju treba odlučiti tijekom pregovora o sukcesiji u skladu s glavnim načelom međunarodnog prava o sukcesiji država – načelom teritorijalnosti. Naime, Sud je podsjetio da je prema međunarodnom pravu o sukcesiji država, načelo „pravičnog omjera“ prevladavajuće načelo u pogledu raspodjele dugova država.
Iako se kašnjenje u isplati dugova podnositeljima može djelomično opravdati izvanrednim okolnostima, te iako u ovim pitanjima postoji široka sloboda procjene države, trajna nemogućnost podnositelja da slobodno raspolažu svojom ušteđevinom više od dvadeset godina je utvrđena neproporcionalnom i stoga suprotnom članku 1. Protokola 1.
Sud je utvrdio povredu članka 1. Protokola 1. i članka 13. Konvencije u odnosu na Sloveniju i Srbiju, dok je u odnosu za druge tužene države zaključio kako nema povrede Konvencije s njihove strane.
U odnosu na članak 46. Konvencije
Sudu je podneseno više od 1850 sličnih zahtjeva, koji obuhvaćaju više od 8000 podnositelja (štediša). S obzirom na ovako velik broj zahtjeva, Sud je odlučio u ovom predmetu primijeniti postupak „pilot-presude“. Sud je utvrdio kao utvrđena povreda članka 1. Protokola br. 1. predstavlja sustavni problem koji zahtijeva poduzimanje općih mjera na nacionalnoj razini za izvršenje ove presude. Slovenija i Srbija trebaju u roku od godine dana, pod nadzorom Odbora ministara Vijeća Europe, poduzeti sve neophodne mjere, uključujući promjene zakonodavstva, koje će omogućiti podnositeljima i svim ostalim osobama u takvom položaju povrat njihove „stare“ devizne štednje pod istim uvjetima pod kojima je to bilo omogućeno njihovim vlastitim državljanima koji su imali štedne uloge u domaćim podružnicama slovenskih, odnosno srpskih banaka. Slijedom navedenog, Sud je na godinu dana odgodio odlučivanje o drugim sličnim zahtjevima protiv Slovenije i Srbije.
PRAVIČNA NAKNADA
4.000 EUR na ime nematerijalne štete svakom od podnositelja
Full & Egal Universal Law Academy