© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
A. M. PROTIV FRANCUSKE
OD DANA 12. SRPNJA 2016. GODINE
ZAHTJEV BR. 56324/13
ČINJENICE
Podnositelj je napustio Tunis za vrijeme „Revolucije jasmina“ te je tijekom veljače 2011. godine nezakonito ušao na državni teritorij Francuske. Dana 4. ožujka 2011. godine, francuska policija ga je uhitila te mu je uručila dva naloga: nalog za deportaciju i nalog za zadržavanje. Upravni sud u Pau, potvrdio je zakonitost navedenih naloga. Nalog o deportaciji iz nepoznatih razloga tada nije izvršen, a podnositelj je pušten na slobodu.
Dana 7. listopada 2011. godine, podnositelj je ponovno uhićen te mu je uručen nalog o zadržavanju radi izvršenja naloga o deportaciji. Podnositelj je dana 9. listopada 2011. godine prigovorio zakonitosti naloga o zadržavanju, povodom čega je zakazano ročište za dan 11. listopada 2011. godine u 13.00 sati. Međutim, podnositelj je ranije tog istog dana (u 04.00 sata) deportiran u Tunis te nije bio u mogućnosti prisustvovati ročištu. Podnositeljev odvjetnik je zatim podnio žalbu Upravnom sudu u Bordeauxu koji je presudom stavio izvan snage nalog za zadržavanje od dana 7. listopada 2011. godine, uz naznaku da se time ne zadržava izvršenje samog naloga o deportaciji od 5. ožujka 2011. Dana 4. ožujka 2013. godine, Conseil d’Etat ukinuo je presudu Upravnog sudu u Bordeauxu te je odlučujući o meritumu odbio podnositeljeve prigovore.
PRIGOVORI
Podnositelj je prigovorio da nije imao na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo, u smislu članka 5. stavka 4. Konvencije, kojim bi osporio zakonitost naloga o zadržavanju, te da je ispitivanje zakonitosti tog naloga od strane upravnog suda bilo restriktivno.
OCJENA SUDA
Sud je podnositeljeve prigovore ispitivao u odnosu na razdoblje od tri i pol dana tijekom kojih je podnositelj bio zadržan neposredno prije deportacije u Tunis. Sud je ispitivao učinkovitost žalbe protiv naloga o zadržavanju u smislu članka 5. Konvencije, budući da je taj pravni lijek predstavljao jedino raspoloživo pravno sredstvo koje je podnositelj mogao koristiti radi osporavanja zakonitosti navedenog naloga.
Sud je ponovio da nikada od tuženih država nije zahtijevao da pravni lijekovi iz članka 5. stavka 4. Konvencije imaju suspenzivni učinak u pogledu zadržavanja. Takav zahtjev bi zapravo doveo do produljenja situacije koju stranac podnošenjem pravnih lijekova protiv odluke o zadržavanju želi okončati, te do odgode izvršenja konačne odluke o deportaciji čija zakonitost je kao što je to bio slučaju u ovom predmetu, možda već prethodno ispitana.
S druge strane, Sud zahtijeva da domaći sudovi izvrše sveobuhvatan nadzor zakonitosti zadržavanja. Opseg tog nadzora ne bi smio dovesti do toga da sud koji ocjenjuje zakonitost naloga zamjenjuje svoj stav sa stavom tijela koje je nadležno za donošenje naloga o zadržavanju, već da domaći sud sukladno zahtjevima čl. 5. st. 4. Konvencije, ispituje zakonitost zadržavanja u svjetlu domaćeg mjerodavnog prava, Konvencije, temeljnih konvencijskih načela i svrhe ograničenja koju propisuje čl. 5. st. 1. Konvencije.
Sud je utvrdio da je opseg ispitivanja zakonitosti naloga o zadržavanju od strane upravnih sudova bio isključivo ograničen na ispitivanje je li nalog o zadržavanju izdalo nadležno tijelo, koji su bili razlozi za njegovo izdavanje te je li zadržavanje bilo nužno. S druge strane, upravni sudovi nisu bili ovlašteni ispitivati zakonitost mjera koje su prethodile zadržavanju (okolnosti u kojima je donesen nalog o deportaciji) i na temelju kojih je došlo do izdavanje naloga o zadržavanju. Stoga nisu bili u mogućnosti ispitati jesu li okolnosti u kojima je donesen nalog o deportaciji, i koje su potom dovele do zadržavanja bile u skladu s domaćim mjerodavnim pravom i ciljem čl. 5. Konvencije, a to je zaštita pojedinaca od proizvoljnog postupanja. Stoga, budući da domaći sudovi nisu bili nadležni ispitati zakonitost niza odluka koje su dovele do zadržavanja, Sud je utvrdio da nadzor upravnih sudova nije bio sveobuhvatan.
Slijedom navedenog, Sud je utvrdio kako podnositelj nije na raspolaganju imao učinkovito pravno sredstvo u smislu čl. 5. st. 4. Konvencije te da je stoga došlo do povrede navedenog članka.
PRAVIČNA NAKNADA
Budući da podnositelj nije od Suda zatražio pravičnu naknadu, ista mu nije ni dodijeljena.
Full & Egal Universal Law Academy