© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund) i kao takav ne obvezuje Sud. Za više informacija vidjeti detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obavještajna bilješka o praksi Suda br. 162
Travanj 2013.
Animal Defenders International protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] - 48876/08
Presuda 22.4.2013. [GC]
Članak 10.
Članak 10. st. 1.
Sloboda izražavanja
Odbijanje objave televizijskog oglasa nevladine organizacije zbog zakonske zabrane političkog oglašavanja: nema povrede
Činjenice– Zakon o elektroničkim komunikacijama iz 2003. zabranjuje političko oglašavanje na televiziji ili radiju, u cilju osiguranja nepristranosti u elektroničkim medijima i sprječavanja moćnih skupina da zakupljivanjem javnog prostora jačaju svoj utjecaj. Zabrana se ne odnosi samo na oglase političkog sadržaja, već i na tijela koja su u cijelosti ili djelomično političke naravi, bez obzira na sadržaj njihovog oglašavanja. Prije stupanja na snagu, zakon je bio predmetom detaljnog izučavanja i rasprave pred raznim parlamentarnim tijelima, osobito u svjetlu odluke Europskog suda u predmetu Verein Gegen Tierfabriken VGT protiv Švicarske (u kojem je zabrana političkog oglašavanja okarakterizirana kao povreda članka 10. Konvencije).
Podnositelj zahtjeva je nevladina organizacija koja zagovara zabranu izrabljivanja životinja u trgovačke, znanstvene i zabavne svrhe, čiji je cilj ishoditi promjenu zakonskih okvira i javne politike s tim u svezi te utjecati na mišljenje javnosti i vlade radi postizanja svojih ciljeva. 2005. podnositelj zahtjeva je pokušao prikazati televizijski oglas kao dio kampanje koja se odnosi na postupanje s primatima. Međutim, Centar za oglašavanje ("BACC") odbio je emitirati televizijski oglas, obzirom je zbog političke naravi podnositelja zahtjeva emitiranje oglasa bilo protivno odredbi članka 321. (2) Zakona o elektroničkim komunikacijama. Tu je odluku potvrdio Visoki sud i Doma lordova, s tim da je potonji u presudi od 12. ožujka 2008. ([2008] UKHL 15) naveo da je zabrana političkog oglašavanja bila opravdana u cilju sprječavanja da vlada i njezina politika budu narušeni postupanjem oglašivača veće platežne moći.
Pravo – Članak 10.: Zakonska zabrana plaćenog političkog oglašavanja na radiju i televiziji predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva iz članka 10. Miješanje je bilo "propisano zakonom", te je težilo očuvanju nepristranosti u emitiranju javno-interesnih pitanja, a time i zaštiti demokracije. Ono je odgovarao legitimnom cilju zaštite "prava drugih". Slučaj se stoga svodio na pitanje da li je ta mjera bila nužna u demokratskom društvu.
Sud je naglasio da država može, sukladno Konvenciji, usvojiti opće mjere koje će se primjenjivati na unaprijed definirane situacije, bez obzira na specifične okolnosti svakog pojedinog slučaja, čak i ako bi to moglo dovesti do pojedinačnih teških slučajeva. Iz sudske prakse proizlazi da, kako bi ocijenio razmjernost opće mjere, sud mora prije svega ispitati zakonske propise na kojima se te mjere temelje. Kvaliteta parlamentarne i sudbene ocjene o nužnosti mjere od posebnog je značaja. Također je bitno odrediti opasnost od zlouporabe, za slučaj da se opća mjera ne primjenjuju dovoljno striktno. Primjena općih mjera na predmetni slučaj je ilustrativna od njenog utjecaja u praksi i kao takva razmjerna. Sve u svemu, što su opće mjere uvjerljivije, to će Sud manje pridavati važnosti njihovom utjecaju u konkretnom slučaju.
Obje stranke u konkretnom slučaju imale su za cilj održavanje slobodne i pluralističke rasprave o pitanjima od javnog interesa, i, općenito, promicanje demokracije. Podnositelj zahtjeva nevladina organizacija smatra, međutim, da bi manje restriktivni propisi bili dovoljni. Sud je stoga morao uravnotežiti pravo podnositelja zahtjeva nevladine organizacije na priopćavanje informacija i ideja od općeg interesa koje je javnost imala pravo primiti usprkos želji nadležnih tijela da zaštiti demokratsku raspravu i spriječi narušavanje od strane moćne financijske grupe uskratom pristupa utjecajnim medijima.
U provođenju zadaće postizanja ravnoteže, Sud je prvo naglasio činjenicu da je složeni zakonski režim političkog emitiranja u Velikoj Britaniji bio podvrgnut strogim standardima i detaljnim razmatranjima parlamentarnih i pravosudnih tijela, prema čijem se mišljenju općim mjerama nastojalo spriječiti narušavanje važnih rasprava od javnog interesa i potkopavanje demokratskog procesa. Zakon predstavlja vrhunac iscrpnog ispitivanja kulturnih, političkih i pravnih aspekata zabrane i donesen je uz međustranačku podršku bez ijednog glasa protiv. O razmjernosti zabrane također se detaljno raspravljalo pred Višim sudu i Domom lordova, koji su analizirali relevantnu sudsku praksu i načela Konvencije, prije donošenja odluke da je mjera predstavljala nužno i razmjerno miješanje.
Drugo, Sud je smatrao važnom i činjenicu da je zabrana bila ograničena samo na opasnost od narušavanja što je država nastojala izbjeći s minimalnim umanjenjem prava izražavanja. Zabrana se odnosila samo na plaćeno političko oglašavanje, i to samo preko najutjecajnijih i skupih medija (radio i televizija).
Sud je odbacio prigovore podnositelja zahtjeva nevladine organizacije koji se osporavao opravdanost zakonskih propisa kao i opseg zabrane, utvrđujući slijedeće:
– Razlika koja se temelji na utjecaju određenih elektronskih medija u usporedbi s drugim oblicima medija je koherentna s obzirom na neposredan i snažan utjecaj potonjeg. Nije bilo dokaza da je razvoj interneta i društvenih medija u posljednjih nekoliko godina prevladao taj utjecaj u mjeri u kojoj bi potreba za zabranu elektronskih medija bila potkopana.
– Što se tiče argumenta da emitirano oglašavanje više nije skuplje od oglašavanja u ostalim medijima, oglašivači su dobro upoznati s prednostima emitiranog oglašavanja i dalje su bili spremni platiti znatnu svotu novca za oglašavanje što ide izvan dosega većine nevladinih organizacija koje žele sudjelovati u javnoj raspravi.
– Činjenica da se zabrana emitiranja odnosila samo na pojedine aspekte političke stranke – tijela koji predstavlja centralni dio demokratskog procesa – dok se i dalje omogućavalo besplatno pokrivanje stranačke politike, stranačkih izbora i političke kampanje putem medija, bila je relevantan faktor za Sud prilikom ocjenjivanja ravnoteže postignute općom mjerom, iako ta činjenica uopće nije utjecala na samog podnositelja zahtjeva.
– Ublažavanje pravila dopuštajući oglašavanje raznim društvenim skupinama izvan izbornih razdoblja može dovesti do zlouporabe (primjerice imućna tijelima s agendom da okupe socijalno-interesnu grupu za određenu svrhu ili velik broj sličnih interesnih skupina koje bi se stvarale za okupiranje oglasnog prostora). Štoviše, zabrana koja zahtjeva razlikovanje svakog pojedinačnog slučaja, oglašivača i oglasa ne može biti izvediva: imajući u vidu složenu zakonsku podlogu, ovakav oblik kontrole moglo bi dovesti do nesigurnosti, parnica, troškova i kašnjenja i pritužbi na diskriminaciju i samovolju.
Nadalje, iako postoji trend udaljavanja od široke zabrane, ne postoji europski konsenzus o tome kako regulirati plaćeno političko oglašavanje u elektronskim medijima. Različita sredstva su prikupljena od strane država ugovornica u svrhu reguliranja političkog oglašavanja, što odražava duboke razlike u povijesnom razvoju, kulturnoj raznolikosti, političkom mišljenju i demokratskoj viziji. Taj nedostatak konsenzusa proširio je inače usku slobodu procjene koju uživa država u pogledu ograničenja javnog interesa slobode izražavanja.
Konačno, učinak zabrane ne nadmašuje gore navedena utvrđenja opravdanosti opće mjere. Pristup alternativnim medijima je ključan za razmjernost zabrane jer je pristup drugim potencijalno korisnim medijima i drugim sredstvima (kao što su programi rasprava putem radija i televizije, tisak, internet i društvene mreže) bio dostupan podnositelju zahtjeva nevladinoj organizaciji.
Prema tome, razlozi koje su vlasti navele kako bi opravdale zabranu su relevantni i dostatni i mjera se ne može smatrati nerazmjernim miješanjem u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja.
Zaključak: nema povrede (devet glasova prema osam).
(Vidi također VgT Verein gegen Tierfabriken protiv Švicarske, br. 24699/94, 28. lipnja 2001.; i TV Vest AS i Rogaland Pensjonistparti protiv Norveške, br. 21132/05, 11. studeni 2008., Obavještajna bilješka o praksi Suda br.. 114; Bowman protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 24839/94, 19. veljače 1998.)
Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak, sastavljen od strane Tajništva, ne vezuje Sud.
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Europskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund). Ovaj prijevod ne obvezuje Sud niti je isti odgovoran za njegovu kvalitetu. Prijevod se može preuzeti iz HUDOC baze podataka sudske prakse Europskog suda za ljudska prava () ili iz bilo koje druge baze podataka s kojom ga je Sud podijelio. Prijevod se može umnožavati u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da se navede puni naziv predmeta, zajedno s naznakom autorskih prava i referencom na Zakladu za ljudska prava. Ukoliko se bilo koji dio ovog prijevoda namjerava koristiti u komercijalne svrhe, molimo kontaktirajte publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy