© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
ARNAR HELGI LÁRUSSON PROTIV ISLANDA
PRESUDA VIJEĆA OD 31. SVIBNJA 2022.
ZAHTJEV BR. 23077/19
Nemogućnost pristupa osobe s invaliditetom javnim zgradama
u kojima se odvijaju glavni kulturni i društveni događaji
nije predstavljala diskriminatorno postupanje i
nije dovela do povrede prava na poštovanje privatnog života
ČINJENICE
Podnositelj zahtjeva trajno je paraliziran od prsa nadolje te za kretanje koristi invalidska kolica. 2015. godine zajedno s udrugom osoba s ozljedama kralježnice pokrenuo je parnični postupak ističući pred nacionalnim sudom nemogućnost pristupa osoba u invalidskim kolicima dvjema javnim zgradama[1], a koje u općini u kojoj podnositelj živi predstavljaju glavni umjetnički i kulturni centar. Tužitelji su svojom tužbom nastojali ishoditi deklaratornu presudu koja bi općinu obvezala poboljšati pristupačnost predmetnim zgradama na nekoliko specifičnih načina, a u skladu s građevinskim propisima i Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (dalje: CRPD). Prvostupanjski sud presudio je u korist tuženika utvrdivši da iako je potrebno poboljšati pristup dvjema zgradama nisu prekršeni građevinski propisi budući da su obje zgrade izgrađene prije stupanja na snagu građevinskih propisa na koje su se tužitelji pozivali. Dodatno, prvostupanjski sud je utvrdio da općine u tim pitanjima uživaju široku slobodu procjene zbog čega sud ne može lokalnim vlastima naložiti poduzimanje određenih radnji jer bi to bilo protivno njihovom diskrecijskom pravu. Protiv prvostupanjske presude tužitelji su podnijeli žalbu koju je Vrhovni sud odbio ističući da je općina ispunila svoju obvezu izradom strategije poboljšanja pristupa javnim zgradama i institucijama koje pružaju javne usluge s primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom. Nadalje, sukladno utvrđenju Vrhovnog suda predmetnu strategiju poboljšanja pristupa općina već i provodi jer je poduzela korake u poboljšanju pristupa određenim javnim zgradama.
PRIGOVORI
Podnositelj zahtjeva je pred ESLJP-om prigovorio zbog navodne diskriminacije zbog nemogućnosti pristupa i sudjelovanja u glavnim kulturnim i društvenim događajima koji se odvijaju u dvjema javnim zagradama u njegovoj općini, a čime je ograničen njegov osobni razvoj i pravo da ostvari i razvija odnose u zajednici u kojoj živi. Svoj zahtjev utemeljio je na članku 14. u svezi s člankom 8. Konvencije.
OCJENA ESLJP-a
Primjenjivost i dopuštenost
Odlučujući o primjenjivosti i dopuštenosti članaka 8. i 14. u predmetu podnositelja, ESLJP je ponovio da s obzirom da članak 14. Konvencije nadopunjuje druge materijalne odredbe Konvencije on postaje primjenjiv već kada činjenice nekog predmeta potpadaju unutar dosega neke druge materijalne odredbe Konvencije ili njenih Protokola (Khamtokhu i Aksenchik protiv Rusije [VV], br. 60367/08 i 961/11, stavak 53., 24. siječnja 2017.[2]). S druge strane, autonomni pojam „privatni život“, u okviru članka 8., predstavlja široki koncept koji se ne može jednoznačno ili konačno definirati. On prema praksi Suda, uključuje kako pravo na fizički i psihički integritet tako, i u određenoj mjeri, pravo na razvijanje osobnih odnosa s drugim ljudima te pravo na osobni razvoj (Paradiso i Campanelli protiv Italije [VV], br. 25358/12, stavak 159., 24. siječnja 2017.[3]). U kontekstu „pristupačnosti “ ESLJP je u svojoj dosadašnjoj praksi samo iznimno smatrao da nemogućnost pristupa javnim zgradama ili zgradama otvorenim za javnost ulazi u područje primjene prava na poštovanje privatnog života (Zehnalová i Zehnal protiv Češke (odl.), 38621/97, ESLJP 2002-V). No, analizirajući predmet podnositelja ESLJP je prihvatio njegovu argumentaciju o postojanju jasne poveznice između nemogućnosti pristupa javnim zgradama i njegovog prava na poštovanje privatnog života. Naime, prigovor podnositelja istaknut pred ESLJP-om odnosio se na nemogućnost pristupa objektima kojima upravlja i/ili su u vlasništvu lokalne vlasti (a contrario, Botta protiv Italije, 24. veljače 1998., Izvještaji o presudama i odlukama 1998-I). Nadalje, podnositelj je konkretno prigovorio zbog ograničenosti pristupa dvjema točno određenim zgradama (a contrario, Zehnalová i Zehnal protiv Češke (odl.), 38621/97, ESLJP 2002-V), objasnivši kako nemogućnost pristupa njima utječe na njegov život te da predmetne zgrade predstavljaju najvažnije kulturne i društvene centre za koje ne postoji supstitut u njegovoj zajednici (a contrario, Glaisen protiv Švicarske (odl.), br. 40447/13, 25. lipnja 2019.).
Stoga, u svjetlu važnosti omogućavanja osobama s invaliditetom da se potpuno integriraju u zajednicu i sudjeluju u društvenom životu te činjenice da pristupačnost uslugama i prostorima predstavlja osnovni preduvjet za ostvarenje prethodno navedenih ciljeva, ESLJP je, prihvatio da predmet podnositelja potpada u doseg prava na poštovanje privatnog života.
Slijedom navedenog, ESLJP je zaključio da je zahtjev podnositelja dopušten, a članci 14. i 8. Konvencije primjenjivi u njegovom predmetu.
Osnovanost
U analizi ocjene osnovanosti zahtjeva podnositelja ESLJP je uvodno ponovio dvojakost zaštite koja se jamči člankom 14. Konvencije, jer diskriminacija ne predstavlja samo različito postupanje, bez objektivnog i razumnog opravdanja, prema osobama u usporedivim situacijama, već i propust države da postupa različito prema osobama koje se nalaze u značajno različitim situacijama, a kako bi se ispravila „činjenična nejednakost“ (G.L. protiv Italije, br. 59751/15, stavak 52., 10. rujna 2020.). No države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u ocjenjivanju opravdavaju li razlike i do koje mjere u inače sličnim situacijama drugačije postupanje, ili pak različito postupanje prema određenim skupinama kako bi se ispravile „činjenične nejednakosti među njima“. Doseg slobode procjene razlikuje se prema okolnostima, predmetu spora i njegovoj pozadini. (Stummer protiv Austrije [VV], br. 37452/02, stavak 88., ECHR 2011[4]). Široka sloboda procjene u pravilu je Konvencijom omogućena državama kada je riječ o općim mjerama ekonomske ili socijalne strategije, te je stoga ESLJP smatrao da isto vrijedi i kada je u pitanju pristup javnim zgradama u kontekstu prava na poštovanje privatnog života.
Stoga, slijedom utvrđenja koja je prethodno donio u svojoj praksi odlučujući u predmetima koji se odnose na prava osoba s invaliditetom i u kojima se pozivao na CRPD, ESLJP je istaknuo da se članak 14. Konvencije mora tumačiti na način da pred državne vlasti stavlja obvezu provođenja „razumne prilagodbe“. Navedeno podrazumijeva „potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje“, a koje osobe s invaliditetom imaju pravo očekivati kako bi osigurale „uživanje ili ostvarivanje, na jednakoj osnovi s drugima, svih ljudskih prava i temeljnih sloboda“[5]. Takve razumne prilagodbe pomažu onda ispraviti neopravdane činjenične nejednakosti koje dovode do diskriminacije (Toplak i Mrak protiv Slovenije, br. 34591/19 i 42545/19, stavak 114., 26. listopad 2021.). Predmetna razmatranja sukladno ESLJP-u jednako vrijede i za sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvenom i kulturnom životu, a koja obveza je propisana i člankom 30. CRPD-a kojim se od država potpisnica izričito zahtijeva da osobama s invaliditetom osiguraju mogućnost sudjelovanja u kulturnom životu na jednakoj osnovi s drugima.
Posljedično, za ocjenu osnovanosti zahtjeva podnositelja trebalo je razmotriti: Jesu li nacionalne vlasti ispunile svoju pozitivnu obvezu poduzimanja dostatnih mjera „razumne prilagodbe“ kako bi podnositelju zahtjeva, kao osobi s invaliditetom smanjene pokretljivosti, omogućile da ravnopravno ostvari svoje pravo na privatni život.
Primjenjujući prethodno istaknuta opća načela, ESLJP nije došao da zaključka da je nemogućnost podnositelja da pristupi dvjema javnim zgradama, u kojima se doduše odvijaju najvažniji kulturni i društveni događaji u općini, doveo do diskriminirajućeg propusta islandskih vlasti da poduzmu potrebne mjere za ispravljanje činjeničnih nejednakosti, a kako bi podnositelju omogućile ostvarivanje prava na privatni život na jednakoj osnovi s drugima.
Naime, ESLJP je cijenio da tužena država po pitanju pristupa javnim zgradama, u kontekstu članka 8. Konvencije, uživa široku slobodu procjene, ali i činjenicu da su islandske vlasti uložile značajan trud kako bi generalno poboljšale pristupačnost javnim zgradama. U tom smislu, ESLJP je prihvatio argument islandske vlade da je, sukladno strategiji poboljšanja pristupa javnim zgradama, općina prioritet osiguranja veće pristupačnosti dala administrativnim, obrazovnim i sportskim ustanovama, a što je u skladu s praksom Suda (Enver Şahin protiv Turske, br. 23065/12, 30. siječnja 2018. i Çam protiv Turske, br. 51500/08, 23. veljače 2016.[6]). Stoga je ESLJP, u konkretnim okolnostima predmeta podnositelja, smatrao da bi nametanje dodatnih obveza za državu predstavljalo prekomjeran i nerazmjeran teret.
Slijedom svega navedenog, ESLJP nije utvrdio da je došlo do povrede članka 14. u svezi s člankom 8. Konvencije.
[1] Prva zgrada, Duushús, sastoji se od dva spojena objekta izgrađena 1877. odnosno 1954.-70. Zajedno predstavljaju, trokatnu visoku zgradu koja je značajno renovirana u razdoblju između 2006. i 2014. U njoj se nalazi glavni umjetnički i kulturni centar Reykjanesbæra (općina u kojoj podnositelj živi).
Druga zgrada, 88 Húsið, dvokatnica je izvorno izgrađena kao strojarnica 1963. godine, ali je u njoj smješten centar za mlade kojim upravlja općina od 2004. godine. Iako je 88 Húsið prvenstveno namijenjen djeci i tinejdžerima njezina dvorana se često iznajmljuje za razne aktivnosti i događaje, uključujući i one kojima mogu prisustvovati roditelji. Nedostatak pristupa predmetnoj zgradi spriječio je podnositelja da prisustvuje rođendanskim zabavama i drugim društvenim događajima sa svojom djecom.
[2] Sažetak presude dostupan je na hrvatskom jeziku.
[3] Sažetak presude dostupan je na hrvatskom jeziku.
[4] Presuda je dostupna na hrvatskom jeziku.
[5] Članak 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom.
[6] Sažetak presude dostupan je na hrvatskom jeziku.