© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2012. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su Vam potrebne dodatne informacije, pogledajte detaljnu naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur a la fin du présent document.
Evropski sud za ljudska prava
Sažetak iz sudske prakse br. 150
Mart 2012.
Presuda u predmetu Ostin i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] - 39692/09
Presuda od 15. marta 2012.
Član 5. Konvencije
Član 5. stav 2.
Lišenje slobode
Ograničavanje kretanja mirnih demonstranata policijskim kordonom koji je oko njih bio postavljen više od sedam sati: Član 5. Konvencije nije primenljiv; nema povrede prava po Konvenciji
Činjenice – U Londonu su 1. maja 2001. održane velike demonstracije protiv kapitalizma i globalizacije. Organizatori nisu obavestili policiju o svojim namerama, ali je propagandni materijal koji su unapred podelili sadržao podsticanje na pljačku, nasilje i mnogobrojne proteste širom Londona. Iz obaveštajnih podataka o kojima je policija stekla saznanje moglo se zaključiti da će, pored mirnih demonstranata, u demonstracijama verovatno učestvovati između 500 i 1.000 nasilnih i sukobima sklonih pojedinaca. Tokom ranog popodneva velika masa ljudi probila se do Oksfordskog cirkusa, tako da se, u vreme kada su se zbili događaji o kojima je u ovom predmetu reč, na prostoru Oksfordskog cirkusa nalazilo oko 3.000 ljudi, dok se u okolnim ulicama okupilo još nekoliko hiljada. Kako bi sprečila povrede ljudi i oštećenje imovine, policija je odlučila da obuzda masu tako što će formirati kordon koji će blokirati sve izlazne puteve iz te oblasti. Zbog nasilja i opasnosti od nasilja čiji bi počinioci mogli biti pojedinci izvan kordona i unutar njega, kao i zbog pretresanja i utvrđivanja identiteta svih lica koja su se nalazila u kordonu, pošto se za neke sumnjalo se da bi mogli izazvati nevolje, mnogi mirni demonstranti i prolaznici, uključujući podnosioce predstavke, nisu bili pušteni iz kordona nekoliko sati.
Posle svih tih događaja, prva podnositeljka predstavke pokrenula je test-postupak pred Visokim sudom u Londonu tražeći odštetu za nepropisno lišenje slobode i kršenje prava koja joj pripadaju po Konvenciji. Njen zahtev je odbačen i ta odluka je potvrđena i u žalbenom postupku. U jednoglasno donetoj presudi*, Dom lordova je ustanovio da u tom slučaju nije bilo lišenja slobode u smislu člana 5. Konvencije zato što je namera policije bila da zaštiti i demonstrante i imovinu od nasilja, a zatvorenost unutar kordona trajala je samo dotle dokle je to bilo neophodno da bi se taj cilj ostvario. Po mišljenju Doma lordova, svrha ograničenja kretanja i namera onih koji su odgovorni za uvođenje te mere bila je relevantna za pitanje da li je tu uopšte došlo do lišenja slobode, a mere za kontrolu mase koje su bile srazmerne i preduzete u dobroj veri i nameri i interesu zajednice nisu ni na koji način povredile prava pojedinaca iz te mase po članu 5. Konvencije, iako im je sloboda kretanja bila ograničena.
Pravo – Član 5. stav 1. Konvencije: Ovo je bio prvi slučaj u kome je Sud razmatrao primenu člana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na primenu policijskog kordona radi sabiranja i zadržavanja na jednom mestu (kettling) grupe ljudi, kako bi se očuvao javni red. U tom kontekstu, posebno su značajna bila sledeća načela:
(a) Policiji se morao priznati izvestan stepen diskrecionog odlučivanja u donošenju operativnih odluka. Član 5. Konvencije ne može se tumačiti na način koji bi praktično onemogućio policiju da obavi svoju dužnost očuvanja reda i zaštite javnosti, pod uslovom da policija pritom poštuje načelo na kome počiva član 5. Konvencije, a to je zaštita pojedinca od proizvoljnosti.
(b) Član 5. stav 1. Konvencije ne odnosi se samo na ograničenje slobode kretanja, koje se uređuje članom 2. Protokola br. 4. (Ujedinjeno Kraljevstvo, inače, nije ratifikovalo taj protokol). Da bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode” u smislu člana 5. stav 1. Konvencije, kao polazište u razmatranju treba da posluži konkretna situacija tog lica, a pritom valja voditi računa i o čitavom nizu kriterijuma, kao što su tip, dužina trajanja, posledice i način primene mere o kojoj je reč. Razlika između lišenja slobode kretanja i ograničenja slobode ogleda se u stepenu ili intenzitetu, a ne u suštini ili prirodi preduzete mere.
(c) Svrha mere o kojoj je reč pritom nije činilac koji se uzima u obzir kada se odlučuje o tome da li je došlo do lišenja slobode kretanja (mada to može biti relevantno za potonju analizu da li je lišenje slobode kretanja bilo opravdano shodno nekom od podstavova člana 5. stav 1. Konvencije).
(d) Nasuprot tome, kontekst u kome je policijska mera o kojoj je reč preduzeta jeste važan činilac. Od pripadnika javnosti često se traži da pretrpe privremena ograničenja slobode kretanja pod izvesnim okolnostima, kao što je korišćenje javnog prevoza ili vožnja na auto-putu, ili prisustvo kakvoj fudbalskoj utakmici. Ta ograničenja koja se često primenjuju ne mogu se ispravno opisati kao „lišenja slobode” u smislu člana 5. stav 1. Konvencije dokle god su neizbežna usled dejstva okolnosti nad kojima vlast nema kontrolu, dokle god su neophodna da bi se izbegla stvarna opasnost od kakve ozbiljne povrede ljudi ili štete, i dokle god se zadržavaju na minimalnom nivou koji je potreban za ostvarenje date svrhe.
Pomno analizirajući činjenice predmeta ovih podnosilaca predstavke, Sud je uočio da je posle suđenja koje je trajalo tri nedelje i razmatranja značajnog korpusa dokaza, sudija ustanovio da je policija očekivala da se oko 16 sati na Oksfordskom cirkusu formira „tvrdo jezgro” od 500 do 1.000 nasilnih demonstranata, kao i da je postojala stvarna opasnost od ozbiljnih povreda ljudi, čak i smrti, kao i nanošenja štete imovini u slučaju da se ne uspostavi delotvorna kontrola nad masom. Policija je bila iznenađena kada se dva sata pre očekivanog vremena na tom prostoru pojavilo oko 1.500 ljudi, i tada je odlučila da postavi „apsolutni kordon” kako bi sprečila nasilje i rizik od povreda i materijalne štete. Od 14.20, kada je kordon postavljen, niko iz te mase nije više mogao da napusti taj prostor bez dozvole. Unutar kordona bilo je prostora za prolaz ljudi i nije bilo guranja i razbijanja mase, ali su uslovi bili neugodni zato što su ljudi morali da stoje na otvorenom, nije bilo hrane, vode niti toaleta. Iako je policija pokušavala tokom celog popodneva da počne da pušta okupljene demonstrante, svi njeni pokušaji su u više navrata prekidani zbog nasilnog i nekooperativnog ponašanja značajne manjine (demonstranata) kako unutar kordona, tako i van njega, tako da je operacija rasturanja ljudi opkoljenih kordonom do kraja sprovedena tek oko 21.30. Oko 400 pojedinaca koji su jasno mogli da budu identifikovani kao lica koja nisu učestvovala u demonstracijama ili koja su ozbiljno pogođena činjenicom da su primorana da budu unutar kordona dobilo je, međutim, dozvolu da i ranije napusti taj prostor.
Na osnovu svega što je ustanovio, Sud je smatrao da je prisilna priroda zadržavanja i izolacije unutar kordona, dužina trajanja te mere kao i njeno dejstvo na podnosioce predstavke, u smislu fizičke neugodnosti i nemogućnosti odlaska sa Oksfordskog cirkusa, ukazivala na lišenje slobode. Međutim, Sud je isto tako morao da uzme u obzir „tip” i „način primene” mere o kojoj je reč, budući da su bile važne okolnosti u kojima je ta mera sprovedena.
Kordon je uveden da bi se izolovala i obuzdala velika masa ljudi u opasnim i eksplozivnim uslovima. To je bila mera izolacije i obuzdavanja koju je policija preduzela radije nego neku drugu, robusniju meru koja je mogla izazvati još veću opasnost od povrede ljudi. Sud nije uočio nikakav razlog zbog koga bi odbacio zaključak sudije domaćeg suda o tome da je u datim okolnostima „apsolutni kordon” predstavljao u najmanjoj meri intruzivno i najdelotvornije sredstvo koje je policija imala na raspolaganju da izbegne stvarnu opasnost od ozbiljne povrede ljudi ili materijalne štete. U takvom kontekstu, Sud nije stao na stanovište da je postavljanje kordona predstavljalo „lišenje slobode”. Zaista, sami podnosioci predstavke nisu tvrdili da su, kada je kordon prvi put postavljen, oni koji su se u njemu našli odmah bili lišeni slobode, a sam Sud nije mogao da identifikuje neki docniji trenutak za koji bi se moglo smatrati da se u njemu situacija promenila tako da se iz onoga što je do tada u najgorem slučaju predstavljalo ograničenje slobode kretanja izmetnula u lišenje slobode. Posebno je upečatljivo da je oko pet minuta pošto je kordon postavljen policija planirala da počne kontrolisano rasturanje mase. Posle toga je u više navrata pokušala da rasturi masu i sve vreme je pomno pratila situaciju. S obzirom na sve to, kao i na konkretne i izuzetne činjenice ovog slučaja, ne može se govoriti o lišenju slobode u smislu člana 5. stav 1. Konvencije. Na osnovu toga se može zaključiti da, budući da u datoj situaciji nije mogućno primeniti član 5. Konvencije, nije bilo ni povrede te odredbe Konvencije.
Sud je, međutim, naglasio da nacionalna vlast ne bi smela ni posredno ni neposredno da koristi mere za kontrolu mase kako bi suzbila ili obeshrabrila proteste, imajući na umu suštinski značaj slobode izražavanja i okupljanja u svim demokratskim društvima. Da nije bilo neophodno da policija uvede i održava kordon kako bi sprečila teške povrede ljudi ili materijalnu štetu, i sam „tip” mera bio bi drugačiji, pa bi njihova prinudna i ograničavajuća priroda mogla biti dovoljna da se na nju primeni član 5. Konvencije.
Zaključak: nije bilo povrede Konvencije (odluka doneta većinom od četrnaest glasova prema tri).
* Austin (FC) & another v. Commissioner of Police of the Metropolis [2009] UKHL 5.
Obaveštenja o praksi Suda dostupna su na sledećem linku: Case-Law Information Notes
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2012.
Engleski i francuski predstavljaju službene jezike Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno sa navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo Vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of human rights () or from any database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fin non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy