© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna bilješka o sudskoj praksi Suda br. 167
Oktobar 2013.
I.B. protiv Grčke - 552/10
Presuda od 3.10.2013. [Odjel I]
Član 14
Diskriminacija
Otkazivanje radnog odnosa uposleniku zaraženom virusom humane imunodeficijencije (HIV), uslijed pritiska kolega: povreda
Činjenice – U februaru 2005., dok je bio na godišnjem odmoru, podnositelj predstavke je saznao da je zaražen virusom humane imunodeficijencije (HIV). Ova vijest se proširila kompanijom u kojoj je radio. Uposlenici su se počeli žaliti poslodavcu što moraju raditi sa osobom koja je HIV pozitivna i tražili su da ga otpusti. Poslodavac podnositelja predstavke je potom pozvao doktora medicine rada da posjeti njegovu firmu i objasni uposlenicima šta je to HIV infekcija i na koji način se ista prenosi. Doktor je pokušao uvjeriti uposlenike i objasnio koje mjere opreza treba poduzeti. Ipak, međutim, polovina uposlenika je uputila pismo poslodavcu podnositelja predstavke, zahtijevajući da ga otpusti radi “očuvanja njihovog zdravlja i prava na rad”, navodeći da će, ukoliko on ostane, skladna atmosfera koja je do tada vladala u kompaniji vjerovatno biti narušena. Dva dana prije nego se podnositelj predstavke vratio na posao sa godišnjeg odmora, poslodavac ga je otpustio i isplatio mu naknadu predviđenu grčkim zakonom. Podnositelj predstavke se obratio sudovima. Ukidajući presudu žalbenog suda, Kasacijski sud je zaključio da podnositelj predstavke nije bio nepravedno otpušten.
Pravo – Član 14 u vezi sa članom 8
(a) Primjenjivost – Podnositelj predstavke se žalio da su vlasti propustile da njegovu privatnu sferu zaštite od miješanja poslodavca, što bi moglo za sobom povlačiti i odgovornost države. Nema sumnje da pitanja vezana za zapošljavanje i situacije koje se tiču osoba sa HIV-om potpadaju pod opseg privatnog života. Ovaj konkretan predmet imao je jednu posebnu karakteristiku: otpuštanje uposlenika koji je HIV pozitivan. Nije bilo nikakve sumnje da je otpuštanje podnositelja predstavke, iako pod izlikom očuvanja skladnog radnog okruženja u kompaniji, bilo potaknuto vijestima o njegovom HIV pozitivnom statusu. Upravo taj događaj je rezultirao otvorenom prijetnjom uposlenika da će narušiti poslovanje kompanije ukoliko podnositelj predstavke bude nastavio raditi tamo. Bilo je jasno da je njegovo otpuštanje rezultiralo stigmatizacijom osobe, koja, iako HIV pozitivna, nije pokazivala nikakve simptome bolesti. Ova mjera nije mogla a da ne ostavi ozbiljne posljedice na njegovu ličnost, poštovanje koje mu je ukazivano i na koncu, na njegov privatni život. Valja također pomenuti neizvjesnost pronalaska novog zaposlenja, jer se opravdano može reći da su, s obzirom na njegovo iskustvo sa postojećim poslodavcem, veoma male šanse za pronalaženja novog posla. Činjenica da je podnositelj predstavke, nakon što je otpušten, pronašao novi posao nije dovoljna da eliminira štetni uticaj koji su sporni događaji imali na njegovu sposobnost da vodi normalan život. Članovi 8 i 14, uzeti zajedno, stoga su primjenjivi.
(b) Meritum – Situacija podnositelja predstavke morala se uporediti sa situacijom drugih uposlenika kompanije, jer je to ono što je bilo bitno u ocjeni njegove pritužbe, koja se odnosila na drugačije postupanje. Neosporno je da je podnositelj predstavke bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge kolege, isključivo na osnovu njegovog statusa HIV pozitivne osobe. U svojoj presudi u predmetu Kiyutin protiv Rusije, Sud je zaključio da neznanje o tome kako se ova bolest širi hrani predrasude koje, pak stigmatiziraju ili marginaliziraju one koji nose taj virus. Smatrao je, dakle, da osobe koje žive sa HIV-om predstavljaju ugroženu grupu, koja je izložena predrasudama i stigmatizaciji, i da bi države trebale imati vrlo usko polje slobodne procjene kod odabira mjera kojima bi ovu grupu izdvojile i sa njima različito postupale na temelju njihovog HIV statusa. Međutim, poslodavac podnositelja predstavke je raskinuo njegov ugovor o radu uslijed pritiska, koji su na njega vršili određeni uposlenici, a taj pritisak je potaknut HIV statusom podnositelja predstavke i zabrinutošću određenih uposlenika zbog tog njegovog statusa. Nadalje, doktor medicine rada upoznao je uposlenike kompanije da u kontekstu njihovih radnih odnosa sa podnositeljem predstavke ne postoji rizik od njihovog inficiranja.
Drugostepeni sud je izričito naglasio da HIV pozitivni status podnositelja predstavke nije imao nikakvog uticaja na njegovu sposobnost da obavlja svoj posao i nije bilo nikakvih dokaza da bi to moglo negativno uticati na njegov ugovor, u kom slučaju bi to mogao biti opravdan razlog za raskid ugovora s trenutnim učinkom. Također je potvrdio da postojanje kompanije nije bilo ugroženo pritiskom koji su na poslodavca vršili uposlenici. Navodne ili izražene predrasude uposlenika nisu se mogle koristiti kao izgovor za raskid ugovora HIV pozitivnog uposlenika. U takvim situacijama, potrebno je pažljivo izbalansirati potrebu da se zaštite interesi poslodavca i potrebu da se zaštite interesi uposlenika, koji je slabija strana u ugovoru, naročito kada je taj uposlenik HIV pozitivan. Međutim, Kasacijski sud nije tako detaljno i duboko cijenio suprotstavljene interese kao što je to činio drugostepeni sud. U obrazloženju koje je bilo relativno kratko, s obzirom na značaj i prirodu pitanja u ovom predmetu koja je bez presedana, zaključio je da je otpuštanje bio potpuno opravdano interesima poslodavca, u pravom smislu te riječi, jer je takva odluka donesena sa namjerom da se ponovo uspostavi mir unutar kompanije i osigura njezin nesmetan rad. Premda ni Kasacijski sud nije osporavao činjenicu da bolest podnositelja predstavke nije imala nikakvog negativnog uticaja na njegovo izvršenje ugovora o radu, on je ipak svoju odluku temeljio, opravdavajući bojazan uposlenika, na očigledno netačnim informacijama, konkretno na “zaraznim” karakteristikama bolesti podnositelja predstavke. Na taj način, on je nesmetanom poslovanju kompanije pripisao isto ono značenje koje su mu uposlenici željeli dati i uskladio ga sa subjektivnom percepcijom uposlenika o tom pitanju. Na koncu, jedino pitanje koje je podnositelj predstavke mogao ispitati pred Kasacijskim sudom bilo je pitanje obeštećenja koje mu je dosudio drugostepeni sud, jer je njegov inicijalni zahtjev za vraćanje na posao odbačen i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom. Štaviše, Sud nije mogao špekulirati o tome kakav bi bio stav uposlenika kompanije da je Kasacijski sud podržao nalaze nižestepenog suda u ovom predmetu ili, naročito, da je postojalo grčko zakonodavstvo ili dobro utemeljena sudska praksa koja štiti HIV pozitivne osobe na njihovom radnom mjestu.
U zaključku, Kasacijski sud nije ponudio adekvatno obrazloženje o tome kako su interesi poslodavca prevagnuli nad interesima podnositelja predstavke i propustio je odmjeriti težinu prava ovih dviju strana na način sukladan s Konvencijom.
Zaključak: povreda (jednoglasno).
Član 41: 8,000 EUR u odnosu na nematerijalnu štetu; 6,339.18 EUR u odnosu na materijalnu štetu.
(Vidi Kiyutin protiv Rusije, 2700/10, 10. mart 2011., Informativna bilješka br. 139)
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy