© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. godina. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund) i nije obavezujući za Sud. Više informacija može se pronaći u punoj izjavi o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informator o sudskoj praksi Suda br. 180
Decembar 2014. godine
Battista protiv Italije - 43978/09
Presuda 2.12.2014. (Odjeljenje II)
Član 2 Protokola br. 4
Član 2 tačka 2 Protokola br. 4
Sloboda napuštanja zemlje
Zabrana napuštanja teritorije zbog neplaćanja izdržavanja djeteta: utvrđena je povreda Konvencije
Činjenice – Podnosilac predstavke prošao je kroz postupak sudske rastave od supruge u kome je sud izdao privremenu naredbu kojom je određeno da oba roditelja imaju pravo da njihovo dvoje djece živi sa njima. Tokom 2007. godine podnosilac predstavke tražio je od sudije za starateljstvo da mu izda novi pasoš u koji je trebalo da se upiše ime njegovog sina. Sudija za starateljstvo odbio je zahtjev podnosioca predstavke smatrajući da je neprikladno da izda takav pasoš, s obzirom na to da je imperativ da se zaštiti pravo djeteta da mu se plaća izdržavanje. U tom smislu sudija je naglasio da je podnosilac predstavke, koji je trebalo da plaća izdržavanje u iznosu od 600,00 eura plaćao samo mali dio tog iznosa i da je postojao rizik da će on ovu obavezu u potpunosti izbjegavati ukoliko bude otputovao u inostranstvo. Sljedećeg mjeseca policijski komesar naredio je podnosiocu predstavke da pasoš preda u policijsku stanicu i izmijenio njegovu ličnu kartu tako što ju je učinio nevažećom za putovanja van zemlje. Tokom 2008. godine podnosilac predstavke ponovo je podnio zahtjev za dobijanje pasoša. I taj zahtjev, kao i sve njegove kasnije žalbe bili su odbačeni po istom osnovu kao i prvi zahtjev.
Pravo – Član 2 Protokola br. 4: Odbijanje domaćih sudova da podnosiocu predstavke izdaju pasoš i njihova odluka da njegovu ličnu kartu učine nevažećom za putovanja u inostranstvo predstavljaju zadiranje u pravo podnosioca predstavke da napusti zemlju i ode u bilo koju drugu koju odabere u kojoj je mogao biti primljen. Ovo zadiranje jasno je imalo pravni osnov u domaćem pravu. U tom smislu Ustavni sud naveo je da je suština relevantne odredbe "da obezbijedi da roditelji ispunjavaju obaveze prema svojoj djeci". Sporna mjera imala je za cilj da garantuje interese djece podnosioca predstavke i u principu je imala legitiman cilj, i to zaštitu prava drugih - u ovom konkretnom slučaju, pravo djeteta da mu se plaća izdržavanje.
Međutim, domaći sudovi nisu smatrali da je potrebno da ispitaju ličnu situaciju podnosioca predstavke niti njegove mogućnosti da plaća dospjele iznose i spornu su mjeru primijenile automatski. Izgleda da nije bilo pokušaja da se uspostavi ravnoteža između različitih prava koja su ovdje bila u igri. Jedini faktor koji je uzet u razmatranje bio je imovinski interes primaoca izdržavanja. Štaviše, postojala je saradnja u građanskom pravu na evropskom i međunarodnom nivou u oblasti naplate obaveza izdržavanja djece. Postojali su metodi da se dobije naplata duga po tom osnovu i van državnih granica, naročito Regulativa Savjeta (EC) br. 4/2009 od 18. decembra 2008. godine o jurisdikciji, nadležnom pravu, priznavanju i sprovođenju odluka i saradnji u pitanjima vezanim za obavezu izdržavanja, Haška konvencija od 23. novembra 2007. godine o Međunarodnom ostvarivanju prava na izdržavanje djeteta i drugim oblicima porodičnog izdržavanja i Njujorška konvencija od 20. juna 1956. godine o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu. Domaće vlasti nisu uzele u obzir ove instrumente kada su primijenile osporenu mjeru. Samo su naglasili da se moglo desiti da podnosilac predstavke otputuje u inostranstvo sa svojim pasošem i tako uspije da izbjegne svoju obavezu. Uz to, ograničenje koje je uvedeno podnosiocu predstavke nije obezbijedilo da se iznosi koji su na ime izdržavanja dospjeli zaista i uplate.
Slijedi da je podnosilac predstavke podvrgnut mjeri koja je po svojoj prirodi bila automatska, bez ograničenja obima ili trajanja i domaći sudovi od 2008. godine nisu sproveli reviziju opravdanosti i srazmjernosti mjere u kojoj bi uzeli u obzir okolnosti ovog predmeta. Zbog toga automatsko uvođenje ovakve mjere nije moglo da se opiše kao neophodno u demokratskom društvu.
Zaključak: utvrđuje se povreda Konvencije (jednoglasno)
Član 41: 5.000 eura na ime naknade nematerijalne štete.
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Sekretarijata ne obavezuje Sud.
Informatori o sudskoj praksi
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. godina.
Zvanični jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund). On nije obavezujući za Sud i Sud ne preuzima odgovornost za njegov kvalitet. Prevod se može preuzeti sa baze podataka o sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili sa bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud dostavio. Prevod se može reprodukovati za nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede puni naziv predmeta, sa gore navedenom izjavom o autorskim pravima i pominjanjem Fonda za ljudska prava. Ukoliko je namjera da se bilo koji dio ovog prevoda upotrijebi za komercijalne svrhe, molimo vas da se obratite na adresu publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy