© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
BIKIĆ PROTIV HRVATSKE
OD DANA 29. SVIBNJA 2018. GODINE
ZAHTJEV BR. 50101/12
ČINJENICE
U socijalističkom režimu bivše Jugoslavije svi zaposlenici su uplaćivali doprinose u stambene fondove koji su se koristili za izgradnju stambenih blokova. Stanovi su se dodjeljivali zaposlenicima koji su u odnosu na te stanove stjecali posebno stanarsko pravo. Podnositeljica je takvo stanarsko pravo dobila od svog poslodavca na stanu u Zagrebu. Međutim, odluka o dodijeli stanarskog prava nije postala pravomoćna jer su ju osporila tri druga zaposlenika, a Osnovni sud udruženog rada u Zagrebu ju je poništio. Poslodavac je izradio novu listu prvenstva u kojoj je podnositeljica ponovno uvrštena na prvo mjesto, međutim nije donio službenu odluku kojom bi se potvrdilo njezino stanarsko pravo. Drugi zaposlenici poduzeća podnijeli su tužbu radi proglašenja ništetnom liste reda prvenstva za raspodjelu stanova. Iako su ove tužbe proglašene nedopuštenima, domaći sudovi su odbili kasniji tužbeni zahtjev podnositeljice za sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, uz obrazloženje da podnositeljica nikada nije stekla stanarsko pravo u odnosu na taj stan. Naime, odluka o dodijeli stana nije postala pravomoćna, a lista prvenstva nije mogla zamijeniti tu odluku. Ustavni sud je u 2012. godini potvrdio odluke nižih sudova i odbio ustavnu tužbu podnositeljice. Istaknuo je da su sudovi prethodno presuđivali u korist osoba koje su imale posebna stanarska prava koja su potom izgubili, ali da je slučaj podnositeljice bio drugačiji jer ona zapravo nikada nije ni stekla takvo pravo nad predmetnim stanom.
PRIGOVORI
Pozivajući se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, podnositeljica je prigovorila odbijanju njezinog zahtjeva za kupnju stana, tvrdeći da je jedini razlog zbog kojeg joj službeno nije dodijeljeno stanarsko pravo bilo kašnjenje parničnog postupka.
ODLUKA SUDA
Konvencija jamči svakome pravo na mirno uživanje prava vlasništva. Vlasništvo može predstavljati postojeće vlasništvo ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati imovinom, odnosno potraživanja za koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje" da će se ostvariti. Međutim, legitimno očekivanje nema neovisno postojanje, mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravnja osnova u nacionalnom pravu.
Sud je zaključio da se ovaj predmet ne odnosi na pitanje je li podnositeljica imala pravo stanovanja u stanu u kojem je živjela mnogo godina, nego je li imala pravo kupiti stan pod povoljnijim uvjetima. Sud je utvrdio da podnositeljica nije imala to pravo budući da nije ispunila ključni uvjet predviđen Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo – da je nositelj stanarskog prava. Naime, odluka kojom je podnositeljici dodijeljeno stanarsko pravo je ukinuta, a kada je u ponovljenom postupku ponovno uvrštena na prvo mjesto na listi reda prvenstva za raspodjelu stanova, nije donosena nova odluka kojom bi se potvrdilo njezino stanarsko pravo. Niti nakon odbijanja tužbe drugih radnika koji su osporili listu reda prvenstva, nije donesena odluka kojom bi se podnositeljici dodijelilo stanarsko pravo u odnosu na predmetni stan. Činjenica da je odbijanje osporavanja dugo trajalo ne može samo po sebi stvoriti legitimno očekivanje kod podnositeljice zahtjeva da će steći pravo vlasništva.
Sud je prihvatio stajalište Ustavnog suda da se položaj podnositeljice zahtjeva razlikuje od položaja osoba na koje se odnose prethodne odluke tog suda, s obzirom na to da su te osobe imale stanarsko pravo koje su naknadno izgubile, a podnositeljica zahtjeva nikad nije imala takvo pravo.
U tim okolnostima Sud je utvrdio da podnositeljica nije imala „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, stoga nije došlo do povrede navedenog članka.
Full & Egal Universal Law Academy