© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2015. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna beleška br. 188 o sudskoj praksi Suda
avgust - septembar 2015.
Bujid protiv Belgije (Bouyid c. Belgique) [GC] - 23380/09
Presuda od 28.9.2015 [GC]
Član 3
Ponižavajući postupak
Navodno šamaranje od strane policije prilikom saslušanja : kršenje
Činjenice – Policija je o incidentitima koji međusobno nisu bili povezani odvojeno ispitala dva brata, podnosioca predstavke, od kojih je jedan u vreme dešavanja bio maloletan. Obojica tvrde da su ih policajci ošamarili po jedan put po licu. Podneli su tužbe kao privatna lica, ali u tom postupku nisu imali uspeha.
Presudom od 21. novembra 2013. godine (Videti Informativnu belešku br. 168), jedno veće Suda jednoglasno zaključuje da nije postojalo kršenje člana 3.
Pravo – Član 3 (materijalni deo)
a) O ustanovljavanju činjenica – Da bi se uvažila pretpostavka da se delo dogodilo, lica koja tvrde da su žrtve kršenja člana 3 Konvencije moraju pružiti dokaza o tragovima maltretiranja, pošto su se prethodno nalazili u rukama policije ili sličnog organa vlasti.
Lekarski nalazi koje su podnosioci predstavke podneli, izdati na dan dešavanja, ubrzo posle izlaska iz policijske stanice, svedoče o crvenilu i kontuzijama koji bi mogli biti posledica šamara. Pored toga, nije osporena činjenica da podnosioci predstavke pre ulaska u policijsku stanicu nisu imali pomenute simptome.
I najzad, iako su policijaci tokom celog internog postupka uporno negirali da su šamarali podnosioce predstavke, ovi su jednako uporno tvrdili suprotno. Pored toga, budući da je u istražnom postupku bilo značajnih manjkavosti, nije bilo moguće ustanoviti istinitost izjava policajaca već i stoga što istraga nije dala ni dokaza kojima bi se osporili navodi optužbe, tako da nije postojao nijedan dokaz koji bi potkrepio pretpostavku Vlade, koju je iznela na ročištu a ne pred domaćim sudovima, prema kojoj su se podnosioci predstavke sami šamarali u cilju pokretanja tužbe protiv policije.
Stoga, Sud smatra da postoje dovoljni dokazi o tome da su crvenila opisana u lekarskim nalazima koje su podneli podnosioci predstavke, nastala dok su se isti nalazili u rukama policije, tj. u policijskoj stanici.
b) O pravnoj kvalifikaciji postupanja prema podnosiocima predstavke – Vlada se zadovoljila negiranjem postojanja šamara. Iz ostatka predmeta proizlazi da se radilo o impulsivnom činu, kao reakciji na stav shvaćen kao nepoštovanje, što, svakako, nije dovoljno da bi se opravdala potreba za upotrebom takve fizičke sile. Iz toga se zaključuje da je postojala povreda dostojanstva podnosilaca predstavke, i dakle, kršenje člana 3 Konvencije.
Imajući to u vidu, Sudu je stalo da napomene da šamar koji jedan pripadnik organa javnog reda zadaje licu koje se u potpunosti nalazi pod njegovom kontrolom predstavlja ozbiljnu povredu dostojanstva tog lica.
Uticaj koji jedan šamar ima na lice koje ga prima ima veliko dejstvo. Pogađajući mu lice, on ga dira u deo tela koji osim što izražava njegovu individualnost, obeležava i njegov društveni identitet, i predstavlja podršku čulima, pogledu, glasu i sluhu – koji mu služe za komunikaciju sa drugima.
Znajući da je ponekad dovoljno da žrtva bude ponižena u sopstvenim očima pa da dođe do ponižavajućeg postupanja u smislu člana 3, šamar - pa čak i ako je samo jedan i lišen predumišljaja i teškog ili trajnog dejstva na ošamarnog – ta osoba može doživeti kao poniženje.
Kada ga pripadnici snaga javnog reda zadaju licima koja se nalaze pod njihovom kontrolom, šamar ističe postojanje odnosa nadmoćnosti i potčinjenosti. Činjenica da žrtva zna da je takav postupak nezakonit, da predstavlja povredu deontologije i profesionalnog ponašanja od strane tih policajaca i da je neprihvatljiv, može proizvesti kod nje i dodatni osećaj samovolje, nepravde i nemoći.
Osim toga, lica stavljena u policijski pritvor ili samo privedena ili pozvana u policijsku stanicu radi provere identiteta ili ispitivanja – kao što je to bio slučaj sa podnosiocima predstavke, i šire lica koja se nalaze u rukama policije ili nekog sličnog organa vlasti, nalaze se u situaciji ranjivosti. Vlasti koje su dužne da ih štite oglušuju se o tu dužnost i ponižavaju ih putem šamara zadatog rukom.
U datom slučaju, činjenica da je policajac nerazmišljajući udario šamar žrtvi iznerviran njenim ponašanjem koje je pokazivalo nepoštovanje ili bilo provokativno, nema nikakvog značaja. Veliko veće dakle ne deli mišljenje veća u pogledu ove tačke. Konvencija apsolutno zabranjuje mučenje i kažnjavanje i nečovečne ili ponižavajuće postupke, bez obzira na ponašanje odnosnog lica. U demokratskom društvu, maltretiranje nikada ne može biti adekvatan odgovor na probleme sa kojima se vlasti susreću. Posebno policiji, « nije dozvoljeno da izvrši, izaziva ili toleriše mučenje ili kakav drugi neljudski ili ponižavajući postupak ili kažnjavanje bez obzira na okolnosti » (Evropski kodeks policijske etike). Osim toga, član 3 Konvencije stavlja na teret država članica pozitivnu obligaciju da obuči pripadnike snaga održavanja reda i mira na način koji će obezbediti visok stepen kompetentnosti u pogledu njihovog profesionalnog ponašanja, kako niko ne bi bio izložen postupku suprotnom pomenutoj odredbi.
Najzad, prvi podnosilac predstavke bio je maloletan u vreme dešavanja, a od suštinskog je značaja da, kada se pripadnici snaga za održavanje javnog reda i mira nađu, u okviru profesionalnih zadataka, u kontaktu sa maloletnicima, moraju valjano voditi računa o ranjivosti svojstvenoj mladim godinama pomenutih osoba. Određeni postupci s njihove strane, u odnosu na maloletnike, mogu, iz samog razloga što se radi o maloletnicima, biti nekompatibilni sa zahtevima ovog člana Konvencije, iako bi mogli proći kao prihvatljivi kada bi se radilo o punoletnim licima. Tako da pripadnici snaga za održavanje javnog reda i mira moraju biti posebno oprezni i pokazati pojačanu samokontrolu kada imaju posla sa maloletnicima.
U zaključku, šamar koji su pripadnici policije zadali podnosiocima predstavke dok su bili pod njihovom kontrolom u policijskoj stanici, koji nije odgovarao neophodnoj upotrebi fizičke sile prouzrokovanoj njihovim ponašanjem, predstavlja povredu njihovog dostojanstva.
S obzirom da su podnosioci predstavke pominjali samo lake telesne povrede i da nisu dokazali da su pretrpeli velike fizičke ili psihičke patnje, ovaj posupak se ne može okvalifikovati kao nečovečan, i, a fortiori, kao mučenje. Sud stoga zaključuje da je u konkretnom slučaju postojao ponižavajući postupak.
Zaključak : kršenje (četrnaest glasova za i tri protiv).
Član 3 (proceduralni deo) : Istražni sudovi nisu posvetili potrebnu pažnju navodima podnosilaca predstavke, uprkos tome što su bili potkrepljeni zdravstvenim nalazima koje su priložili predmetu, kao i uprkos postupku jednog pripadnika snaga za održavanje reda i mira koji se sastojao od šamaranja lica koje mu je u popunosti prepušteno. Takodje, istraga je trajala posebno dugo. Prošlo je skoro pet godina od tužbe prvog podnosioca do kasacione presude kojom je okončana istraga, i nešto više od četiri godine i osam meseci u slučaju drugog podnosioca predstavke. Iz tih razloga podnosioci predstavke nisu uživali delotvornu istragu.
Zaključak : kršenje (jednoglasno).
Član 41 : 5 000 Evra svakom podnosiocu predstavke na ime moralne odštete.
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy