© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog prijevoda dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this translation has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court's database HUDOC.
© Bureau de l'Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l'homme. Tous droits réservés. L'autorisation de republier cette traduction a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
PRESUDA BRENNAN PROTIV UJEDINJENE KRALJEVINE (zahtjev br. 39846/98)
...
PRAVO
I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. KONVENCIJE
41. Podnositelj zahtjeva prigovara ograničenjima nametnutim u odnosu na njegova savjetovanja s odvjetnikom nakon što ga je uhitila policija; uvjetima u kojima je policija s njime obavljala razgovore, te također da ga je korištenje priznanja koje je dao u tim uvjetima lišilo poštenog suđenja. Pozvao se na članak 6., stavke 1. i 3. (c) Konvencije koji propisuju:
"1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, jasno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. ...
...
3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: ...
c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;"
A. Odgađanje pristupa odvjetniku podnositelja zahtjeva
1. Tvrdnje stranaka
42. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako je on osoba veoma ograničene inteligencije i popustljive osobnosti. Policija ga je ispitivala tijekom dugačkog razdoblja kad se nalazio u pritvoru koji per se ima prisilnu narav. Opetovano je bio upozoravan na temelju članka 3. Naloga o dokazima u kaznenom postupku (Sjeverna Irska) iz 1988. godine ("Nalog iz 1988."), u kojem se traži pravna ocjena njegovog položaja, i to promišljena i uz pažljivo pruženu pomoć, u odnosu na njegovo pravo da ne optuži sam sebe. Međutim, podnositelj zahtjeva nije dobio pravnu pomoć prije nego je započeo priznanje, te mu je uistinu 24 sata protupravno bio uskraćen pristup njegovom odvjetniku. Tvrdio je kako to predstavlja povredu jamstava iz članka 6., stavaka 1. i 3. (c) Konvencije.
43. Što se tiče uskraćivanja pristupa odvjetniku, Vlada je tvrdila kako je, unatoč niskom stupnju inteligencije, podnositelj zahtjeva bio potpuno sposoban razumjeti upozorenje i ne izreći neistinito priznanje. Na primjer, priznanje je izrekao samo u odnosu na neke stvari, dok je ustrajavao u nijekanju drugih. U svakom slučaju, odgoda nije bila razlog pomanjkanja pristupa, jer je završila do vremena kad su priznanja već bila dana. I raspravni sudac i žalbeni sud našli su kako su postojale valjane osnove da mu se, na temelju članka 45. Zakona o Sjevernoj Irskoj (krizne odredbe) iz 1991. godine ("Zakon iz 1991."), odgodi pristup njegovom odvjetniku.
2. Ocjena Suda
44. Sud podsjeća kako je podnositelj zahtjeva uhićen u 1.50 sati dana 21. listopada 1990. godine. Tad je donesena odluka da mu se na 24 sata odgodi pristup njegovom odvjetniku, iako je podnositelj zahtjeva o ovom odgađanju bio obaviješten tek u 21.15 sati. Odvjetnik podnositelja zahtjeva obaviješten je o tome da je bilo došlo do 24-satne odgode pristupa. Razdoblje odgode pristupa, koje je započelo u vrijeme uhićenja, isteklo je 22. listopada 1990. godine ujutro. Sud primjećuje kako nakon tog trenutka podnositelju zahtjeva više nije bilo zabranjeno sastati se sa svojim odvjetnikom, koji ga pak nije došao posjetiti sve do 12.10 sati dana 23. listopada 1990. godine. Podnositelj zahtjeva se stoga tek nakon više od 48 sati nakon što je uhićen savjetovao sa svojim odvjetnikom u odnosu na teška kaznena djela za koja je bio sumnjičen.
45. Sud u vezi s time podsjeća kako, iako je primarna svrha članka 6. u odnosu na kaznene stvari osigurati pošteno suđenje od strane "suda" nadležnog za odlučivanje o svakoj "optužnici", iz toga ne slijedi da se taj članak ne primjenjuje na pred-raspravni postupak. Stoga članak 6., a posebno stavak 3., može biti mjerodavan prije nego se predmet proslijedi na suđenje, ako i ukoliko bi pošteno suđenje moglo biti ozbiljno ugroženo početnim nepoštivanjem njegovih odredaba (vidi presudu u predmetu Imbrioscia protiv Švicarske od 24. studenoga 1993. godine, Serija A br. 275, str. 13., stavak 36.). Način na koji se članak 6., stavci 1. i 3. (c) trebaju primjenjivati u tijeku prethodne istrage ovisi o posebnim značajkama dotičnog postupka, te o okolnostima predmeta. U svojoj presudi u predmetu John Murray protiv Ujedinjene Kraljevine (Reports of Judgements and Decisions 1996-I, 8. veljače 1996. godine, str. 54-55, stavak 63.), Sud je osim toga primijetio da, iako članak 6. obično zahtijeva da se optuženiku dopusti koristiti usluge odvjetnika već u početnim fazama policijskog ispitivanja, ovo pravo, koje inače nije izričito utvrđeno u Konvenciji, može podlijegati nekom ograničenju zbog opravdanih razloga. U svakom se predmetu postavlja pitanje je li zbog tog ograničenja, u svjetlu cjelokupnog postupka, optuženik lišen poštenog suđenja.
46. Sud je stoga ispitivao jesu li mjere koje je policija poduzela u pogledu pristupa podnositelja zahtjeva njegovom odvjetniku, bile u skladu s pravima obrane. Sud prije svega bilježi kako je pristup u stvari odgođen za razdoblje od 24 sata. Kako proizlazi iz presude Žalbenog suda, došlo je do tehničke povrede članka 45. Zakona iz 1991., jer je odluka o odgodi bila preuranjena – ona se nije trebala donijeti sve dok podnositelj zahtjeva ne bi zatražio da se susretne s odvjetnikom. Međutim, utvrđeno je kako je pristup odgođen u dobroj vjeri i na temelju razumne osnove, a to je da je postojao rizik od upozoravanja osoba osumnjičenih za sudjelovanje u kaznenim djelima koje još nisu bile uhićene, odnosno od otežavanja osiguranja da će te osobe ili osoba biti uhićene.
47. Također je očito kako nakon 24-satnog razdoblja o kojemu je riječ podnositelju zahtjeva nije više bio uskraćivan pristup njegovom odvjetniku. Činjenica da odvjetnik nije došao posjetiti svog klijenta sve do sljedećeg dana ne može se pripisati niti jednoj mjeri koju su izrekle vlasti. Iako je odvjetnik podnositelja zahtjeva pokušavao ukazati na to kako je bio naveden vjerovati da je razdoblje odgode bilo 48 sati, a ne 24 sata, raspravni sudac je tijekom suđenja to odbio i utvrdio kako je policija ispravno obavijestila odvjetnika o 24-satnoj odgodi.
48. Osim toga, dok je tijekom 24-satnog razdoblja odgode policija s podnositeljem zahtjeva obavljala razgovor, on nije dao nikakvo optužujuće priznanje. Prva priznanja koja je dao dogodila su se tijekom razgovora koji se vodio popodne 22. listopada 1990. godine kad mu više nije bio uskraćivan pristup odvjetniku. Osim toga, ovdje se ne radi niti o tome da bi tijekom razdoblja od prva 24 sata iz bilo koje izjave ili propusta podnositelja zahtjeva bili izvučeni bilo kakvi zaključci, kao što je to bio slučaj u predmetu John Murray (naprijed spomenutom; vidi također predmet Averill protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 36408/97, ECHR 2000-VI, stavak 58.). Bit prigovora podnositelja zahtjeva nije da mu je bio uskraćen pristup pravnim savjetima koji bi mu omogućili da odabere između šutnje i sudjelovanja u policijskom ispitivanju, već da je dao optužujuće izjave nakon što je razdoblje odgode završilo, a prije nego što je došao njegov odvjetnik (vidi predmet O'Kane protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 30550/96, odluka od 6. srpnja 1999. godine i predmet Harper protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 33222/96, odluka od 14. rujna 1999. godine, neobjavljena). Sud stoga nije uvjeren kako se, u ovim okolnostima, uskraćivanje pristupa u ovom početnom razdoblju može smatrati povredom prava podnositelja zahtjeva iz članka 6., stavaka 1. i 3. (c) Konvencije. Sud stoga ne nalazi povredu tih odredaba u ovom pogledu.
B. Razgovori u policiji
1. Tvrdnje stranaka
49. Podnositelj zahtjeva je tijekom svojih razgovora s policijom u Castlereaghu prigovarao kako mu nije bilo dopušteno da uz njega bude nazočan njegov odvjetnik, te kako nije izvršeno video ili tonsko snimanje razgovora, što je sada praksa u Velikoj Britaniji. On smatra kako je to pridonijelo tegobnosti procesa ispitivanja kojem su nedostajala jamstva odgovornosti. Njegova nemogućnost da tijekom razgovora u policiji uza sebe ima odvjetnika u napadnoj je opreci s ovlastima policije da ustraje u traženju da jedan službenik bude prisutan tijekom njegovih savjetovanja s odvjetnikom. Naglasio je kako je on povodljiv mladi čovjek s popustljivom osobnošću i ograničenom inteligencijom, koji je bio držan u psihološki iscrpljujućim uvjetima Castlereagha i podvrgnut intenzivnim ispitivanjima. Zbog takve je situacije dao nekoliko vrlo štetnih priznanja, a korištenjem priznanja dobivenih u tim okolnostima prekršeno je njegovo pravo na pošteno suđenje. Tvrdio je kako je njegov predmet sličan predmetu Magee protiv Ujedinjene Kraljevine (br. 28135/95, ECHR 2000-VI) gdje je utvrđeno da je članak 6., stavak 1. prekršen jer je podnositelj zahtjeva 48 sati bio zadržavan bez pristupa odvjetniku u zastrašujućoj atmosferi Castlereagha i gdje je izrekao štetna priznanja na koja su se nakon toga pozivali na njegovom suđenju. S druge strane, njegov predmet da treba razlikovati od predmeta O'Kane protiv Ujedinjene Kraljevine (naprijed naveden) gdje nije nađena povreda članka 6., stavka 1., jer podnositelj zahtjeva u tom predmetu nije tražio pristup pravnim savjetima, pa mu nije bilo onemogućeno da ih dobije.
50. Vlada je tvrdila kako nema razloga zaključiti da su priznanja koja je podnositelj zahtjeva dao tijekom razgovora bila izrečena kao posljedica bilo kakve inherentne prisile u upozorenju danom na temelju članka 3. Naloga iz 1988. godine ili kao posljedica bilo kakve druge prisile. Nakon susreta sa svojim odvjetnikom i dalje je priznavao svoje sudjelovanje u kaznenim djelima. Žalbeni sud je naročito našao kako su priznanja izrečena slobodno. Priznanja je bilo i nakon prestanka odgode pristupa njegovom odvjetniku. Postojala su jamstva za provjeru jesu li izjave kojima je priznao počinjenje djela dane u poštenom postupku, inter alia, ta se jamstva sastoje u tome da je podnositelja zahtjeva zastupao iskusni punomoćnik i odvjetnik; okolnosti u kojima su priznanja dana podlijegale su strogoj kontroli u voir dire postupku, a osim toga, i raspravni sudac i Žalbeni sud su, nakon iscrpnog razmatranja pouzdanosti priznanja, našli kako je, s obzirom na svoju moć shvaćanja i um, podnositelj zahtjeva bio prilično sposoban oduprijeti se davanju lažnog priznanja u okviru ispitivanja, kako bi bilo primjereno prihvatiti ih kao dokaz, te kako su navodi o zlostavljanju lažni. Stoga je ovaj zahtjev, prema njihovom mišljenju, sličan predmetu O'Kane protiv Ujedinjene Kraljevine koji je Sud proglasio nedopuštenim (naprijed spomenuto).
2. Ocjena Suda
51. Sud podsjeća kako pravila o dopuštenosti i ocjeni dokaza uglavnom predstavljaju ona pitanja o kojima trebaju odlučiti domaći sudovi. Opće pravilo je da nije na Sudu da svojom vlastitom ocjenom dokaza zamijeni ocjenu koju su dali domaći sudovi, osim u okolnostima kad je ocjena domaćeg suda bila proizvoljna ili hirovita, odnosno kad je sustav jamstava ili osiguranja koji je primijenjen u ocjeni pouzdanosti dokaza dobivenih priznanjem očito neprimjeren (vidi presudu u predmetu Edwards protiv Ujedinjene Kraljevine od 16. prosinca 1992. godine, Serija A br. 247-B, str. 34-35, stavak 34.). Sud je stoga uzeo u obzir osiguranja koja su u ovom predmetu postojala kako bi se provjerilo jesu li izjave kojima je podnositelj zahtjeva priznao počinjenje djela dane u poštenom postupku.
52. Treba zabilježiti kako su u ovom predmetu okolnosti u kojima su dobiveni dokazi pribavljeni priznanjem podlijegali strogoj kontroli u postupku voir dire. Podnositelja zahtjeva je i na njegovom suđenju i u žalbenom postupku zastupao iskusni punomoćnik. Raspravni sudac je osobno saslušao podnositelja zahtjeva, kao i policajce koji su ga ispitivali u Policijskoj stanici u Castlereaghu. Raspravni sudac je, čije je nalaze potvrdio Žalbeni sud nakon opsežnog preispitivanja dokaza predočenih tijekom postupka voir dire, bio uvjeren u njihovu pouzdanost i u poštenost dopuštanja dokaza. Sud također bilježi kako podnositelj zahtjeva ne prigovara da je odluka bilo kojeg od ta dva suda bila na bilo koji način proizvoljna ili da okolnosti u kojima su dobiveni dokazi pribavljeni priznanjem nisu dostatno istražene, zbog čega da nijedan od sudova ne bi mogao dati pravilno informiranu ocjenu njihove pouzdanosti ili poštenosti.
53. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako u pomanjkanju neovisnih dokaza u obliku video ili tonskih snimki razgovora u policiji, te zbog odsutnosti optuženikovog odvjetnika, optuženik ima značajne poteškoće uvjeriti sud kako je, suprotno od onoga što u svom iskazu tvrde policijski službenici, bilo ikakvih pritisaka. Sud se slaže kako snimanje razgovora, kao i nazočnost osumnjičenikovog odvjetnika, predstavlja zaštitu od neprimjerenog ponašanja policije. Međutim, Sud nije uvjeren kako je to neophodan preduvjet poštenosti u smislu članka 6., stavka 1. Konvencije. Bitno pitanje koje ostaje u svakom zahtjevu iznesenom pred ovaj Sud je da li je u okolnostima pojedinog predmeta podnositelj zahtjeva imao pošteno suđenje. Sud smatra kako je kontradiktoran postupak vođen pred raspravnim sudom na kojem su izvedeni dokazi saslušanjem podnositelja zahtjeva, stručnjaka za psihologiju, raznih policijskih službenika uključenih u ispitivanja, te policijskih liječnika koji su ga pregledali tijekom boravka u pritvoru bio takav da je mogao otkriti svaki postupak policije koji uključuje pritisak. U tim se okolnostima nije pokazalo da je zbog pomanjkanja dodatne zaštite suđenje podnositelju zahtjeva bilo nepošteno.
54. Što se tiče pozivanja podnositelja zahtjeva na predmet Magee protiv Ujedinjene Kraljevine (naprijed spomenut), Sud primjećuje kako se taj predmet ticao jedne ekstremnije situacije u kojem je podnositelja zahtjeva policija 48 sati držala bez mogućnosti ikakve komunikacije, a sva su njegova priznanja izrečena prije nego što mu je bilo dopušteno susresti se sa svojim odvjetnikom. U ovom predmetu, podnositelju zahtjeva je pristup odgođen za 24 sata, a njegova su priznanja izrečena tijekom naknadnog razdoblja, kad mu nije bilo uskraćeno pravno savjetovanje. Prigovor podnositelja zahtjeva da je njegovom pravnom savjetovanju štetila prisutnost policijskog službenika posebno se ispituje u nastavku teksta.
55. Sud zaključuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. i/ili članka 6., stavka 3. (c) u odnosu na razgovore u policiji.
C. Nazočnost policijskog službenika tijekom savjetovanja podnositelja zahtjeva s njegovim odvjetnikom
1. Tvrdnje stranaka
56. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako je njegovo pravo na temelju članka 6., stavka 3. (c) da koristi usluge odvjetnika prekršeno zbog nazočnosti policijskog službenika kojemu je njegovo savjetovanje s odvjetnikom bilo u dosegu vida i sluha. To je uništilo povjerljivost komunikacije između odvjetnika i klijenta i u iznimnoj je mjeri sprječavalo potrebnu otvorenost koja se klijentu mora dopustiti u izražavanju ako se želi da ga njegov odvjetnik prikladno, korisno i smisleno savjetuje i da mu pomogne. To da se posebno odnosilo na ovaj slučaj jer je podnositelj zahtjeva bio popustljive osobnosti i niskog stupnja inteligencije, podvrgnut ograničenjima pristupa pravnim savjetima i podvrgnut prisilnim ispitivanjima. On je nijekao da je bilo ikakvog opravdanja za nazočnost policijskog službenika, jer da se odvjetnika nije moglo optužiti da bi bio spreman prenositi poruke, a rizik od slučajnog prenošenja sofisticiranih šifriranih poruka odvjetniku u danim je okolnostima bio nepotkrijepljen. Da je to djelovalo na razgovor vidi se, na primjer, iz činjenice da je na početku pravnog savjetovanja inspektor izjavio kako se ne smije raspravljati ni o kakvim imenima ili informacijama koje bi mogle biti od koristi drugima.
57. Vlada je tvrdila kako podnositelj zahtjeva nije dokazao da je u stvari pretrpio bilo kakav oblik stvarnih predrasuda ili nepoštenog postupanja zbog nazočnosti policijskog službenika tijekom prvog savjetovanja. Vlada je smatrala kako članak 6. stavak 3. (c) nije jamčio nikakvo pravo na savjetovanje u četiri oka, a, ukoliko bi se takvo pravo moglo podrazumijevati, kako bi ono moglo podlijegati ograničenjima zbog opravdanih razloga, sve dok takva ograničenja slijede legitimni cilj i dok su razmjerna. Osim toga, pravna pomoć da se može djelotvorno pružati i uz nazočnost trećih osoba. U ovom slučaju da je policijski inspektor, koji nije bio povezan s ovim predmetom, bio nazočan samo tijekom prvog razgovora, a podnositelj zahtjeva da je mogao s odvjetnikom razgovarati u četiri oka svaki sljedeći put do svog suđenja, uključujući i suđenje. Osim toga, postojao je opravdani razlog za nazočnost policijskog inspektora, a to je bio rizik od nanošenja štete potrazi za druge dvije osumnjičene osobe koja je u to vrijeme bila u tijeku. Podnositelj zahtjeva nije ukazao ni na koje pitanje u vezi s kojim nije mogao tražiti i dobiti pravne savjete, odnosno koje ga je navelo da se ponaša bilo kako drukčije, odnosno na to da je policija na bilo koji način koristila povjerljive ili povlaštene materijale.
2. Ocjena Suda
58. Sud je u ovoj presudi već zabilježio (vidi stavak 45. presude) kako članak 6., stavak 3. obično zahtijeva da se optuženiku dopusti korištenje pomoći odvjetnika u početnim fazama ispitivanja. Nadalje, optuženikovo pravo na komuniciranje sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe dio je osnovnog zahtjeva poštenog suđenja i proizlazi iz članka 6., stavka 3. (c). Kad odvjetniku ne bi bilo moguće posavjetovati se sa svojim klijentom i od njega primati povjerljive upute bez nadzora, njegova bi pomoć dosta izgubila od svoje korisnosti, a namjera je Konvencije jamčiti prava koja su praktična i djelotvorna (vidi presudu u predmetu S. protiv Švicarske od 28. studenoga 1991. godine, Serija A br. 220, str. 16., stavak 48.). Važnost koju treba pripisati povjerljivosti tih savjetovanja, a posebno potrebi da se ona vode izvan dosega sluha trećih osoba, objašnjavaju naprijed spomenute međunarodne odredbe (stavci 38. do 40.). Međutim, sudska praksa Suda ukazuje na to da pravo na pristup odvjetniku može podlijegati ograničenjima zbog opravdanih razloga, a u svakom se predmetu postavlja pitanje je li zbog ograničenja, u svjetlu cjelokupnog postupka, optuženik lišen poštenog suđenja. Iako nije potrebno da podnositelj zahtjeva dokaže, pod pretpostavkom da bi to bilo moguće, kako je ograničenje imalo štetno djelovanje na tijek suđenja, podnositelj zahtjeva mora moći tvrditi da je izravno pogođen takvim ograničenjem u ostvarivanju prava na obranu.
59. U ovom je predmetu raspravni sudac našao kako je ograničenje služilo svrsi utvrđenoj u skladu s člankom 45. Zakona iz 1991. godine (naprijed spomenuto, stavak 35. presude), a to je da se spriječi prenošenje informacija osumnjičenicima koji su još bili na slobodi. Međutim, nije bilo nikakvih navoda o tome da bi odvjetnik u stvari bio spreman surađivati u jednom takvom pokušaju, te nije bilo jasno u kojoj bi mjeri policijski službenik bio sposoban prepoznati šifriranu poruku kad bi ona i bila prenesena. U najboljem slučaju, čini se kako bi nazočnost policijskog službenika imala određeni učinak u sprječavanju svakog neprikladnog priopćavanja informacija, uz pretpostavku da je postojao ikakav rizik da bi se ono moglo dogoditi. Iako Sud nalazi kako nema razloga dvojiti o dobroj vjeri u kojoj je policija nametnula i provodila ovu mjeru – nema naznake, kako je naglasila Vlada, da je policija pokušavala iskoristiti tu prigodu da pribavi dokaze za svoje vlastite svrhe - on unatoč tome nalazi kako iz ovog predmeta nisu proizlazili nužni razlozi za nametanje takvog ograničenja.
60. Što se tiče razmjernosti ograničenja, Sud bilježi kako je policijski službenik bio nazočan samo jednom razgovoru. Štoviše, mjera se mogla primijeniti jedino tijekom razdoblja od prvih 48 sati nakon uhićenja, poslije kojeg je podnositelj zahtjeva imao mogućnost savjetovati se sa svojim odvjetnikom u četiri oka sve do suđenja koje je započelo nakon nekoliko mjeseci. Radilo se stoga o ograničenju veoma ograničenog trajanja, i u tom se pogledu ono može razlikovati od povrede utvrđene u predmetu S. protiv Švicarske (naprijed spomenut), u kojem je ograničenje savjetovanja trajalo oko osam mjeseci.
61. Međutim, prilikom tog savjetovanja podnositelj zahtjeva je prvi puta nakon svog uhićenja imao mogućnost zatražiti savjet od svog odvjetnika. Bio je upozoren u skladu s člankom 3. Naloga iz 1988. godine (vidi stavak 34. ove presude) te, kako je zabilježeno u naprijed spomenutom predmetu John Murray (str. 55, stavak 66. presude), njegova odluka o tome hoće li odgovoriti na određena pitanja ili riskirati da se na njegovu štetu kasnije izvode zaključci potencijalno je imala veliku važnost za njegovu obranu na suđenju. Vlada je tvrdila da ga je odvjetnik mogao savjetovati o primjeni članka 3. čak i u nazočnosti policijskog službenika. Također se čini kako je raspravni sudac, nakon što su mu odvjetnik i podnositelj zahtjeva dali iskaz o razgovoru, smatrao kako odvjetnik nije ni na koji način bio spriječen u davanju savjeta podnositelju zahtjeva.
62. Unatoč tome, Sud ne može ne doći do zaključka kako je nazočnost policijskog službenika neizbježno spriječila podnositelja zahtjeva da sa svojim odvjetnikom razgovara otvoreno i dala mu razloga oklijevati prije otvaranja pitanja od potencijalnog značaja za postupak koji se protiv njega vodio. I podnositelj zahtjeva i odvjetnik bili su upozoreni da se ne smiju spominjati nikakva imena, te da će razgovor biti prekinut u slučaju da se kaže bilo što za što bi se primijetilo da ometa istragu. Nije bitno to što nije dokazano kako su postojala određena pitanja o kojima su podnositelj zahtjeva i njegov odvjetnik zbog toga morali prestati razgovarati. Mogućnost optuženika da slobodno komunicira sa svojim braniteljem, priznata inter alia i člankom 93. Standardnih minimalnih pravila za postupanje prema zatvorenicima, bila je podvrgnuta izričitom ograničenju. Podnositelj zahtjeva je već prije savjetovanja dao priznanja, a priznanja je davao i nakon toga. Nije sporno kako je on u to vrijeme trebao pravne savjete, te da bi njegovi odgovori u naknadnim razgovorima, koji bi se vodili u odsutnosti njegovog odvjetnika, i dalje bili od potencijalne važnosti za njegovo suđenje i mogli nepopravljivo nanijeti štetu njegovoj obrani.
63. Sud stoga nalazi kako je, zbog toga što je prvo savjetovanje podnositelja zahtjeva s njegovim odvjetnikom bilo u dosegu sluha nazočnog policijskog službenika, povrijeđeno pravo podnositelja zahtjeva na djelotvorno ostvarivanje njegovih prava na obranu, te da je u tom pogledu došlo do povrede članka 6., stavka 3. (c) zajedno s člankom 6., stavkom 1. Konvencije.
...
Full & Egal Universal Law Academy