© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su vam potrebne dodatne informacije, pogledajte naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 186
Juni 2015. godine
Chiragov i ostali protiv Armenije [VV] - 13216/05
Presuda od 16.6.2015 [VV]
Član 1.
Jurisdikcija država
Jurisdikcija Armenije u vezi s Nagorno-Karabahom i susjednim okupiranim teritorijama
Član 8.
Član 8-1
Poštivanje porodičnog života
Poštivanje doma
Poštivanje privatnog života
Uskraćivanje pristupa domovima azerbejdžanskim građanima rasljenim zbog nagorno-karabaškog sukoba: povreda
Član 13.
Djelotvoran pravni lijek
Nepostojanje djelotvornog pravnog lijeka u vezi s domovima i imovinom koju su izgubile raseljene osobe u kontekstu nagorno-karabaškog sukoba: povreda
Član 1. Protokola broj 1
Pozitivne obaveze
Član 1. stav 1. Protokola broj 1
Mirno uživanje imovine
Imovina
Nepoduzimanje mjera od strane Armenije kojima bi se osigurala imovinska prava azerbejdžanskih građana u kontekstu nagorno-karabaškog sukoba: povreda
Činjenice – Podnositelji predstavke su azerbjedžanski Kurdi koji su živjeli u distriktu Lačin, u Azerbejdžanu. Oni su istakli da se nisu mogli vratiti svojim domovima i imovini nakon što su bili prisiljeni da ih napuste 1992. godine za vrijeme armensko-azerbejdžanskog sukoba o Nagorno-Karabahu.
U vrijeme disolucije Sovjetskog Saveza u decembru 1991. godine, Autonomna oblast Nagorno-Karabah (AONK) je bila autonomna provincija u okviru Azerbjedžanske Sovjetske Socijalističke Republike (Azerbejdžanska SSR). Nije postojala zajednička granica između AONK-a i Armenske Sovjetske Socijalističe Republike (Armenska SSR), koje su bile odvojene azerbejdžanskom teritorijom, a distrikt Lačin je bila zona gdje su one bile najmanje udaljene jedna od druge. Godine 1989, stanovništvo AONK-a se sastojalo od 77% etničkih Armenaca i 22% etničkih Azera. Većinsko stanovništvo u distriktu Lačin su bili Kurdi i Azeri. Bilo je samo 5-6% Armenaca. Oružani sukobi u Nagorno-Karabahu su počeli 1988. godine. U septembru 1991. godne – ubrzo nakon što je Azerbejdžan proglasio nezavisnost od Sovjetskog Saveza – Regionalno vijeće AONK-a je najavilo uspostavljanje “Republike Nagorno-Karabah” (“RNK”), koja je obuhvatala teritoriju AONK-a i azerbejdžanski distrikt Šahumian. Nakon referenduma koji je održan u decembru 1991. godine – koji je bojkotovalo azersko stanovništvo – na kojem se 99,9% onih koji su glasali izjasnilo za odvajanje “RNK-a” od Azerbejdžana, RNK je potvrdio svoju nezavisnost od Azerbjedžana u januaru 1992. godine. Nakon toga, sukob se postepeno zaoštravao te na kraju eskalirao u pravi rat. Do kraja 1993. godine, etničke armenske snage su preuzele kontrolu nad skoro cijelom teritorijom bivšeg AONK-a i sedam susjednih azerbejdžanskih regija. Sukob je rezultirao stotinama hiljada interno raseljenih osoba i izbjeglica na obje strane. U maju 1994. godine, strane u sukobu su potpisale sporazum o prekidu vatre, koji je i danas na snazi. Pregovori u svrhu mirnog rješenja su vođeni pod pokroviteljstvom Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE). Međutim, nikakvo konačno političko rješenje sukoba nije postignuto. Nijedna država ili međunarodna organizacija nije priznala samoproglašenu nezavisnost “RNK-a”. Prije pridruživanja Vijeću Evrope 2001. godine, Armenija i Azerbejdžan su se obavezali, Komitetu ministara i Parlamentarnoj skupštini, na mirno rješenje sukoba u vezi s Nagorno-Karabahoom.
Distrikt Lači, u kojem žive podnostelji predstavke, je bio predmet napada više puta za vrijeme rata. Podnositelji predstavke su naveli da su trupe i Nagorno-Karabaha i Republike Armenije poduzimale napade. Međutim, armenska vlada je istakla da Armenija nije u učestvovala u događajima, nego da su vojne akcije poduzimale snage odbrane Nagorno-Karabaha i volonterske grupe. Sredinom maja 1992. godine, Lačin je pretrpio zračno bombardovanje u toku kojeg su uništene kuće. Podnositelji predstavke su bili prisiljeni da pobjegnu iz Lačina u Baku. Od tada se ne mogu vratiti u svoje domove i imovinu zbog armenske okupacije. U prilog svojim tvrdnjama da su živjeli u Lačinu veći dio svog života do prisilnog raseljavanja te da su njihove kuće i zemlja tamo, podnositelji predstavke su dostavili razne dokumente Sudu. Sva šestorica podnositelja predstavke su dostavili službene certfikate (“tehničke pasoše”) u kojima je naznačeno da su kuće i zemljišta u distriktu Lačin upisani na njihova imena; rodne listove, uključujući one za svoju djecu, i/ili vjenčane listove; te izjave od susjeda u kojima se potvrđuje da su podnositelji predstavke živjeli u distriktu Lačin.
Pravo
(a) Prethodni prigovori
(i) Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova – Tužena vlada nije dokazala da postoji pravni lijek – bilo u Armeniji ili u “RNK-u” – kojim bi se obezbijedila pravna zaštita u pogledu žalbenih navoda podnositelja predstavke. Pravne odredbe na koje se ona pozvala su opće prirode te se ne odnose na konkretnu situaciju oduzimanja imovine zbog oružanog sukoba, niti na drugi način na situaciju sličnu onoj podnositelja predstavke. Nijedna od dostavljenih sudskih presuda se nije odnosila na žalbene navode koji se odnose na gubitak domova ili imovine osoba raseljenih u kontekstu sukoba u vezi s Nagorno-Karabahom. Nadalje, imajući u vidu da je tužena vlada negirala da su njene vlasti bile umiješane u u događaje koji su doveli do žalbenih navoda podnositelja predstavke ili da je Armenija imala jurisdikciju nad Nagorno-Karabahom i susjednim teritorijama, ne bi bilo razumno očekivati da podnositelji predstavke podnose tužbene zahtjeve za restituciju ili naknadu armenskim vlastima. Konačno, budući da nije postignuto nikakvo političko rješenje sukoba, a militarizacija regije je sve veća posljednih godina, bilo bi nerealno smatrati da bi bilo koji mogući pravni lijek u nepriznatoj “RNK” mogao obezbijediti pravnu zaštitu raseljenim Azerbejdžancima.
Zaključak: prethodni prigovor odbijen (četrnaest glasova naspram tri).
(ii) Status žrtve – Sudskom praksom je razvijen fleksibilan stav u pogledu dokaza koje trebaju dostaviti podnositelji predstavki koji smatraju da su izgubili svoju imovnu i dom u situacijama međunarodnog i internog oružanog sukoba. Sličan stav se ogleda i u “Principima o povratu stambenog smještaja i imovine izbjeglicama i raseljenim licima” (Principi Pinheiro). Najznačajniji dokazi koje su dostavili podnositelji predstavke su tehnički pasoši. Kao službeni dokumenti, oni svi sadrže nacrte kuća s veličinama i mjerama itd. Veličine predmetnih zemljišnih parcela su također naznačene. Na pasošima su naznačeni datumi između 1985. godine i 1990. godine te imena podnositelja predstavke. Nadalje, pasoši sadrže referentne podatke u vezi s odlukama o dodjeli zemljišta. Imajući u vidu te okolnosti, oni su dostavili takve dokaze prima facie o imovinskim pravima kakve je Sud prihvatio u velikom broju prethodnih predmeta. Podnositelji predstavke su dostavili i daljnje dokaze prima facie u pogledu imovine, uključujući izjave bivših susjeda te dokumente koji se odnose na identitet podnositelja predstavke i mjesto prebivališta u prilog svojim imovinskim zahtjevima. Osim toga, iako nijedan, osim šestog podnositelja predstavke, nije do sada dostavio vlasničke listove ili neki drugi dokaz prima facie, potrebno je uzeti u obzir okolnosti pod kojima su bili prisiljeni da napuste distrikt, napuštajući ga kada se našao pod vojnim napadom. Prema tome, podnositelji predstavke su dostavili dovoljno dokaza u prilog svojim tvrdnjama da su živjeli u distriktu Lačin veći dio svog života dok nisu bili prisiljeni da ga napuste te da su posjedovali kuće i zemljišta u vrijeme bijega.
U doba sovjetskog pravnog režima nije postojalo privatno vlasništvo nad zemljom, ali su građani mogli biti vlasnici stambenih objekata. Zemljište se dodjeljivalo građanima u posebne svrhe kao što je obrađivanje zemljišta ili izgradnja pojedinačnih kuća. U tom slučaju, građanin je imao “pravo korištenja”, ograničeno posebnom namjenom, koje je bilo pravno zaštićeno te se moglo nasljeđivati. Prema tome, nije postojala sumnja da prava podnositelja predstavke u pogledu kuća i zemljišta predstavljaju osnovni ekonomski interes. In conclusio, u vrijeme kada su morali napustiti distrikt Lačin, podnositelji predstavke su imali pravo na zemljište i kuću koja predstavljaju “imovinu” u smislu člana 1. Protokola broj 1. Ne postoje podaci da su ta prava prestala postojati kasnije; njihovi imovinski interesi su i dalje valjani. Osim toga, njihova zemljišta i kuće se također moraju smatrati njihovim “domovima” u smislu člana 8. Konvencije.
Zaključak: prethodni prigvor odbijen (petnaest glasova naspram dva).
(iii) Jurisdikcija Armenije – Prema mišljenju Suda, teško da se može prihvatiti da je Nagorno-Karabah – s populacijom od manje od 150 000 etničkih Armenaca – mogao, bez znatne vojne pomoći Armenije, uspostaviti odbrambene snage početkom 1992. godine protiv zemlje Azerbejdžana s populacijom od otprilike sedam miliona ljudi, koje ne samo da su uspostavile kontrolu nad bivšim AONK-om nego su i osvojile cijeli ili veći dio od sedam azerbejdžanskih distrikta prije kraja 1993. godine. U svakom slučaju, vojno učešće Armenije u Nagorno-Karabahu je formalizirano u nekoliko aspekata 1994. godine putem “Sporazuma o vojnoj saradnji između Vlade Republike Armenije i Vlade Nagorno-Karabaha”, koji je naročito propisivao da vojni obveznici Armenije i “RNK-a” mogu služiti vojni rok u drugom entitetu. Sud je istakao također da niz izvještaja i javnih izjava, uključujući one koje su dali članovi i bivši članovi armenske vlade, pokazuje da je Armenija, putem vojnog prisustva i obezbjeđujući vojnu opremu i stručnu pomoć, bila od početka znatno involvirana u sukob vezi s Nagorno-Karabahom. Izjave visokih zvaničnika, čak bivših ministara i zvaničnika, koji su imali ključnu ulogu u predmetnom sporu, imaju posebnu dokaznu vrijednost kada priznaju činjenice ili postupke koji se pokažu suprotnim zvaničnom stavu, prema kojem oružane snage Armenije nisu bile raspoređene u “RNK-u” ili susjednim teritorijama. One se tada mogu tumačiti kao vid priznanja. Vojna podrška Armenije je i dalje bila odlučujuća za kontrolu nad predmetnim teritorijama. Nadalje, jasno proizilazi iz činjenica ustanovljenim u predmetu da je Armenija pružala političku i financijsku podršku “RNK-u”; da se od njenih građana iziskuje da imaju armenski pasoš da bi putovali u inostranstvo budući da nijedna država ili međunarodna organizacija nije priznala “RNK”. In conclusio, Armenija i “RNK” su zapravo ujedinjeni u vezi sa svim važnim pitanjima te “RNK” i njena administracija preživljava zbog vojne, političke, finansijske i druge podrške koju joj pruža Armenija. Prema tome, Armenija ima ima stvarnu kontrolu nad Nagorno-Karabahom i susjednim teritorijama.
Zaključak: prethodni prigovor odbijen (četrnaest glasova naspram tri).
(b) Meritum
Član 1. Protokola broj 1: Podnositelji predstavke imaju prava na zemljišta i kuće koji predstavljaju “imovinu” u smislu te odredbe. Dok prisilno raseljavanje podnositelja predstavke iz Lačina nije obuhvaćeno vremenskom jurisdikcijom Suda, Sud je morao ispitati da li je njima uskraćen pristup imovini nakon stupanja na snagu Konvencije u pogledu Armenije u aprilu 2002. godine i da li su oni pretrpili kontinuiranu povredu svojih prava.
Podnositeljima predstavke nije bio na raspolaganju bilo kakav pravni lijek, bilo u Armeniji ili “RNK-u”, u pogledu njihovih žalbenih navoda. Prema tome, oni nisu imali pristup bilo kakvom pravnom sredstvu pomoću kojeg bi dobili naknadu za izgubljenu imovinu ili fizički pristup svojoj imovini i domovima koje su napustili. Osim toga, prema mišljenju Suda, ne bi bilo realno u praksi da se Azarbejdžanci vrate u Nagorno-Karabah i susjedne teritorije u okolnostima koje su preovladale više od dvadeset godina nakon sporazuma o prekidu vatre. Te okolnosti naročito uključuju kontinuirano prisustvo armenskih trupa i trupa koje podupire Armenija, kršenja prekida vatre na dodirnoj liniji, te neprijateljske odnose između Armenije i Azerbejdžana i nepostojanje izgleda u političko rješenje do sada. Dakle, postojalo je kontinuirano miješanje u prava podnositelja predstavke na mirno uživanje imovine.
Sve dok pristup imovini nije moguć, država ima obavezu da poduzima alternative mjere da bi osigurala imovinska prava, kao što je to priznato međunarodnim standardima Ujedinjenih nacija i Vijeća Evrope. Činjenica da su mirovni pregovori pod pokroviteljstvom OSCE-a u toku – što uključuje pitanja o raseljenim licima – ne oslobađa vladu obaveze da poduzme druge mjere, imajući naročito u vidu činjenicu da se pregovori vode više od dvadeset godina. Prema tome, bilo bi značajno da se uspostave mehanizmi u vezi s imovisnkim zahtjevima koji bi bili lako dostupni i koji bi osigurali postupke sa fleksibilnim standardima u pogledu dokazivanja kako bi omogućili podnositeljima predstavke i drugima u situaciji kao što je njihova da povrate svoja imovinska prava i da dobiju naknadu zbog gubitka prava. Dok je armenska vlada morala pružiti pomoć stotinana hiljada armenskih izbjeglica i interno raseljenih lica, zaštita te grupe nije oslobodila tu vladu obaveza prema azerbejdžanskim građanima, kao što su podnositelji predstavke, koji su morali pobjeći zbog sukoba. In conclusio, u pogledu perioda koji se razmatrao, vlada nije opravdala uskraćivanje pristupa podnositelja predstavke njihovoj imovinu bez naknade za to miješanje. Prema tome, postojala je kontinuirana povreda prava podnositelja predstavke iz člana 1. Protokola broj 1.
Zaključak: povreda (petnaest glasova naspram dva).
Član 8. Konvencije: Svi podnositelji predstavke su rođeni u distriktu Lačin. Do momenta bijega u maju 1992. godine, oni su živjeli u radili tamo cijeli ili veći dio svog života. Skoro svi podnositelji predstavke su u braku i imaju djecu u distriktu. Osim toga, oni su zarađivali za život tamo, te su njihovi preci živjeli tamo. Nadalje, oni su izgradili kuće koje su bile u njihovom vlasništvu u kojima su živjeli. Prema tome, jasno je da su podnositelji predstavke živjeli i imali kuće u distriktu dugi niz godina. Podnositelji predstavke se nisu dobrovoljno nastanili drugdje, nego su živjeli kao interno raseljena lica u Bakuu i drugdje zbog nužnosti. Imajući u vidu okolnosti u ovom predmetu, ne može se smatrati da je njihovo prisilno raseljavanje i odsutnost iz distrikta Lačin prekinulo njihovu vezi s distriktom, uprkos vremenu koje je proteklo od njihovog bijega. Iz istih razloga kao što su oni koji su doveli do zaključka o članu 1. Protokol broj 1, Sud zaključuje da uskraćivanje pristupa domovima podnositelja predstavke predstavlja kontinuirano nepravično miješanje u njihovo pravo na poštivanje njihovog privatnog i porodičnog života te njihovog doma.
Zaključak: povreda (petnaest glasova naspram dva).
Član 13. Konvencije: Armenska vlada nije dokazala da postoji raspoloživ pravni lijek koji bi pružio pravnu zaštitu podnositeljima predstavke u pogledu njihovih žalbenih navoda na osnovu Konvencije ili koji bi omogućio razumne izglede u uspjeh.
Zaključak: povreda (četrnaest glasova naspram tri).
Član 41: pitanje odgođeno.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet s baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uslovom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy