© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 174
Maj 2014. godine
Kipar protiv Turske (pravično zadovoljenje) [VV] - 25781/94
presuda od 12.5.2014 [VV]
Član 41.
Pravično zadovoljenje
Dodjeljivanje državi-podnositeljci predstavke odštete u vezi s nestalim i okruženim građanima na sjeveru Kipra
Činjenice – U svojoj presudi koju je donijelo Veliko vijeće 10. maja 2001. godine (“glavna presuda”), Sud je ustanovio da je Turska počinila niz povreda Konvencije koje su proistekle iz vojnih operacija koje je vodila na sjeveru Kipra u julu i augustu 1974. godine, kontinuirane podjele teritorije Kipra i aktivnosti “Turske Republike Sjeverni Kipar”. U vezi s pitanjem pravičnog zadovoljenja, Sud je jednoglasno odlučio da još uvijek nije spreman za donošenje odluke te je odložio razmatranje. Postupak za izvršenje glavne presude je još uvijek bio u toku pred Komitetom ministara na dan usvajanja presude o pravičnom zadovoljenju.
Pravo – član 41.
(a) Dopustivost
(i) Da li su žalbeni navodi zakašnjeli – Uprkos specifičnom karakteru kao instrumentu za zaštitu ljudskih prava, Konvencija je međunarodni ugovor koji treba tumačiti u skladu s relevantnim normama i principima javnog međunarodnog prava. Opće međunarodno pravo u principu priznaje obavezu vlade-podnositeljice predstavke u međudržavnom sporu da djeluje bez odlaganja da bi garantirala pravnu sigurnost i da ne bi uzrokovala disproporcionalnu štetu legitimnim interesima tužene države.*
Ova predstavka je podnesena 1994. godine bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava u skladu s odredbama koje su se primjenjivale prije stupanja na snagu Protokola broj 11. Na osnovu Pravila postupka Komisije, koja su bila na snazi tada, ni vlada-podnositeljica predstavke u međudržavnom predmetu ni pojedinačni podnositelji predstavke nisu morali izložiti na općenit način zahtjev za pravično zadovoljenje u formularu predstavke. Dopisom od 29. novembra 1999. godine, koje je poslano i jednog i drugoj vladi, Sud je izričito uputio vladu-podnositeljicu predstavke da ne dostavlja nikakav zahtjev za pravično zadovoljenje u fazi merituma predmeta. Presudom od 10. maja 2001. godine, Sud je odložio razmatranje pitanja eventualne primjene člana 41. Konvencije te nije odredio nikakve rokove za stranke u postupku u pogledu dostavljanja njihovih zahtjeva za pravično zadovoljenje.
Sporno kašnjenje u ovom predmetu se desilo između presude o meritumu koju je donio Sud i kontinuranog nadgledanja provođenja te presude, koje obavlja Komitet ministara. Za vrijeme te faze, obje vlade su mogle smatrati da je pitanje eventualnog dodjeljivanja pravične naknade u mirovanju do daljnjeg. Osim toga, pitanje pravičnog zadovoljenja je više puta spomentuo u toku postupka u meritumu predmeta.
U glavnoj presudi, pitanje eventualnog dodjeljivanja pravičnog zadovoljenja je odgođeno, što jasno i nedvosmisleno znači da Sud nije isključio mogućnost nastavka ispitivanja tog pitanja u nekom odgovarajućem momentu u budućnosti. Prema tome, nijedna stranka nije razumno mogla očekivati da bi to pitanje moglo ostati nerazmotreno, da bi moglo doći do njegovog gašenja ili da bi moglo postati ništavnim protekom vremena. Konačno, kao što je Vlada Kipra ispravno istakla, ona nije nikada eksplicitno ili implicitno odustala od svog prava da traži pravično zadovoljenje; sasvim suprotno, njen dopis od 31. augusta 2007. godine je trebao biti jasna i nedvosmislena potvrda tog prava. Imajuću u vidu te okolnosti, tužena vlada neosnovano tvrdi da bi nastavak razmatranja tvrdnji vlade-podnositeljice predstavke nanio štetu njenim legitimnim interesima. U svjetlu presude Nauru*, Sud smatra da se element “štete”, u tom kontekstu, prije svega odnosi na proceduralne interese tužene vlade te da je na tuženoj vladi da dokaže na ubjedljiv način da je šteta neizbježna ili vjerovatna. Međutim, Sud nije vidio nikakav dokaz u tom smislu u ovom predmetu.
U vezi s pozivanjem tužene vlade na postupak nadgledanja pred Komitetom ministara, Sud je ponovio da su konstatacije povrede u njegovim presudama u osnovi deklaratorne i da, na osnovu člana 46. Konvencije, budući da Visoke ugovorne strane imaju obavezu da se povinuju konačnim presudama Suda u bilo kojem predmetu u kojem su one stranke u postupku, Komitet ministara nadgleda odluke. U tom pogledu, važno je da se pravi razlika između, s jedne strane, postupka pred Sudom, koji ima nadležnost da ustanovljava kršenja Konvencije u konačnim preudama koje su obavezujuće za države članice (član 19, u vezi sa članom 46. stav 1) i da dodjeljuje pravično zadovoljenje (član 41) kada je to potrebno i, s druge strane, mehanizma za nadgledanje izvršavanja presuda, koji je pod odgovornošću Komiteta ministara (član 46. stav 2). Dalje, premda je razvoj događaja između 2001. godine i 2010. godine, u okviru ili u vezi s postupkom nadgledanja pred Komitetom ministara, bio bez sumnje relevantan pri ocjenjivnanju merituma zahtjeva vlade-podnositeljice predstavke za pravično zadovoljenje, on ne onemogućava Sud da ispita taj zahtjev.
U svjetlu navedenog, Sud nije vidio opravdan razlog da bi smatrao zahtjev kiparske vlade za pravično zadovoljenje zakašnjelim i da bi ga proglasio nedopustivim.
Zaključak: preliminarni prigovor odbijen (jednoglasno).
(ii) Primjenjivost – Imajući na umu specifičnu prirodu člana 41. kao lex specialisa u odnosu na generalna pravila međunarodnog prava, član 41. Konvencije se primjenjuje kao takav u međudržavnim predmetima. Međutim, pitanje da li je dodjeljivanje pravičnog zadovoljenja nekoj državi-podnositeljici predstavke opravdano je pitanje koje Sud treba ispitati i o njemu odlučiti u svakom pojedinačnom predmetu, uzimajući u obzir, inter alia, tip žalbenog navoda vlade-podnositeljice predstavke, pitanje da li se žrtve povreda mogu identificirati i osnovnu svrhu pokretanja postupka, u onoj mjeri u kojoj to proizilazi iz prvobitne predstavke. Kada predstavka koja je podnesena Sudu na osnovu člana 33. sadrži različite tipove žalbenih navoda koji ima različite ciljeve, svaki žalbeni navod treba biti razmotren odvojeno da bi se odredilo da li bi dodjeljivanje pravičnog zadovoljenja bilo opravdano u tom pogledu.
Kada se neka ugovorna strana-podnositeljica predstavke žali na generalne probleme u drugoj ugovornoj strani, njen primarni cilj je odbrana evropskog javnog poretka u okviru kolektivne odgovornosti na osnovu Konvencije. U takvim okolnostima ne bi bilo poželjno da se dodjeljuje pravično zadovoljenje, čak i ako je vlada-podnositeljica predstavke podnijela takav zahtjev. Međutim, kada neka država-podnositeljica zahtjeva tvrdi da je druga ugovorna strana prekršila osnovna ljudska prava njenih državljana (ili drugih žrtava), njeni žalbeni navodi su u osnovi slični ne samo onima koji su predočeni ne samo u nekoj individulanoj predstavci na osnovu člana 34. Konvencije nego i žalbenim navodima uloženim u kontekstu diplomatske zaštite. Ako Sud prihvati taj tip žalbenog navoda i ustanovi kršenje Konvencije, dodjeljivanje pravičnog zadovoljenja može biti odgovarajuće, imajući u vidu posebne okolnosti predmeta i kriterije naznačene gore. Ipak, uvijek treba imati na umu da, imajući u vidu samu prirodu Konvencije, pojedinac je taj, a ne država, koji je direktno ili indirektno povrijeđen ili prvenstveno “oštećen” povredom jednog ili više prava iz Konvencije. Prema tome, ako se pravično zadovoljenje dodjeljuje u nekom međudržavnom predmetu, ono uvijek treba biti u korist žrtava.
U ovom predmetu, kiparska vlada je podnijela zahtjeve za pravično zadovoljenje u pogledu povreda prava iz Konvencije dvije grupe ljudi koje su dovoljno precizne te se objektivno mogu identificirati: s jedne strane, 1456 nestalih osoba i, s druge strane, kiparskih Grka koji su ostali u okruženi na poluostrvu Karpas. Drugim riječima, pravično zadovoljenje nije traženo kako bi država platila odštetu zbog povrede njenih prava, nego u korist pojedinačnih žrtava. Imajući u vidu te okolnosti, zahtjev na osnovu član 41. je opravdan.
Zaključci: Član 41. primjenjiv u pogledu nestalih osoba (šesnaest glasova naspram jednog glasa); član 41. primjenjiv u pogledu građana koji su ostali okruženi (petnaest glasova naspram dva glasa).
(b) Nematerijalna odšteta – Nema sumnje da su stanovnici Karpasa iskusili osjećaj nemoći, nevolje i zebnje te da su njihova prava iz članova 3, 8, 9, 10 i 13. Konvencije i člana 2. Protokola broj 1 povrijeđena, kao što je ustanovljeno u glavnoj presudi.
Preživjelim srodnicima nestalih osoba se, prema tome, dodjeljuje 30.000.000 EUR, stanovnicima poluotoka Karpasa koji su ostali u okruženju 60.000.000 EUR po osnovu nematerijalne štete. Navedene iznose će raspodijeliti vlada-podnositeljica predstavke pojedinačnim žrtvama povreda ustanovljenih u glavnoj presudi po ta dva osnova.
Zaključak: 90.000.000 EUR na osnovu nematerijalne štete (petnaest glasova naspram dva glasa).
(Vidi također, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5310/71, od 18. januara 1978)
* Neka fosfatna zemljišta u Nauru (Nauru protiv Australije), prethodni prigovori, presuda, 1992 ICJ Rep.
** U predmetu Nauru koji je ispitao Međunarodni sud pravde, sporno kašnjenje se desilo prije podnošenja međudržavne predstavke.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy