© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2016. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su Vam potrebne dodatne informacije, pogledajte detaljnu naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2016. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2016. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur a la fin du présent document.
Obaveštenje o praksi Suda br. 186
jun 2015.
Delfi AS protiv Estonije [Veliko veće] – predstavka br. 64569/09
Presuda Velikog veća izrečena 16. juna 2015. godine
Član 10
Član 10, st. 1
Sloboda saopštavanja informacija
Naknada štete koju je dužan da plati informativni internet portal, zbog uvredljivih komentara koje su na njemu postavila nepoznata treća lica: nema povrede
Činjenično stanje – Preduzeće koje je podnelo predstavku bilo je vlasnik jednog od najvećih informativnih internet portala u Estoniji. Posle objavljivanja članka o jednom trajektnom preduzeću na portalu podnosioca predstavke 2006. godine, veći broj čitalaca je ispod članka ostavio komentare, u kojima je uputio lične pretnje i uvrede vlasniku trajektnog preduzeća. Protiv preduzeća koje je podnelo predstavku pokrenut je postupak zbog klevete i njemu je na kraju naloženo da plati naknadu štete u iznosu od 320 evra.
Veće Suda je jednoglasno utvrdilo da nije došlo do povrede člana 10 u presudi izrečenoj 10. oktobra 2013. godine (vidi Obaveštenje o praksi suda br. 167).
Predmet je na zahtev preduzeća koje je podnelo predstavku 17. februara 2014. prosleđen Velikom veću.
Pravo – član 10: Ovo je bio prvi predmet u kojem je Sud morao da razmotri pritužbu u vezi sa izražavanjem korisnika interneta. Imajući u vidu važne prednosti koje internet može doneti u ostvarivanju slobode izražavanja, Sud je ponovio da pravna odgovornost za klevetu i druge vrste nezakonitog govora, u načelu, mora biti zadržana i predstavljati delotvoran pravni lek za povrede prava ličnosti. Sud je, štaviše, napomenuo da su sporni komentari u ovom predmetu predstavljali govor mržnje i neposredno podstrekavanje na nasilje, da je informativni portal preduzeća koje je podnelo predstavku jedan od najvećih internet medija u zemlji i da je kontroverzan karakter komentara koje je privlačio bio od značaja za javnost. Stoga je ovaj predmet razmatran u meri u kojoj se odnosi na ocenu „dužnosti i odgovornosti“ informativnih internet portala, u svetlu člana 10, st. 2, u slučaju kada oni iz ekonomskih razloga obezbeđuju platformu za komentare korisnika o ranije objavljenom sadržaju, a neki se korisnici služe očigledno nezakonitim oblicima govora.
Prvo, Sud je bio uveren da je, na osnovu domaćih pravnih instrumenata bilo predvidljivo da izdavač medija koji, iz ekonomskih razloga, ima informativni internet portal može, u skladu sa domaćim pravom, u načelu, odgovarati za postavljanje očigledno nezakonitih komentara na svom informativnom portalu. Preduzeće koje je podnelo predstavku je kao profesionalni izdavač zapravo bilo u položaju da proceni opasnosti vezane za svoje aktivnosti i moralo je biti u stanju da predvidi pravne posledice koje bi one mogle sa sobom nositi. Stoga je zadiranje o kojem je reč bilo „propisano zakonom“ u značenju člana 10 Konvencije.
U pogledu nužnosti zadiranja u slobodu preduzeća koje je podnelo predstavku da saopštava informacije, Sud je posebnu težinu pridao profesionalnom i komercijalnom karakteru informativnog portala podnosioca predstavke, kao i činjenici da je ovo preduzeće imalo ekonomski interes da objavljuje komentare. Štaviše, samo je preduzeće koje je podnelo predstavku imalo tehničke mogućnosti da menja ili briše komentare objavljene na informativnom portalu. Imajući to u vidu, uloga preduzeća koje je podnelo predstavku u objavljivanju komentara o člancima na njegovom portalu nije se svodila samo na ulogu pasivnog pružaoca tehničkih usluga.
Što se tiče pitanja da li bi pravna odgovornost samih autora komentara mogla predstavljati alternativu za pravnu odgovornost ovog informativnog internet portala, Sud je podsetio da se mora uspostaviti ravnoteža između anonimnosti na internetu, uprkos činjenici da ona predstavlja značajnu vrednost, i ostalih prava i interesa. Prilikom donošenja ovog zaključka imao je u vidu interes korisnika interneta da ne otkrivaju svoj identitet, ali je istakao da postoje i izuzetno negativne posledice koje neograničeno širenje informacija na internetu ponekad može da ima. Sud se u tom pogledu pozvao na presudu Evropskog suda pravde u kojoj je taj sud utvrdio da su osnovna prava nekog pojedinca po pravilu važnija od ekonomskih interesa firmi koje rukovode internet pretraživačima i interesa ostalih korisnika interneta. Štaviše, internet omogućava različite stepene anonimnosti, pri čemu su provajderi ponekad jedini koji su u stanju da identifikuju korisnike interneta koji žele da u javnosti ostanu anonimni. Neizvesna delotvornost mera koje omogućuju utvrđivanje identiteta autora komentara, kao i to što na internet portalu nisu postojali instrumenti koji bi žrtvi govora mržnje omogućili da na delotvoran način tuži autore komentara, u ovom slučaju potkrepljuju stav domaćih sudova da je oštećeni morao da ima mogućnost da tuži preduzeće koje je podnelo predstavku ili autore komentara.
Kada je reč o merama koje je preduzeće koje je podnelo predstavku preduzelo protiv objavljivanja nezakonitih komentara na svom portalu, obaveza velikih informativnih portala da preduzimaju delotvorne mere kako bi ograničili širenje govora mržnje i govora kojim se podstrekava na nasilje ne može se izjednačiti sa „privatnom cenzurom“. Zapravo, mogućnost potencijalne žrtve takvog govora da kontinuirano prati internet je znatno manja od mogućnosti velikog komercijalnog informativnog internet portala da spreči postavljanje nezakonitih komentara ili da ih ukloni. Određeni mehanizmi za uklanjanje komentara koji predstavljaju govor mržnje ili govor kojim se podstrekava na nasilje koji su postojali na internet stranici preduzeća koje je podnelo predstavku, a koji su u mnogim slučajevima mogli funkcionisati kao odgovarajući mehanizam za ostvarivanje ravnoteže između prava i interesa svih uključenih strana, međutim, nisu u konkretnim okolnostima ovog predmeta bili dovoljni, jer su nezakoniti komentari na portalu bili dostupni šest nedelja.
Konačno, sankcija u iznosu od 320 evra izrečena preduzeću koje je podnelo predstavku ni u kom slučaju se ne može smatrati nesrazmernom povredi zakona koju su domaći sudovi utvrdili. Takođe, ne čini se da je, usled postupaka pred domaćim sudovima, preduzeće koje je podnelo predstavku moralo da promeni svoj način poslovanja. Iz gore navedenog sledi da je do utvrđivanja pravne odgovornosti preduzeća koje je podnelo predstavku pred domaćim sudovima došlo iz relevantnih i dovoljnih razloga i da nije predstavljalo nesrazmerno ograničavanje njegovog prava na slobodu izražavanja.
Zaključak: nema povrede (petnaest glasova za i dva protiv).
(Vidi, takođe: Krone Verlag GmbH & Co. KG protiv Austrije (br. 4), predstavka br. 72331/01, presuda izrečena 9. novembra 2006; K.U. protiv Finske, predstavka br. 2872/02, presuda izrečena 2. decembra, Obaveštenje o praksi suda br. 114; Ahmet Jildirim protiv Turske (Ahmet Yıldırım v. Turkey), predstavka br. 3111/10, presuda izrečena 18. decembra 2012, Obaveštenje o praksi Suda br. 158; kao i Prikaz osnovnih činjenica o govoru mržnje, dostupan na engleskom na sledećem linku Hate Speech)
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2016.
Engleski i francuski predstavljaju službene jezike Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno sa navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo Vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2016
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (.humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of human rights () or from any database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2016.
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fin non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy