© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su Vam potrebne dodatne informacije, pogledajte detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Sažetak iz sudske prakse br. 159
Januar 2013.
Eveida i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva – 48420/10, 36516/10, 51671/10 i dr.
Presuda od 15. januara 2013. [Četvrto odeljenje]
Član 9.
Član 9. stav 1.
Ispoljavanje vere ili uverenja
Disciplinske mere preduzete protiv zaposlenih zbog toga što su nosili verske simbole (krst) na poslu ili zbog toga što su odbili da izvrše one radne dužnosti za koje su smatrali da su u potpunom neskladu s njihovim verskim uverenjima: kršenje Konvencije; nema kršenja Konvencije.
Član 14.
Diskriminacija
Disciplinske mere preduzete protiv zaposlenih zbog toga što su nosili verske simbole (krst) na poslu ili zbog toga što su odbili da izvrše one radne dužnosti za koje su smatrali da su u potpunom neskladu s njihovim verskim uverenjima: kršenje, nema kršenja
Činjenice – Svih četvoro podnosilaca predstavke su hrišćani koji aktivno ispovedaju svoju veru i Sudu su se obratili žaleći se na to da unutrašnje pravo nije na odgovarajući način zaštitilo njihovo pravo da ispoljavaju svoja verska uverenja. Prva podnositeljka predstavke gđa Eveida (Eweida), zaposlena u kompaniji „Britiš Ervejs” (British Airways), i druga podnositeljka predstavke gđa Čaplin (Chaplin) požalile su se da su im njihovi poslodavci zabranili da nose hrišćanske krstove na vidnom mestu (oko vrata) dok su na poslu. Treća podnositeljka predstavke je gđa Ladel (Ladele), matičarka koja u knjige rođenih, venčanih i umrlih upisuje odgovarajuće podatke; četvrti podnosilac predstavke je g. Makfarlan (McFarlane), savetnik za rešavanje problema seksualnih odnosa i bračnu terapiju. Oni su u predstavkama su naveli da su otpušteni zbog toga što su odbili da obave neke poslovne dužnosti za koje smatraju da bi ako bi ih obavili, to predstavljalo prećutno odobrenje homoseksualnosti koja je po njihovom dubokom ubeđenju u suprotnosti s njihovim verskim uverenjima.
Pravo – Član 9. sam za sebe i/ili u vezi s članom 14: postoji praksa Evropskog suda i Komisije koja ukazuje na to da ako lice može preduzeti mogućnosti da premosti ograničenja koja su postavljena na put njegove/njene slobode za izražavanje verskih uverenja, nema mešanja u prava po članu 9. stav 1, a samo to ograničenje s tih razloga ne mora da bude opravdano na osnovu člana 9. stav 2. Međutim, ako se ima na umu važnost koju u demokratskom društvu ima sloboda veroispovesti, Sud smatra da bi, kada se pojedinac žali na ograničenje slobode veroispovesti na radnom mestu, umesto da se zauzme stav kako bi se mogućnošću promene posla poništilo svako takvo mešanje, bolji pristup celom problemu bio onaj koji bi počivao na odmeravanju te mogućnosti sa stanovišta ukupne ravnoteže, kada se razmatra pitanje primerenosti ili neprimerenosti ograničenja.
Kada su, kao što je slučaj kod prvog i četvrtog podnosioca predstavke, radnje na koje se podnosioci žale bile radnje privatnih kompanija koje se, dakle, s tog razloga ne mogu neposredno pripisati tuženoj državi, Sud mora da razmotri pitanja u smislu pozitivne obaveze vlasti te države da obezbedi prava iz člana 9. svima koji su u njihovoj nadležnosti.
Kada je reč o primenljivim načelima saglasno članu 14. Konvencije, u celini gledano pitanje koje se tu otvara pre svega mora biti pitanje razlike u postupanju prema licima u analognim, ili bitno sličnim situacijama, ali je pravo svakog lica da ne bude diskriminisano povređeno i onda kada države, bez objektivnog i razumnog opravdanja, ne postupaju različito prema licima koja se nalaze u okolnostima koje se bitno razlikuju. Takve radnje su diskriminatorne ako za njih ne postoji cilj i razumno opravdanje, drugačije rečeno, diskriminatorne su onda kada ne teže legitimnom cilju ili kada ne postoji razuman odnos srazmernosti između primenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo.
(a) Prva podnositeljka predstavke – Sud se uverio da je insistiranje podnositeljke predstavke na tome da nosi krst na vidnom mestu dok se nalazi na poslu predstavljalo ispoljavanje njenih verskih uverenja, kao i da je odbijanje kompanije „Britiš Ervejs” između septembra 2006. i februara 2007. da joj dopusti da ostane na tom poslu, a da u isto vreme nosi krst na vidljivom mestu predstavljalo mešanje u njeno pravo na ispoljavanje veroispovesti. Budući da se to mešanje nije moglo neposredno pripisati državi, Sud je ispitao da li je država ispunila sve svoje pozitivne obaveze saglasno članu 9. Konvencije.
Sud nije stao na stanovište da je odsustvo propisa o izričitoj zaštiti u britanskom zakonodavstvu kojima bi bilo uređeno nošenje verskih simbola i odeće na radnom mestu samo po sebi značilo da je prekršeno pravo na ispoljavanje vere, budući da se to pitanje moglo razmatrati pred domaćim sudovima i već je bilo razmatrano pred domaćim sudovima u kontekstu tvrdnji o diskriminaciji koje su u svojim tužbama izneli podnosioci predstavki.
Cilj propisa o nošenju uniformi kompanije „Britiš Ervejs” jeste upravo to da se projicira izvestan imidž kompanije i da se podstakne priznanje njenog brenda i zaposlenih u njoj i to je samo po sebi bilo legitimno. Međutim, domaći sudovi su tom cilju pripisali preveliku težinu. Krst koji je nosila prva podnositeljka predstavke bio je diskretan i nije mogao da skrene pažnju s njenog profesionalnog izgleda. Nema dokaza da je to što su drugi službenici nosili ranije dopuštenu versku odeću ili komade odeće s verskim značenjem, kao što su turbani ili hidžabi, negativno uticalo na brend ili na predstavu koju o kompaniji „Britiš Ervejs” ima javnost.
Štaviše, sama činjenica da je ta kompanija docnije bila u mogućnosti da izmeni kodeks oblačenja i tom izmenom dopusti nošenje vidljivih komada odeće s verskim značenjem ili nakit koji odražava versko uverenje pokazalo da ranija zabrana nije bila suštinski važna.
S tih razloga, budući da nema dokaza da su stvarno bili ugroženi interesi drugih, zaključak je da domaće vlasti nisu učinile dovoljno da bi zaštitile pravo prve podnositeljke predstavke na ispoljavanje njene vere, čime je bila prekršena pozitivna obaveza proistekla iz člana 9. Konvencije. Zaključeno je, takođe, da nije potrebno zasebno ispitivati njenu predstavku sa stanovišta člana 14. a u vezi s članom 9.
Zaključak: Kršenje u odnosu na prvu podnositeljku predstavke (presuda doneta sa pet glasova prema dva).
(b) Druga podnositeljka predstavke – Evropski sud se uverio da je to što je druga podnositeljka predstavke bila rešena da nosi krst na poslu predstavljalo izraz njenih verskih uverenja, a da je odbijanje zdravstvenih vlasti da joj dopuste da ostane na radnom mestu medicinske sestre u domu dok nosi krst predstavljalo mešanje u njenu slobodu ispoljavanja vere ili uverenja.
Ograničenjem o kome je reč težilo se legitimnom cilju, zaštiti zdravlja i bezbednosti sestara i pacijenata. Postoje dokazi da su šefovi druge podnositeljke predstavke smatrali kako postoji rizik od toga da bi neki uznemireni pacijent mogao da ščepa i povuče njen lančić, što bi sobom nosilo opasnost od povrede, kao i da bi krstić mogao da se pomeri napred, njišući se, i tako, na primer, dođe u kontakt sa otvorenom ranom. Razlog za ograničenje je, dakle, u datoj situaciji bio znatno veći nego što je to bio slučaj kod prve podnositeljke predstavke. Takođe, ima dokaza da je od jedne druge medicinske sestre, takođe hrišćanke po veroispovesti, zatraženo da skloni lanac i krst; dvema medicinskim sestrama koje su Siki saopšteno je da ne mogu da nose narukvice koje su, inače, obavezni deo nošnje udatih žena kod Sika i kirpan, mali stilizovani bodež, jedan od osnovnih simbola religije Sika; bilo je zabranjeno i nošenje hidžaba. Drugoj podnositeljki predstavke ponuđena je mogućnost da nosi krst u vidu broša koji bi zakačila na uniformu, ili da ga nosi ispod visokog okovratnika na svojoj tunici, ali je ona smatrala da to nije dovoljno da bi bilo u skladu s njenim verskim ubeđenjima.
Ovo je područje u kome domaćim vlastima mora biti omogućeno široko polje slobodne procene. Direktori bolnica su u boljem položaju da donose odluke o bezbednosti na klinikama nego što je to bilo koji sud, a posebno jedan međunarodni sud koji nije ni saslušao bilo kakav neposredni dokaz. Iz toga sledi da Sud nije mogao da zaključi kako su mere o kojima reč nesrazmerne, niti da je mešanje u pravo na ispoljavanje verskih ubeđenja druge podnositeljke predstavke bilo neophodno u demokratskom društvu. S tih razloga, konstatovano je da nije bilo kršenja člana 9. ni samog, ni u vezi s članom 14.
Zaključak: Nije došlo do kršenja Konvencije u odnosu na drugu podnositeljku predstavke (odluka doneta jednoglasno).
(c) Treća podnositeljka predstavke – Bilo je jasno da je to što se treća podnositeljka predstavke protivila da učestvuje u formiranju istopolnih bračnih zajednica bilo direktno motivisano njenim verskim uverenjima. Događaji o kojima je reč, prema tome, spadaju u delokrug člana 9, i primenljiv je član 14. U ovom slučaju, relevantni reper jeste matičar koji nema nikakvih verskih primedaba na istopolne zajednice. Evropski sud je prihvatio to da je na nju zbog njenih verskih uverenja posebno pogubno uticao zahtev lokalnih vlasti da svi matičari koji u matične knjige unose rođenja, smrt i brakove takođe budu zaduženi za uvođenje istopolnih zajednica u matične knjige. Zahtev o kome je reč težio je legitimnom cilju zaštite jednakih mogućnosti za lica različite seksualne orijentacije. Razmatrajući srazmernost mere, Sud je uzeo u obzir da ona nije imala nikakvog drugog izbora do da se suoči s disciplinskim postupkom jer nije htela da pristane da bude kao matičar zadužena i za ozvaničenje istopolnih veza i njihovo upisivanje u matične knjige, da bi, na kraju, izgubila posao. Sem toga, ne može se reći da se ona, kada se zapošljavala i sklapala ugovor o radu, konkretno odrekla svog prava da ispoljava verska uverenja, između ostalog i tako što se protivi učešću u postupku ozvaničenja istopolnih zajednica, budući da je reč o zahtevu koji je njen poslodavac tek znatno kasnije izneo.
S druge strane, međutim, politika lokalnih vlasti težila je tome da se zaštite prava drugih, koja su takođe zaštićena Konvencijom, a Evropski sud, u celini gledano, dopušta nacionalnim vlastima široko polje slobodne procene kada treba uspostaviti ravnotežu između konkurentnih prava po Konvenciji. U svakom slučaju, Evropski sud nije smatrao da je lokalna vlast, kao poslodavac, koja je protiv ove podnositeljke predstavke pokrenula disciplinski postupak, kao i domaći sudovi koji su odbacili tužbu za diskriminaciju koju je ona podnela, prekoračili to polje slobodne procene koje im je stajalo na raspolaganju. S tih razloga, u ovom slučaju ne može se izvesti zaključak o kršenju člana 14. u vezi sa članom 9.
Zaključak: Nije bilo kršenja Konvencije u odnosu na treću podnositeljku predstavke (odluka doneta sa pet glasova prema dva).
(d) Četvrti podnosilac predstavke – Kao lice zaposleno u jednoj privatnoj kompaniji čija poslovna politika nalaže zaposlenima da usluge podjednako pružaju i heteroseksualnim i homoseksualnim parovima, četvrti podnosilac predstavke je odbio da se obaveže da će pružati psihoseksualnu terapiju i konsultacije istopolnim parovima. Usled toga je protiv njega pokrenut disciplinski postupak.
Evropski sud je prihvatio da je protivljenje četvrtog podnosioca predstavke neposredno motivisano njegovim ortodoksnim hrišćanskim uverenjima i pogledima na brak i seksualne odnose, i stao je na stanovište da je njegovo odbijanje da savetuje homoseksualne parove predstavljalo ispoljavanje njegove veroispovesti i uverenja. S tih razloga, država je na osnovu člana 9. imala pozitivnu obavezu da zaštiti njegova prava.
Kada je odlučivao o tome da li je ta pozitivna obaveza ispunjena korakom koji je omogućio uspostavljanje valjane ravnoteže između konkurentnih interesa, Evropski sud je uzeo u obzir činjenicu da je gubitak posla četvrtog podnosioca predstavke predstavljao strogu kaznu s teškim posledicama po četvrtog podnosioca predstavke. S druge strane, on se dobrovoljno prijavio za postdiplomski trening program psihoseksualnog savetovanja koji je organizovao njegov poslodavac, iako je znao da taj poslodavac sprovodi poslovnu politiku jednakih mogućnosti i da neće biti mogućno „filtrirati” klijente po osnovu njihove seksualne orijentacije.
Iako odluka tog lica da sklopi ugovor o zapošljavanju i preuzme odgovornosti za koje je znao da će se odraziti na njegovu slobodu ispoljavanja verskih uverenja nije bila odlučujuća za pitanje o tome da li je došlo ili nije došlo do mešanja u prava proistekla iz člana 9. Konvencije, to pitanje je svakako trebalo uzeti u obzir prilikom procenjivanja situacije i utvrđivanja da li je uspostavljena pravična ravnoteža.
Međutim, najvažniji činilac koji se ovde mora uzeti u obzir jeste to da je cilj postupaka poslodavca bio da obezbedi sprovođenje svoje poslovne politike pružanja usluge svakome bez diskriminacije. Državni organi su, prema tome, povoljno iskoristili široko polje slobodne procene kada su odlučivali o ravnoteži između prava četvrtog podnosioca predstavke da izražava svoja verska uverenja i interesa poslodavca da obezbedi prava drugih. S obzirom na sve okolnosti koje je imao u vidu, Evropski sud nije mogao da zaključi da je to široko polje slobodne procene bilo prekoračeno. S tih razloga, u ovom slučaju nije došlo do kršenja člana 9. Konvencije, ni sagledanog zasebno, ni sagledanog u vezi s članom 14.
Zaključak: Nema povrede u odnosu na četvrtog podnosioca predstavke (odluka doneta jednoglasno).
Član 41. Iznos od 2.000 evra prvoj podnositeljki predstavke na ime nematerijalne štete.
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Obaveštenja o praksi Suda dostupna su na sledećem linku: Case-Law Information Notes
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@
Full & Egal Universal Law Academy