© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2014. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna beleška o sudskoj praksi Suda br. 175
Jun 2014.
Fernández Martínez c. Espagne [GC] - 56030/07
Presuda 12.6.2014 [GC – Veliko veće]
Član 8
Član 8-1
Poštovanje privatnosti
Neobnavljanje radnog ugovora jednog profesora katoličke religije i morala koji je javno obznanio svoju situaciju «oženjenog sveštenika» : nema kršenja
Činjenično stanje – Podnosilac predstavke je sekularizovani katolički sveštenik. On je 1984. Zatražio od Vatikana da ga oslobodi obaveze celibata. Sledeće godine je sklopio brak sa ženom s kojom je izrodio petoro dece. Od 1991 radio je kao profesor morala i religije u jednoj državnoj gimnaziji, pošto je njegov radni ugovor obnovljen na osnovu mišljenja nadležnog biskupa njegove biskupije i Ministarstva prosvete koje to mišljenje obavezuje. Godine 1996, podnosilac predstavke je učestvovao na jednom skupu «Pokreta za opcioni celibat» (MOCEOP). Učesnici su a tom skupu izložili svoje neslaganje sa stavovima Crkve o više pitanja, kao što su pobačaj, razvod braka, seksualnost ili kontrola rađanja. U jednom članku objavljenom u jednim regionalnim novinama pojavila se fotografija podnosioca predstavke u društvu njegove porodice, kao i njegovo ime i više navoda njegovih reči. podnosiocu predstavke je 1997 odobreno oslobađanje od celibata. Njegov radni ugovor nije obnovljen s obrazloženjem da nije ispunio svoju dužnost da predaje «bez rizika od skandala» tako što je javno obznanjivao svoju situaciju «oženjenog sveštenika». Podnosilac predstavke je bez uspeha osporavao tu odluku pred domaćim sudovima. Ovi potonji su smatrali, s obzirom da je obrazloženje neobnavljanja imalo strogo religiozni karakter, da se moraju ograničiti na proveravanje poštovanja osnovnih prava o kojima je reč u tom slučaju. Posebno, pošto je brižljivo razmotrio činjenice ovog slučaja, Ustavni sud je smatrao da mu obaveza neutralnosti države ne dozvoljava da se izjašnjava o pojmu «skandala» koji je biskupija upotrebila da bi odbila obnavljanje ugovora podnosioca predstavke, kao ni o opravdanosti opcionog celibata sveštenika za koji se zalagao podnosilac predstavke. Ustavni sud je ipak razmotrio obim ugrožavanja prava podnosioca predstavke i ocenio da ta ugrožavanja nisu ni nesrazmerna ni neustavna, već da su opravdana poštovanjem korišćenja zakonitog prava Katoličke crkve na versku slobodu u njenoj kolektivnoj dimenziji odnosno u dimenziji zajednice, a u vezi s pravom roditelja na izbor verskog vaspitanja za svoju decu.
U jednoj presudi od 15. maja 2012. (videti Note d’information 152), jedno veće Suda je zaključilo, sa šest glasova za i jednog protiv, da nije prekršen član 8 Konvencije.
Pravo – Član 8 : pravo pojedinca da sklapa brak i da svoj izbor javno obznani zaštićeno je Konvencijom. Suprotno od veća, Veliko veže je smatralo da se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju da li je država bila dužna, u okviru svojih pozitivnih obaveza koje proističu iz člana 8, da prednost da pravu podnosioca predstavke na poštovanje njegove privatnosti u odnosu na pravo Katoličke crkve da odbije da obnovi ugovor zainteresovanog lica. Iako odluku o neobnavljanju ugovora zapravo nije doneo državni organ, dovoljno je to što je takav organ intervenisao naknadno da bi se moglo smatrati da je reč o odluci državnog organa. Srž problema je u činjenju organa državne uprave koji je, kao poslodavac podnosioca predstavke neposredno impliciran u proces odlučivanja, izvršio odluku o neobnavljanju koju je doneo biskup. Iako Sud priznaje da su mogućnosti delanja koje je država u konkretnom slučaju imala na raspolaganju ograničene, mora se konstatovati da bi, da Ministarstvo prosvete nije sprovelo biskupovu odluku, ugovor podnosioca predstavke izvesno bio obnovljen. Prema tome, ponašanje državnih organa predstavljalo je mešanje u vršenje prava na privatnost podnosioca predstavke.
Sporno mešanje bilo je predviđeno zakonom i težilo je legitimnim ciljevima zaštite prava i sloboda drugih, konkretno Katoličke crkve, a posebno njene autonomije u izboru lica ovlašćenih drže nastavu verskog učenja.
Sud smatra da mora imati u vidu sledeće elemente:
a) Status podnosioca predstavke – Potpisujući svoje uzastopne radne ugovore podnosilac predstavke je svesno i dobrovoljno prihvatio obavezu povećane lojalnosti prema Katoličkoj crkvi, što je u određenoj meri ograničilo obim njegovog prava na privatni i porodični život. Takva ugovorna ograničenja su prihvatljiva sa stanovišta Konvencije kad su slobodno prihvaćena. Naime, sa stanovišta interesa Crkve da brani celovitost svojih pravila, nastava katoličke vere koja se drži adolescentima može se smatrati njenom suštinskom funkcijom koja nalaže posebno ublažavanje. Iako status oženjenog sveštenika podnosioca predstavke nije dovoljno jasan, još se moglo očekivati od njega da će poštovati obavezu lojalnosti s obzirom da ga je biskup smatrao dostojnim predstavnikom u nastavi katoličke vere.
b) Publicitet koji je podnosilac predstavke dao svojoj situaciji oženjenog sveštenika – Prihvatajući da javno obznani svoju porodičnu situaciju i svoje učešće na jednom skupu koji je biskup ocenio kao protestni, zainteresovani je prekinuo vezu posebnog poverenja koja je bila neophodna za obavljanje zadataka koji su mu povereni. S obzirom na značaj verske nastave za sve veroispovesti, nije bilo neočekivano da takav raskid može da proizvede određene posledice. Postojanje određenih neslaganja između ideja koje treba da budu predmet nastave i ličnih uverenja profesora može predstavljati problem kredibiliteta kad se taj nastavnik aktivno i javno zalaže protiv tih ideja. Tako je konkretan problem vezan za okolnost da se podnosilac predstavke mogao smatrati kao neko ko se aktivno zalaže u korist svog načina života a u cilju promene u pravilima Crkve, i za njegove otvorene kritike tih pravila.
c) Publicitet koji je podnosilac predstavke dao svojoj pripadnosti pokretu MOCEOP i izjave koje su mu pripisane – Ako je i bilo opšte poznato da je podnosilac predstavke oženjen i da je otac petoro dece, teško je odrediti u kojoj meri je njegova pripadnost jednoj organizaciji koja se zalaže za ciljeve nespojive sa zvaničnim učenjem Crkve takođe bila poznata široj javnosti pre pojavljivanja spornog članka. Međutim, sama činjenica da ništa ne ukazuje da je podnosilac predstavke na svojim časovima nastave iznosio teze nespojive s učenjem Katoličke crkve ne navodi na zaključak da je time izvršio obavezu povećane lojalnosti. Osim toga, nema sumnje da je zainteresovani, kao nekadašnji sveštenik i direktor seminara, bio ili morao biti svestan sadržaja i značaja te obaveze. Najzad, promene koje su rezultirale iz publiciteta datog pripadnosti podnosioca predstavke pokretu MOCEOP i iz izjava u predmetnom članku bile su utoliko značajnije što je zainteresovani svoje časove nastave držao adolescentima koji nisu bili dovoljno zreli da bi razlikovali informacije koje se zasnivaju na učenju Crkve i one koje predstavljaju lično mišljenje podnosioca predstavke.
d) Odgovornost države kao poslodavca – Činjenica da je podnosioca predstavke zapošljavala i plaćala država nije takve prirode da bi uticala na obim obaveze lojalnosti podnosioca predstavke prema Katoličkoj crkvi ili na mere koje ova može preduzimati u slučaju nepoštovanja te obaveze.
e) Strogost sankcije – Činjenica da službenik koga otpusti crkveni poslodavac ima ograničene mogućnosti pronalaženja novog zaposlenja ima poseban značaj. To posebno vredi za slučaj kad poslodavac zauzima dominantan položaj u određenom sektoru delatnosti i uživa određena odstupanja od opšteg zakonodavstva, odnosno kad je stručno obrazovanje otpuštenog službenika tako specifično da mu je teško, čak nemoguće, da nađe novo radno mesto izvan Crkve koja ga zapošljava.
Osim toga, s obzirom na svoje ranije odgovornosti u okviru Crkve, poznavao je njena pravila i morao je da očekuje da publicitet koji je dobrovoljno dao svojoj pripadnosti pokretu MOCEOP neće ostati bez posledica po njegov ugovor. Najzad, u ovom slučaju, neka manje restriktivna mera prema zainteresovanom izvesno ne bi imala isti učinak kad je reč o očuvanju kredibiliteta Crkve. Posledice neobnavljanja ugovora po podnosioca predstavke stoga se ne čine preteranim s obzirom na okolnosti slučaja, a imajući u vidu posebno da je on sam sebe, svesno, stavio u položaj potpuno suprotan pravilima Crkve..
f) Kontrola od strane domaćih sudova – Podnosilac predstavke je bio u prilici da ospori neobnavljanje svog ugovora pred sudovima u više stepena. Domaći sudovi su imali u vidu sve relevantne elemente i, mada su stavili naglasak na pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja, uspostavili su u skladu s okolnostima produbljenu ravnotežu interesa koji su u igri, u granicama koje im je nametalo dužno poštovanje autonomije Katoličke crkve. Zaključci do kojih su ti sudovi došli ne deluju nerazumno. Činjenica da se Ustavni sud upustio u produbljenu analizu tog slučaja utoliko je očiglednija što su uz njegovu presudu priložena i dva izdvojena mišljenja, što pokazuje da je visoki sud razmatrao problem iz različitih uglova, izbegavši da se izjašnjava o suštini načela kojih se drži Crkva. Što se tiče autonomije Crkve, ne čini se, u svetlu kontrole koju su obavili domaći sudovi, da je u konkretnom slučaju ta autonomija spominjana u kontekstu zloupotrebe, to jest, da je odluka biskupije da ne predloži obnavljanje ugovora podnosioca predstavke eventualno bila nedovoljno obrazložena, proizvoljna ili da je doneta u nekom cilju koji ne spada u vršenje autonomije Katoličke crkve.
S obzirom na prostor procene od strane države u konkretnom slučaju, mešanje u vršenje od strane podnosioca predstavke njegovog prava na poštovanje njegovog privatnog života nije bilo nesrazmerno.
Zaključak : nema kršenja (devet glasova protiv osam).
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy