© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
GIACOMELLI PROTIV ITALIJE
(članak 8.)
Presuda od 2. studenog 2006. godine
Povreda članka 8. ( pravo na poštivanje privtnog i obiteljskog života)
Sukladno članku 41. (pravedna naknada), Sud je dodijelio podnositelju 12.000 EUR, na ime nematerijalne štete te 8.598 EUR na ime troškova i izdataka.
ČINJENICE
Piera Giacomelli je talijanska državljanka rođena 1935. godine i živi u Brescia, Italija.
Od 1950. godine podnositeljica živi u kući u predgrađu Brescie, 30 metara od mjesta za odlaganje i preradu „posebnog otpada“ označenog kao opasni ili polu-opasni. Odlagalište je počelo s radom 1982.
Lombardijsko regionalno vijeće 1982. godine dodijelilo je tvrtki Ecoservizi dozvolu za upravljanje odlagalištem. Naknadno je produljilo uporabnu dozvolu na razdoblje od po pet godina i to 1994., 1999. i 2004. godine. 1989. godine tvrtka je prvi puta dobila dopuštenje za „detoksificiranje“ opasnog i toksičnog otpada, proces za koji je potrebna uporaba kemikalija. Nadalje, 1991. godine Ecoservizi dobila je dopuštenje za povećanje količine opsega otpada koje može tretirati u jednoj godini,u ukupnom iznosu od 192,000 kubna metra, te povećanje količine toksičnog otpada koje može detoksificirati u jednoj godini, sa 30,000 na ukupno 75,000 kubnih metara.
Podnositeljica je pokrenula tri postupka za sudsko preispitivanje odluke regionalnog vijeća temeljem koje je tvrtka Ecoservizi dobila uporabnu dozvolu. Njezini su zahtjevi u prvom dijelu postupka odbačeni, drugi dio postupka završio je donošenjem odluke koja nalaže obustavu rada odlagališta, koja nije provedena, a treći dio trenutno još traje pred talijanskim Upravnim sudom.
U međuvremenu, 1996. godine, regionalno vijeće naložilo je Ecoservizi da provede postupak analize utjecaja na okoliš (EIA) postupka detoksifikacije koja se provodi na odlagalištu. U tijeku postupka Ministarstvo zaštite okoliša izdalo je tri EIA odluke. Prva, u svibnju 2000. godine navodila je da postoji opasnost od zagađivanja podzemnih voda, koje su izvor pitke vode za stanovnike okolnih sela, kemikalijama koje se koriste u postupku detoksifikacije; Ministarstvo je zaključilo da je djelovanje odlagališta suprotno propisima za zaštitu okoliša. Druga odluka, u travnju 2001. godine, potvrdila je da je aktivnost odlagališta suprotna propisima za zaštitu okoliša. U trećoj odluci izdanoj u travnju 2004. godine, Ministarstvo je navelo da, prvo, Ecoservizi prerađuje 27% otpada proizvedenog u sjevernoj Italiji i 23% državnog otpada, te izrazilo mišljenje u korist nastavka rada Ecoservizijevog odlagališta, navodeći da je tvrtka zadovoljila uvijete regionalnog vijeća za poboljšanje uvjeta rada i nadzora nad njim.
Paralelno s tim postupkom, slijedeći brojne pritužbe od strane podnositelja i drugih mještana područja koje okružuje odlagalište, Ured za javno zdravstvo i okoliš grada Brescie (ASL), te regionalna agencija za zaštitu okoliša (ARPA) napravili su niz izvještaja o radu tvrtke Ecoservizi. U listopadu 2003. godine ASL je podnio svoje mišljenje Lombardijskom regionalnom vijeću o usklađenosti djelovanja Ecoservizia i propisa o zaštiti okoliša. Navodeći prisutnost nenormalne količine ugljika i drugih organskih supstanci u atmosferi, ASL zaključuje, između ostalog, da bi nastavak rada odlagališta moglo prouzročiti zdravstvene probleme onima koji žive u njegovoj blizini. ARPA je našla visoku razinu amonijaka u svibnju 2002. godine, označavajući grešku u postupku detoksifikacije, te je zaključila da je Ecoserviti propustio aktivirati uređaje nužne za osiguranje da je detoksifikacija otpada skladu sa specifikacijom objekta.
U prosincu 2002. godine županijsko vijeće Brescie privremeno je premjestilo obitelj Giacomelli do donošenja odluke u sporu sa tvrtkom Ecoservizi kako bi uklonilo štetu koje je odlagalište nanijelo podnositeljici.
PRIGOVORI
Podnositeljica se žali na temelju članka 8. da su konstantna buka i štetne imisije s odlagališta uzrokovale ozbiljni poremećaj u njenom okolišu te trajni rizik za njeno zdravlje i dom.
ODLUKA SUDA
Članak 8.
Sud primjećuje da niti jedna odluka kojom se dodjeljuje Ecoserviziju uporabna dozvola za odlagalište niti odluka kojom se tvrtka ovlaštava za detoksifikaciju otpada nije bila popraćena prikladnom istragom ili studijom. Međutim članak 6. Zakona br. 349/1986 propisuje da Ministarstvo zaštite okoliša mora provesti analizu utjecaja na okoliš (EIA) za svaki objekt čije bi djelovanje moglo imati štetan utjecaj na okoliš; među takvim objektima nalaze se i oni za preradu i tretiranje toksičnog otpada uporabom kemikalija. Od Ecoservizi se nije zahtijevalo da provede takvu studiju sve do 1996., sedam godina od započinjanja radova koji uključuju detoksifikaciju industrijskog otpada.
Sud dalje navodi da je tijekom EIA postupka Ministarstvo zaštite okoliša u dva navrata našlo da djelatnost odlagališta nije u skladu sa propisima o zaštiti okoliša na temelju njegovog geografsko smještaja te da postoji specifična opasnost po zdravlje lokalnog stanovništva.
Što se tiče postupka koje je podnositeljica pokrenula, Sud navodi da je, u drugom dijelu, talijanski Upravni sud smatrao da za djelovanje odlagališta nema pravnog osnova i stoga treba biti obustavljeno sa trenutačnim učinkom. U skladu sa pozitivnim zakonodavstvom, djelovanje odlagališta trebalo je biti obustavljeno kako bi se tvrtka mogla uskladiti sa propisima o očuvanju okoliša i dobiti pozitivnu odluku Ministarstva zaštite okoliša. Međutim, upravne vlasti nisu u niti jednom trenutku naredile zatvaranje odlagališta.
Sud smatra da, iako pretpostavlja da su, sljedeći odluku EIA 2004, nužni koraci poduzeti kako bi se zaštitila prava podnositeljice, ostaje činjenica da su nekoliko godina ugrožavana njena prava na poštivanje doma radom odlagališta sagrađenog 30m od njenog doma. Prema tome, Italija nije uspjela naći odgovarajuću i pravednu ravnotežu između interesa zajednice za odlagalištem koje će prerađivati toksični otpad i podnositeljičinog prava na učinkovito uživanje prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života.
Sud stoga drži da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.
Full & Egal Universal Law Academy