© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 176
Juli 2014. godine
Gruzija protiv Rusije (broj 1) [VV] - 13255/07
Presuda od 3.7.2014 [VV]
Član 4. Protokola broj 4
Zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca
Kolektivno protjerivanje gruzijskih državljana, koje su počinile ruske vlasti od oktobra 2006. godine do januara 2007. godine: administrativna praksa suprotna Konvenciji
Član 33.
Međudržavni predmet
Kolektivno protjerivanje ruskih državljana, koje su počinile ruske vlasi od oktobra 2006. godine do januara 2007. godine
Član 35.
Član 35-1
Iscrpljivanje domaćih lijekova
Neprimjenjivost obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova zbog administrativne prakse hapšenja, pritvaranja i protjerivanja gruzijskih državljana: prethodni prigovor odbijen
Činjenice – Predmet se odnosi na hapšenje, pritvaranje i protjerivanje iz Rusije velikog broja gruzijskih državljana od kraja septembra 2006. godine do kraja januara 2007. godine. Osporene su činjenice predmeta.
Gruzijska vlada je tvrdila da su ruske vlasti izdale više od 4600 naloga za protjerivanje gruzijskih državljana za vrijeme tog perioda i da je od tog broja više od 2300 pritvoreno i prisilno protjerano, dok su ostali napustili Rusiju uz pomoć sopstvenih sredstava. To je predstavljalo znatno mjesečno povećanje broja slučajeva protjerivanja gruzijskih državljana.
U prilog svog navoda da je povećanje broja slučajeva proterivanja posljedica politike koja je bila specifično usmjerena prema gruzijskim državljanima, gruzijska vlada je predočila veliki broj dokumenata koje su izdale ruske vlasti u prvoj polovini oktobra 2006. godine. Tim dokumentima, koji se pozivaju na dva cirkularna dopisa izdata krajem septembra 2006. godine, se navodno nalaže osoblju da poduzme mjere širokih razmjera kako bi se identificirali gruzijski državljani koji nezakonito borave u Rusiji, kako bi ih pritvorili, a potom protjerali. Gruzijska vlada je također predočila dva dopisa ruskih regionalnih vlasti koji su upućeni školama početkom oktobra 2006. godine, a u kojima se zahtijeva da se identificiraju učenici koji imaju gruzijsko državljanstvo.
Ruska vlada je osporila te navode. Ona je istakla da je jednostavno provodila imigracionu politiku te da nije poduzimala mjere odmazde. U vezi s brojem slučajeva protjerivanja, ona je istakla da posjeduje samo godišenje i semestralne statističke podatke koji pokazuju da je oko 4000 administrativnih naloga za protjerivanje izdato protiv gruzijskih državljana 2006. godine i oko 2800 između 1. oktobra 2006. godine i 1. aprila 2007. godine. U pogledu dokumenata na koje se pozvala gruzijska vlada, ruska vlada je istakla da su upute falsificirane. Dok je potvrdila postojanje dva cirkularna dopisa, vlada je osporila njihov sadržaj, odbijajući u isto vrijeme da ih predoči Evropskom sudu uz obrazloženje da su klasificirani kao “državna tajna”. Ruska vlada nije osporila da su pisma poslana školama s ciljem identificiranja gruzijskih učenika, ali je istakla da je to bio akt suviše revnosnih zvaničnika koji su nakon toga sankcionirani.
Razne međunarone vladine i nevladine organizacije, uključujući Odbor za monitoring Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (PACE), su izvještavale o protjerivanju gruzijskih državljana 2007. godine, ističući koordinirano djelovanje ruskih administrativnih i sudskih vlasti.
Pravo – Član 38: Ruska vlada je odbila da dostavi Sudu kopije dva cirkularna dopisa koje su izdale vlasti krajem septembra 2006. godine uz obrazloženje da su oni klasificirani kao materijal čije je okrivanje zabranjeno prema ruskom pravu. Sud je već isticao u nizu prethodnih slučajeva koji su se odnosili na dokumente klasificirane kao “državna tajna” da se tužene vlade ne mogu pozivati na odredbe domaćeg prava da bi opravdale svoje odbijanje dostavljanja dokaza Sudu koje je on zatražio.* U svakom slučaju, ruska vlada nije dala precizno objašnjenje o tajnosti cirkularnih dopisa i, pretpostavljajući legitimne sigurnosne interese za neotkrivanje koji opravdavaju neotkrivanje predmetnih cirkularnih dopisa, mogućnostima na osnovu člana 33. stav 2. Pravila Suda da se ograniči pristup javnosti tajnim dokumentima, na primjer, putem osiguranja povjerljivosti. Prema tome, Sud je zaključio da Rusija nije ispunila svoju obavezu da mu obezbijedi sve potrebne olakšice kako bi mogao ustanoviti činjenice predmeta.
Zaključak: nepoštivanje člana 38 (šesnaest glasova naspram jednog).
Član 35. stav 1 (iscrpljivanje domaćih lijekova): Od oktobra 2006. godine je provođena koordinirana politika hapšenja, pritvaranja i protjerivanja gruzijskih državljana u Ruskoj Federaciji. Ta politika je dovela do administrativne prakse koja je značila, prema uspostavljenoj praksi Suda, da se pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova ne primjenjuje.
Donoseći takav zaključak, Sud je istakao da ne postoji ništa što bi ugrozilo vjerodostojnost podataka koje je naznačila gruzijska vlada: 4600 naloga za protjerivanje protiv gruzijskih državljana, od koji je otprilike 2380 pritvoreno i prisilno protjerano. Predmetni događaji – izdavanje cirkularnih dopisa, masovna hapšenja i protjerivanja gruzijskih državljana, grupna protjerivanja gruzijskih državljana letovima Moskva-Tbilisi te dopisi koje su ruski dužnosnici slali školama s ciljem identificiranja gruzijskig učenika – su se svi desili u istom periodu, naime, krajem septembra ili početkom oktobra 2006. godine.
Podudaranje opisa tih događaja u izvještajima međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija je također značajno. Osim toga, u pogledu konstatiranja kršenja člana 38. Konvencije, postoji snažna pretpostavka da su navodi gruzijske vlade vjerodostojni u pogledu sadržaja cirkularnih dopisa kojima se nalaže protjerivanje upravo gruzijskih državljana.
U pogledu djelotvornosti i pristupa domaćim pravnim lijekovima, iz materijala predočenog Sudu proizilazi da su se gruzijski državljani suočavali sa stvarnim poteškoćama pri korištenju postojećih pravnih lijekova kako u toku postupka pred ruskim sudovima tako i nakon protjerivanja u Gruziju. Oni su dovođeni pred sudove u grupama. Nekima od njih nije dozvoljen pristup sudnici, dok su se neki žalili da je razgovor sa sudijom trajao u prosjeku pet minuta bez propisnog ispitivanja činjenica. Nakon toga im je naloženo da potpišu sudske odluke, a da im nije dozvoljeno da pročitaju njihov sadržaj ili da dobiju kopiju. Nisu imali pristup ni tumaču ni advokatu te su ih, po pravilu, te iste sudije i policijski službenici obeshrabrivali da ulažu žalbe.
Zaključak: postojanje određene administrativne prakse (šesnaest glasova naspram jednog); prethodni prigovor odbijen (šesnaest glasova naspram jednog).
Član 4. Protokola broj 4: Gruzija je istakla da su njeni državljani bili predmet kolektivnog protjerivanja sa teritorije Ruske Federacije. Sud ponavlja da se pod kolektivnim protjerivanjem, u smislu člana 4. Protokola broj 4, podrazumijeva bilo koja mjera kojom se stranci, kao grupa, prisiljavaju da napuste zemlju, osim ako se takva mjera poduzima nakon i na osnovu razumnog i objektivnog ispitivanja slučaja svakog pojedinog člana grupe.** Za razliku od situacije u pogledu člana 1. Protokola broj 7, član 4. Protokola broj 4. je primjenjiv čak i ako protjerane osobe ne borave na zakonit način na teritoriji dotične države.
Sud je uzeo u obzir podudarnost opisa gruzijskih svjedoka i međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija u vezi sa skraćenim postupcima koje su vodili ruski sudovi. On je naročito istakao da su protjerivanja, prema Odboru za monitoring PACE-a, počinjena prema ustaljenoj šemi u cijeloj zemlji i da su se međunarodne organizacije pozivale u svojim izvještajima na koordinaciju između upravnih i sudskih vlasti.
Za vrijeme predmetnog perioda, ruski sudovi su izdali na hiljade naloga za protjerivanje gruzijskih državljana. Čak iako je u formalnom smislu donesena sudska odluka u pogledu svakog gruzijskog državljanina, Sud je smatrao da je vođenje postupaka protjerivanja za vrijeme tog perioda, nakon izdavanja cirkularnih dopisa i spornih uputa, te broj gruzijskih državljana koji su protjerani od oktobra 2006. godine pa nadalje, onemogućio vođenje razumnog i objektivnog ispitivanja predmeta svakog pojedinca.
Dok svaka država ima pravo da uspostavi vlastitu politiku imigracije, problemi koji se pojavljuju u vezi s kontrolom migracijskih tokova ne mogu opravdati prakse koje su inkompatibilne s obavezama države na osnovu Konvencije.
Protjerivanje gruzijskih državljana za vrijeme predmetnog perioda se nije odvijalo nakon i na osnovu razumnog i objektivnog ispitivanja predmeta svakog pojedinca. To je dovelo do administrativne prakse koja je u suprotnosti sa članom 4. Protokola broj 4.
Zaključak: administrativna praksa u suprotnosti sa članom 4. Protokola broj 4 (šesnaest glasova naspram jednog glasa).
Veliko vijeće je također zaključilo, sa šesnaest glasova naspram jednog glasa, da su hapšenja i pritvaranja gruzijskih državljana u Rusiji za vrijeme predmetnog perioda bila dio koordinirane politike hapšenja, pritvaranja i protjerivanja gruzijskih državljana te da su, prema tome, proizvoljna. Kao takva, ona predstavljaju administrativnu praksu u suprotnosti sa članom 5. stav 1. Konvencije. Istom većinom, on je ustanovio da je izostanak djelotvornih i pristupačnih lijekova koji bi gruzijskim državljanima omogućili da ospore naloge za hapšenje, pritvaranje i protjerivanje doveo do kršenja člana 5. stav 4. te da su uvjeti pritvaranja gruzijskih državljana (pretrpane ćelije, neadekvatni sanitarni i zdravstveni uvjeti i izostanak pritvatnosti) doveli do administrativne prakse suprotne članu 3. Sud je također ustanovio kršenje člana 13. u vezi sa članom 5. stav 1 (trinaest glasova naspram četiri glasa) te u vezi sa članom 3 (šesnaest glasova naspram jednog glasa).
Sud je ustanovio (sa šesnaest glasova naspram jednog glasa) da član 1. Protokola broj 7 (proceduralne garancije u vezi s protjerivanjem stranaca) nije prekršen, budući da se ta odredba izričito odnosi na “strance koji zakonito borave na teritoriji jedne države”, te nije ustanovljeno da je za vrijeme predmetnog perioda bilo hapšenja i protjerivanja gruzijskih državljana koji su zakonito boravili na teritoriji Rusije. Konačno, on nije ustanovio kršenje člana 8. i članova 1. i 2. Protokola broj 1 (jednoglasno).
Article 41: pitanje odgođeno.
* Davydov i ostali protiv Ukrajine, 17674/02 i 39081/02, od 1. jula 2010; Nolan i K. protiv Rusije, 2512/04, od 12. februara 2009, Informativna naznaka 116; i Janowiec i ostali protiv Rusije [VV], 55508/07 i 29520/09, Informativna naznaka 167.
** Vidi, Čonka protiv Belgije, 51564/99, od 5. februara 2002, Informativna naznaka 39; vidi također, Sultani protiv Francuske, 45223/05, od 20. septembra 2007, Informativna naznaka 100; i Hirsi Jamaa i ostali protiv Italije [VV], 27765/09, od 23. februara 2012, Informativna naznaka 149.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy