© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
GUZELYURTLU I DRUGI PROTIV CIPRA I TURSKE
OD DANA 4. TRAVNJA 2017. GODINE
ZAHTJEV BR. 36925/07
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su srodnici tri osobe koje su 15. siječnja 2005. godine ubijene na autocesti Nicosia-Larnaka, na području pod kontrolom ciparske Vlade. Sve tri žrtve bile su ciparski državljani tursko-ciparskog podrijetla. Ubojice su pobjegle u Tursku Republiku Sjeverni Cipar (dalje:TRSC).
Vlasti Cipra i Turske, uključujući i vlasti TRSC-a, provodile su paralelne istrage o ubojstvima.
Među ostalim, ciparske vlasti prikupile su i osigurale dokaze na mjestu zločina i u kući žrtava, obavile su obdukcije, uzele su izjave brojnih svjedoka, obavile su balistički pregled i DNA testove, pregledale su evidenciju vozila koja su prošla kroz prijelazne točke i pregledale sigurnosni sustav kuće žrtava i računala. Rezultati istražnih radnji naveli su vlasti na zaključak da su žrtve bile otete i ubijene u ranim jutarnjim satima 15. siječnja 2005. godine, a zatim su doveli do identifikacije osam osumnjičenika. Nekoliko dana nakon ubojstava izdane su domaće i europske tjeralice, a ciparska je policija podnijela zahtjeve Interpolu da traži i uhiti osumnjičenike s ciljem njihova izručenja. Interpol je objavio crvene tjeralice za osumnjičenike. Svi su osumnjičenici dodani i na „crnu listu” (registar pojedinaca čiji se ulazak i izlazak iz Cipra prati ili zabranjuje). Od 24. travnja 2008. godine spis predmeta vodi se kao neriješen.
Turske vlasti (uključujući i vlasti TRSC-a) isto tako su poduzele niz istražnih radnji po primitku vijesti o ubojstvima, te su do kraja siječnja 2005. godine svi osumnjičenici bili uhićeni. Uzete su izjave od osumnjičenika - koji su zanijekali bilo kakvu uključenost u zločin - te od osoba koje su ih poznavale ili su bile povezane s njima, kao i od podnositelja zahtjeva. Prikupljeni su i drugi dokazi. Međutim, osumnjičenici su pušteni zbog nedostatka dokaza koji ih povezuju s ubojstvima. Spis je u ožujku 2007. godine klasificiran kao „za sada neriješen”.
Vlasti TRSC-a inzistirale su da im se preda spis predmeta koji sadrži dokaze protiv osumnjičenika radi kaznenog progona, no ciparske vlasti su to odbile. U studenome 2008. godine ciparska tijela zatražila su izručenje osumnjičenika koji su se nalaze na području pod turskom jurisdikcijom (bilo u TRSC-u ili u kontinentalnoj Turskoj) kako bi im sudile. Zahtjevi za izručenje vraćeni su ciparskim vlastima bez odgovora. Stoga je došlo do zastoja u istragama obiju tuženih država i od tada su ostale otvorene.
Nakon ubojstava, ciparska vlada, TRSC i podnositelji zahtjeva bili su u kontaktu s Mirovnim snagama Ujedinjenih naroda na Cipru (UNFICYP) u vezi s istragom. Održan je niz sastanaka, a došlo je i do razmjene telefonskih poziva i dopisivanja. Međutim, nastojanja UNFICYP-a da pomogne stranama da privedu osumnjičenike pravdi pokazala su se neuspješnima.
PRIGOVORI
Pozivajući se na članak 2. (pravo na život), podnositelji zahtjeva tvrdili su da ciparske i turske vlasti (uključujući i vlasti TRSC-a) nisu provele učinkovitu istragu o ubojstvu njihovih srodnika. Posebno su tvrdili kako ubojice još nisu suočene s pravdom zbog odbijanja Turske i Cipra da surađuju. Pozivajući se na članak 13. (pravo na učinkovito pravno sredstvo) u vezi s člankom 2., prigovorili su nedostatku učinkovitog pravnog sredstva u odnosu na njihov prigovor temeljem članka 2. Konvencije.
ODLUKA SUDA
Sud je podsjetio da, općenito, procesna obveza iz članku 2. Konvencije da se provede učinkovita istraga pada na državu pod čijom se nadležnošću žrtva nalazila u vrijeme smrti. No, kada postoji međunarodna dimenzija nasilnog usmrćenja, članak 2. zahtijeva da vlasti države ugovornice u koju su osumnjičenici pobjegli, i u kojoj bi se mogli nalaziti dokazi o kaznenom djelu, preuzme na sebe odgovornost poduzimanja učinkovitih mjera u tom pogledu. Inače bi oni koji sudjeluju u prekograničnim napadima mogli nekažnjivo djelovati, a vlasti države u kojoj su se dogodili napadi bile bi spriječene zaštititi temeljna prava svojih građana. U ovome predmetu, osumnjičenici su ili su bili u nadležnosti Turske, bilo u TRSC-u ili u kontinentalnoj Turskoj. Turske vlasti (uključujući i vlasti TRSC-a) bile su obaviještene o kaznenom djelu i objavljene su crvene tjeralice za osumnjičenicima. Stoga je odstupanje od općeg načela o procesnoj obvezi države pod čijom se nadležnošću žrtva nalazila u vrijeme smrti opravdano, te u ovom predmetu postoje procesne obveze i Cipra i Turske.
Prvo, očigledno je da su vlasti tuženih država odmah poduzele značajan broj istražnih radnji. Prikupljena je znatna količina dokaza, te je brzo identificirano, praćeno i uhićeno osam osumnjičenika. Sud je stoga prema činjeničnom stanju predmeta utvrdio da u samim istragama, prije zastoja, nije bilo nedostataka.
Međutim, prilikom ocjenjivanja je li došlo do povrede članka 2. Konvencije, Sud je također ispitivao jesu li vlasti učinile sve što se od njih moglo razumno očekivati u danim okolnostima. Ukoliko - kao u predmetu podnositelja zahtjeva - istraga ubojstva neizbježno uključuje više od jedne države, tužene države su dužne djelotvorno surađivati i poduzeti sve razumne korake kako bi u potpunosti olakšale i realizirale učinkovitu istragu. Unatoč tome, vlasti tuženih država u ovome predmetu nisu surađivale, što je rezultiralo situacijom u kojoj su njihove istrage ostale otvorene. Ništa nije poduzeto više od osam godina kako bi se zaključio predmet koji je zapravo jednostavan.
Štoviše, iako su tužene države imale priliku pronaći rješenje i postići dogovor posredovanjem UNFICYP-a, nisu u potpunosti iskoristile tu mogućnost. Svaki prijedlog koji je iznesen u nastojanju da se pronađe kompromisno rješenje ili da se dotične vlasti nađu na pola puta naišao je na neposredno odbijanje tih tijela. Iznesene su brojne opcije, uključujući: organiziranje sastanaka na neutralnom teritoriju između ciparske policije i policije TRSC-a, UNFICYP-a; ispitivanje osumnjičenika putem metode ispitivanja video-linkom iz hotelu u tampon-zoni UN-a; mogućnost ad hoc dogovora ili suđenja na neutralnom mjestu; razmjenu dokaza (pod određenim uvjetima); i rješavanje pitanja na razini tehničkih usluga.
Iz svih materijala koje je Sud imao na raspolaganju, uključujući i izvješće glavnog tajnika UN-a o operaciji UN-a na Cipru iz 2005. godine, bilo je razvidno da nijedna vlada nije bila spremna učiniti kompromis i postići dogovor. Razlog tome je dugogodišnji i intenzivan politički spor između Cipra i Turske. Očito je da ciparska vlada nije bila spremna na suradnju jer odbija dati bilo kakav legitimiteta TRSC-u, što, međutim Sud nije prihvatio kao legitiman razlog. Sud je u tom pogledu presudio da ne prihvaća da bi koraci poduzeti da se postigne suradnja radi nastavka istrage u ovom predmetu predstavljali bilo kakvo priznanje TRSC-a. Također, oni ne bi doveli do zaključka da Turska ima međunarodno priznati suverenitet nad sjevernim Ciprom. S druge strane, Sud je smatrao iznenađujućim da je turska vlada u potpunosti ignorirala zahtjeve za izručenjem koje je podnijela ciparska vlada, jedina legitimna vlada Cipra.
Nepostojanje izravne suradnje ili suradnje posredstvom UNFICYP-a rezultiralo je oslobađanjem osumnjičenika. Da je bilo suradnje, sukladno procesnoj obvezi iz članka 2. Konvencije, mogao je uslijediti kazneni postupak protiv jednog ili više osumnjičenika ili je istraga mogla dovesti do nekih drugih zaključaka. Sud je stoga utvrdio da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u njegovom procesnom aspektu zbog nesuradnje dviju vlada.
S obzirom na taj zaključak, Sud je smatrao da nije potrebno zasebno ispitati prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 13. Konvencije u vezi s člankom 2. Konvencije.
PRAVIČNA NAKNADA
Sud je presudio da Rusija treba platiti podnositeljima zahtjeva ukupan iznos od 2.955.000 eura na ime nematerijalne štete, te zastupnicima podnositelja zahtjeva ukupan iznos od 88.000 EUR na ime troškova. Pri dodjeli pojedinačnih naknada podnositeljima zahtjeva uzet je u obzir opseg njihove patnje i mjera koje je poduzela Rusija s ciljem nadoknade štete i rehabilitacije žrtava.
Full & Egal Universal Law Academy