© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su vam potrebne dodatne informacije, pogledajte naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda 182
Februar 2015. godine
Haldimann i ostali protiv Švicarske - 21830/09
Presuda 24.2.2015 [Odjeljenje II]
Član 10
Član 10-1
Sloboda izražavanja
Sloboda prenošenja informacija
Osuda novinara zbog toga što su, u javnom interesu, snimali i prikazali intervju s jednim agentom za prodaju osiguranja: povreda
Činjenice – Sva četiri podnositelja predstavke su novinari. Četvrta podnositeljica predstavke je organizirala intervju s jednim agentom za prodaju osiguranja 2003. godine, predstavivši se kao potencijalni klijent. Intervju je snimljen bez znanja agenta. On je nakon toga informiran o snimku, ali je odbio da izrazi svoje mišljenje o njegovom sadržaju. Nakon što je njegovo lice pikselizirano, a glas izmijenjen, dijelovi intervjua su prikazani u okviru televizijske reportaže o praksama u domenu prodaje proizvoda životnog osiguranja. Sva četiri podnositelja predstavke su bila uključena u pripremanje i prikazivanje te reportaže.
Podnositelji predstavke su osuđeni za snimanje razgovora trećih osoba i neovlašteno snimanje razgovora. Prva trojica podnositelja predstavke su osuđeni na novčane kazne koje su bile jednake dvanaesetodnevnim kaznama u iznosu od 80 EUR do 290 EUR po danu, a četvrta podnositeljica predstavke na uvjetnu četverodnevnu kaznu u iznosu od 30 EUR po danu, s periodom kušnje od dvije godine.
Pravo – Član 10: Miješanje u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja je bilo propisano te je slijedilo legitiman cilj zaštite prava i reputacije drugih, u ovom slučaju pravo agenta za prodaju osiguranja na zaštitu njegove vlastite slike, riječi i reputacije.
Sud je već razmatrao predmete koji se odnose na ličnu reputaciju javnih ličnosti u kojima je ustanovio šest kriterija koje je potrebno analizirati u slučaju uspostavljanja ravnoteže između slobode izražavanja i prava na privatni život: doprinos debati od općeg interesa, utvrđivanje koliko su osoba o kojoj se izvještava i predmet reportaže poznati; prethodno ponašanje dotične osobe, način dobijanja informacija, vjerodostojnost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja, te težina nametnute kazne. Sud je također odlučivao u predmetima u vezi s klevetom koja se odnosila na profesionalnu djelatnost pojedinaca. Međutim, ovaj predmet se razlikuje od prethodnih predmeta po tome što, prvo, agent nije bio poznata ličnost i, drugo, namjera osporene reportaže nije bila kritiziranje agenta lično, nego određenih komercijalnih praksi koje su uspostavljene u okviru profesionalne kategorije kojoj on pripada. Prema tome, uticaj reportaže na ličnu reputaciju agenta je bio ograničen, što je aspekt koji se mora uzeti u obzir pri primjeni navednenih kriterija.
Tema reportaže, tj. slab kvalitet savjeta koje daju agenti za prodaju privatnih osiguranja te, prema tome, pitanje prava korisnika u tom sektoru, je bila predmet debate od vrlo važnog javnog interesa. Agent kojeg su snimili bez njegovog znanja zasigurno nije javna ličnost. On se nije suglasio sa snimanjem te je opravdano mogao vjerovati da je razgovor privatan. Ipak, predmetna reportaža nije bila fokusirana na samog agenta, nego na konkretne komercijalne prakse u okviru konkretne profesionalne kategorije. Nadalje, intervju se nije odvijao u uredu agenta ili drugim poslovnim prostorijama. Prema tome, miješanje u privatni život agenta je bilo manje ozbiljno, nego u slučaju da je reportaža bila lična i da se fokusirala na njega.
U domaćem pravu nije postojala apsolutna zabrana korištenja skrivene kamere, koja se mogla dozvoliti pod određenim, striktno definiranim uvjetima. Premda je agent mogao legitimno tvrditi da su ga podnositelji predstavke prevarili, oni ne mogu biti optuženi da su namjenrno djelovali u suprotnosti sa profesionalnom etikom. Oni nisu zanemarali novinarska pravila koje je uspostavilo Švicarsko vijeće za štampu koje je ograničilo korištenje skrivenih kamera, ali je zaključilo da je cilj reportaže bio takav da je dozvolio korištenje takvih kamera. Švicarski sudovi nisu zauzeli jednoglasan stav o tom pitanju. Prema tome, podnositeljima predstavke bi trebalo vjerovati da su se željeli povinovati etičkim pravilima primjenjivim u ovom predmetu u pogledu načina dobijanja informacija.
U vezi s predočenim činjenicama, one nikada nisu bile sporne.
Sam snimak je nanio samo ograničenu povredu interesima agenta, budući da je ograničena grupa pojedinaca imala pristup snimku. Ono što je odlučujuće u ovom predmetu je da su podnostelji predstavke pikselizirali lice agenta tako da su samo njegova kosa i boja kože bili vidljivi nakon transformacije slike, a glas mu je bio izmijenjen. Isto tako, iako je njegova odjeća bila vidljiva, ona nije imala nikakvih specifičnih karakteristika, a intervju se nije odvijao u uobičajenim poslovnim prostorijama agenta.
Prema tome, miješanje u privatni život agenta nije bilo dovoljno ozbiljno da bi imalo prednost nad javnim interesom u informaciji o navodnoj lošoj praksi u domenu posredovanja u prodaji osiguranja. Iako su novčane kazne bile relativno blage, izrečena sankcija je mogla odvratiti medije od izražavanja kritika, iako podnositelji predstavke nisu bili lišeni mogućnosti da objave svoju reportažu.
Zaključak: povreda (šest glasova naspram jednog glasa).
Član 41: zahtjev na naknadu štete nije podnesen.
(vidi također, Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], 39954/08, od 7. februara 2012, Informativna naznaka 149)
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet s baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uslovom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy