© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
VELIKO VIJEĆE
PREDMET HASSAN protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA
(Predstavka br. 29750/09)
PRESUDA
STRASBOURG
16. SeptembAr 2014.
Ova presuda je konačna ali može biti predmetom redakcijskih izmjena.
Sadržaj
POSTUPAK
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
A. Invazija na Irak
B. Hapšenje brata podnositelja predstavke koje su izvršile britanske snage
C. Zatočeništvo u Kampu Bucca
D. Proces provjere
E. Dokazi koji se odnose na prisustvo Tareka Hassana u zoni za čuvanje civila u Kampu Bucca i na njegovo moguće puštanje
F. Otkriće tijela Tareka Hassana
G. Korespondencija sa Pravnom službom Vlade i pravni postupak
II. RELEVANTNO MEĐUNARODNO I DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Relevantne odredbe Treće i Četvrte ženevske konvencije
B. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, 1969. godina, član 31
C. Sudska praksa Međunarodnog suda pravde koja se odnosi na međusobni odnos međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava o ljudskim pravima
D. Izvještaj Studijske grupe Komisije za međunarodno pravo o fragmentaciji međunarodnog prava
E. Presuda Doma lordova u predmetu Al-Jedda
F. Derogacije koje se odnose na zatočeništvo prema članu 15 Evropske konvencije o ljudskim pravima i članu 4 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima
PRAVO
I. SUDSKA OCJENA DOKAZA I UTVRĐIVANJE ČINJENICA
A. Izjašnjenja strana
1. Podnositelj predstavke
2. Vlada
B. Ocjena činjenica Suda
II. NAVODNA POVREDA ČLANOVA 2 I 3 KONVENCIJE
A. Izjašnjenja strana
1. Podnositelj predstavke
2. Vlada
B. Ocjena suda
III. NAVODNE POVREDE ČLANA 5, STAVOVA 1, 2, 3, i 4 KONVENCIJE
A. Jurisdikcija
1. Izjašnjenja strana
2. Ocjena Suda
B. Meritum pritužbi prema članu 5, stavovima 1, 2, 3 i 4
1. Izjašnjenja strana
2. Ocjena suda
IZ TIH RAZLOGA, SUD,
DJELOMIČNO IZDVOJENO MIPLJENJE SUDIJE SPANO KOJEM SU SE PRIDRUŽILI SUDIJE NICOLAOU, BIANKU I KALAYDJIEVA
U predmetu Hassan protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:
Dean Spielmann, predsjednik,
Josep Casadevall,
Guido Raimondi,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Dragoljub Popović,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Vincent A. De Gaetano,
Angelika Nußberger,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović,
Robert Spano, sudije,
i Michael O’Boyle, zamjenik registrara,
nakon vijećanja zatvorenih za javnost, koja su održana 11. decembra 2013. i 25. juna 2014. godine,
donosi sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg spomenutog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je temeljem predstavke (br. 29750/09) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske koju je Sudu podnio g. Khadim Resaan Hassan (“podnositelj predstavke”), državljanin Iraka, 5. juna 2009. godine u skladu sa članom 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”).
2. Podnositelja predstavke zastupao je g. P. Shiner, advokat iz Birminghama, zajedno sa g. T. Ottyjem, QC, i g. Hickmanom, pravnicima iz Londona. Vladu Ujedinjenog Kraljevstva (“Vlada”) zastupali su njezini agenti, gđa R. Tomlinson, iz Ureda za vanjske poslove i poslove u zemljama Commonwealth-a.
3. Podnositelj predstavke je tvrdio da su njegovog brata uhapsile i zatvorile britanske snage u Iraku, te da je nakon toga pronađen mrtav pod nerazjašnjenim okolnostima. Temeljem člana 5., §§ 1., 2., 3. i 4. Konvencije žalio se da su njegovo hapšenje i zatvaranje bili proizvoljni i nezakoniti, i da nije uživao nikakve proceduralne zaštite, a temeljem članova 2., 3. i 5. da su vlasti Ujedinjenog Kraljevstva propustile provesti istragu o okolnostima njegovog zatvaranja, zlostavljanja i smrti.
4. Predstavka je dodijeljena Četvrtom odjelu Suda (Pravilo 52. § 1 Poslovnika Suda). Ispitivanje predstavke je odloženo do donošenja presude u predmetu Al-Skeini i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 55721/07, ECHR 2011. Nakon toga, 30. augusta 2011., Vlada je obaviještena o podnesenoj predstavci.
5. Dana 4. juna 2013. Vijeće je odlučilo nadležnost ustupiti Velikom vijeću. Sastav Velikog vijeća je utvrđen u skladu s odredbama člana 27., §§ 2. i 3. Konvencije i Pravila 24. Poslovnika Suda.
6. Podnositelj predstavke i Vlada su dostavili svoja pismena izjašnjenja o prihvatljivosti i osnovanosti, a zaprimljena su i očitovanja treće strane, od profesora Françoisea Hampsona i profesora Noama Lubella, iz Centra za ljudska prava Univerziteta u Essexu (“treća strana”).
7. Javna rasprava je održana 11. decembra 2013. u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Pravilo 59., stav 3.).
Pred Sudom su se pojavili:
(a) u ime Vlade
gđaR. Tomlinson, agentica,
g.J. Eadie QC,
g.C. Staker, advokat,
g.M. Addison,
gđaA. McLeod, savjetnici;
(b) u ime podnositelja predstavke
g.T. Otty QC,
g.T. Cleaver, advokat,
g.P. Shiner,
gđaB. Shiner,
gđaL. Shiner, savjetnici.
Sud je saslušao obraćanja g. Eadiea i g. Ottyja i njihove odgovore na pitanja koja im je uputio Sud.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
8. Činjenice u ovom predmetu, kako su ih dostavile strane, mogu se sažeti kako slijedi. Tamo gdje su činjenice kontradiktorne, iznesene su verzije događaja svake od strana.
A. Invazija na Irak
9. Dana 20. marta 2003. godine, koalicija oružanih snaga pod jedinstvenom komandom koju su predvodile Sjedinjene Američke Države, sa velikom snagom iz Ujedinjenog Kraljevstva i malim kontingentima iz Australije, Danske i Poljske, započela je invaziju na Irak iz tačke okupljanja koja se nalazila na granici sa Kuvajtom. Do 5. aprila 2003. godine, britanske snage su zauzele Basru, a do 9. aprila 2003. godine, trupe Sjedinjenih Država zauzele su kontrolu nad Bagdadom. Najveće borbene operacije u Iraku proglašene su završenim 1. maja 2003. godine.
B. Hapšenje brata podnositelja predstavke koje su izvršile britanske snage
10. Prije invazije, podnositelj predstavke bio je direktor nacionalnog sekretarijata partije Baas i general Armije Al-Quds, armije partije Baas. Živio je u lučkom gradu Umm Qasr u regiji Basre, blizu granice sa Kuvajtom i oko 50 kilometara od Al-Basre (Grad Basra). Kada je britanska armija započela okupaciju Basre, počela su hapšenja visokorangiranih članova partije Baas. Ostale članove partije Baas ubijala je iračka milicija. Podnositelj predstavke i njegova porodica su zbog toga pobjegli, a ostavili su brata podnositelja predstavke, Tareka Resaana Hassana (u daljem tekstu “Tarek Hassan”) i njihovog rođaka da čuvaju porodičnu kuću.
11. Prema informacijama koje je navela Vlada, članovi jedinice britanske armije, Prvog bataljona Crna straža (The Black Watch), otišli su u kuću podnositelja predstavke rano ujutro 23. aprila 2003. godine u nadi da će ga uhapsiti. Podnositelj predstavke nije bio tamo, ali su britanske snage zatekle Tareka Hassana, koji je u zapisniku sa lica mjesta jedinice koja je vršila hapšenje (“zapisnik bataljona”) opisan kao “naoružan”, i kojeg su zatekli na krovu kuće kako drži automatsku pušku AK-47. U zapisniku bataljona navedeno je da se “naoružani” muškarac identificirao kao brat podnositelja predstavke te da je uhapšen oko 6:30 ujutro. Nadalje je u zapisniku navedeno da su vojnici koji su vršili hapšenje u kući pronašli vatreno oružje i brojne dokumente od obavještajne vrijednosti, a koji su se odnosili na lokalno članstvo partije Baas i armije Al-Quds.
12. Prema izjavi koju je dao podnositelj predstavke sa datumom 30. novembra 2006. godine, Tareka Hassana su britanske trupe uhapsile 22. aprila 2003. godine i podnositelj predstavke tome nije prisustvovao. U izjavi stoji: “Kada su se moje sestre obratile britanskom vojnom organu, rečeno im je da se ja moram predati da bi pustili mog brata”. U kasnijoj izjavi, od 12. septembra 2008. godine, podnositelj predstavke nije spomenuo sestre već je naveo da je zamolio prijatelja Saeeda Teryaga i susjeda Haja Salema, da od britanskih snaga zatraže informacije o Tareke Hassanu. Podnositelj predstavke je ove prijatelje zamolio da to urade jer im je mogao vjerovati; Haj Salem bio je ugledni poslovni čovjek, a Saeed Teryag je nekada studirao i govorio je engleski jezik. Prema podnositelju predstavke, “[K]ada su se obratili britanskim vojnim organima, rekli su im da se ja moram predati da bi oslobodili mog brata”.
13. Prema sažetku telefonskog razgovora sa susjedom podnositelja predstavke, gospodinom Salimom Hussainom Nassirom Al-Ubodyem, od 2. februara 2007. godine, Tareka Hassana su britanski vojnici odveli nepoznatog datuma u aprilu oko 4:30 ujutro, ruku zavezanih iza leđa. G. Al-Ubody je naveo da se obratio jednom od Iračana koji su pratili vojnike da ga pita šta tu traže i rečeno mu je da su vojnici došli da uhapse podnositelja predstavke. Tri dana kasnije, podnositelj predstavke je nazvao g. Al-Ubodya i zamolio ga da pronađe čuvara za njegovu kuću te da sazna od britanske armije šta se desilo sa Tarekom Hassanom. Dva dana nakon toga, g. Al-Ubody je otišao u britanski štab u hotelu Shatt-Al-Arab. Zamolio je iračkog prevoditelja da se raspita o Tareku Hassanu. Nakon dva dana, kada se g. Al-Ubody vratio, prevoditelj ga je obavijestio da britanske snage drže Tareka Hassana dok se podnositelj predstavke ne preda. Prevoditelj je posavjetovao g. Al-Ubodya da se više ne vraća jer bi to moglo dovesti do njegovog ispitivanja.
C. Zatočeništvo u Kampu Bucca
14. Obje strane su saglasne da su britanske snage odvele Tareka Hassana u Kamp Bucca. Ovaj kamp, smješten na oko 2,5 kilometra udaljenosti od Umm Qasra i oko 70 kilometara južno od Al-Basre prvobitno je osnovan 23. marta 2003. godine kao pritvorna jedinica Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, zvanično je postao objekat Sjedinjenih Država, poznat kao “Kamp Bucca”, 14. aprila 2003. godine. U aprilu 2003. godine, kamp se sastojao od osam jedinica, podijeljenih ogradom od bodljikave žice, a svaka je imala samo jedan ulaz. Svaka jedinica sadržavala je šatore bez bočnih krila, ispod kojih se moglo smjestiti po nekoliko stotina zatvorenika, česmu, nužnike i nenatkriveni prostor.
15. Iz razloga operativne praktičnosti, Ujedinjeno Kraljevstvo je nastavilo držati osobe koje je hapsilo u Kampu Bucca. Jedna jedinica bila je rezervirana za zatvorenike koje je Ujedinjeno Kraljevstvo lišavalo slobode pod sumnjom da su izvršili krivična djela. Pored toga, Ujedinjeno Kraljevstvo je vodilo zasebnu jedinicu u Kampu za potrebe Zajedničkog ispitivačkog tima (Joint Forward Interrogation Team - JFIT). Tu jedinicu su izgradile britanske snage i one su njome nastavile upravljati. Iako su zatvorenici koje su armije Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država lišavale slobode ispitivani u jedinici JFIT-a, i tu su radili timovi ispitivača iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država, JFIT tim Ujedinjenog Kraljevstva je kontrolirao pritvaranje i ispitivanje svih zatvorenika koji su tu držani. U drugim dijelovima kampa, armija Sjedinjenih Država bila je odgovorna za čuvanje i pratnju zatvorenika, a Ujedinjeno Kraljevstvo je imalo obavezu da Sjedinjenim Državama nadoknadi troškove držanja pritvorenika u kampu koje je uhapsilo Ujedinjeno Kraljevstvo. Britanski vojni upraviteljski štab (British Military Provost Staff) (vojna policija) imao je “nadzornu odgovornost” za zatvorenike Ujedinjenog Kraljevstva koji su prebačeni u pritvor Sjedinjenih Država, osim u slučajevima zatvorenika u jedinici JFIT-a. Pritvorenici Ujedinjenog Kraljevstva koji su bili bolesni ili povrijeđeni liječeni su u britanskim terenskim bolnicama. Organi Ujedinjenog Kraljevstva bili su zaduženi za uvezivanje sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta (ICRC) po pitanju liječenja zatvorenika Ujedinjenog Kraljevstva i obavještavanju njihovih porodica o lišavanju slobode (vidi stav 20. ove presude). Ujedinjeno Kraljevstvo je također bilo odgovorno za klasificiranje zatvorenika prema članovima 4. i 5. Treće ženevske konvencije (vidi stav 33. ove presude).
16. Očekujući da će Ujedinjeno Kraljevstvo koristiti zajedničke objekte za čuvanje zatvorenika Ujedinjenog Kraljevstva, dana 23. marta 2003. godine, vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država i Australije sklopile su Memorandum o dogovoru (“MoD”) koji se odnosi na predaju zatvorenika:
“Ovim se dogovorom utvrđuju procedure u slučaju predaje SAD-a, UK-a ili Australije bilo kojoj drugoj strani svih ratnih zarobljenika, civilnih interniranih osoba i civilnih pritvorenika tokom operacija u Iraku.
Strane se obavezuju na sljedeće:
1. Ovaj dogovor se provodi u skladu sa Ženevskom konvencijom o postupanju s ratnim zarobljenicima i Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, kao i u skladu sa običajnim međunarodnim pravom.
2. Snage SAD-a, UK-a i Australije će, kako se uzajamno utvrdi, prihvatati (sila koja prihvata) ratne zarobljenike, civilna internirana lica i civilne pritvorenike koji su pali u vlast bilo koje druge strane (sila koja drži) i bit će odgovorni za zadržavanje i zaštitu svih takvih pojedinaca koji su im predati. Predaja ratnih zarobljenika, civilnih interniranih osoba i civilnih pritvorenika između sila koje prihvataju može se vršiti na način koji su uzajamno utvrdile sila koja prihvata i sila koja drži.
3. Dogovori o predaji ratnih zarobljenika, civilnih interniranih osoba i civilnih pritvorenika koji su žrtve ubrzat će da bi se mogli liječiti u skladu sa medicinskim prioritetima. Svaka takva predaja će se administratirati i evidentirati u sistemima uspostavljenim prema ovom dogovoru za predaju ratnih zarobljenika, civilnih interniranih osoba i civilnih pritvorenika.
4. Sila koja prihvata će sili koja drži vratiti svakog ratnog zarobljenika, civilnu interniranu osobu i civilnog pritvorenika koje predaje sila koja drži, na zahtjev sile koja drži.
5. Puštanje ili repatrijacija ili premještaj na teritorije van Iraka predatih ratnih zarobljenika, civilnih interniranih osoba i civilnih pritvorenika vrši se samo uz uzajamni dogovor sile koja drži i sile koja prihvata.
6. Sila koja drži zadržava puna prava pristupa svakom ratnom zarobljeniku, civilnoj interniranoj osobi i civilnom pritvoreniku koji su predani iz vlasti sile koja drži dok se takve osobe nalaze u vlasti sile koja prihvata.
7. Sila koja prihvata odgovorna je za tačno evidentiranje svih ratnih zarobljenika, civilnih interniranih osoba i civilnih pritvorenika koji su joj predani. Takve evidencije su, na zahtjev, dostupne na uvid sili koja drži. Ako se ratni zarobljenici, civilne internirane osobe ili civilni pritvorenici vrate sili koja drži, evidencije (ili njihove autentične kopije) koje se odnose na ratne zarobljenike, civilne internirane osobe i civilne pritvorenike također se predaju.
8. Sila koja drži će imenovati oficire za vezu silama koje prihvataju da bi olakšavali provedbu ovog dogovora.
9. Sila koja drži bit će odgovorna za klasifikaciju potencijalnih ratnih zarobljenika koje su njene snage zarobile isključivo prema članovima 4. i 5. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Prije takvog određivanja, sa tim zatvorenicima će se postupati kao sa ratnim zarobljenicima i bit će im omogućena sva prava i zaštite prema Konvenciji, čak i ukoliko su predani u vlast sile koja prihvata.
10. Kada postoji sumnja u to koja je strana sila koja drži, strane će zajednički biti odgovorne i imat će potpun pristup svim zatvorenim osobama (kao i svim evidencijama koje se odnose na postupanje s njima) dok se uzajamnim dogovorom ne utvrdi sila koja drži.
11. Do mjere do koje je moguće vršiti nadležnosti u oblasti krivičnih djela, koja uključuju i krivična djela prije zarobljavanja, koja su navodno počinili ratni zarobljenici, civilne internirane osobe i civilni pritvorenici prije predaje sili koja prihvata, primarna će nadležnost pripadati sili koja drži. Sila koja drži će povoljno razmotriti sve zahtjeve sile koja prihvata da se odrekne nadležnosti.
12. Primarna nadležnost nad kršenjem disciplinskih propisa i nad prekršajima koje su navodno počinili ratni zarobljenici, civilne internirane osobe i civilni pritvorenici nakon predaje sili koja prihvata ostaje na sili koja prihvata.
13. Sila koja drži nadoknadit će sili koja prihvata troškove koji se odnose na čuvanje ratnih zarobljenika, civilnih interniranih osoba i civilnih pritvorenika koji su predati u skladu sa ovim dogovorom.
14. Na zahtjev jedne od strana, strane će se konsultirati o provedbi ovog dogovora.”
17. Prema izjavi svjedoka, majora Neila B. Wilsona, koji je služio u Vojnom upravljačkom štabu u Kampu Bucca tokom relevantnog perioda, uobičajena procedura je bila da zatvorenik stigne u Kamp iz jedinice koja ga je uhapsila pod vojnom pratnjom. Po dolasku bi se držao u sobi za privremeno čuvanje dok traje postupak provjere dokumenata i oduzimanja ličnih stvari. Ukoliko je potrebno, tada se pruža i medicinska pomoć. Zatvorenika nakon toga u šatoru za prijem obrađuje personal Ujedinjenog Kraljevstva uz pomoć prevoditelja. Napravi se digitalna fotografija i, zajedno sa ostalim informacijama o zatvoreniku, unosi se u bazu podataka koju koriste organi Ujedinjenog Kraljevstva za evidentiranje niza informacija o vojnom osoblju tokom operacija u Iraku, koje uključuju i informacije o zatvorenicima, a koja je poznata kao baza podataka AP3-Ryan.
18. Uvid u ovu bazu podataka pokazao je da nije bilo unosa pod imenom Tarek Resaan Hassan, ali je pronađen unos, sa fotografijom, koji se odnosi na osobu “Tarek Resaan Hashmyh Ali”. U svom svjedočenju, podnositelj predstavke je objasnio da u zvanične svrhe Iračani koriste vlastito ime, pa imena oca, majke, djeda i pradjeda. “Ali” je ime pradjeda podnositelja predstavke i čini se da je ime Hassan (ime djeda) greškom ispušteno. Tareku Hassanu je izdata narukvica sa serijskim brojem internacije Ujedinjenog Kraljevstva UKDF018094IZSM; gdje oznaka “DF” označava zatočenički objekat (“detention facility”), “IZ” označava odanost Iraku i “SM” znači vojnik muškarac (“soldier male”). Snimak ekrana baze podataka AP3-Ryan također pokazuje da je Tareku Hassanu postavljeno pitanje da li daje saglasnost da se nacionalni organi informiraju o njegovom zatvaranju i da on nije pristao na to.
19. Nakon procesa registriranja kod Ujedinjenog Kraljevstva, zatvorenici se predaju snagama Sjedinjenih Država na drugo registriranje. To podrazumijeva izdavanje broja Sjedinjenih Država koji se štampa na narukvicu. Registracijski broj Sjedinjenih Država za Tareka Hassana bio je UK912-107276EPW46. Referenca “UK” ukazivala je na to da je država koja ga zarobljava Ujedinjeno Kraljevstvo, a “EPW” označava da snage Sjedinjenih Država s njim postupaju kao sa ratnim zarobljenikom; međutim, u ovoj su fazi svi zatvorenici bili klasificirani kao ratni zarobljenici osim onih koje su britanske snage zarobile pod sumnjom da su počinili krivična djela. Nakon registracije, zatvorenici su obično prolazili kroz medicinski pregled, a nakon toga im se dodjeljivala posteljina i paketi sa predmetima potrebnim za jelo i pranje te su ih snage Sjedinjenih Država prebacivale u smještajne jedinice.
20. Vlada je dostavila izjavu svjedoka g. Timothya Lestera, koji je bio zadužen da vodi Ured za obavještenja o ratnim zarobljenicima Ujedinjenog Kraljevstva (Prisoner of War Information Bureau - UKPWIB) za Irak od početka vojnih operacija u martu 2003. godine. Naveo je da je UKPWIB djelovao u Iraku kao Nacionalni ured za obavještenja (“National Information Bureau”) koji se zahtijeva članom 122. Treće ženevske konvencije i da je pratio pojedinosti o interniranim ratnim zarobljenicima i krivičnim zatvorenicima da bi se olakšalo kontaktiranje njihovih najbližih srodnika. Trećom ženevskom konvencijom se također zahtijeva uspostava “Centralne agencije za obavještenja o ratnim zarobljenicima”. Ovu ulogu je preuzela Centralna agencija za traganje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC). ICRC je prikupljao informacije o zarobljavanju pojedinaca i, pod uslovom da ima pristanak zatvorenika, prenosio ih državi porijekla zatvorenika ili sili od koje on zavisi. U praksi je osoblje zatočeničkog objekta u Iraku unosilo sve pojedinosti o svim zatvorenicima koje su britanske snage uzele pod svoju vlast i slalo ih g. Lesteru u London, koji je onda podatke prebacivao u tabelu i postavljao je na sigurnu web stranicu ICRC-a. Naveo je da je tokom aktivne borbene faze obično ICRC-u prebacivao podatke sedmično, a nakon toga mjesečno. Međutim, pojedinosti o Tareku Hassanu nisu prenesene ICRC-u do 25. jula 2003. godine, zbog kašnjenja koje je uzrokovano ažuriranjem kompjuterskog sistema UKPWIB-a. U svakom slučaju, zabilježeno je da u evidenciji o Tareku Hassanu stoji da nije pristao na obavještavanje iračkih organa o njegovom hapšenju (vidi stav 18. ove presude). U nedostatku pristanka, g. Lester je smatrao da je malo vjerovatno da će ICRC informirati iračke organe te da će oni, zatim, informirati porodicu Hassan.
D. Proces provjere
21. Prema navodima Vlade, kada je status zatvorenika neizvjestan u vrijeme njegovog dolaska u Kamp Bucca, njega organi Ujedinjenog Kraljevstva registriraju kao ratnog zarobljenika. Svaki zatvorenik, poput Tareka Hassana, koji je uhvaćen u smišljenoj operaciji odmah se vodio u jedinicu JFIT-a gdje se s njim obavljao dvofazni razgovor. Prema navodima Vlade, u jedinici JFIT-a radili su ispitivački timovi Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država, i oba tima su obavljala razgovore sa zatvorenicima koje su zarobili i Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Prvi razgovor obavljao je bilo koji od timova koji je bio slobodan u vrijeme dolaska zatvorenika. Cilj procesa obavljanja razgovora bio je da se identificira vojni i paravojni personal koji možda ima informacije značajne za vojnu kampanju i, kada se utvrdi da zatvorenik nije borac, da se utvrdi da li postoje osnovi za sumnju da on predstavlja sigurnosni rizik ili se radi o kriminalcu. Ukoliko nisu postojale takve opravdane osnove, pojedinac se klasificirao kao civil koji ne predstavlja prijetnju po sigurnost i izdavalo se naređenje da se odmah pusti.
22. Ispis iz kompjuterske baze podataka JFIT-a pokazuje da je u Kampu Bucca Tareku Hassanu dodijeljen JFIT br. 494 i registracijski br. UK107276. Evidentirano je da je došao 23. aprila 2003. godine u 16:40, a da je otišao 25. aprila 2003. godine u 17:00, sa “konačnom destinacijom” evidentiranom kao “Registracija (Civ Cage).” Pod rubrikom “Pustiti/Zadržati” upisano je slovo “R”. Pod naslovom “TQ”, što je označavalo “taktičko ispitivanje”, stajalo je “231830ZAPR03‑Steve” a pod naslovom “Intg 1” pisalo je “250500ZAPR03”. Prema navodima Vlade, prvi od ovih upisa označavao je da je Tarek Hassan prvo bio podvrgnut taktičkom ispitivanju dana 23. aprila 2003. u 18:30 Zulu (“Zulu” u ovom kontekstu znači Koordinirano univerzalno vrijeme, poznato i kao srednje vrijeme po Greenwichu). Dana 23. aprila, 18:30 Zulu bilo bi 21:30 po iračkom vremenu. Drugi upis označavao je da je Tarek Hassan ponovno podvrgnut ispitivanju 25. aprila 2003. godine u 5:00 Zulu, odnosno 8:00 sati po lokalnom vremenu te je nakon toga pušten u prostor za civile u Kampu Bucca u 20:00 sati po lokalnom vremenu 25. aprila 2003. godine.
23. Vlada je Sudu dostavila kopiju zapisnika razgovora između Tareka Hassana i službenika Sjedinjenih Država datiranog 23. aprila 2003. godine, 18:30 sati Zulu, u kojem stoji sljedeće:
“EPW [neprijateljski ratni zarobljenik] rođen je u BASRI 3. augusta 1981. godine. Trenutno živi u svojoj kući sa ocem, majkom, starijim bratom (ime: Qazm; rođen 1970-ih) i mlađom sestrom (starosna dob; neiskorišteno). Kuća se nalazi preko puta škole Khalissa u regiji Jamiyat u sjevernoj BASRI. EPW je napustio osnovnu školu da bi se bavio fudbalom. Trenutno igra za Fudbalski klub Basra na poziciji napadača. Klub dobija novac od vlade i Olimpijskog komiteta kojim se pokrivaju troškovi kluba. EPW osim fudbala nema nikakav posao i oni plaćaju sve njegove fudbalske troškove.
EPW zna da je priveden zbog svog brata, Qazma. Qazm je Othoo Sherba u partiji Baas i pobjegao je iz kuće prije četiri dana na nepoznatu destinaciju. Qazm se pridružio partiji Baas 1990. godine i uključen je u redovne sastanke i hitno planiranje akcija (ništa više nije iskorišteno). Prije rata, Qazm je od partije Baas dobio kamionet. Kada su koalicijske snage ušle u BASRU, Qazm je kamionet dao susjedu (ime nije iskorišteno) da ga čuva, a Qazm je otišao u hotel u centru BASRE (naziv hotela nepoznat). Qazm je tokom tog vremena obavio nekoliko telefonskih poziva, ali nikada nije spominjao gdje se nalazi. Došlo je do problema kada su prvobitni vlasnici kamioneta, lokalna naftna kompanija, došli da vrate vozilo koje su bili posudili partiji Baas. Qazm je postao frustriran cijelom tom zbrkom i uskoro je nakon toga pobjegao.
Čini se da je EPW dobar momak koji se vjerovatno toliko bavio fudbalom da nije previše pratio kretanja svog brata. Ali se čini da je porodica veoma povezana te da je EPW mogao znati više o aktivnostima svoga brata u partiji Baas, kao i nekih njegovih prijatelja koji su također uključeni u partiju. Upotreba bilo kakvog grubog pristupa neće biti djelotvorna. EPW voli svoju porodicu i fudbal. EPW će sarađivati ali mu je potreban neko kome može vjerovati ako će davati informacije o svom bratu koje bi mu mogle naškoditi. Sam EPW se čini nevin za bilo kakvo djelo, ali može pomoći sa informacijama o drugima oko sebe.”
24. Zapisnik sa drugog ispitivanja Vlada je dostavila u obliku Izvještaja o taktičkom ispitivanju. Ovaj dokument navodi da se odnosi na ratnog zarobljenika “PW 494” sa “datumom informacija” evidentiranim kao “250445ZAPR03”, odnosno 4:45 sati Zulu ili 7:45 sati po lokalnom vremenu na dan 25. aprila 2003. godine. U izvještaju se navodi:
“1. EPW [neprijateljski ratni zarobljenik] ima 22 godine, neoženjen je, živi sa ocem koji ima 80 godina (koji je šeik) i majkom u distriktu Jamiyet u BASRI. Radi kao majstor za sitne popravke, a nije odslužio vojni rok zbog toga što ima status studenta. Naveo je da se u vrijeme njegovog hapšenja u kući nalazila puška AK 47, ali se čuvala samo za ličnu zaštitu. EPW i njegov otac nisu članovi Baas partije.
2. EPW kaže da su ga u njegovoj kući uhapsile trupe Sjedinjenih Država [sic] koje su tražile njegovog brata Kathima. Njegov brat je član Baas partije, Uthoo Shooba. Pristupio je partiji 1990. godine kada je upisao pravo na Pravnom fakultetu koledža Shaat Al Arab. Njegov brat je student posljednje godine fakulteta, oženjen ali nema djece. Naizmjenično je studirao i radio kao trgovac automobilima. Brat mu je u strahu za svoj život jer se boji osvete prema članovima Baas partije te je pobjegao, moguće u SIRIJU ili u IRAN. EPW je posljednji put sa bratom razgovarao telefonom prije 5 dana. Brat nije otkrio svoju lokaciju.
KOMENTAR JFIT-a: Čini se da EPW govori istinu i da je njegovo hapšenje rezultat zamjene identiteta. Nema obavještajnu vrijednost i preporučuje se da se prebaci u prostor za civile. KRAJ KOMENTARA JFIT-a.”
E. Dokazi koji se odnose na prisustvo Tareka Hassana u zoni za čuvanje civila u Kampu Bucca i na njegovo moguće puštanje
25. Podnositelj predstavke dostavio je sažetak razgovora od 27. januara 2007. godine sa Fouadom Awdah Al-Saadoonom, bivšim predsjedavajućim iračkog Crvenog polumjeseca u Basri i prijateljem porodice podnositelja predstavke. Britanske trupe su ga uhapsile i zatočile u Kampu Bucca, u šatoru u kojem je držano oko 400 zatvorenika. Naveo je da je Tarek Hassan doveden u šator 24. aprila 2003. godine u otprilike 6 sati poslijepodne. G. Al-Saadoon je naveo da je Tarek Hassan izgledao uplašen i zbunjen, ali nije spomenuo da se Tarek Hassan žalio na loše postupanje prema njemu. Tarek Hassan nije ispitivan tokom vremena koje su zajedno proveli u Kampu Bucca. Kako je g. Al-Saadoon bio lošeg zdravlja, Tarek Hassan mu je donosio hranu i brinuo se o njemu. G. Al-Saadoon je pušten 27. aprila 2003. godine u grupi od 200 zatvorenika jer su vlasti Ujedinjenog Kraljevstva odlučile da puste sve zatvorenike koji su imali 55 godina ili više. Zatvorenici su pušteni tokom noći, na autoputu između Al-Basre i Al-Zubaira i morali su pješačiti 25 milja do najbližeg mjesta u kojem su mogli iznajmiti automobile. Nakon puštanja, obavijestio je porodicu podnositelja predstavke da je vidio Tareka Hassana u Kampu Bucca. Prema podnositelju predstavke, to je bila jedina informacija koju je porodica dobila o mjestu gdje se nalazio njegov brat nakon hapšenja. Kao odgovor na ovu izjavu, Vlada je izložila da je g. Al-Saadoon možda pogriješio datum jer se činilo iz evidencija o ispitivanju da je Tarek Hassan pušten u zonu za držanje civila dana 25. aprila 2003. godine. Također su naglasili da su poduzete stroge mjere da se pojedinci vrate na mjesto hapšenja ili na neku drugu lokaciju ako se tako zahtijevalo, te da je 25 milja udaljenost koja je mnogo veća od udaljenosti između Al-Basre i Al-Zubaira.
26. Prema izjavi svjedoka, koju je dostavila Vlada, a koju je dao major Neil Wilson, koji je komandovao grupom vojnika iz Vojnog upravljačkog štaba koji su savjetovali po pitanjima zatvaranja lica u području operacija Ujedinjenog Kraljevstva u Iraku tokom relevantnog perioda, odluku da se puste zatvorenici koje je uhvatilo Ujedinjeno Kraljevstvo a koji su držani u Kampu Bucca, osim onih koji se suočavaju sa optužbama za krivična djela, donosi tribunal koji sazivaju vojni pravni službenici Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon toga se detalji prenose čuvarima Sjedinjenih Država, prije nego osobe koje su oslobođene prođu kroz proceduru izlaska iz Kampa, tokom koje se s njima povezane pojedinosti provjere i unesu u bazu podataka AP3‑Ryan. Prema naredbama koje je izdao Vojni okružni štab Ujedinjenog Kraljevstva (Military Divisional Headquarters) sa sjedištem u Basri i koje su se primjenjivale u to vrijeme, snage Sjedinjenih Država bile su zadužene za repatrijaciju svih zatvorenika u područja u njihovoj oblasti operacija, a snage Ujedinjenog Kraljevstva su bile odgovorne za vraćanje zatvorenika u oblasti svojih operacija, odnosno u jugoistočnom Iraku, bez obzira na to koje su snage zarobile zatvorenike. ICRC je trebao imati pristup svim osobama koje su oslobađane. Ponovno, u skladu sa važećim naredbama, zatvorenici čiju su repatrijaciju vršile britanske snage trebali su biti ukrcani u autobuse u kojima su bili naoružani čuvari i koje su sprijeda i straga pratila vojna vozila. Oslobađanje se trebalo vršiti na utvrđenim tačkama repatrijacije tokom dana, uz dovoljno hrane i vode dok ne stignu kućama. Prema evidenciji majora Wilsona, učinjeni su napori da se pojedinci vrate na mjesta njihovog zarobljavanja. Postojale su četiri tačke za puštanje u oblasti operacija Ujedinjenog Kraljevstva, uključujući i “Al-Basra GR TBC [koordinatna mreža treba biti potvrđena]”. Umm Qasr nije naveden kao tačka za oslobađanje, ali se mogla unijeti kao tačka za oslobađanje u evidencije pojedinaca koji su prolazili kroz postupak oslobađanja.
27. Vlada je također dostavila vojnu naredbu od 27. aprila 2003. godine (FRAGO 001/03), čija je svrha bila da se osigura oslobađanje iz zatvora maksimalnog mogućeg broja civila i ratnih zarobljenika prije prestanka neprijateljstva (koji je naknadno obznanjen 1. maja 2003. godine). U aneksu te naredbe utvrđene su procedure koje se trebaju slijediti. Određeni broj pojedinaca je trebao ostati zatočen po sigurnosnim osnovama ili zbog toga što se za njih sumnjalo da su kriminalci; njih je JFIT već bio identificirao, ta odluka je evidentirana u bazi podataka AP3-Ryan, a spisak je dostavljen organima Sjedinjenih Država da osiguraju da se ta lica ne oslobađaju. Ostatak stanovništva je trebao ostati u pojedinačnim jedinicama i čekati postupak oslobađanja koji su provodili organi Ujedinjenog Kraljevstva. U šatoru u kojem se vršio postupak oslobađanja, na tri tačke se vršila provjera narukvice zatvorenika, lica i digitalnog profila koji je sadržan u bazi podataka AP3-Ryan. Nakon toga se zahtijevalo unošenje sljedećih informacija u bazu podataka: “(1) Element snage koja oslobađa; (2) datum oslobađanja; (3) nacija koja oslobađa; (4) odabrano mjesto oslobađanja.” Sam tekst naredbe navodio je četiri mjesta oslobađanja (Al-Basrah, Najef, Al-Kut i An Nasariah (posljednja tri grada nalaze se sjeverno od Al-Basre), ali je u aneksu bio naveden i Um Qasr (južno od Al-Basre i 2,5 kilometra od Kampa) kao tačka oslobađanja. Snage Ujedinjenog Kraljevstva su nakon toga zadržavale identifikacijsku kartu zatvorenika i prebacivale ga na finalnu obradu snagama Sjedinjenih Država, koja je uključivala i izdavanje hrane i vode te povrat ličnih stvari. Trebala su se uspostaviti četiri prostora čuvanja, “jedan za svaku od lokacija oslobađanja”, iz kojih su onda zatvorenici trebali biti transportirani na dogovorene tačke za repatrijaciju i oslobođeni tokom dana. Naredbom se također zahtijevalo provođenje finalne revizije da bi se provjerilo da li su svi zatvorenici Ujedinjenog Kraljevstva evidentirani u bazi podataka AP3-Ryan oslobođeni ili su i dalje zatočeni. Ukoliko se utvrdi evidencija o bilo kojoj osobi koja nije ni oslobođena ni zatvorena, zasjeda istražni odbor koji treba utvrditi šta se dogodilo.
28. Pored toga, Vlada je dostavila izjavu svjedoka od 29. april 2007. godine koju je dao zastavnik 2. Klase, Kerry Patrick Madison, koji je bio zadužen za upravljanje bazom podataka AP3-Ryan. Naveo je da je do 22. maja 2003. godine baza podataka AP3-Ryan pokazivala da su snage Ujedinjenog Kraljevstva zarobile i obradile 3.738 zatvorenika u Iraku od početka sukoba i da su pustile sve osim njih 361. Uz izjavu zastavnika Madisona bio je priložen niz ispisa koji pokazuju unose u bazu podataka koji se odnose na Tareka Hassana. Pokazuju da je unos napravljen u bazu podataka 4. maja 2003. godine u 1:45 sati poslijepodne koji evidentira oslobađanje “Tareka Resaana Hashmyha Alija” u 00:01 2. maja 2003. godine. Organ koji je izvršio oslobađanje naveden je kao “United Kingdom (ARMD) DIV SIG REGT”; upisano mjesto oslobađanja je “Umm Qasr”; metod oslobađanja “autobusom” a navedeni osnov za oslobađanje evidentiran je kao “kraj sukoba”. U sistem AP3-Ryan Ujedinjenog Kraljevstva je kasnije 12. maja 2003. godine u 10:13 uveče uneseno da: “je utvrđeno da ratni zarobljenik (PW) bio odsutan iz objekta za interniranje kada je provođena 100% provjera. Ratni zarobljenik je oslobođen po AP3 12. maja ‘03.”. Prema zastavniku Madisonu, nekih 400 evidencija lica sadržavalo je navod “Ratni zarobljenik je oslobođen po AP3 12. maja ‘03.”, a ustvari su oslobođeni ranije i stoga je vjerovatno da su evidencije o puštanju ažurirane u kompjuteru 12. maja nakon fizičke provjere. U kompjuterskom sistemu Sjedinjenih Država nije evidentirano nijedno oslobađanje do 17. maja 2003. godine ali ipak, prema navodima Vlade, ovo je vjerovatno objašnjeno usklađivanjem baze podataka Sjedinjenih Država za Kamp Bucca sa fizičkom provjerom osoba koje su se nalazile u Kampu koju su izvršili organi Sjedinjenih Država 17. maja.
F. Otkriće tijela Tareka Hassana
29. Prema podnositelju predstavke, Tarek Hassan nije kontaktirao svoju porodicu tokom perioda nakon njegovog navodnog oslobađanja. Dana 1. septembra 2003. godine, srodnici podnositelja predstavke primili su telefonski poziv od njima nepoznatog muškarca iz Samare, grada sjeverno od Bagdada. Taj ih je čovjek obavijestio da je u blizini grada pronađen mrtav muškarac, sa plastičnom ID karticom i komadom papira sa napisanim brojem telefona rođaka u džepu sportske majice koju je nosio. Prema podnositelju predstavke, Tarek Hassan je nosio sportsku opremu kada su ga zarobile britanske snage. Rođak podnositelja predstavke ga je nazvao i, zajedno sa drugim bratom, podnositelj predstavke je otišao u forenzičku medicinsku stanicu Opće bolnice Tekrit u Samari. Tamo su vidjeli tijelo Tareka Hassana sa osam rana na grudima od metaka automatske puške AK-47. Prema podnositelju predstavke, ruke Tareka Hassana bile su zavezane plastičnom žicom. Identitetska kartica pronađena u džepu bila je kartica koju su mu izdali organi Sjedinjenih Država u Kampu Bucca. Irački organi su izdali smrtni list 2. septembra 2003. godine u kojem su naveli datum smrti 1. septembar 2003. godine, ali nisu bile popunjene rubrike koje se odnose na uzrok smrti. U policijskom izvještaju je tijelo identificirano kao “Tariq Hassan”, ali nije navedena informacija o uzroku smrti.
G. Korespondencija sa Pravnom službom Vlade i pravni postupak
30. Podnositelj predstavke sakrivao se u Iraku do oktobra 2006. godine, kada je prešao granicu prema Siriji. U novembru 2006. godine, putem zastupnika u Siriji, kontaktirao je zastupnike u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zastupnici podnositelja predstavke pisali su Pravnoj službi Vlade 21. decembra 2006. godine zahtijevajući objašnjenja za hapšenje i zarobljavanje Tareka Hassana i okolnosti koje su rezultirale njegovom smrću. Bilo je potrebno neko vrijeme da se identificira brat podnositelja predstavke jer je upisan u baze podataka Kampa Bucca pod imenom “Tarek Resaan Hashmyh Ali” (vidi stav 18. gore). Međutim, u pismu od 29. marta 2007. godine Pravna služba je obavijestila da je provjerom kompjuterskih evidencija ratnih zarobljenika ustanovljeno da je Tarek Resaan Hashmyh Ali bio zatočen u Kampu Bucca. U kasnijem pismu od 5. aprila 2007. godine Pravna služba navodi da su pronađene dodatne kompjuterske evidencije kojima se “potvrđuje predaja” Tareka Hassana koju su izvršili organi Ujedinjenog Kraljevstva organima Sjedinjenih Država u Kampu Bucca koji su evidentirali njegovo puštanje 12. maja 2003. godine.
31. Podnositelj predstavke je započeo postupak pred Visokim sudom 19. jula 2007. godine tražeći izjašnjenja u odnosu na kršenja prava njegovog brata prema članovima 2., 3. i 5. Konvencije, kako je navedeno u Dodatku 1 Zakona o ljudskim pravima iz 1998. godine, novčanu naknadu i naredbu kojom se od Vlade zahtijeva da pokrene nezavisnu i javnu istragu o sudbini preminulog nakon što su ga zarobile britanske snage 22. aprila 2003. godine. Zahtjev je saslušan 19. i 20. januara 2009. i odbijen presudom koju je iznio Walker J., 25. februara 2009. ([2009] EWHC 309 (Admin)). Sudija je smatrao da, u svjetlu presude Doma lordova u predmetu Al-Skeini (vidi dalje sažetak presude Doma lordova u predmetu Al-Skeini protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirana gore, stavovi 83.-88.), ne može se reći da je Tarek Hassan u bilo koje vrijeme bio pod nadležnošću Ujedinjenog Kraljevstva prema članu 1. Konvencije. U predmetu Al-Skeini, Dom lordova je prepoznao niz izuzetaka od općeg pravila da država nema nadležnost van svoje teritorije, ali oni nisu obuhvatali zatvaranje osobe osim ukoliko se to nije desilo u vojnom zatvoru ili drugom usporedivom objektu pod kontrolom strane ugovornice. Sudijina analiza MoD-a (vidi stav 16. ove presude) ukazala je na to da je Kamp Bucca bio vojni objekt Sjedinjenih Država, a ne Ujedinjenog Kraljevstva, iz sljedećih razloga:
“... Jasno je da se sila koja drži [Ujedinjeno Kraljevstvo] odriče, do vremena kada zahtijeva povrat dotičnog pojedinca, odgovornosti za držanje i zaštitu onih koji se predaju. Odgovornost u tom smislu je zaduženje sile koja prima [Sjedinjene Države]. Što se tiče presuđivanja koje se odnosi na kontakt pojedinca nakon predaje sili koja prihvata, sila koja drži odriče se primarne nadležnosti u korist sile koja prihvata. Ovo sveukupno predstavlja pravni režim u kojem sila koja drži nema suštinsku kontrolu nad svakodnevnim životnim uslovima dotičnog pojedinca.”
32. Podnositelju predstavke je savjetovano da žalba ne bi imala izgleda za uspjeh.
II. RELEVANTNO MEĐUNARODNO I DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Relevantne odredbe Treće i Četvrte ženevske konvencije
33. Sljedeći članovi Treće ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima (“Treća ženevska konvencija”) i Četvrte ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata (“Četvrta ženevska konvencija”), posebno su značajne za pitanja u ovom predmetu.
Član 2., koji je isti u sve četiri Ženevske konvencije
Pored odredbi koje će se provoditi u vrijeme mira, ova konvencija će se primjenjivati u slučaju objavljenog rata ili svakog drugog oružanog sukoba koji izbije između dvije ili više visokih strana ugovornica, čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje.
Konvencija će se također primjenjivati u svim slučajevima okupacije cijele teritorije jedne visoke strane ugovornice ili njenog dijela, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor.
Iako jedna od sila u sukobu ne mora biti strana u ovoj konvenciji, Sile strane u Konvenciji ipak će ostati vezane njome u svojim međusobnim odnosima. One će pored toga biti vezane Konvencijom prema toj Sili, ako ta Sila prihvata i primjenjuje njene odredbe...
Član 4. (A) Treće ženevske konvencije
Ratni zarobljenici, u smislu ove Konvencije jesu lica koja pripadaju jednoj od sljedećih kategorija, a koja su pala pod vlast neprijatelja:
(1) pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih jedinica koji ulaze u sastav tih oružanih snaga;
(2) pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih jedinica, podrazumijevajući tu i pripadnike organiziranih pokreta otpora, koji pripadaju jednoj strani u sukobu i koji djeluju izvan ili u okviru svoje vlastite teritorije, čak i da je ta teritorija okupirana, pod uslovom da te milicije ili dobrovoljačke jedinice, podrazumijevajući tu i organizirane pokrete otpora, ispunjavaju sljedeće uslove:
(a) da njima komanduje lice odgovorno za svoje podčinjene;
(b) da imaju određen znak za razlikovanje i koji se može uočiti na odstojanju;
(c) da otvoreno nose oružje;
(d) da se, pri svojim dejstvima, pridržavaju ratnih zakona i običaja;
(3) pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi ili vlasti koju nije priznala Sila pod čijom se vlašću nalaze;
(4) lica koja prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao što su civilni članovi posada vojnih vazduhoplova, ratni dopisnici, snabdjevači, članovi radnih jedinica ili službi čija je dužnost da se staraju o udobnosti oružanih snaga, pod uslovom da su za to dobila dozvolu od oružanih snaga u čijoj se pratnji nalaze, dok su ove dužne da im u tu svrhu izdaju ličnu kartu sličnu priloženom obrascu;
(5) članovi posada, podrazumijevajući tu komandante, pilote i učenike trgovačke mornarice i posade civilnog vazduhoplovstva, strana u sukobu koji ne uživaju povoljniji postupak na osnovu drugih odredaba međunarodnog prava;
(6) stanovništvo neokupirane teritorije koje se, uslijed približavanja neprijatelja, dobrovoljno diže na oružje da bi pružilo otpor neprijateljskoj najezdi, a koje nije imalo vremena da se organizira kao redovna oružana sila, ako ono otvoreno nosi oružje i ako poštuje ratne zakone i običaje.
Član 5. Treće ženevske konvencije
(1) Ova konvencija će se primjenjivati na lica spomenuta u članu 4. čim padnu pod vlast neprijatelja pa do njihovog konačnog oslobođenja i repatrijacije.
(2) Ako postoji sumnja da li lica koja su izvršila neki ratni čin i koja su pala neprijatelju u ruke pripadaju nekoj od kategorija pobrojanih u članu 4. ta lica će uživati zaštitu ove Konvencije sve dok nadležni sud ne odredi njihov status.
Član 12. Treće ženevske konvencije
Ratni zarobljenici su u vlasti neprijateljske Sile, ali ne u vlasti pojedinih lica ili vojnih jedinica koji su ih zarobili. Nezavisno od ličnih odgovornosti koje mogu postojati, Sila koja ih drži odgovorna je za postupanje koje se na njih primjenjuje.
Sila koja drži ratne zarobljenike može ih predati samo Sili koja je učesnik ove Konvencije i pošto se Sila koja ih drži uvjeri da je Sila u pitanju voljna i u stanju da primjenjuje Konvenciju. Kada se ratni zarobljenici na taj način predaju, odgovornost za primjenu Konvencije pada na Silu koja je pristala da ih primi za vrijeme za koje su joj oni povjereni.
Ipak, u slučaju da ta Sila propusti da izvrši odredbe Konvencije, po bilo kojem važnijem pitanju, Sila koja je predala ratne zarobljenike dužna je, po obavještenju Sile zaštitnice, da preduzme efikasne mjere radi otklanjanja takvog stanja, ili da zahtijeva da joj ratni zarobljenici budu vraćeni. Po ovome zahtjevu se mora postupiti.
Član 21. Treće ženevske konvencije
Sila koja drži ratne zarobljenike može ih internirati. Ona im može nametnuti obavezu da se ne udaljavaju izvan određene granice logora u kome su internirani ili, ako je taj logor ograđen, da ne pređu njegovu ogradu. U skladu sa odredbama ove Konvencije koje se odnose na kaznene i disciplinske sankcije, ti zarobljenici mogu biti zatvoreni ili zatočeni samo ako se ta mjera pokaže neophodnom zbog zaštite njihovog zdravlja; to stanje ni u kom slučaju ne može trajati duže nego okolnosti koje su to zatvaranje učinile neophodnim. ...
Član 118. Treće ženevske konvencije
Ratni zarobljenici će po okončanju aktivnih neprijateljstava bez odlaganja biti oslobođeni i repatrirani. ...
Član 42. Četvrte ženevske konvencije
Interniranje ili upućivanje na prinudan boravak zaštićenih lica može se narediti jedino ako to apsolutno zahtijeva sigurnost Sile u čijoj se vlasti ta lica nalaze. ...
Član 43. Četvrte ženevske konvencije
Svako zaštićeno lice koje je internirano ili upućeno na prinudan boravak ima pravo da odluku donesenu u pogledu njega u najkraćem roku uzme u ponovno razmatranje sud ili nadležno administrativno tijelo, koje će u tu svrhu ustanoviti Sila koja drži to lice. Ako je interniranje ili upućivanje na prinudan boravak ostalo na snazi, sud odnosno administrativno tijelo će povremeno, a najmanje dva puta godišnje, pristupiti ispitivanju slučaja toga lica u cilju da se prvobitna odluka izmijeni u njegovu korist, ako okolnosti to dopuštaju.
Član 78. Četvrte ženevske konvencije
Ako okupirajuća Sila smatra za nužno, iz neophodnih razloga sigurnosti, da preduzme mjere sigurnosti u odnosu na zaštićena lica, ona u krajnjem slučaju ima pravo da im odredi prinudan boravak ili da pristupi njihovom interniranju.
Odluke o prinudnom boravku odnosno o interniranju moraju se donijeti po redovnom postupku koji će propisati okupirajuća Sila, saglasno odredbama ove konvencije. Taj postupak mora predviđati pravo žalbe u korist zainteresovanih. Po toj žalbi odluka se ima donijeti u najkraćem mogućem roku. Ako odluke ostanu na snazi, one će biti predmet povremenih ponovnih ispitivanja, po mogućnosti svakih šest mjeseci, o čemu će se starati nadležno tijelo koje će u tu svrhu ustanoviti rečena Sila.
Zaštićena lica upućena na prinudan boravak i prinuđena uslijed toga da napuste svoje mjesto stalnog stanovanja koristit će se bez ikakvog ograničenja odredbama člana 39. ove konvencije.
Član 133. (1) Četvrte ženevske konvencije
Interniranje će prestati u najkraćem mogućem roku po okončanju neprijateljstava.
Član 132. (2) Četvrte ženevske konvencije
Sila koja drži internirana lica dužna je osloboditi svako internirano lice, čim prestanu uzroci koji su izazvali njegovo interniranje.
B. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, 1969. godina, član 31.
34. Član 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine (“Bečka konvencija”) propisuje sljedeće:
Član 31. - Opće pravilo o tumačenju
1. Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.
2. U svrhu tumačenja ugovora, osim teksta, uključujući preambulu i priloge, kontekst obuhvata:
(a) svaki sporazum koji se odnosi na ugovor, a kojeg su sve strane sklopile u vezi sa ugovorom;
(b) svaku ispravu koju jedna ili više strana sastavi u vezi sa ugovorom, a koju ostale strane prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor;
3. Zajedno s kontekstom, vodit će se računa:
(a) o svakom naknadnom sporazumu između strana o tumačenju ugovora ili o primjeni njegovih odredbi;
(b) o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između strana o tumačenju ugovora;
(c) o svakom mjerodavnom pravilu međunarodnog prava primjenjivom na odnose između strana.
4. Poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera strana.
C. Sudska praksa Međunarodnog suda pravde koja se odnosi na međusobni odnos međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava o ljudskim pravima
35. U svom Savjetodavnom mišljenju o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oružja (8. juli 1996.), Međunarodni sud pravde naveo je sljedeće:
“25. Sud primjećuje da zaštita Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ne prestaje u doba rata, osim u slučaju primjene člana 4. Pakta prema kojem mogu postojati derogacije određenih odredbi u vrijeme vanrednih situacija u državi. Poštivanje prava na život, međutim, ne spada u takve odredbe. U principu, pravo zaštite od samovoljnog lišavanja života primjenjuje se i tokom neprijateljstava. Test za samovoljno lišavanje života, međutim, ostaje da bude utvrđeno važećim lex specialis, odnosno, zakonom koji je primjenjiv u doba oružanog sukoba i koji propisuje vođenje sukoba. Stoga se može utvrditi da li konkretan gubitak života, počinjen upotrebom određenog oružja tokom ratnog stanja, treba smatrati samovoljnim lišavanjem života suprotno članu 6. Pakta samo pozivanjem na zakon primjenjiv u oružanom sukobu i ne može se izvoditi iz uslova samog Pakta.”
36. U svom Savjetodavnom mišljenju o Pravnim posljedicama izgradnje zida na okupiranoj palestinskoj teritoriji (9. juli 2004.), Međunarodni sud pravde odbio je izraelski argument da se instrumenti ljudskih prava u kojima je Izrael jedna od strana ne primjenjuju na okupiranu teritoriju te je naveo:
“106. ... da Sud smatra da zaštita koju nude konvencije o ljudskim pravima ne prestaje u slučaju oružanog sukoba, osim putem učinka mogućih derogacija kakve propisuje član 4. [Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima]. Što se tiče odnosa između međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava, postoje tri moguće situacije: neka prava mogu biti isključivo stvar međunarodnog humanitarnog prava; druga mogu biti isključivo stvar prava ljudskih prava; a neka pak mogu biti stvar obje ove grane međunarodnog prava. Da bi odgovorio na pitanje koje mu je postavljeno, Sud mora uzeti u razmatranje obje ove grane međunarodnog prava, odnosno pravo ljudskih prava i, kao lex specialis, međunarodno humanitarno pravo.”
37. U svojoj presudi Oružana dejstva na teritoriji Konga (Demokratska Republika Kongo (DRK) protiv Ugande), (19. decembar 2005.) Međunarodni sud pravde je naveo sljedeće:
“215. Sud, nakon što je utvrdio da se ponašanje UPDF-a i oficira i vojnika UPDF-a [Narodna odbrambena snaga Ugande] može pripisati Ugandi, mora sada ispitati da li to ponašanje predstavlja kršenje međunarodnih obaveza Ugande. U tom smislu, Sud treba utvrditi pravila i principe međunarodnog prava ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava koji su relevantni za tu svrhu.
216. Sud prvo podsjeća da je već imao priliku baviti se pitanjem odnosa između međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava ljudskih prava i primjenjivosti instrumenata međunarodnog prava ljudskih prava van nacionalne teritorije u svom Savjetodavnom mišljenju od 9. jula 2004. godine o Pravnim posljedicama izgradnje zida na okupiranoj palestinskoj teritoriji. U svom Savjetodavnom mišljenju, Sud je utvrdio da
‘zaštita koju nude konvencije o ljudskim pravima ne prestaje u slučaju oružanog sukoba, osim putem učinka mogućih derogacija kakve propisuje član 4. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Što se tiče odnosa između međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava, postoje tri moguće situacije: neka prava mogu biti isključivo stvar međunarodnog humanitarnog prava; druga mogu biti isključivo stvar prava ljudskih prava; a neka pak mogu biti stvar obje ove grane međunarodnog prava.’ (I.C.J. Izvještaji 2004, str. 178, stav 106.)
Stoga je zaključio da bi se u obzir trebale uzeti obje grane međunarodnog prava, odnosno međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo. Sud je dalje zaključio da su instrumenti međunarodnog prava ljudskih prava primjenjivi ‘u odnosu na djela koja počini Država pri vršenju svoje jurisdikcije van svoje teritorije’, posebice na okupiranim teritorijima (ibid., str. 178.-181., stavovi 107.-113.).”
D. Izvještaj Studijske grupe Komisije za međunarodno pravo o fragmentaciji međunarodnog prava
38. Komisija za međunarodno pravo je na svojoj pedeset i osmoj sjednici 2006. godine usvojila izvještaj Studijske grupe Komisije za međunarodno pravo na temu “Fragmentacija međunarodnog prava: poteškoće koje proističu iz diversifikacije i proširenja međunarodnog prava”. Analitička studija Studijske grupe na tu istu temu od 13. aprila 2006. godine (A/CN.4/L.682) navodi, u stavu 104., sljedeće:
Primjer zakona o ratu fokusira se na slučaj u kojem samo pravilo utvrđuje uvjete u kojima se ono primjenjuje, odnosno postojanje ‘oružanog sukoba’. Zbog tog uvjeta, čini se da je pravilo ‘specijalnije’ nego što bi bilo ukoliko ne bi bio identificiran takav uvjet. Smatranje ove situacije lex specialisom usmjerava pažnju na važan aspekt djelovanja tog principa. Čak i kada djeluje tako da opravdava pribjegavanje izuzetku, ono što se ostavlja po strani ne nestaje u potpunosti. [Međunarodni sud pravde] pažljivo je ukazao na to da se pravo ljudskih prava i dalje primjenjuje u oružanom sukobu. Izuzetak – humanitarno pravo – samo utiče samo na jedan (iako važan) aspekt, na relativnu ocjenu “proizvoljnosti”. Humanitarno pravo kao lex specialis ne sugerira da se ljudska prava ukidaju u ratu. Ne funkcionira na formalan ili apsolutan način, već kao jedan aspekt pragmatike rezonovanja Suda. Koliko kod može biti poželjno da se odbaci razlika između mira i oružanog sukoba, izuzetak koji rat i dalje predstavlja u odnosu na normalnost mira ne može se jednostavno previdjeti pri utvrđivanju standarda koji se trebaju koristiti za ocjenjivanje ponašanja u tim (izuzetnim) okolnostima. Zakonitost nuklearnog oružja bio je ‘težak predmet’ do mjere do koje je [Međunarodni sud pravde] trebao napraviti izbor između različitih setova pravila od kojih nijedan nije u potpunosti mogao ukinuti one druge. Lex specialis je jedva učinio više od ukazivanja na to da, iako je možda bilo poželjnije primijeniti samo ljudska prava, takvo rješenje bi bilo preidealistično, imajući na umu specijalnost i ustrajnost oružanog sukoba. Tako da je Sud stvorio sistematski prikaz prava u kojem se dva seta pravila međusobno povezuju kao današnja stvarnost i sutrašnje obećanje, imajući na umu prevladavajuću potrebu osiguravanja ‘opstanka Države’.”
E. Presuda Doma lordova u predmetu Al-Jedda
39. U svojoj presudi od 12. decembra 2007. godine u predmetu Al-Jedda (R. (po predstavci Al-Jedde) (FC) (žalitelj) protiv Državnog sekretara za odbranu (tuženik) [2007] UKHL 58), većina u Domu lordova je smatrala da je interniranje g. Al-Jedde bilo odobreno Rezolucijom 1546 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Nadalje su smatrali da se članom 103. Povelje Ujedinjenih nacija daje primat obavezama Ujedinjenog Kraljevstva u skladu sa tom rezolucijom nad obavezama iz člana 5. Konvencije (vidi više u Al-Jedda protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 27021/08, stavovi 18.-22., ECHR 2011). Lord Bingham je, međutim, jasno naveo da, usprkos ovakvom zaključku, član 5. ima donekle kontinuiranu primjenu:
“39. Stoga postoji sukob između, s jedne strane, moći ili dužnosti lišavanja slobode koja se može vršiti uz izričito ovlaštenje Vijeća sigurnosti i, s druge strane, temeljnog ljudskog prava za koje se UK obavezalo da će ga osiguravati onima koji su pod njegovom nadležnošću (kao što je podnositelj predstavke). Kako ih pomiriti? Po mom mišljenu, postoji samo jedan način na koji mogu biti pomirene: donošenjem odluke da UK može zakonito, kada je to neophodno zbog imperativnih razloga sigurnosti, vršiti ovlasti zatvaranja koje su date rezolucijom UNSCR 1546 i naknadnim rezolucijama, ali mora osigurati i da se prava zatvorenika prema članu 5. ne krše do mjere koja prevazilazi onu koja je inherentna takvom zatvaranju.”
Na sličan način je Barunica Hale primijetila:
“125. ... Slažem se sa Lordom Binghamom, zbog razloga koje navodi, da je jedini način usvajanje takve kvalifikacije prava iz Konvencije.
126. Međutim, ne bih išla dalje od toga. Pravo se kvalificira ali se ne zamjenjuje. Ovo je važna razlika, koja nije dovoljno istražena u argumentima „sve ili ništa“ koji nam se predstavljaju. Ne možemo ići dalje od onoga što UN implicitno zahtijeva u uspostavi mira i sigurnosti u nesređenoj zemlji. Pravo se kvalificira samo do mjere koja se zahtijeva ili odobrava rezolucijom. Stoga se mora pratiti šta se s njim poslije toga dešava. Ovo može imati i materijalne i proceduralne posljedice.
127. Nije mi jasno koliko daleko se išlo rezolucijom 1546 UNSC-a kada je njome odobreno da [multinacionalna snaga] ‘poduzme sve neophodne mjere da doprinese održanju sigurnosti i stabilnosti u Iraku, u skladu sa pismima priloženim ovoj rezoluciji koja izražavaju, inter alia, irački zahtjev za kontinuiranim prisustvom multinacionalne snage i postavljaju njene zadatke’ (stav 10). Državni sekretar Powell izlistao je ‘veliki raspon zadataka’ koji uključuju ‘borbena dejstva protiv pripadnika tih grupa [koje nasiljem nastoje uticati na političku budućnost Iraka], interniranje, kada je to neophodno zbog imperativnih razloga sigurnosti, i kontinuirano traganje za naoružanjem koje prijeti sigurnosti Iraka i njihovo pribavljanje’. U isto vrijeme, državni sekretar je jasno naveo obavezu snaga koje su sačinjavale MNF da ‘djeluju u skladu sa svojim obavezama prema pravu oružanog sukoba, uključujući i Ženevske konvencije’.
128. Na temelju čega je rečeno da je zatvaranje dotičnog podnositelja predstavke u skladu sa našim obavezama prema pravu oružanog sukoba? On nije ‘zaštićena osoba’ prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji jer je jedan od naših građana. Niti je UK više uključeno u ratnu okupaciju bilo kojeg dijela Iraka. Tako da je potrebno pribjeći nekoj vrsti post-konfliktne, post-okupacijske, analogne ovlasti da se bilo ko internira kada se smatra da je to ‘neophodno zbog imperativnih razloga sigurnosti’. Čak i da se rezolucija UNSC-a može ovako čitati, nije odmah očigledno zašto je neophodno prolongirano zatočeništvo ove osobe u Iraku, imajući na umu da se bilo kakav problem koji on predstavlja u Iraku može riješiti njegovom repatrijacijom u zemlju i bavljenje njim ovdje. Ako se malo odmaknemo od konkretnih okolnosti ovog predmeta, to je odgovor koji se toliko često zahtijeva kada Britanci imaju problema sa zakonom u stranim zemljama, a u ovom slučaju britanski organi imaju moć da to i urade.
129. Ali to nije način na koji je argument pred nama vođen. Zašto bi inače Lord Bingham i Lord Brown mogli govoriti o ‘zamjeni ili kvalificiranju’ u jednom dahu kada je jasno da označavaju sasvim različite stvari? Bavili smo se na jednom apstraktnijem nivou pripisivanjem Ujedinjenim nacijama ili ovlaštenjem koje daju Ujedinjene nacije. Malo smo pažnje posvetili preciznom opsegu tog ovlaštenja. Mora postojati prostor za argument o tome šta tačno obuhvata rezolucija i da li se ona primjenjuje na činjenice u ovom predmetu. Kako će to biti urađeno ostaje da se odluči u drugim postupcima. Stoga s tom razlikom, ali inače u saglasnosti sa Lordom Binghamom, Lordom Carswellom i Lordom Brownom, ja bih odbacila ovu žalbu.”
F. Derogacije koje se odnose na zatočeništvo prema članu 15. Evropske konvencije o ljudskim pravima i članu 4. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima
40. Ostavljajući po strani niz deklaracija koje je Ujedinjeno Kraljevstvo donijelo između 1954. i 1966. u odnosu na ovlasti koje su davane u svrhu gušenja ustanaka u mnogim njegovim kolonijama, derogacije koje su države potpisnice tražile prema članu 15.. Konvencije se sve odnose na hitne situacije do kojih dođe na teritoriji države koja traži derogaciju.
41. Član 4. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (“ICCPR”) sadrži klauzulu o derogacijama sličnu onoj iz člana 15. Konvencije. Prema informacijama dostupnim Sudu, od ratificiranja ICCPR-a 18 država je podnijelo deklaracije kojima se vrše derogacije obaveza prema članu 9., koji predviđa “pravo na slobodu i sigurnost osobe”. Među njima se samo tri deklaracije mogu tumačiti tako da uključuju pozivanje organa države koja traži derogaciju na situaciju međunarodnog oružanog sukoba ili vojne agresije koju vrši druga država. Države koje su podnijele ove derogacije su Nikaragva, između 1985. i 1988. godine, gdje se derogacija odnosila na “nepravednu, nezakonitu i nemoralnu agresiju nad narodom Nikaragve i njegovom revolucionarnom vladom” koju su vršile Sjedinjene Države; Azerbajdžan, između aprila i septembra 1993. godine, gdje se deklaracija odnosila na “eskalirajuću agresiju oružanih snaga Armenije”; i Izrael, koji je deklaraciju podnio 3. oktobra 1991. godine i koja, kao trenutno važeća, glasi:
“Od svog osnivanja, država Izrael bila je žrtva kontinuiranih prijetnji i napada na njeno puko postojanje, kao i na život i imovinu njenih građana.
Dešavalo se to u obliku prijetnji ratom, stvarnih oružanih napada i kampanja terorizma koje su rezultirale ubistvima i povredama ljudskih bića.
S obzirom na gore navedeno, vanredno stanje, koje je proglašeno u maju 1948. godine, na snazi je do danas. Ovakva situacija predstavlja vanrednu javnu opasnost u značenju člana 4. (1) Pakta.
Vlada Izraela je stoga smatrala da je neophodno, u skladu sa članom 4., poduzeti mjere u obimu strogo određenom zahtjevima situacije, za odbranu države i zaštitu života i imovine, koje uključuju i vršenje ovlasti hapšenja i pritvaranja.
U onoj mjeri u kojoj je bilo koja od ovih mjera neusklađena sa članom 9. Pakta, Izrael time odstupa od svojih obaveza prema toj odredbi.”
Nijedna od država nije izričito iznijela stajalište da je derogacija neophodna da bi osobe lišavale slobode prema Trećoj ili Četvrtoj ženevskoj konvenciji.
42. Kada govorimo o praksi države, u svojoj knjizi “Captured in War : Lawful Internment in Armed Conflict” (Zarobljeni u ratu: zakonito interniranje u oružanom sukobu) (Hart Publishing, Editions A. Pedone, Paris i Oxford, 2013.), Els Debuf predstavila je studiju koju je provela o derogacijama o kojima su obavještavani nadležni organi za Konvenciju i ICCPR, a koje se nalaze u online bazama podataka Ujedinjenih nacija i Vijeća Evrope (posljednja provjera izvršena 1. oktobra 2010.). Ona navodi sljedeće:
“Naše istraživanje tih baza podataka – koje se bavilo međunarodnim oružanim sukobima i okupacijama u kojima su učestvovale države potpisnice ICCPR-a i ECHR-a od datuma ratifikacije – dalo nam je sljedeće informacije ... . Ni Afganistan i Sovjetski Savez nisu odstupali od ICCPR-a tokom sukoba ove dvije države od 1979. do 1989. godine. Također ni Afganistan, Australija, Kanada, Danska, Francuska, Njemačka, Italija, Holandija, Novi Zeland, UK ili SAD nisu pravile derogacije prava na slobodu prema ICCPR-u ili ECHR-u u odnosu na međunarodnu fazu nedavnog sukoba u Afganistanu (2001.-2002.); isto vrijedi i za sukob između Iraka i SAD-a, UK-a i drugih država od 2003. do 2004. godine. Sljedeće države su također internirale osobe na temelju Treće i Četvrte ženevske konvencije bez derogacija prava na slobodu prema ICCPR-u ili ECHR-u: UK i Argentina u sukobu oko Folklandskih/Malvinskih ostrva 1982. godine; SAD tokom vojne operacije u Grenadi 1983. godine; Indija i Bangladeš u sukobu sa Pakistanom 1970-ih (Pakistan nije strana ICCPR-a); Iran i Irak tokom rata 1980.-1988.; Izrael i arapske države u svim međunarodnim oružanim sukobima na Bliskom Istoku (od 1948. do danas) [uz napomenu da je Izrael uložio derogaciju, kako je izneseno u stavu 40 gore]; države potpisnice ECHR-a koje su učestvovale pod okriljem UN-a u Korejskom ratu od 1950. do 1953.; Irak, Kuvajt, SAD i UK tokom Zaljevskog rata 1991. godine (Saudijska Arabija koja je internirala mnoge ratne zarobljenike tokom tog sukoba nije strana ICCPR-a); Angola, Burundi, Demokratska Republika Kongo (DRK), Namibija, Ruanda, Uganda i Zimbabve u DRK-u (1998.-2003.); Etiopija u sukobu sa Eritrejom od 1998. do 2000. (Eritreja u to vrijeme još uvijek nije bila ratificirala ICCPR); Eritreja i Džibuti u kratkom pograničnom sukobu 2008. godine; Rusija nije derogirala ICCPR u odnosu na sukob sa Moldavijom oko Transdnjestrije 1992. godine (Rusija još uvijek nije bila strana u ECHR-u, a Moldavija još uvijek nije bila strana ni ICCPR-u ni ECHR-u u to vrijeme). Ni Kipar ni Turska nisu derogirale ICCPR ili ECHR da bi internirale na temelju Ženevske konvencije III i IV na sjevernom Kipru (napomena da Turska nije smatrala da se ICCPR ili ECHR primjenjuju van teritorije); Turska je uložila derogaciju ECHR-a kada se radi o osobama na kopnenoj teritoriji Turske, ali kako nije konkretizirala članove od kojih namjerava odstupiti, nije jasno da li je smatrala da je to neophodno uraditi da bi internirala osobe na temelju Ženevskih konvencija III i IV. Na sličan način je Azerbajdžan uložio derogaciju ICCPR-a (u to vrijeme još uvijek nije bio strana u ECHR-u) da poduzme mjere koje su bile neophodne kao rezultat sukoba sa Armenijom (1988.-1994.), ali nije jasno da li je to uradio da internira osobe na temelju Ženevskih konvencija; Armenija nije derogirala ICCPR (u to vrijeme još uvijek nije bila strana u ECHR-u). Nikaragva je također derogirala član 9. ICCPR-a, navodeći da ima obavezu da to učiniti nakon uključenja SAD-a u sukob sa Kontrasima 1980-ih. Nejasno je da li je Nikaragva smatrala da je neophodno uložiti derogaciju ICCPR-a da bi internirala na temelju Ženevskih konvencija, u obavještenjima o derogacijama, insistirala je da se vrši derogacija člana 9., stav 1 samo za djela počinjena protiv nacionalne sigurnosti i javnog reda.”
PRAVO
I. SUDSKA OCJENA DOKAZA I UTVRĐIVANJE ČINJENICA
A. Izjašnjenja strana
1. Podnositelj predstavke
43. Podnositelj predstavke je tvrdio da dokazi njegovih sestara, prijatelja i susjeda pokazuju da su britanske snage zarobile i zatočile njegovog brata sa svrhom da izazovu podnositelja predstavke da se preda. Prvo upućivanje koje je Vlada imala na evidenciju bataljona, a koje se odnosilo na hapšenje Tareka Hassana (vidi stav 11. gore), bilo je tokom izjašnjenja pred Velikim vijećem u septembru 2013. godine. Nije dato adekvatno obrazloženje zašto se ovaj materijal nedavno pojavio, što je bilo neobično imajući na umu značaj koji je Vlada pripisala ovom dokumentu. Podnositelj predstavke se nije izjasnio da li prihvata da je dokument autentičan ili ne. Naglasio je također da je to jedini dokument koji sadrži navod da je Tarek Hassan u posjedu imao automatsku pušku AK-47 i da se nalazio na krovu. Nijedan od zapisnika razgovora s njim (vidi stavove 23.-24. gore) nije naveo da je zatočen pod sumnjom da je borac niti da je predstavljao bilo kakvu prijetnju, stvarnu ili moguću, britanskim snagama u bilo kojem trenutku.
44. Podnositelj predstavke je dalje tvrdio da se u kompjuterskim evidencijama o zatočeništvu u Kampu Bucca pojavljuju tri različita datuma oslobađanja, od kojih se nijedan ne čini pouzdanim (vidi stav 28. gore). Na sličan način je i mjesto oslobađanja bilo pitanje špekulacije utemeljene na nejasnim i nedosljednim dokazima (vidi stavove 27.-28. gore). Ne bi se čak moglo sa sigurnošću reći da Tarek Hassan nije i dalje bio zatočen nakon provjere u Kampu Bucca 12. maja 2003. godine, posebice imajući na umu datum oslobađanja koji je unesen u evidencije Sjedinjenih Država. Podnositelj predstavke je naglasio da je njegov brat, kada mu je pronađeno tijelo, na sebi imao identitetsku karticu Kampa Bucca Sjedinjenih Država (vidi stav 29. gore) te da nijednom nije kontaktirao porodicu nakon što su ga snage Ujedinjenog Kraljevstva zatočile, što snažno ukazuje na to da nije imao priliku da to učini.
2. Vlada
45. Vlada je tvrdila da podnositelj predstavke nije predstavio adekvatno obrazloženje za kašnjenje u iznošenju svojih pritužbi organima Ujedinjenog Kraljevstva. Kašnjenje je nametnulo neizbježne smetnje u provođenju efikasne istrage o smrti Tareka Hassana. Ne bi se trebali izvlačiti nepovoljni zaključci o nemogućnosti Vlade da dostavi objašnjenje o smrti Tareka Hassana u okolnostima u kojima dokazi daju zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje njegovog hapšenja, zatvaranja i oslobađanja.
46. Vlada je negirala navod da je Tarek Hassan zatvoren da bi se time izvršio pritisak na podnositelja predstavke da se preda. Tvrdili su da su dokazi koje je podnositelj predstavke dostavio u prilog toj tvrdnji neprecizni i da se radi o prepričavanju te da takav cilj organa Ujedinjenog Kraljevstva nije konzistentan sa naknadnim oslobađanjem Tareka Hassana iz Kampa Bucca čim je ustanovljen njegov status da je civil koji ne predstavlja prijetnju po sigurnost. Umjesto toga, tvrdili su da je bilo razborito da britanske snage sumnjaju da je Tarek Hassan borac jer je pronađen naoružan na krovu kuće generala armije Al-Quds, u kojoj se nalazilo i drugo vatreno oružje i niz dokumenata od obavještajne vrijednosti koji su se odnosili na lokalne članove Baas partije (vidi stav 11. gore). Vlada je nadalje naglasila da, osim izjave svjedoka podnositelja predstavke, nema nezavisnih dokaza o uzroku smrti jer ta informacija nije unesena u smrtni list (vidi stav 29. gore). U svakom slučaju, naglasili su da se Samara nalazi na udaljenosti od oko 700 kilometara od Kampa Bucca, u području koje britanske snage nisu nikada okupirale te da automatska puška AK-47 nije oružje koje koriste britanske snage.
B. Ocjena činjenica Suda
47. Na samom početku, Sud podsjeća da je domaći postupak odbačen po osnovi da brat podnositelja predstavke ni u jednom materijalnom vremenu nije potpadao pod jurisdikciju Ujedinjenog Kraljevstva (vidi stav 31. gore). Stoga nije bilo neophodno da nacionalni sud detaljno utvrđuje činjenice. Sud je općenito osjetljiv po pitanju supsidijarne prirode njegove uloge i pažljiv u preuzimanju uloge prvostepenog suda (vidi McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 28883/95, 4. april 2000.). Međutim, u ovim okolnostima neizbježno je da Sud sam mora utvrditi određene nalaze činjenica na temelju dokaza koji se pred njim nalaze.
48. U slučajevima kada postoje kontradiktorni iskazi o događajima, Sud se, pri utvrđivanju činjenica, neizbježno suočava sa istim poteškoćama kao i prvostepeni sudovi. Ponavlja da je, u ocjeni dokaza, usvojio standard dokazivanja “izvan razumne sumnje”. Međutim, nikada mu nije bila svrha da posuđuje pristup nacionalnih pravnih sistema koji koriste taj standard. Njegova uloga nije da sudi o krivičnoj ili građanskog odgovornosti, već o odgovornosti zemalja ugovornica prema Konvenciji. Specifičnost njegovog zadatka propisana članom 19. Konvencije – da osigura da zemlje ugovornice poštuju svoju obavezu da osiguraju temeljna prava sadržana u Konvenciji – uvjetuje pristup Suda pitanjima dokaznog materijala i dokazivanja. U postupku koji je pred njim, nema proceduralnih barijera za dopustivost dokaznog materijala ili unaprijed utvrđenih formula za njegovu ocjenu. Sud usvaja zaključke koji su, prema njegovom mišljenju, podržani slobodnom ocjenom svih dokaza, uključujući i one zaključke koji mogu proisteći iz činjenica i izjašnjenja strana. Prema ustanovljenoj sudskoj praksi, dokaz može uslijediti iz prisustva dovoljno snažnih, jasnih i dosljednih zaključaka ili iz sličnih neosporenih pretpostavki o činjenicama. Nadalje, razina uvjerenosti koja je potrebna za donošenje određenog zaključka i, s tim u vezi, distribucija tereta dokazivanja, intrinzično su povezani sa specifičnostima činjenica, prirodom iznesenih navoda i dotičnim pravom iz Konvencije. Sud također pridaje pažnju ozbiljnosti koja se pripisuje presudi da je zemlja ugovornica prekršila temeljna prava (vidi El Masri protiv “Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije” [GC], br. 39630/09, stav 151, ECHR 2012).
49. Nadalje, treba podsjetiti da postupci po Konvenciji ne podrazumijevaju u svim slučajevima strogu primjenu načela affirmanti incumbit probatio (odnosno načela da teret dokazivanja leži na strani koja iznosi dotične navode). Sud ponovno navodi svoju sudsku praksu prema članovima 2. i 3. Konvencije u smislu da kada dotični događaji predstavljaju isključivo znanje organa, kao što je slučaj sa osobama pod njihovom kontrolom u zatvoru, dolazi do snažnih pretpostavi o činjenicama u odnosu na povrede i smrt do kojih dolazi tokom tog zatočeništva. Može se smatrati da teret dokazivanja u takvom slučaju pada na organe koji trebaju dostaviti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje. U nedostatku takvog objašnjenja, Sud može izvlačiti zaključke koji mogu biti nepovoljni po tuženu Vladu. Sud je već utvrdio da se ova razmatranja primjenjuju na nestanke koji su razmatrani prema članu 5. Konvencije, gdje, iako nije dokazano da su organi osobu zatočili, moguće je utvrditi da su ti organi dotičnu osobu pozvali, da je ona ušla u mjesto pod njihovom kontrolom te da od tada nije više viđena. U takvim okolnostima, teret je na Vladi da dostavi vjerodostojno i zadovoljavajuće objašnjenje o tome šta se dogodilo na tom mjestu te da pokaže da organi nisu zatočili dotičnu osobu, već da je ona napustila te prostorije i da nije naknadno lišena slobode. Nadalje, Sud navodi da je, ponovno u kontekstu pritužbe prema članu 5., stav 1. Konvencije, tražio dokaze u obliku dosljednih zaključaka prije nego je teret dokazivanja prebačen na tuženu Vladu (vidi El Masri, citirano gore, stavovi 152.-153.).
50. U ovom predmetu nije sporno da su snage Ujedinjenog Kraljevstva uhapsile brata podnositelja predstavke dana 23. aprila 2003. godine, te da je naknadno bio zatočen u Kampu Bucca i da je preminuo malo prije nego što je njegovo tijelo pronađeno u Samari, 1. septembra 2003. godine. Neslaganje oko činjenica svodi se na dva pitanja: prvo, da li je Tarek Hassan uhapšen i zatvoren sa ciljem vršenja pritiska na podnositelja predstavke da se sâm preda i, drugo, pod kojim okolnostima je Tarek Hassan napustio Kamp Bucca. Pored toga, kako podnositelj predstavke navodi da je tijelo Tareka Hassana na sebi imalo znakove zlostavljanja, postavlja se pitanje da li je zlostavljan dok je bio u zatvoru.
51. Što se tiče prve tačke, Sud navodi da su jedini dokazi koje ima pred sobom, a koji idu u prilog tvrdnji da je Tarek Hassan odveden u zatočeništvo sa ciljem prisiljavanja podnositelja predstavke da se sâm preda, dvije izjave koje je dao podnositelj predstavke i bilješka o telefonskom razgovoru sa susjedom podnositelja predstavke, oboje pripremljeno za potrebe domaćeg postupka (vidi stavove 12.-13. gore). U prvoj izjavi podnositelja predstavke, naveo je da je britanski vojni organ rekao njegovim sestrama da Tarek Hassan neće biti oslobođen dok se ne preda podnositelj predstavke. U drugoj izjavi, podnositelj predstavke je tvrdio da su te informacije date njegovom susjedu i njegovom prijatelju. Ni u jednoj od izjava podnositelja predstavke, a ni u izjavi susjeda g. Al-Ubodya, nije identificirano ime ili čin predstavnika vojske Ujedinjenog Kraljevstva koji je to navodno tvrdio. Imajući na umu nedostatak preciznosti, element prepričavanja u ovom dokazu i unutrašnje nedosljednosti u izjavama podnositelja predstavke, Sud ne nalazi da je to snažan dokaz koji ide u prilog tvrdnji podnositelja predstavke.
52. U svom očitovanju, Vlada nije bila u stanju Sudu izvesti nikakve dokaze saslušanjem svjedoka koji se odnose na hapšenje Tareka Hassana. Međutim, Sudu su dostavili operativni zapisnik Bataljona Crna straža (Black Watch) koji je napravljen u isto vrijeme kada su se desili dotični događaji (vidi stav 11. gore). Tamo stoji da je, kada su britanske snage stigle u kuću, Tarek Hassan bio pozicioniran na krovu, naoružan automatskom puškom AK-47 i da je u kući pronađeno drugo vatreno oružje i dokumenti od obavještajne vrijednosti. Pored toga, Vlada je iznijela zapisnike razgovora sa Tarekom Hassanom koji su obavljeni u Kampu Bucca, kao i snimak ekrana unosa u bazu podataka AP3-Ryan koji se na njega odnose (vidi, tim redoslijedom, stavove 23.-24. i 18., 22. i 28. gore). Sud nema osnovu po kojoj bi dovodio u pitanje autentičnost ovih dokumenata. Njima se pokazuje da je Tarek Hassan registriran u Kampu Bucca 23. aprila 2003. godine, odveden u jedinicu JFIT-a u 16:40h, 23. aprila 2003. godine i pušten u dio za čuvanje civila u Kampu Bucca 25. aprila 2003. godine u 8 sati uveče po lokalnom vremenu. Kompjuterska evidencija nadalje pokazuje da je ispitivan jednom, 23. aprila 2003. godine u 21:30h po lokalnom vremenu te ponovno 25. aprila u 8 sati ujutro po lokalnom vremenu. Zapisnici oba razgovora dostavljeni su Sudu. Oni pokazuju da je bilo poznato da je Tarek Hassan brat podnositelja predstavke te da je tokom ispitivanja ustanovljeno da on nije lično bio povezan sa Baas partijom niti sa armijom Al-Quds.
53. Prema mišljenju Suda, zapisnici o hapšenju i ispitivanju dosljedni su izjašnjenju Vlade da je Tarek Hassan uhapšen pod sumnjom da je borac ili civil koji predstavlja prijetnju sigurnosti. Ovakvo stajalište podržano je drugim dokazima kojima se nastoji pokazati da je Tarek Hassan možda bio naoružan automatskom puškom AK-47 ili u najmanju ruku da je imao u posjedu u trenutku njegovog hapšenja, odnosno tvrdnjom podnositelja predstavke da je njegov mlađi brat ostao da štiti porodičnu kuću (vidi stav 10. gore), kao i iznesenim objašnjenjem Tareka Hassana, tokom njegovog ispitivanja koje su vršili britanski službenici, da je imao oružje za ličnu zaštitu (vidi stav 24. gore). Evidencija Kampa Bucca dalje pokazuje da je određen za oslobađanje čim je utvrđeno da je civil koji ne predstavlja prijetnju po sigurnost.
54. Sud prihvata da je hapšenje Tareka Hassana povezano sa njegovim odnosom s bratom, ali samo do one mjere do koje su britanske snage, koje je o tom odnosu informirao sam Tarek Hassan i koje su pronašle Tareka Hassana naoružanog u trenutku hapšenja (vidi stav 11. gore) mogle sumnjati da je on također povezan sa Baas partijom i armijom Al-Quds. Sud ne nalazi da dokazi idu u prilog tvrdnji da je Tarek Hassan zatvoren da bi ostao u zatočeništvu dok se ne preda podnositelj predstavke. Da je to bila namjera Ujedinjenog Kraljevstva, ne bi bio određen za oslobađanje odmah nakon obavljanja drugog razgovora i manje od 38 sati nakon njegovog prijema u Kamp Bucca (vidi stav 22. gore).
55. Što se tiče datuma i mjesta oslobađanja Tareka Hassana, glavni dokazi se sastoje od unosa u bazu AP3-Ryan (vidi stav 28. gore). Jedan unos je napravljen 4. maja 2003. godine prema kojem je Tarek Hassan oslobođen 2. maja 2003. godine, autobusom, u Umm Qasru, po osnovi “kraja sukoba”. Drugi unos od 12. maja 2003. godine navodi da Tarek Hassan nije bio prisutan u Kampu kada je vršena potpuna provjera zatvorenika. Sud smatra, na temelju ovih unosa, koji se razmatraju zajedno sa odlukom donesenom nakon drugog razgovora da se prekine zatočeništvo Tareka Hassana, da je on najvjerovatnije oslobođen početkom maja 2003. godine. U prilog ovom stajalištu idu dokazi koje je dostavila Vlada, a koji se odnose na odluku na razini politike koju su donijele snage Ujedinjenog Kraljevstva da oslobode sve zatvorenike prije ili odmah nakon prestanka neprijateljstava koje je najavljeno za 1. maj 2003. godine, osim osoba osumnjičenih za krivična djela ili aktivnosti koje predstavljaju prijetnju po sigurnost (vidi stav 27. gore). Što se tiče mjesta oslobađanja, Sud napominje da je Kamp Bucca bio smješten na udaljenosti od oko 2,5 kilometara od Umm Qasra. Iako glavni tekst relevantne vojne naredbe koja se odnosi na oslobađanje zatvorenika iz Kampa Bucca ne navodi Umm Qasr kao tačku oslobađanja (navodi samo četiri grada sjeverno od Kampa, aneks naredbe opisuje Umm Qasr kao područje za oslobađanje. Nije moguće sa sigurnošću tvrditi bez uvjerljivijih dokaza, ali s obzirom na blizinu grada i Kampa, njegovo spominjanje u aneksu, politiku Ujedinjenog Kraljevstva o oslobađanju zatvorenika čim se sukob okonča i kompjuterske unose koji se odnose na oslobađanje Tareka Hassana, Sud nalazi da je moguće da je Tarek Hassan oslobođen u Umm Qasru ili blizu njega 2. maja 2003. godine.
56. Sud smatra da je u ovom predmetu, s obzirom da su dokazi koji se odnose na zatočeništvo i oslobađanje Tareka Hassana, u najvećoj mjeri, bili dostupni samo Vladi, teret na Vladi da iznese vjerodostojno i zadovoljavajuće objašnjenje o tome šta se desilo Tareku Hassanu u Kampu i da pokaže da je oslobođen te da je oslobađanje teklo u skladu sa sigurnom procedurom (vidi stav 49. gore). Kompjuterske evidencije pokazuju da do 22. maja 2003. godine Ujedinjeno Kraljevstvo od početka neprijateljstava uhapsilo i obradilo nekih 3.738 zatvorenika u Iraku te da je oslobodilo sve osim njih 361 (vidi stav 28. gore). U svjetlu vremena koje je proteklo prije nego je podnositelj predstavke podnio žalbu i broja zatvorenika Ujedinjenog Kraljevstva koji su oslobođeni iz Kampa Bucca krajem aprila i početkom maja 2003. godine, ne iznenađuje da nije pronađen nijedan svjedok koji je u stanju sjetiti se oslobađanja Tareka Hassana. U okolnostima ovog predmeta, Sud nalazi da su gore izneseni dokazi dostatni da se zadovolji teret dokazivanja koji leži na Vladi.
57. Konačno, nema dokaza pred sudom koji bi sugerirali da je Tarek Hassan zlostavljan u zatočeništvu. Zapisnici razgovora pokazuju da je dva puta ispitivan, ubrzo nakon što je primljen u Kamp te da je ustanovljeno da je civil i da nema obavještajnu vrijednost i ne predstavlja prijetnju po sigurnost. U izjavi svjedoka koju je dostavio podnositelj predstavke, g. Al-Saadoona, koji je tvrdio da je vidio Tareka Hassana u prostoru za držanje civila u Kampu Bucca u periodu nakon njegovog ispitivanja, a prije oslobađanja, ne spominje se bilo kakav znak povrede na Tareku Hassanu niti da se žalio na zlostavljanje. Nadalje, osim izjave svjedoka podnositelja predstavke, nema dokaza pred sudom o uzroku smrti Tareka Hassana ili o postojanju tragova zlostavljanja na njegovom tijelu, jer smrtni list ne navodi informacije ni po jednoj od te dvije tačke. Uz pretpostavku da je opis tijela brata koji je podnositelj predstavke dao tačan, četiri mjeseca koja su protekla od oslobađanja Tareka Hassana i njegove smrti ne idu u prilog stajalištu da su njegove povrede nastale tokom perioda zatočeništva.
58. Nakon utvrđivanja činjenica, Sud mora ispitati pritužbe podnositelja predstavke prema Konvenciji.
II. NAVODNA POVREDA ČLANOVA 2 I 3 KONVENCIJE
A. Izjašnjenja strana
1. Podnositelj predstavke
59. Podnositelj predstavke se žalio da su okolnosti smrti Tareka Hassana dovele do, u najmanju ruku, prima facie povrede članova 2. i 3. Konvencije, što sa sobom povlači obavezu Vlade da provede djelotvornu istragu. Član 2. Konvencije glasi:
“1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojoj je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.
2. Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna:
(a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja;
(b) prilikom zakonitog lišenja slobode ili sprječavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena slobode;
(c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.”
Član 3. Konvencije glasi:
“Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.”
60. Podnositelj predstavke je naglasio da je bila odgovornost organa Ujedinjenog Kraljevstva, koji su jedini imali saznanje o tome šta se dešavalo Tareku Hassanu nakon njegovog hapšenja, da utvrde da je bio živ nakon što je napustio zatvor i da nije bio oslobođen u situaciji u kojoj bi bio izložen smrtnom riziku ili riziku od ozbiljnog zlostavljanja. Njegov nestanak i smrt, koji su nastupili nakon zatočeništva, Ujedinjenog Kraljevstva dovodi do prima facie slučaja da je Tareka ubilo Ujedinjeno Kraljevstvo ili je u njegovo ubistvo bilo uključeno ili ga je osoblje Ujedinjenog Kraljevstva izložilo stvarnom smrtnom riziku ili riziku od zlostavljanja time što su ga oslobodili u udaljenom ili na drugi način opasnom području, ili su ga predali u ruke treće strane. Ovim se otvaraju dva pitanja prema članovima 2. i 3. Prvo, ako Vlada nije bila u stanju pružiti uvjerljivo alternativno rješenje događaja koji su doveli do smrti Tareka Hassana, onda se za nju Ujedinjeno Kraljevstvo treba smatrati odgovornim. Drugo, došlo je do osporivog slučaja kršenja članova 2. i 3., koje se odnosi na proceduralnu obavezu pokretanja istrage.
2. Vlada
61. Vlada se izjasnila da, u predmetu kakav je ovaj, ne može doći do obaveze pokretanja istrage prema članovima 2. ili 3. osim ako je moguće tvrditi da je Ujedinjeno Kraljevstvo odgovorno za zlostavljanje Tareka Hassana ili uzorkovanje njegove smrti, ili ako se smrt Tareka Hassana desila na teritoriji pod kontrolom Ujedinjenog Kraljevstva. Ovo, prema dokazima, nije predmet u kojem se smrt desila dok je lice bilo pod vlašću države. Takvi smrtni slučajevi mogu opravdati niži prag ili pokrenuti obavezu istrage, ali to ovdje nije bio slučaj. Smrt Tareka Hassana desila se mnogo mjeseci nakon njegovog oslobađanja i u okolnostima u kojima ništa ne ukazuje na povezanost Ujedinjenog Kraljevstva sa tim smrtnim slučajem.
B. Ocjena suda
62. Prema sudskoj praksi Suda, obaveza zaštite života prema članu 2., kada se čita u vezi sa općom dužnošću države prema članu 1. Konvencije da “jamči svim licima pod svojom nadležnošću prava i slobode utvrđene u Konvenciji”, implicitno zahtijeva postojanje neke vrste efikasne zvanične istrage u slučajevima kada je došlo do ubistva pojedinaca uslijed sile koju koriste službenici države (vidi Al-Skeini i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 55721/07, stav 163, ECHR 2011). Pored toga, član 3. nameće državi obavezu da provodi efikasnu zvaničnu istragu kada pojedinac iznese “vjerodostojnu tvrdnju” da je pretrpio zlostavljanje kojim službenici države krše tu odredbu, ili u slučaju nepostojanja izričite pritužbe, kada postoje druge dovoljno jasne indikacije da postoji mogućnost da je došlo do mučenja ili zlostavljanja (vidi Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stav 131, ECHR 2000 IV i Članovi (97) Gldani kongregacije Jehovinih svjedoka protiv Gruzije, br. 71156/01, stav 97., 3. maj 2007. godine i predmete u njemu citirane).
63. U ovom predmetu, pozivajući se na činjenice kako ih je Sud ocijenio, nema dokaza koji sugeriraju da je Tarek Hassan zlostavljan dok je bio zatočen, kojim bi nastala obaveza tužene države da provede zvaničnu istragu prema članu 3. Niti postoje dokazi da su organi Ujedinjenog Kraljevstva na bilo koji način odgovorni, direktno ili indirektno, za smrt Tareka Hassana, koja se desila neka četiri mjeseca nakon što je oslobođen iz Kampa Bucca, u udaljenom dijelu zemlje koja nije bila pod kontrolom snaga Ujedinjenog Kraljevstva. U nedostatku dokaza o uključenosti službenika države Ujedinjenog Kraljevstva u ovom smrtnom slučaju, ili čak bilo kakvih dokaza da je smrt nastupila na teritoriji pod kontrolom Ujedinjenog Kraljevstva, ne može nastati obaveza provođenja istrage prema članu 2.
64. U zaključku, Sud smatra da su pritužbe prema članovima 2. i 3. Konvencije očigledno neosnovane u značenju člana 35., stava 3. (a) Konvencije te da se moraju proglasiti nedopustivim u skladu sa članom 35., stavovima 3. i 4. Konvencije.
III. NAVODNE POVREDE ČLANA 5., STAVOVA 1., 2., 3., i 4. KONVENCIJE
65. Podnositelj predstavke je tvrdio da je hapšenje i zatvaranje njegovog brata u Kampu Bucca, koje su izvršile snage Ujedinjenog Kraljevstva, predstavljalo kršenje njegovih prava prema članu 5., stavovima 1., 2., 3. i 4. Konvencije, koji u relevantnim dijelovima glase:
“1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
...
(b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
(c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
...
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.”
Vlada je negirala da je Tarek Hassan potpadao pod jurisdikciju Ujedinjenog Kraljevstva u bilo kojem materijalnom vremenu. Alternativno, negirali su da je njegovo hapšenje i zatvaranje tokom međunarodnog oružanog sukoba, dovelo do bilo kakve povrede odredbi člana 5.
A. Nadležnost
66. Podnositelj predstavke je tvrdio da je njegov brat u svako materijalno vrijeme bio pod nadležnošću Ujedinjenog Kraljevstva, u smislu člana 1. Konvencije koji glasi:
“Visoke strane ugovornice jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije.”
1. Izjašnjenja strana
(a) Podnositelj predstavke
67. Podnositelj predstavke je naveo da je Tarek Hassan potpadao pod nadležnost Ujedinjenog Kraljevstva prema članu 1. na temelju primjene načela “efektivne kontrole teritorije”, kako ga je izrazio Sud u predmetu Al‑Skeini i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 55721/07, stavovi 138-140, ECHR 2011. Nadalje je naveo da je implikacija koja se može izvući iz presude u predmetu Al-Skeini da je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo efektivnu kontrolu nad jugoistočnim Irakom nakon svrgavanja s vlasti Baas režima, što je postignuto do 1. maja 2003. godine. Naglasio je da su do 9. aprila 2003. godine koalicijske trupe preuzele kontrolu nad Bagdadom i da su do sredine aprila, dosta prije hapšenja Tareka Hassana, izjave britanskog premijera i rukovoditelja operacija Združenog štaba Sjedinjenih Država ukazivale na to da je rat efektivno završen. U odnosu na kriterije koje je Sud identificirao kao relevantne za pitanje da li je država vršila efektivnu kontrolu nad određenom teritorijom, odnosno “jačina vojnog prisustva države na toj teritoriji” i “mjera do koje joj vojna, ekonomska i politička podrška lokalne podređene uprave omogućavala uticaj i kontrolu nad tim regionom”, nema dokaza da je postojala ikakva praktična razlika između 23. aprila i 1. maja 2003. godine, te nema valjanog razloga za razliku u pravnom stajalištu.
68. Alternativno, podnositelj predstavke je tvrdio da je nadležnost bila jasno utvrđena prema načelu vlasti službenika države. Podnositelj predstavke je iznio da, prema sudskoj praksi Suda, jurisdikcija po ovoj osnovi nije zavisila od kontrole nad određenom zgradom, područjem ili vozilom, već da je mogla nastati jednostavno tamo gdje je postojala fizička kontrola ili vlast nad osobom. Takva vlast ili kontrola nad osobama nije morala biti isključiva ili potpuna da bi postojala nadležnost. Niti je bilo neophodno da država bude u poziciji da jamči sva prava prema Konvenciji osobama pod njenom kontrolom. Na ovoj osnovi, Sud treba odbiti argument Vlade da bipartitna ili zajednička kontrola nije dovoljna za svrhe člana 1. Konvencije.
69. Podnositelj predstavke je naveo da, nakon hapšenja njegovog brata tokom noći 22. na 23. april 2003. godine, kada su ga vojnici Ujedinjenog Kraljevstva lišili slobode, ne može realno biti osporavano da je Ujedinjeno Kraljevstvo nad njim imalo vlast i kontrolu, a time i nadležnost prema članu 1. U odnosu na period nakon prijema u Kampu Bucca, Ujedinjeno Kraljevstvo je nastavilo vršili vlast i kontrolu nad njegovim zatočeništvom. Konkretno, identificiran je kao zatvorenik Ujedinjenog Kraljevstva i u bazi podataka AP3-Ryan Ujedinjenog Kraljevstva i bazi podataka Kampa Bucca Sjedinjenih Država. Organi Ujedinjenog Kraljevstva su bili odgovorni za izradu izvještaja o hapšenju i izvještaja o zatvaranju. Odmah nakon dolaska u Kamp, odveden je u jedinicu JFIT-a koja je bila u potpunosti pod kontrolom snaga Ujedinjenog Kraljevstva i ostao je tamo do 25. aprila 2003. godine. Čak i nakon njegovog prebacivanja iz jedinice JFIT-a, ostao je pod kontrolom Ujedinjenog Kraljevstva jer su organi Ujedinjenog Kraljevstva nastavili preuzimati odgovornost za dobrobit zatvorenika Ujedinjenog Kraljevstva u Kampu Bucca; povezivali su se sa ICRC-om u vezi sa postupanjem sa zatvorenicima i obavještavanjem njihovih porodica o zatvaranju; zadržali puna prava pristupa i imali stalni tim za monitoring u Kampu Bucca da osiguraju usklađenost sa domaćim i međunarodnim standardima. Upravljački štab (vojna policija) Ujedinjenog Kraljevstva imala je nadzornu odgovornost za zatvorenike Ujedinjenog Kraljevstva koje su svakodnevno provjeravali, a zatvorenici Ujedinjenog Kraljevstva kojima je trebala medicinska pomoć liječeni su u terenskim bolnicama Ujedinjenog Kraljevstva. Ujedinjeno Kraljevstvo je također i dalje bilo zaduženo za klasificiranje zatvorenika prema članovima 4. i 5. Treće ženevske konvencije. Nema ništa što bi sugeriralo da su organi Sjedinjenih Država utvrdili bilo kakav vlastiti osnov za zatvaranje Tareka Hassana. Dokaz majora Wilsona govori da je odluke o oslobađanju zatvorenika Ujedinjenog Kraljevstva donosilo Ujedinjeno Kraljevstvo. U slučaju Tareka Hassana, JFIT je predložio njegovo oslobađanje. Nadalje, ako su odluku o oslobađanju zatvorenika donijeli organi Ujedinjenog Kraljevstva, njega nisu jednostavno mogle osloboditi Sjedinjene Države, već ga je Ujedinjeno Kraljevstvo moralo provesti kroz proceduru puštanja iz Kampa. Prema mišljenu podnositelja predstavke, jasno je da su Sjedinjene Države, tokom čuvanja i praćenja zatvorenika Ujedinjenog Kraljevstva, djelovale kao službenici Ujedinjenog Kraljevstva. To je potvrđeno činjenicom da je Ujedinjeno Kraljevstvo naknađivalo troškove čuvanja zatvorenika Sjedinjenim Državama. Čuvanje zatvorenika u bazi Sjedinjenih Država bila je jednostavno stvar operativne praktičnosti Ujedinjenog Kraljevstva. Ova situacija se ni po čemu suštinski ne razlikuje od ugovaranja dužnosti čuvanja zatvorenika sa privatnim ugovaračem. Ujedinjeno Kraljevstvo nije moglo prenijeti ugovorom svoju odgovornost za zatvorenike prema Konvenciji i ne može se osloboditi odgovornosti stavljanjem zatvorenika u privremeni pritvor druge organizacije.
(b) Vlada
70. Vlada je naglasila da je, prema sudskoj praksi Suda, vršenje nadležnosti van teritorije i dalje izuzetno. Nadalje, koncept nadležnosti ne podliježe doktrini “živog instrumenta”. U presudi Al-Skeini, citiranoj gore, Sud je utvrdio da je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo nadležnost u odnosu na smrt srodnika podnositelja predstavke zbog kombinacije dvije okolnosti specifične za činjenice. Prvi ključni element je bila činjenica da je Ujedinjeno Kraljevstvo od 1. maja 2003. do 24. juna 2004. godine preuzimalo vlast i odgovornost za održavanje sigurnosti u jugoistočnom Iraku kao okupirajuća sila. Drugi element je bio činjenica da je smrt tih osoba nastupila tokom trajanja sigurnosnih operacija koje su provodile britanske snage u skladu sa tom preuzetom vlašću i odgovornošću. U nedostatku oba ova faktora, ne može se utvrditi jurisdikcijska veza. Posebice, Sud nije utvrdio nadležnost na temelju doktrine “efektivne kontrole nad teritorijom” i izričito se pozvao na nalaze Žalbenog suda u domaćem postupku u predmetu Al-Skeini, da bi bilo “krajnje nerealno” sugerirati da je u maju 2003. godine Ujedinjeno Kraljevstvo imalo efektivnu kontrolu i da je bilo pod obavezom da svima u Basri osigura prava i slobode koje jamči Konvencija. Dana 23. aprila 2003. godine, kada je uhapšen brat podnositelja predstavke, Ujedinjeno Kraljevstvo još uvijek nije bilo preuzelo odgovornost za sigurnosne operacije u jugoistočnom Iraku; to se desilo tek 1. maja 2003. godine.
71. Vlada je priznala da je Sud smatrao da postoji jedna situacija u kojoj bi mogla postojati nadležnost prema članu 1. i to kada službenici strane ugovornice koji djeluju van njene teritorije vrše “potpunu i isključivu kontrolu” ili “punu i isključivu kontrolu” nad pojedincem, na primjer kada je pojedinac u pritvoru službenika strane ugovornice u inostranstvu. Međutim, naveli su da se ova osnova za nadležnost ne primjenjuje tokom faze aktivnih neprijateljstava u međunarodnom oružanom sukobu, gdje službenici dotične strane ugovornice djeluju na teritoriji na kojoj oni nisu okupirajuća sila. U takvom slučaju, ponašanje strane ugovornice podliježe svim zahtjevima međunarodnog humanitarnog prava. Stoga, sve što se desilo prije 1. maja 2003. godine, uključujući hapšenje Tareka Hassana, prebacivanje u pritvor Sjedinjenih Država u Kampu Bucca i ispitivanje koje su britanske snage vršile 25. aprila 2003. godine, nije bilo u nadležnosti Ujedinjenog Kraljevstva u smislu člana 1. Konvencije.
72. Pored toga, Vlada je tvrdila da Tarek Hassan nije potpadao pod nadležnost Ujedinjenog Kraljevstva nakon njegovog prijema u Kamp Bucca po zasebnoj osnovi, a to je da je on u to vrijeme prebačen u pritvor Sjedinjenih Država i da je prestao biti pod isključivom, ili čak primarnom, kontrolom Ujedinjenog Kraljevstva. Prema Vladi, sudska praksa Suda zahtijeva da službenici strane ugovornice koji djeluju van njene teritorije vrše “potpunu i isključivu kontrolu” ili “punu i isključivu kontrolu” nad pojedincem da bi se mogla utvrditi jurisdikcija; bipartitna ili zajednička kontrola nisu dovoljne da se utvrdi jurisdikcija u svrhu člana 1. Na ove zaključke ne utiče činjenica da je prema stavu 4. MoD-a (vidi stav 16. gore) Ujedinjeno Kraljevstvo moglo tražiti od Sjedinjenih Država vraćanje Tareka Hassana u njegov pritvor. Nema dokaza da je to Ujedinjeno Kraljevstvo ikada tražilo. Nadalje, činjenica da je odredba o takvom zahtjevu uključena u MoD daje najjasniju indikaciju da, sve dok je dotično lice bilo pod vlašću i kontrolom Sjedinjenih Država, ono nije bilo pod nadležnošću Ujedinjenog Kraljevstva. Ovo stajalište načela podržano je članom 12. Treće ženevske konvencije (vidi stav 33. gore). Prvi stav člana 12. navodi da je “sila koja drži ratne zarobljenike odgovorna je za postupanje koje se na njih primjenjuje”. Međutim, drugi stav jasno navodi da nakon što sila koja ga drži preda ratnog zarobljenika drugoj strani u Konvenciji “odgovornost za primjenu Konvencije pada na silu koja je pristala da ih primi za vrijeme za koje su joj oni povjereni”. Stoga je tokom vremena zatočeništva Tareka Hassana u Kampu Bucca odgovornost za primjenu Treće i Četvrte ženevske konvencije u odnosu na njega pripadala Sjedinjenim Državama.
73. U svakom slučaju, Vlada je tvrdila da je od 25. aprila 2003. godine, kada je utvrđeno da je Tarek Hassan civil kojeg treba osloboditi i kada je prebačen u prostor za držanje civila u Kampu Bucca, ni Ujedinjeno Kraljevstvo ni Sjedinjene Države nisu pretendirali da ga drže u pritvoru. Ostao je Kampu Bucca samo zbog toga što je sigurnosna situacija onemogućavala da se odmah oslobodi. On više nije bio zatvoren, već u Kampu Bucca čekao prevoz do mjesta na kojem je uhapšen. Isto tako, dok su ga snage Ujedinjenog Kraljevstva prevozile autobusom do mjesta puštanja, bio je slobodan čovjek i nije bio pod vlašću ili kontrolom, ili pod nadležnošću, Ujedinjenog Kraljevstva.
2. Ocjena Suda
74. Sud navodi da je u presudi Al-Skeini, citiranoj gore, u stavovima 130.-142., dao sažetak primjenjivih načela nadležnosti u smislu člana 1. Konvencije koja se vrši van teritorije strane ugovornice, kako slijedi:
“130. ... Kao što predviđa taj član, obaveza koju preuzima država ugovornica je ograničena na “jamčenje” (“reconnaître” u tekstu na francuskom) nabrojanih prava i sloboda osobama pod njenom “nadležnošću” (vidi, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. jula 1989, stav 86., Serija A broj 161; Banković i ostali protiv Belgije [GC] (odluka), broj 52207/99, stav 66, ECHR 2001 XII). “Nadležnost” u smislu člana 1. je uvjet sine qua non. Vršenje nadležnosti je uvjet koji je potreban da bi se država ugovornica mogla smatrati odgovornom za djela ili propuste koji joj se mogu pripisati, a koji proizilaze iz žalbenih navoda o povredama prava i sloboda iz Konvencije (vidi, Ilaşcu i ostali protiv Moldavije i Rusije [GC], broj 48787/99, stav 311, ECHR 2004‑VII).
(α) Teritorijalni princip
131. Jurisdikcija neke države u smislu člana 1. je prvenstveno teritorijalna (vidi, Soering, citirana gore, stav 86.; Banković, citirana gore, st. 61. i 67; Ilaşcu, citirana gore, stav 312.). Pretpostavlja se da se nadležnost normalno vrši na cijeloj teritoriji države (Ilaşcu, citirana gore, stav 312.; Assanidze protiv Gruzije [VV], broj 71503/01, stav 139, ECHR 2004II). Obrnuto, djela koja države ugovornice izvrše ili proizvedena dejstva van njene teritorije mogu predstavljati vršenje nadležnosti u smislu člana 1. samo u izuzetnim slučajevima (Banković, citirana gore, stav 67.).
132. Do danas, Sud je u svojoj sudskoj praksi ustanovio izvjestan broj izuzetnih okolnosti koje su dovele do priznanja nadležnosti države ugovornice van njenih teritorijalnih granica. U svakom slučaju, o pitanju da li postoje izuzetne okolnosti koje iziskuju i opravdavaju zaključak Suda da je država imala nadležnost van svoje teritorije se mora odlučiti pozivanjem na posebne činjenice.
(β) Vlast i kontrola državnih službenih lica
133. Sud je u svojoj sudskoj praksi priznao da se, kao izuzetak od principa teritorijalnosti, jurisdikcija države ugovornice u smislu člana 1. može proširiti na djela njenih organa koji proizvode dejstva van njene vlastite teritorije (vidi, Drozd i Janousek protiv Francuske i Španije, presuda od 26. juna 1992. godine, Serija A broj 240, stav 91.; Loizidou protiv Turske (prethodni prigovori), od 23. marta 1995, stav 62, Serija A broj 310; Loizidou protiv Turske (meritum), od 18. decembra 1996, stav 52, Izvještaji o presudama i odlukama 1996 VI; i Banković, citirana gore, stav 69.). Taj izuzetak, kao što proizilazi iz presude Drozd i Janousek i ostalih predmeta koji su citirani, veoma je širok: Sud se zadovoljio da kaže da odgovornost strane ugovornice “može proizilaziti” iz tih okolnosti. Potrebno je ispitati sudsku praksu Suda da bi se identificirali vodeći principi.
134. Prvo, jasno je da djelovanje diplomatskih i konzularnih predstavnika, koji su prisutni na stranoj teritoriji u skladu sa odredbama međunarodnog prava, može dovesti do vršenja juridiskcije kada ti predstavnici vrše vlast i kontrolu nad nekim drugim (Banković, citirana gore, stav 73.; vidi također, X protiv Savezne Republike Njemačke, broj 1611/62, odluka Komisije od 25. septembra 1965. godine, Godišnjak Evropske konvencije o ljudskim pravima, str. 158 i 169; X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 7547/76, odluka Komisije od 15. decembra 1977. godine; WM protiv Danske, broj 17392/90, odluka Komisije od 14. oktobra 1993. godine).
135. Drugo, Sud je priznao da država ugovornica ima vanteritorijalnu nadležnost kada, putem saglasnosti, poziva ili prešutne saglasnosti Vlade te teritorije, preuzme neke ili sve javne ovlasti koje bi u normalnim uvjetima vršila ta Vlada (Banković, citirana gore, stav 71.). Prema tome, kada, u skladu sa običajem, ugovorom ili drugim sporazumom, vlasti države ugovornice vrše izvršne ili sudske funkcije na teritoriji druge države, država ugovornica može biti odgovorna za kršenje Konvencije koje je počinjeno pri vršenju tih funkcija sve dok se predmetna djela pripisuju njoj, a ne teritorijalnoj državi (vidi, Drozd i Janousek, citirana gore; Gentilhomme i ostali protiv Francuske, br. 48205/99, 48207/99 i 48209/99, presuda od 14. maja 2002. godine; i X i Y protiv Švicarske, br. 7289/75 i 7349/76, odluka o prihvatljivosti Komisije od 14. jula 1977, DR 9, str. 57).
136. Osim toga, sudska praksa Suda pokazuje da, u izvjesnim okolnostima, korištenje sile službenih lica države koji djeluju van svoje teritorije može staviti pod nadležnost države, u smislu člana 1., bilo koju osobu koja je stavljena pod kontrolu državnih vlasti. Taj princip je primijenjen kada su se osobe našle u rukama službenih lica države van njenih granica. Na primjer, u presudi Öcalan protiv Turske [GC], broj 46221/99, stav 91., ECHR 2005 IV, Sud je odlučio da “je podnosilac predstavke bio pod efektivnom turskom vlašću te, prema tome, pod ‘jurisdikcijom’ te države u smislu člana 1. čim su ga kenijska službena lica predala turskim službenim licima, premda je Turska, u tom slučaju, vršila vlast izvan svoje teritorije”. U presudi Issa i ostali protiv Turske, broj 31821/96, od 16. novembra 2004, Sud je istakao da bi se moralo zaključiti da su žrtve bile pod jurisdikcijom Turske na osnovu vlasti i kontrole vojnika nad njima da je ustanovljeno da su turski vojnici uhapsili srodnike podnosilaca predstavke u sjevernom dijelu Iraka, prije nego što su ih odveli u obližnju pećinu i pogubili ih. U odluci Al-Saadoon i Mufdhi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 61498/08, st. 86-89, od 30. juna 2009, Sud je odlučio da su dva iračka državljanina pritvorena u vojnim zatvorima pod britanskom kontrolom bila pod jurisdikcijom Ujedinjenog Kraljevstva budući da je Ujedinjeno Kraljevstvo vršilo potpunu i isključivu kontrolu na zatvorima i osobama koje su tamo bile pritvorene. Konačno, u presudi Medvedyev i ostali protiv Francuske [GC], broj 3394/03, stav 67, ECHR 2010-..., Sud je odlučio da su podnosioci predstavke bili pod jurisdikcijom Francuske budući da je su francuska službena lica imala isključivu i potpunu kontrolu nad brodom i njegovom posadom od momenta presretanja u međunarodnim vodama. Sud ne smatra da je jurisdikcija u navedenim predmetima proizilazila samo iz kontrole koju je vršila država ugovornica nad zgradama, zrakoplovom ili brodom u kojima su osobe bile pritvorene. Ono što je odlučujuće u takvim predmetima je vršenje vlasti i fizička kontrola nad osobama u tim predmetima.
137. Jasno je da kad god država ima vlast i kontrolu nad nekim pojedincem te, prema tome, nadležnost, posredstvom svojih službenih lica, ona ima obavezu u smislu člana 1. da jamči tom pojedincu prava i slobode na osnovu Dijela I Konvencije koji su relevantni za situaciju te osobe. Prema tome, u tom smislu, prava koja proizilaze iz Konvencije se mogu “dijeliti i adaptirati” (vidi, u svrhu poređenja, Banković, citirana gore, stav 75).
(γ) Efektivna kontrola nad nekom teritorijom
138. Drugi izuzetak od principa, da je jurisdikcija u smislu člana 1. ograničena na vlastitu teritoriju države, se pojavljuje kada, uslijed zakonite ili nezakonite vojne akcije, država ugovornica ima efektivnu kontrolu nad nekim područjem van njene državne teritorije. Obaveza da se jamče prava i slobode iz Konvencije na tom području proizilazi iz činjenice o toj kontroli, bilo da se vrši direktno, putem vlastitih oružanih snaga države ugovornice ili putem subordinirane lokalne uprave (Loizidou (prethodni prigovori), citirana gore, stav 62; Kipar protiv Turske [VV], broj 25781/94, stav 76, ECHR 2001‑IV, Banković, citirana gore, stav 70; Ilaşcu, citirana gore, st. 314-316; Loizidou (meritum), citirana gore, stav 52). Ako je činjenica o takvoj dominaciji nad teritorijom ustanovljena, nije potrebno određivati da li država ugovornica vrši preciznu kontrolu nad politikom i djelovanjem subordinirane lokalne uprave. Činjenica da je osiguran nastavak postojanja te uprave kao rezultat vojne podrške i podrške u drugim domenima dovodi do odgovornosti države za njenu politiku i aktivnosti. Država koja vrši kontrolu ima odgovornost prema članu 1. da jamči, u okviru područja pod njenom kontrolom, kompletan spektar materijalnih prava iz Konvencije i njenih protokola koje je ratificirala. Ona će se smatrati odgovornom za bilo koju povredu tih prava (Kipar protiv Turske, citirana gore, st. 76.-77.).
139. Pitanje da li neka država ugovornica vrši ili ne vrši efektivnu kontrolu nad nekom teritorijom van svojih granica je činjenično pitanje. Da bi odlučio da li postoji efektivna kontrola, Sud se prvenstveno poziva na broj vojnika koje je rasporedila država na određenom području (vidi, Loizidou (meritum), citirana gore, st. 16. i 56.; Ilaşcu, citirana gore, stav 387.). Drugi indikatori također mogu biti relevantni, kao što je stepen do kojeg vojna, ekonomska i politička pomoć, koju je država obezbijedila lokalnoj subordiniranoj upravi, osigurava državi uticaj i kontrolu u regiji (vidi, Ilaşcu, citirana gore, stavovi 388.-394.).
140. Princip “efektivne kontrole” na kojem je zasnovana nadležnost, koja je opisna gore, ne zamjenjuje sistem notifikacije iz člana 56. Konvencije (ranije član 63.), u pogledu kojeg su države odlučile, prilikom izrade Konvencije, da će se primjenjivati na prekomorske teritorije u pogledu kojih one osiguravaju međunarodne odnose. Član 56. stav 1. obezbjeđuje mehanizam koji tim državama omogućava da prošire primjenu Konvencije, “s dužnom pažnjom u odnosu na lokalne potrebe,” na sve ili bilo koju od teritorija čiji su međunarodni odnosi u njenoj nadležnosti. Postojanje tog mehanizma, koji je integriran u Konvenciji iz historijskih razloga, ne može se tumačiti u sadašnjim uvjetima na način da ograničava opseg termina “jurisdikcija” u članu 1. Situacije predviđene principom “efektivne kontrole” su jasno odvojene i razlikuju se od okolnosti u kojima država ugovornica nije, putem izjave predviđene članom 56, proširila Konvenciju ili bilo koji od njenih protokola na prekomorsku teritoriju čiji su međunarodni odnosi u njenoj nadležnosti (vidi, Loizidou (prethodni prigovori), citirana gore, st. 86-89 i Quark Fishing Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 15305/06, ECHR 2006-...).
(δ) Pravni prostor Konvencije (espace juridique)
141. Konvencija je ustavni instrument evropskog javnog reda (vidi, Loizidou protiv Turske (prethodni prigovori), citirana gore, stav 75.). Ona ne regulira djelovanje država koje nisu strane ugovornice u Konvenciji, niti je njena namjera da bude sredstvo kojim bi se zahtijevalo od država ugovornica da nameću standarde iz Konvencije drugim državama (vidi, Soering, citirana gore, stav 86).
142. Sud je istakao da se država ugovornica, koja okupira teritoriju druge države putem svojih oružanih snaga, mora u principu smatrati odgovornom na osnovu Konvencije za povrede ljudskih prava koje su počinjene na okupiranoj teritoriji, inače bi stanovnici te teritorije bili lišeni prava i sloboda koje su uživali do tada, te bi to dovelo do “vakuuma” u zaštiti tih prava i sloboda u okviru “pravnog prostora Konvencije” (vidi, Loizidou (meritum), citirana gore, stav 78.; Banković, citirana gore, stav 80). Međutim, ako je važno ustanoviti jurisdikciju okupacione države u takvim predmetima, to ne znači, a contrario, da jurisdikcija u smislu člana 1. Konvencije ne može nikada postojati van teritorije država članica Vijeća Evrope. Sud nije nikada primijenio slično ograničenje u svojoj sudskoj praksi (vidi, među ostalim primjerima, Öcalan, Issa, Al-Saadoon i Mufdhi, Medvedyev, sve citirane gore).”
75. U presudi Al-Skeini, citiranoj gore, Sud je utvrdio da su srodnici podnositelja predstavke potpadali pod jurisdikciju Ujedinjenog Kraljevstva jer je u periodu od 1. maja 2003. do 24. juna 2004. godine Ujedinjeno Kraljevstvo preuzelo vlast za održavanje sigurnosti u jugoistočnom Iraku a srodnici su poginuli tokom sigurnosnih operacija koje su provodile trupe Ujedinjenog Kraljevstva u skladu sa tim preuzimanjem vlasti (Al-Skeini stavovi 143.-150.). U svjetlu ovog nalaza, bilo je neophodno utvrditi da li je došlo do nastajanja jurisdikcije također na osnovu toga što je Ujedinjeno Kraljevstvo vršilo efektivnu vojnu kontrolu nad jugoistočnim Irakom u tom periodu. Međutim, navođenje činjenica u presudi Al-Skeini uključivalo je materijal kojim se nastojalo pokazati da je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo daleko od efektivne kontrole u jugoistočnom dijelu koje je okupiralo, a to je bio i nalaz Žalbenog suda koji je saslušao dokaze po ovom pitanju u domaćem postupku u predmetu Al‑Skeini (vidi Al‑Skeini, citirana gore, stavovi 20.-23. i stav 80.). Ovaj predmet se odnosi na raniji period, prije nego su Ujedinjeno Kraljevstvo i njegovi koalicioni partneri proglasili da je prekinuta faza aktivnih neprijateljstava u sukobu te da su oni u okupaciji, i prije nego je Ujedinjeno Kraljevstvo preuzelo odgovornost za održavanje sigurnosti u jugoistočnom dijelu zemlje (vidi Al-Skeini, citirana gore, stavovi 10.-11.). Međutim, kao i u predmetu Al-Skeini, Sud ne smatra da je neophodno odlučivati o tome da li je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo efektivnu kontrolu nad tom teritorijom u relevantno vrijeme jer nalazi da je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo jurisdikciju nad Tarekom Hassanom po drugoj osnovi.
76. Nakon što su ga britanske trupe uhapsile u jutro 23. aprila 2003. godine, do prijema u Kampu Bucca kasnije tog poslijepodneva, Tarek Hassan bio je pod fizičkom vlašću i kontrolom vojnika Ujedinjenog Kraljevstva i time je potpadao pod jurisdikciju Ujedinjenog Kraljevstva prema načelima navedenim u stavu 136. presude Al-Skeini, navedenog gore. Vlada je u svojim izjašnjenjima priznala da kada državna službena lica koja djeluju van svoje teritorije drže određeno lice to predstavlja osnov za jurisdikciju van svoje teritorije koju je Sud priznao. Međutim, oni su naveli da se ova osnova za jurisdikciju ne treba primjenjivati tokom faza aktivnih neprijateljstava u međunarodnom oružanom sukobu, kada državna službena lica strane ugovornice djeluju na teritoriji na kojoj ne pripadaju okupirajućoj sili i kada djelovanje strane ugovornice umjesto toga podliježe zahtjevima međunarodnog humanitarnog prava.
77. Ovaj argument nije uvjerio Sud. Presuda Al-Skeini se također bavila periodom u kojem je bilo primjenjivo međunarodno humanitarno pravo, odnosno periodom kada su Ujedinjeno Kraljevstvo i njegovi koalicioni partneru okupirali Irak. Ipak, u tom je predmetu Sud utvrdio da je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo jurisdikciju prema članu 1. Konvencije nad srodnicima podnositelja predstavke. Nadalje, prihvatanje Vladinog argumenta po ovoj tački bilo bi nedosljedno sudskoj praksi Međunarodnog suda pravde, koji je zaključio da se međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo mogu istovremeno primjenjivati (vidi stavove 35.-37. gore). Kako je Sud u više navrata zapazio, Konvencija se ne može tumačiti u vakuumu i treba se, koliko god je to moguće, tumačiti zajedno sa ostalim pravilima međunarodnog prava čiji je i sama dio (vidi, na primjer, Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 35763/97, stav 55., ECHR 2001‑XI). Ovo je jednako kao na član 1 primjenjuje i na ostale članove Konvencije.
78. U odnosu na period nakon što je Tarek Hassan ušao u Kamp Bucca, Vlada je iznijela alternativni osnov za isključenje jurisdikcije, odnosno tvrdnju da je njegov prijem u Kamp podrazumijevao prenos nadležnosti sa Ujedinjenog Kraljevstva na Sjedinjene Države. Međutim, usprkos tekstualnim argumentima Vlade koji se temelje na uslovima iz MoD-a i na članu 12. Treće ženevske Konvencije (vidi stavove 16., 33. i 72. gore), Sud smatra da je, uzimajući u obzir aranžmane koji su se primjenjivali u Kampu Bucca, Tarek Hassan tokom ovog perioda nastavio potpadati pod vlast i kontrolu snaga Ujedinjenog Kraljevstva. Primljen je u Kamp kao zatvorenik Ujedinjenog Kraljevstva. Uskoro nakon prijema, odveden je u jedinicu JFIT-a koja je bila u potpunosti pod kontrolom snaga Ujedinjenog Kraljevstva (vidi stav 15. gore). U skladu sa MoD-om koji je propisivao različite odgovornosti Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država u odnosu na pojedince koji se drže u Kampu, Ujedinjeno Kraljevstvo je imalo obavezu klasificiranja zatvorenika Ujedinjenog Kraljevstva prema Trećoj i Četvrtoj ženevskoj konvenciji i odlučivanja o tome da li ih treba osloboditi (vidi stav 16. gore). To se i desilo nakon ispitivanja Tareka Hassana u jedinici JFIT-a, kada su organi Ujedinjenog Kraljevstva odlučili da je on civil koji ne predstavlja prijetnju po sigurnost i naredili da se oslobodi čim to bude izvodljivo. Iako je istina da su određeni operativni aspekti koji su se odnosili na zatočeništvo Tareka Hassana u Kampu Bucca preneseni na snage Sjedinjenih Država, posebice zadaci pratnje do i od jedinice JFIT-a i čuvanje u drugim dijelovima Kampa, Ujedinjeno Kraljevstvo je zadržalo vlast i kontrolu nad svim aspektima zatočeništva koji su relevantni za pritužbe podnositelja predstavke prema članu 5.
79. Konačno, Sud je naveo da je Vladin argument da Tarek Hassan više nije bio zatvorenik i stoga nije potpadao pod jurisdikciju Ujedinjenog Kraljevstva kada je određen za oslobađanje i odveden u prostor za čuvanje civila. Ipak, prema mišljenju Suda, čini se da je jasno da je Tarek Hassan ostao u rukama naoružanog vojnog osoblja i pod vlašću i kontrolom Ujedinjenog Kraljevstva do trenutka kada je izašao iz autobusa koji ga je odvezao iz Kampa.
80. U zaključku, stoga, Sud nalazi da je Tarek Hassan potpadao pod nadležnost Ujedinjenog Kraljevstva od trenutka kada su ga trupe Ujedinjenog Kraljevstva uhapsile u Umm Qasru 23. aprila 2003. godine do njegovog puštanja iz autobusa koji ga je odvezao iz Kampa Bucca na mjesto oslobađanja, najvjerovatnije u Umm Qasri 2. maja 2003. (vidi stav 55. gore).
B. Osnovanost pritužbi prema članu 5., stavovima 1., 2., 3. i 4.
1. Izjašnjenja strana
(a) Podnositelj predstavke
81. Podnositelj predstavke nije prihvatio da je hapšenje i zatvaranje Tareka Hassana spadalo u fazu aktivnih borbi u međunarodnom oružanom sukobu jer su 9. aprila 2003. godine koalicijske trupe preuzele kontrolu nad Bagdadom i svrgnule sa vlasti partiju Baas. Međutim, čak i da se hapšenje i zatvaranje Tareka Hassana desilo tokom faze aktivnih borbi, time se ne bi ukinula primjena Konvencije. Član 15. je uspostavio specifičnu ovlast da se poduzimaju mjere kojima se derogira Konvencija do razine koja se strogo zahtijeva hitnost “rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije”. U ovom slučaju nije bilo derogacija i ne može postojati implicirano ukidanje prava iz Konvencije. Važno je imati na umu historijski kontekst u kojem je Konvencija izrađena, odnosno vrijeme nakon globalnog sukoba. Uz još uvijek svježa sjećanja na rat, pisci su se bavili pitanjem da li se temeljna prava koja prepoznaje Konvencija trebaju primjenjivati drugačije u doba rata i odlučili su da trebaju samo (i) ukoliko je to neophodno zbog hitnosti rata ili javne opasnosti, (ii) pod uslovom da se poštuju druge obaveze države prema međunarodnom pravu i (iii) pod uvjetom da je država formalno i otvoreno uložila derogaciju. Rezultat je bio član 15. Da su kreatori Konvencije namjeravali stvoriti režim u kojem se ljudska prava automatski zamjenjuju ili preinačuju u doba međunarodnog sukoba, oni bi to i uradili.
82. Podnositelj predstavke nije prihvatio da postoje bilo kakvi dokazi da državne prakse visokih strana ugovornica koji ukazuju na to da se Konvencija ne treba poštivati pri zatvaranju stvarnih boraca ili osoba koje su pod sumnjom da su borci tokom međunarodnog oružanog sukoba. Čak i da postoje, nema dokaza o pratećem opinio juris. Nadalje, čak i da obje stvari postoje, funkcija Suda prema članu 19. je da osigura poštivanje Konvencije, a ne da je primjenjuje samo kada države imaju praksu da je primjenjuju. Ni sudska praksa Suda, na primjer Varnava i drugi protiv Turske [GC], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stav 185., ECHR 2009, ne ide u prilog Vladinim tvrdnjama. U predmetu Varnava Sud je smatrao da relevantna pravila međunarodnog humanitarnog prava proširuju obaveze država prema članu 2.; nije podržao prijedlog da se temeljna prava automatski ograničavaju u doba rata. Nerazdvojivo od koncepta “tumačenja odredbe do mjere do koje je to moguće u okviru općih principa međunarodnog prava” bilo je priznanje da postoji niz mogućih značenja i da neka od predloženih tumačenja ne potpadaju pod taj niz. Vladin argument o “zamjeni” u suštini je označavao da se prava iz Konvencije trebaju čitati tako da podrazumijevaju veliko odstupanje “u doba rata” koje ona ustvari ne sadrže. Takav pristup nije podržan ni u predmetu Varnava. Konačno, podnositelj predstavke je izložio da je Vladino oslanjanje na savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o Pravnim posljedicama izgradnje zida u okupiranoj palestinskog teritoriji teško razumljivo, jer je u tom mišljenju Međunarodni sud pravde izričito zaključio da je jedini način za zamjenu odredbe međunarodnog prava ljudskih prava putem derogacije (vidi stav 36. gore).
83. Sud je često primjenjivao Konvenciju u situacijama oružanog sukoba i prepoznao je da ona u suštini nije zamjenjiva (podnositelj predstavke se pozvao na sljedeće predmete: Ahmet Özkan i drugi protiv Turske, br. 21689/93, stavovi 85. i 319., 6. april 2004.; Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stav 191, ECHR 2009.; Al-Jedda, citirana gore, stav 105; Al-Skeini, citirana gore, stavovi 164.-167.). Ovo je nadalje podržano i u savjetodavnom mišljenu Međunarodnog suda pravde o Pravnim posljedicama izgradnje zida u okupiranoj palestinskog teritoriji, stav 106 (vidi stav 36. gore). U izjašnjenju podnositelja predstavke, Međunarodni sud pravde je prepoznao u ovom pasusu da mogu postojati određena prava koja potpadaju pod djelokrug međunarodnog humanitarnog prava, ali na koja se ne proteže nijedna konvencija o ljudskim pravima. Prema mišljenju podnositelja predstavke, ta pozicija je značila da u najgorem slučaju odredbe međunarodnog humanitarnog prava mogu uticati na tumačenje odredbi Konvencije. Na primjer, mogu biti relevantne u utvrđivanju radnji koje se strogo zahtijevaju u hitnim okolnostima situacije u svrhe derogacije člana 2. U kontekstu člana 5., ovo bi, u adekvatnoj situaciji, moglo uticati na to kako Sud tumači “nadležnu sudsku vlast” i “krivično djelo” iz člana 5., stava 1.(c) Suda. Međutim, ne radi se o zamjeni člana 5. u okolnostima u kojima se primjenjuju Ženevske konvencije. Konvencija je ugovor čiji je cilj zaštita temeljnih prava. Njene odredbe se ne smiju narušavati, a još manje potpuno ignorirati, da bi se olakšao život državama koje su propustile da iskoriste mehanizam Konvencije kojim se izričito nalaže na koji način trebaju uskladiti njene odredbe sa hitnim okolnostima rata.
84. Podnositelj predstavke je nadalje tvrdio da, u svakom slučaju, Vlada nije predstavila ništa što su snage Ujedinjenog Kraljevstva trebale uraditi prema Ženevskim konvencijama, a što bi ih obavezalo da djeluju suprotno članu 5. Irački rat bio je nemeđunarodni oružani sukob nakon pada snaga Sadama Huseina i okupacije koju su izvršile koalicijske snage. Bilo je značajno manje prava međunarodnih ugovora koje se primjenjivalo na nemeđunarodni oružani sukob nego što se primjenjuje na međunarodne oružane sukobe. Međunarodno humanitarno pravo je predvidjelo minimalne zahtjeve za države u situacijama oružanog sukoba, ali im nije dalo ovlasti. U stvarnosti, Vladino izjašnjenje da se Konvencija treba “zamijeniti” bilo je pokušaj da ponovno izvodi argumentaciju pitanja jurisdikcije prema članu 1. koje je odlučeno u presudi Al‑Skeini (citirana gore). Ako je Vladino stajalište tačno, imalo bi efekat potpunog lišavanja žrtava povrede bilo kakvog efikasnog pravnog lijeka, jer Treća i Četvrta ženevska konvencija ne predviđaju sudsko djelovanje na razini pojedinca. Takvo sužavanje prava pojedinaca u odnosu na postupanje stranih oružanih snaga prema njima bilo bi neprincipijelno i pogrešno.
85. Konačno, čak i da Sud odluči da se član 5. treba tumačiti u svjetlu Treće i Četvrte ženevske konvencije, Tarek Hassan je uhapšen i zatvoren sa ciljem izazivanja podnositelja predstavke da se preda. Zatočenje je bilo samovoljno, nije potpadalo ni pod jednu zakonitu kategoriju iz člana 5., stav 1. i nije čak bilo ni dopušteno prema međunarodnom humanitarnom pravu.
(b) Vlada
86. Vlada se izjasnila da namjera kreatora Konvencije nije bila da navodna žrtva radnji države van vlastite teritorije u aktivnoj fazi međunarodnog oružanog sukoba, poput ratnog zarobljenika zaštićenog Trećom ženevskom konvencijom, koji se može pozvati na povredu člana 5., može imati koristi od zaštita iz Konvencije. Nema ništa što bi sugeriralo takvu namjeru Konvencije ili njenih travaux préparatoires, ili pak teksta ili travaux préparatoires Ženevskih konvencija iz 1949. godine, što bi bilo u prvom planu onih koji su radili na izradi Konvencije u smislu utvrđivanja relevantnog primjenjivog pravnog režima. Nadalje, takva bi namjera bila nedosljedna praktičnoj realnosti vođenja aktivnih neprijateljstava u međunarodnim oružanim sukobima, ali i sa jurisprudencijom Konvencije.
87. Vladina prva tvrdnja bila je da su se relevantni događaji desili van jurisdikcije Ujedinjenog Kraljevstva. Alternativno, ako Sud utvrdi da je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo jurisdikciju nad Tarekom Hassanom tokom njegovog zatočeništva, Vlada je tvrdila da se član 5. morao tumačiti i primjenjivati u skladu sa međunarodnim pravom. Kada se desi da se odredbe Konvencije primjenjuju u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba, a posebice tokom aktivne faze tog sukoba, primjena mora uzimati u obzir međunarodno humanitarno pravo, koje se primjenjuje kao lex specialis i može djelovati tako da izmijeni ili čak ukine određenu odredbu Konvencije. Tako u predmetu Kipar protiv Turske, br. 6780/74 i 6950/75, u Izvještaju Komisije od 10. jula 1976. godine, tom 1., Komisija nije smatrala da je neophodno dovoditi u pitanje kršenje člana 5. kada su osobe bile zatočene u skladu sa Trećom ženevskom konvencijom u kontekstu držanja ratnih zarobljenika. Nadalje, konzistentan je pristup Međunarodnog suda pravde da se međunarodno humanitarno pravo primjenjuje kao lex specialis u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba u okolnostima u kojima se primjenjuju i međunarodni ugovori o ljudskim pravima. Ovo stajalište je podržano i u Izvještaju Studijske grupe Komisije za međunarodno pravo o “Fragmentaciji međunarodnog prava” (vidi stav 38. gore), a podržavaju ga i akademici poput autora Fleckovog “Priručnika za međunarodno humanitarno pravo” i Gillovog i Fleckovog “Priručnika za međunarodno pravo vojnih operacija”.
88. Vlada je tvrdila da se pravo na slobodu iz člana 5. Konvencije mora razmatrati u kontekstu presudnog značaja hvatanja i zatvaranja stvarnih boraca i osoba koje su pod sumnjom da su borci u oružanom sukobu. Nemoguće je da strana ugovornica, dok su joj oružane snage angažirane u aktivnim neprijateljstvima oružanog sukoba van njene teritorije, može priuštiti proceduralnu zaštitu iz člana 5. neprijateljskim borcima koje je zatočila kao ratne zarobljenike ili osobe koje su pod sumnjom da su neprijateljski borci koje drži dok se ne utvrdi da li potpadaju pod taj status. Pored toga, u mjeri u kojoj se ovo pitanje razmatra u ovom predmetu, isto načelo se moralo primjenjivati u odnosu na pritvaranje civila kada je to bilo “apsolutno neophodno” iz sigurnosnih razloga, u skladu sa Četvrtom ženevskom konvencijom (vidi stav 33. gore). U ovom predmetu, kako je Tarek Hassan uhapšen i prvobitno zatočen kao osoba koja je pod sumnjom da je borac, član 5. se zamjenjuje međunarodnim humanitarnim pravom kao lex specialis, ili mijenja na način da inkorporira ili dozvoli hvatanje i zatočenje stvarnih boraca ili osoba koje su pod sumnjom da su borci u skladu sa Trećom i/ili Četvrtom ženevskom konvencijom, tako da Ujedinjeno Kraljevstvo nije prekršilo pravila u odnosu na hapšenje i zatvaranje Tareka Hassana.
89. Alternativno, ako Sud utvrdi da se član 5. primjenjuje i da se ne zamjenjuje ni modificira u situacijama oružanog sukoba, Vlada smatra da se lista dopustivih razloga lišavanja slobode iz člana 5., stav 1. mora tumačiti na način da uzima u obzir primjenjivi lex specialis te da je s njim usklađena, odnosno sa međunarodnim humanitarnim pravom. Držanje ratnih zarobljenika u skladu sa Trećom ženevskom konvencijom i zatočenje civila u skladu sa Četvrtom ženevskom konvencijom mora biti zakonita kategorija zatvaranja osoba prema članu 5., stavu 1.; svakako spada u “zakonito lišavanje slobode” iz člana 5., stav 1.(c). U ovom posebnom kontekstu, koncept “krivičnog djela” iz te odredbe može se ispravno tumačiti na način da obuhvata učešće kao neprijateljski borac i/ili osoba koja je sporna po sigurnost sile koja je drži u značenju člana 42. Četvrte ženevske konvencije. Ključno pitanje za svrhe člana 5., stava 1. bilo bi da li je zatvaranje Tareka Hassana bilo “zakonito lišavanje slobode” u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba; Vlada se izjasnila da očigledno jeste. Britanske snage su pronašle Tareka Hassana kao “naoružanu osobu”, imao je automatsku pušku AK-47 i nalazio se na krovu kuće koja je pripadala generalu armije Al-Quds i u kojoj je pronađeno vatreno oružje, kao i obavještajni materijal. Uhapšen je kao osoba koja je pod sumnjom da je borac, a britanske snage su imale zakonito pravo prema međunarodnom humanitarnom pravu da ga uhapse i liše slobode dok se njegov status konačno ne utvrdi.
90. Vlada je prepoznala da može doći do složenih pitanja u smislu primjenjivosti člana 15. u odnosu na predmet kakav je ovaj. U dosljednosti sa praksom svih drugih strana ugovornica koje su bile uključene u ovakve operacije, Ujedinjeno Kraljevstvo nije uložilo derogaciju; nije bilo potrebe da to čini, jer je Konvencija mogla obuhvatiti i obuhvatala je lišavanje slobode u takvim slučajevima, uzevši u obzir lex specialis, međunarodno humanitarno pravo. Uključivanje člana 15. u Konvenciju nije ni na jedan način ukazivalo na to da će se u vrijeme rata ili javnih opasnosti koje prijete opstanku nacije, obaveze iz Konvencije u svakom trenutku tumačiti na istovjetan način kao u doba mira. Svaki argument da se, osim ukoliko postoji derogacija u skladu sa članom 15., član 5. treba tumačiti i primjenjivati bez obzira na kontekst i detaljna pravila međunarodnog humanitarnog prava kojima se regulira lišavanje slobode osoba koje su pod sumnjom da su borci, podrazumijevao bi rizik umanjenja zaštite dostupne borcima ili civilima (ustvari, uzrokovanjem derogacija dotičnih država). To bi također bilo nekonzistentno sa naizgled univerzalnom praksom države u smislu lišavanja slobode i stvarnih boraca i osoba koje su pod sumnjom da su borci u međunarodnim oružanim sukobima, kao i sa jurisprudencijom Suda i Međunarodnog suda pravde, koji su jasno predstavili da je primjena međunarodnog humanitarnog prava kao lex specialis opće načelo, a ne ono koje ovisi o tome da li je uložena derogacija u odnosu na važeći ugovor o ljudskim pravima.
(c) Treća strana
91. U izjašnjenju treće strane koje je u ovom predmetu dostavljeno, Centar za ljudska prava Univerziteta u Essexu naglasio je da se, kako je Sud zaključio u svojoj sudskoj praksi, Konvencija treba tumačiti u skladu sa ostalim pravilima javnog međunarodnog prava čiji je i sama dio. Takvo načelo je poželjno i neophodno da bi se izbjeglo da se države suočavaju sa nepomirljivim pravnim obavezama i kontraverznim rezultatima. Ovo je naročito važno u odnosu na režim lišavanja slobode koji je primjenjiv u međunarodnim oružanim sukobima jer je taj režim specifično kreiran za dotičnu situaciju i jer su Treća i Četvrta ženevska konvencija naišle na univerzalnu ratifikaciju. Postoji jedna rečenica u presudi Suda u predmetu Al-Jedda protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 27021/08, stav 107, ECHR 2011, koja bi se mogla čitati na način da sugerira da Sud uzima u obzir samo međunarodno humanitarno pravo kada ono nameće obavezu, a ne kada odobrava tok ponašanja, odnosno u kojoj je navedeno da: “... Sud ne nalazi da je utvrđeno da međunarodno humanitarno pravo nameće obavezu okupirajućoj sili da koristi neograničeno interniranje bez suđenja”. Međutim, mišljenje je treće strane da se činilo, u kontekstu presude, da sud nije razmatrao međunarodno humanitarno pravo samo po sebi već kao izvor mogućih pravila koja bi se mogla učitati u rezoluciju Vijeća sigurnosti. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je mogla odabrati da se pozove na međunarodno humanitarno pravo kao na nezavisnu osnovu za lišavanje slobode, ali je umjesto toga odabrala da se isključivo osloni na rezoluciju Vijeća sigurnosti. Citirana rečenica iz presude Al-Jedda nije ukazivala na to da bi Sud uzeo u obzir međunarodno humanitarno pravo samo kada ono nameće obavezu državama.
92. Treća strana je naglasila da su, kao i mnoge druge oblasti međunarodnog prava koje su razvijane kao sveobuhvatni režimi za određene oblasti djelovanja, pravo oružanog sukoba i međunarodno humanitarno pravo (dalje u tekstu “međunarodno humanitarno pravo”) razvili svoju vlastitu internu koherentnost i razumijevanje. Ključna temeljna pretpostavka bila je da ovo pravo predstavlja ravnotežu između vojne neophodnosti i humanitarnih aspekata. To je značilo da se ne može pozivati na vojnu neophodnost van pravila ugovora, koji i sam uzima u obzir vojne hitne okolnosti. Drugo temeljno načelo bilo je da je ova oblast prava utemeljena ne na pravima, već obavezama strana u sukobu. Treće, pravila primjenjiva na pojedinca zavisila su od njegovog statusa kao člana grupe, na primjer statusa borca ili civila. Četvrto, iako se često vršilo pozivanje na “načela” međunarodnog humanitarnog prava, sama načela nisu bila pravila; pravila se nalaze u odredbama ugovora koje predstavljaju artikulaciju tih načela u zakonski obvezujućem obliku. Jasno je, stoga, da je unutrašnja koherentnost međunarodnog humanitarnog prava značajno drugačija od one prava ljudskih prava.
93. U odnosima između različitih oblasti međunarodnog prava, odnos između međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava ljudskih prava nije jedini koji je problematičan, ali je privukao najviše pažnje. Zbog izričitih termina u određenim ugovorima o ljudskim pravima, oni su se nastavljali primjenjivati i u situacijama “rata ili drugih javnih opasnosti”, dok su se pravila međunarodnih oružanih sukoba primjenjivala svaki put kada bi došlo do sukoba između dvije ili više država, uključujući i kada jedna država okupira dio ili cijelu teritoriju druge. To je značilo da se određeni ugovori o ljudskim pravima i dalje primjenjuju, moguće na izmijenjen način, u okolnostima u kojima je također primjenjivo pravo oružanih sukoba. Međunarodni sud pravde bavio se ovim odnosom u tri navrata (vidi stavove 35.-37. gore). Određeni elementi su jasno proizišli iz ove sudske prakse. Prvo, primjenjivost međunarodnog humanitarnog prava ne zamjenjuje jurisdikciju tijela za ljudska prava. To je rezultat zaključka da se pravo ljudskih prava primjenjuje u svim okolnostima. Drugo, kada se primjenjuje međunarodno humanitarno pravo, tijelo za ljudska prava ima dva izbora. Ili mora primjenjivati pravo ljudskih prava kroz prizmu međunarodnog humanitarnog prava ili mora spojiti pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo. To je bilo jedino moguće tumačenje određenih pitanja koja spadaju u domen oba korpusa pravila, dok se ostala reguliraju međunarodnim humanitarnim pravom. Pozivanje na lex specialis nije bilo korisno, čime se može objasniti činjenica da se Međunarodni sud pravde nije na njega pozvao ni u presudi Congo (vidi stav 37. gore). Upotreba ovog pojma više je služila usložnjavaju rasprave nego njenom razjašnjavanju.
94. Međunarodni sud pravde pružio je očito kontradiktorne smjernice po pitanje potrebe za derogacijom prije nego se država može osloniti na međunarodno humanitarno pravo. Ako je uopće osnova za korištenje međunarodnog humanitarnog prava to da tijela za ljudska prava trebaju uzeti u obzir ostale oblasti međunarodnog prava, može se smatrati da to ukazuje na njegovu upotrebu bez obzira na to da li je država derogirala ili ne i da li se pozvala na međunarodno humanitarno pravo ili ne. S druge strane, kada država nije uradila ni jedno ni drugo, tijelo za ljudska prava može poželjeti da se pozove na primjenjivost međunarodnog humanitarnog prava, dok time govori da je ta država odabrala da joj se sudi prema višem standardu prava ljudskih prava za doba mira, iako takav pristup rizikuje da ispadne nepovezan sa stvarnošću. Kada država nije derogirala, ali se oslonila na međunarodno humanitarno pravo, otvorena je prema tijelu za ljudska prava da uzme u obzir međunarodno humanitarno pravo ili da insistira da je jedini način modificiranja međunarodnih obaveza ljudskih prava putem derogacije.
95. Kada govorimo o uzajamnom djelovanju ova dva režima, ne postoji jedinstveno primjenjivo pravilo. Svaka situacija vjerovatno zahtijeva elemente iz oba korpusa prava u zajedničkom djelovanju, ali ravnoteža i uzajamni efekti variraju. Prema tome, mogu postojati situacije, poput lišavanja ratnih zarobljenika slobode, u kojima kombinacija kriterija vodi ka zaključku da međunarodno humanitarno pravo nosi više težine, a utvrđivanje povreda ljudskih prava koje se odnose na pitanja poput osnova za lišavanje slobode i njenog revidiranja zasniva se na relevantnim pravilima međunarodnog humanitarnog prava. Ipak, čak i u takvim kontekstima, pravo ljudskih prava ne bi bilo apsolutno podređeno međunarodnom humanitarnom pravu. Na primjer, ako se radi o navodima o zlostavljanju, pravo ljudskih prava se i dalje koristi u utvrđivanju pitanja kao što su specifičnosti radnji koje su činile povredu. Iz perspektive tijela za ljudska prava, bilo bi poželjno koristiti pravo ljudskih prava kao prvi korak u utvrđivanju pitanja koja je potrebno riješiti, na primjer, periodičnost pregleda zakonitosti zatočeništva, pristup informacijama o razlozima zatočeništva, pravna pomoć pred mehanizmom provjere. Drugi korak bi bio napraviti kontekstualnu analizu koristeći i međunarodno humanitarno pravo i pravo ljudskih prava, u svjetlu okolnosti dotičnog predmeta. Pod uslovom da tijelo za ljudska prava svoju analizu predstavi uz dovoljno korehentnosti i jasnoće, odluke koje nastanu mogle bi pružiti smjernice i državama i oružanim snagama koje čekaju buduće akcije. Ne treba posebno napominjati da pristupi i rezultat moraju biti primjenjivi u praksi u situacijama oružanog sukoba.
2. Ocjena suda
(a) Opća načela koja se primjenjuju
96. Član 5., stav 1. Konvencije propisuje opće pravilo da “[s]vako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti” i da “[n]iko ne smije biti lišen slobode” osim u jednoj od okolnosti propisanih u podstavovima (a) do (f).
97. Davno je utvrđeno da lista osnova za dopustivo lišavanje slobode iz člana 5., stav 1. ne uključuje interniranje ili preventivno lišavanje slobode kada ne postoji namjera podnošenja krivične prijave u razumnom roku (vidi Lawless protiv Irske (br. 3), 1. juli 1961., stavovi 13. i 14., serija A br. 3; Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 18. januar 1978., stav 196., serija A br. 25; Guzzardi protiv Italije, 6. novembar 1980., stav 102., serija A br. 39; Jėčius protiv Litvanije, br. 34578/97, stavovi 47.-52., ECHR 2000-IX; i Al‑Jedda, citirana gore, stav 100.). Nadalje, Sud smatra da postoje značajne razlike u kontekstu i svrsi hapšenja tokom mira i hapšenja borca u toku oružanog sukoba. Ne smatra da je lišavanje slobode pod ovlastima datim Trećom i Četvrtom ženevskom konvencijom usklađeno sa bilo kojom od kategorija propisanom u podstavovima (a) do (f). Iako se član 5., stav 1.(c) može na prvi pogled činiti najvažnijom odredbom, treba postojati korelacija između sigurnosnog interniranja i sumnje da je neko počinio krivično djelo ili da postoji rizik da će počiniti krivično djelo. Kada govorimo o borcima koji su zatočeni kao ratni zarobljenici, jer je ovo kategorija osoba koje uživaju privilegiju boraca, kojom im se dozvoljava da učestvuju u neprijateljstvima bez nastanka krivičnih sankcija, ne bi bilo primjereno da Sud smatra da ova vrsta lišavanja slobode potpada pod djelokrug člana 5., stav 1(c).
98. Pored toga, prema članu 5., stav 2. zahtijeva se da se svaki zatvorenik bez odlaganja informira o razlozima hapšenja, a članom 5., stavom 4. se zahtijeva da svaki zatvorenik ima pravo pokrenuti postupak pred sudom za razmatranje, u kratkom roku, zakonitosti lišavanja slobode. Član 15. Konvencije navodi da “[u] doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije” strana ugovornica može poduzeti mjere odstupanja od određenih obaveza iz Konvencije, uključujući i član 5. U ovom predmetu, Ujedinjeno Kraljevstvo nije ustanovilo derogaciju prema članu 15. nijedne od svojih obaveza iz člana 5.
99. Ovo je prvi predmet u kojem je tužena država tražila od Suda da ne primijeni njene obaveze iz člana 5. ili da ih na neki drugi način tumači u svjetlu ovlasti lišavanja slobode koje su joj dostupne prema međunarodnom humanitarnom pravu. Posebice, u predmetu Al-Jedda, citiranom gore, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije tvrdila da je član 5. modificiran ili zamijenjen ovlastima lišavanja slobode propisanim Trećom i Četvrtom ženevskom konvencijom. Umjesto toga, tvrdili su da je Ujedinjeno Kraljevstvo pod obavezom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija da internira podnositelja predstavke i da je, zbog člana 103. Povelje Ujedinjenih nacija, ova obaveza imala primat nad obavezama Ujedinjenog Kraljevstva prema Konvenciji. Vladin je argument bio da je obaveza interniranja podnositelja predstavke proizišla iz teksta Rezolucije 1546 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i njenih priloženih pisama i iz činjenice da je Rezolucija imala efekat održavanja obaveza koje su nametnute okupirajućim silama prema međunarodnom humanitarnom pravu, posebice članu 43. Haških propisa (vidi Al-Jedda, citirana gore, § 107.). Sud je utvrdio da takva obaveza ne proizlazi. Samo je pred Komisijom, u predmetu Kipar protiv Turske, br. 6780/74 i 6950/75, Izvještaj Komisije od 10. jula 1976., tom 1, postavljeno pitanje slično ovome, odnosno da li je kompatibilno sa obavezama iz člana 5 Konvencije lišiti slobode osobe u skladu sa Trećom i Četvrtom ženevskom konvencijom u nedostatku valjane derogacije iz člana 15. Konvencije. Komisija je u svom izvještaju odbila da ispita moguće povrede člana 5. u odnosu na zatvorenike kojima je dodijeljen status ratnih zarobljenika i uzela je u obzir činjenicu da su i Kipar i Turska strane potpisnice Treće ženevske konvencije (vidi stav 313. Izvještaja). Sud do sada nije imao priliku revidirati pristup Komisije i sam utvrđivati ovakvo pitanje.
100. Početna tačka za ispitivanje Suda mora biti njegova stalna praksa tumačenja Konvencije u svjetlu pravila propisanih Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora od 23. maja 1969. (vidi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975., serija A br. 18, stav 29., i mnoge kasnije predmete). Član 31. Bečke konvencije, koji sadrži “opće pravilo tumačenja” (vidi stav 34. gore), u stavu 3. navodi da će se uzeti u obzir, zajedno sa kontekstom, (a) svaki naknadni sporazum između strana koji se odnosi na tumačenje međunarodnog ugovora ili primjenu njegovih odredbi; (b) svaka naknadna praksa u primjeni međunarodnog ugovora kojom se uspostavlja dogovor između strana u pogledu njegovog tumačenja; i (c) sva relevantna pravila međunarodnog prava koja su primjenjiva na odnos između strana.
101. Ne postoji naknadni dogovor između visokih strana ugovornica po pitanju tumačenja člana 5. u situacijama međunarodnog oružanog sukoba. Međutim, u odnosu na kriterij propisan u članu 31., stavu 3. (b) Bečke konvencije (vidi stav 34. gore), Sud je prethodno naveo da se konzistentna praksa visokih strana ugovornica koja je uslijedila nakon njihove ratifikacije Konvencije može uzeti kao uspostava dogovora ne samo u odnosu na tumačenje, već i u odnosu na modificiranje teksta Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. juli 1989., stavovi 102.-103., serija A br. 161 i Al-Saadoon i Mufdhi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 61498/08, stav 120., ECHR 2010). Praksa visokih strana ugovornica je da se ne derogiraju obaveze iz člana 5. da bi se osobe lišavale slobode na temelju Treće i Četvrte ženevske konvencije tokom međunarodnih oružanih sukoba. Kako je Sud naveo u predmetu Banković i drugi protiv Belgije i drugih (odluka) [GC], br. 52207/99, stav 62., ECHR 2001‑XII, iako je od ratifikacije Konvencije postojao niz vojnih misija koje su uključivale strane ugovornice koje djeluju van svoje teritorije, nijedna država nije nikada uložila derogaciju u skladu sa članom 15. Konvencije u odnosu na te aktivnosti. Derogacije koje su podnošenje u vezi sa članom 5. odnosile su se na dodatne ovlasti lišavanja slobode za koje su države tvrdile da su se pokazale neophodnim kao rezultat unutrašnjih sukoba ili terorističkih prijetnji strani ugovornici (vidi, na primjer, Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 26. maj 1993., serija A br. 258‑B; Aksoy protiv Turske, 18. decembar 1996., Izvještaji o presudama i odlukama 1996-VI; i A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 3455/05, ECHR 2009.; vidi također stavove 40.-41. gore). Nadalje, čini se da je praksa nepodnošenja derogacija prema članu 15. Konvencije u odnosu na lišavanje slobode prema Trećoj i Četvrtoj ženevskoj konvenciji tokom međunarodnih oružanih sukoba odražena u praksi država u odnosu na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Na sličan način, iako su mnoge države internirale osobe u skladu sa ovlastima Treće i Četvrte ženevske konvencije u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba nakon ratificiranja Pakta, nijedna država nije izričito uložila derogaciju prema članu 4. Pakta u vezi sa takvim lišavanjem slobode (vidi stav 42. gore), čak ni nakon savjetodavnih mišljenja i presuda koje su gore navedene, gdje je Međunarodni sud pravde jasno izrekao da se obaveze država prema međunarodnim instrumentima ljudskih prava i dalje primjenjuju u situacijama međunarodnog oružanog sukoba (vidi stavove 35.-37. gore).
102. Osvrćući se na kriterij sadržan u članu 31., stav 3.(c) Bečke konvencije (vidi stav 34. gore), Sud je jasno naveo u više navrata da se Konvencija mora tumačiti u skladu sa drugim pravilima međunarodnog prava čiji je i ona dio (vidi stav 77. gore). Ovo se u istoj mjeri odnosi i na međunarodno humanitarno pravo Četiri ženevske konvencije iz 1949. godine imale su namjeru umanjiti strahote rata, izrađene su paralelno sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i uživaju univerzalnu ratifikaciju. Odredbe Treće i Četvrte ženevske konvencije koje se odnose na interniranje, i koje su predmet ove predstavke, izrađene su sa ciljem zaštite zarobljenih boraca i civila koji predstavljaju prijetnju po sigurnost. Sud je već zaključio da se član 2. Konvencije treba “tumačiti do mjere do koje je to moguće u svjetlu općih načela međunarodnog prava, uključujući i pravila međunarodnog humanitarnog prava koje ima nezamjenjivu i univerzalno prihvaćenu ulogu u smanjivanju svireposti i nečovječnosti oružanog sukoba” (vidi Varnava i drugi protiv Turske [GC], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stav 185, ECHR 2009.), i smatra da se te opservacije jednako primjenjuju na član 5. Nadalje, Međunarodni sud pravde je zaključio da zaštita koju nude konvencije o ljudskim pravima ona koju nudi međunarodno humanitarno pravo koegzistiraju u situacijama oružanog sukoba (vidi stavove 35.-37. gore). U svojoj presudi Oružana dejstva na teritoriji Konga, Međunarodni sud pravde je primijetio, pozivajući se na svoje savjetodavno mišljenje koje se odnosilo na Pravne posljedice izgradnje zida na okupiranoj palestinskoj teritoriji, da “[š]to se tiče odnosa između međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava, postoje tri moguće situacije: neka prava mogu biti isključivo stvar međunarodnog humanitarnog prava; druga mogu biti isključivo stvar prava ljudskih prava; a neka pak mogu biti stvar obje ove grane međunarodnog prava” (vidi stavove 36 i 37 gore). Sud mora nastojati tumačiti i primjenjivati Konvenciju na način koji je konzistentan sa okvirom međunarodnog prava kako ga je razgraničio Međunarodni sud pravde.
103. U svjetlu gore navedenih razmatranja, Sud prihvata Vladin argument da nepostojanje formalne derogacije prema članu 15. ne sprječava Sud da uzme u obzir kontekst i odredbe međunarodnog humanitarnog prava pri tumačenju i primjeni člana 5. u ovom predmetu.
104. Ipak, u skladu sa sudskom praksom Međunarodnog suda pravde, Sud smatra da se, čak i u situacijama međunarodnog oružanog sukoba sukoba, zaštita iz Konvencije i dalje primjenjuju, iako se tumači u odnosu na odredbe međunarodnog humanitarnog prava. Zbog koegzistencije zaštita koje pružaju međunarodno humanitarno pravo i Konvencija u doba oružanog sukoba, osnove za dozvoljeno lišavanje slobode propisane u podstavovima (a) do (f) te odredbe trebaju se prilagoditi, do mjere do koje je to moguće, situacijama zarobljavanja ratnih zarobljenika i zatvaranja civila koji predstavljaju rizik po sigurnost u skladu sa Trećom i Četvrtom ženevskom konvencijom. Sud je svjestan činjenice da interniranje u doba mira ne potpada pod shemu lišavanja slobode koju propisuje član 5. Konvencije bez vršenja ovlasti derogacije u skladu sa članom 15. (vidi stav 97. gore). Samo u slučajevima međunarodnog oružanog sukoba, kada zarobljavanje ratnih zarobljenika i lišavanje slobode civila koji predstavljaju prijetnju po sigurnost čine prihvatljive odlike međunarodnog humanitarnog prava, član 5. se može tumačiti na način da dozvoljava vršenje tako široko postavljenih ovlasti.
105. Kao što je slučaj sa osnovama dozvoljenog lišavanja slobode koje su već propisane tim podstavovima, lišavanje slobode u skladu sa ovlastima prema međunarodnom humanitarnom pravu mora biti “zakonito” da bi se spriječilo kršenje člana 5., stava 1. To znači da lišavanje slobode mora biti usklađeno sa pravilima međunarodnog humanitarnog prava i, što je najvažnije, mora biti u skladu sa temeljnom svrhom člana 5., stava 1., a to je da zaštiti pojedinca od proizvoljnosti (vidi, na primjer, Kurt protiv Turske, 25. maj 1998., stav 122., Izvještaji o presudama i odlukama 1998‑III; El-Masri, citirana gore, stav 230.; vidi također Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 13229/03, stavovi 67-74, ECHR 2008, i predmete u njoj citirane).
106. Što se tiče proceduralnih zaštita, Sud smatra da, u odnosu na lišavanje slobode koje se dešava tokom međunarodnog oružanog sukoba, član 5., stavovi 2. i 4. također moraju biti tumačeni na način koji u obzir uzima kontekst i važeća pravila međunarodnog humanitarnog prava. Članovi 43. i 78. Četvrte ženevske konvencije navode da će interniranje “biti predmet povremenih ponovnih ispitivanja, po mogućnosti svakih šest mjeseci, o čemu će se starati nadležno tijelo”. Iako možda nije praktično tokom međunarodnog oružanog sukoba, da zakonitost lišavanje slobode utvrđuje nezavisni “sud” u smislu koji se općenito zahtijeva prema članu 5., stavu 4. (vidi, u ovom drugom kontekstu, Reinprecht protiv Austrije, br. 67175/01, stav 31., ECHR 2005‑XII), ipak, ukoliko strana ugovornica želi ispoštovati obaveze iz člana 5., stava 4. u ovom kontekstu, “nadležno tijelo” treba pružiti dostatnu garanciju nepristrasnosti i pravičnog postupka za zaštitu od proizvoljnosti. Nadalje, prvi pregled se treba desiti nedugo nakon lišavanja slobode osobe, uz naknadne preglede u čestim intervalima, da bi se osiguralo da svaka osoba koja ne potpada pod jednu od kategorija koje podliježu interniranju prema međunarodnom humanitarnom pravu bude oslobođena bez nepotrebnog odlaganja. Iako se pored toga podnositelj predstavke oslanja na član 5., stav 3., Sud smatra da ova odredba nije primjenjiva u ovom predmetu jer Tarek Hassan nije lišen slobode u skladu sa odredbama stava 1.(c) člana 5.
107. Konačno, iako Sud, zbog razloga koji su gore objašnjeni, smatra da je neophodno da se uloži formalna derogacija, odredbe člana 5. će se tumačiti i primjenjivati u svjetlu relevantnih odredbi međunarodnog humanitarnog prava samo kada to tužena država konkretno traži. Nije zadatak Suda da pretpostavlja da država namjerava modificirati obaveze koje je preuzela ratifikacijom Konvencije u nedostatku javne indikacije u tom smislu.
(b) Primjena ovih načela na činjenice u predmetu
108. Početna tačka Suda je da zamijeti da su tokom dotičnog perioda u Iraku, sve uključene strane bile visoke strane ugovornice četiri Ženevske konvencije koje se primjenjuju u situacijama međunarodnog oružanog sukoba i djelomične ili potpune okupacije teritorije jedne visoke strane ugovornice (vidi član 2., zajednički svim ženevskim konvencijama, naveden u stavu 33. ove presude). Stoga je jasno da se četiri Ženevske konvencije primjenjuju bez obzira da li se situacija u jugoistočnom Iraku krajem aprila i početkom maja karakterizira kao okupacija ili aktivni međunarodni oružani sukob.
109. Sud se poziva na nalaze činjenica koje je utvrdio nakon analize svih dostupnih dokaza (vidi stavove 47.-57. ove presude). Posebice, zaključuje da su britanske trupe našle Tareka Hassana naoružanog na krovu kuće svoga brata u kojoj je pronađeno drugo oružje i dokumenti od vojne obavještajne vrijednosti (vidi stavove 51.-54. gore). Sud smatra da su, u ovakvim okolnostima, organi Ujedinjenog Kraljevstva imali razloga da vjeruju da je on možda osoba koja bi mogla biti lišena slobode kao ratni zarobljenik ili čije je interniranje neophodno zbog imperativnih razloga sigurnosti, gdje su obje osnove legitimne za hapšenje i lišavanje slobode (vidi članove 4.A i 21. Treće ženevske konvencije i članove 42. i 78. Četvrte ženevske konvencije, svi navedeni u stavu 33. ove presude). Gotovo odmah nakon njegovog prijema u Kamp Bucca, Tarek Hassan je podvrgnut procesu provjere u formi dva razgovora koje su obavili vojni obavještajni oficiri Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, što je dovelo do toga da je određen za oslobađanje jer je utvrđeno da je civil koji ne predstavlja prijetnju po sigurnost (vidi stavove 21.-24. ove presude). Sud je također utvrdio da dokazi ukazuju na to da je on fizički pušten iz Kampa nedugo nakon toga (vidi stavove 55.-56. ove presude).
110. Imajući ovo na umu, čini se da je hapšenje i zatvaranje Tareka Hassana bilo u skladu sa ovlastima koje je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo prema Trećoj i Četvrtoj ženevskoj konvenciji te da nije bilo samovoljno. Nadalje, uzimajući u obzir da je određen za oslobađanja i da je fizički pušten u roku od nekoliko dana od njegovog dolaska u Kamp, nije neophodno da Sud razmatra da li je proces provjere predstavljao dovoljnu zaštitu od samovoljnog lišavanja slobode. Konačno, čini se iz konteksta i pitanja koja su postavljena Tareku Hassanu tokom dva spomenuta razgovora provjere da mu je bio poznat razlog zbog kojeg je lišen slobode.
111. Slijedi iz gore navedene analize da sud nije utvrdio povredu člana 5., stavova 1., 2., 3. ili 4. u okolnostima ovog predmeta.
IZ OVIH RAZLOGA, SUD,
1. Proglašava, jednoglasno, nedopustivim prigovore prema članovima 2. i 3. Konvencije;
2. Presuđuje, jednoglasno, da je brat podnositelj predstavke bio pod nadležnošću Ujedinjenog Kraljevstva od vremena njegovog hapšenja do njegovog oslobađanja iz autobusa koji ga je odvezao iz Kampa Bucca;
3. Proglašava, jednoglasno, dopustivim prigovore prema članu 5., stavovima 1., 2., 3. i 4. Konvencije;
4. Presuđuje, sa trinaest glasova za i četiri protiv, da nije došlo do povrede člana 5., stavova 1., 2., 3. ili 4. Konvencije.
Presuda je sastavljena na engleskom i francuskom jeziku i objavljena na javnom ročištu u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu 16. septembra 2014. godine, u skladu sa Pravilom 77., stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.
Michael O’Boyle Dean Spielmann
Zamjenik registraraPredsjednik
U skladu sa članom 45., stav 2. Konvencije i pravilom 74., stav 2. Poslovnika Suda, u prilogu ove presude dostavlja se izdvojeno mišljenje sudije Spano, kojem se pridružuju sudije Nicolaou, Bianku i Kalaydjieva.
D.S.
M.O’B.
Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali ih sadrži presuda na engleskom i/ili francuskom jeziku, kao službenim jezicima, te se mogu pročitati u bazi podataka o sudskoj praksi Suda, HUDOC.
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prijevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust Fund-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud i Sud nije odgovoran za njegovu kvalitetu. Prevod se može preuzeti iz HUDOC baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava () ili iz bilo koje druge baze podataka sa kojom je Sud podijelio. Prevod se može umnožavati u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da se navede puni naziv predmeta, zajedno sa naznakon autorskih prava i referencom na Human Rights Trust Fund. Ukoliko se bilo koji dio ovog prevoda namjerava koristiti u komercijalne svrhe, kontaktirajte publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court not does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2015.
Les langues officielles del la Cour européene de droits de l’homme sont le français at l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund.). Elle ne lie pas la Cour et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européene des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à la quelle HUDOC l’acommuniquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciare our les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la préssente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy