© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog prijevoda dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this translation has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier cette traduction a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
PRESUDA HORNSBY PROTIV GRČKE (zahtjev br. 18357/91)
...........
POSTUPAK
1.Predmet je Sudu proslijedila Europska komisija za ljudska prava ("Komisija") dana 11. prosinca 1995. godine, unutar tromjesečnog roka predviđenog člankom 32., stavkom 1. i člankom 47. Konvencije (čl. 32., st. 1., čl. 47.). Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 18357/91) protiv Helenske Republike koji je 7. siječnja 1990. godine dvoje britanskih državljana, g. David Hornsby i gđa Ada Ann Hornsby, podnijelo Komisiji na temelju članka 25. (čl. 25.). Podnositelji zahtjeva, koji su tijekom postupka pred Komisijom bili označeni inicijalima, naknadno su pristali da se otkrije njihov identitet.
Komisija se u zahtjevu pozvala na članke 44. i 48. (čl. 44., čl. 48.) i na izjavu kojom je Grčka priznala obvezatnu nadležnost Suda (članak 46.) (čl. 46.) Predmet tog zahtjeva bio je ishoditi odluku o tome ukazuje li činjenično stanje predmeta na povredu obveza tužene države iz članka 6., stavka 1. Konvencije.
2.U odgovoru na upit postavljen na temelju pravila 33., stavka 3. (d) Poslovnika Suda A, podnositelji zahtjeva su izjavili da ne žele sudjelovati u postupku. Britanska Vlada koju je tajnik obavijestio o njenom pravu stupiti u postupak (članak 48. (b) Konvencije i pravilo 33., stavak 3. (b)) (čl. 48., točka b) nije izrazila namjeru to učiniti.
3.U vijeće koje je trebalo konstituirati ušli su ex officio g. N. Valticos, izabrani sudac grčkog državljanstva (članak 43. Konvencije) (čl. 43.) i g. R. Bernhardt, potpredsjednik Suda (pravilo 21., stavak 4. (b)). Dana 29. rujna 1995. godine, predsjednik Suda, g. R. Ryssdal je, u nazočnosti tajnika, ždrijebom odabrao imena sedmorice ostalih članova, a to su g. F. Gölcüklü, g. L.-E. Pettiti, g. A. Spielman, g. J.M. Morenilla, Sir John Freeland, g. L. Wildhaber i g. D. Gotchev (članak 43. in fine Konvencije i pravilo 21., stavak 5.) (čl. 43.).
4.U svojstvu predsjednika vijeća, a posredstvom tajnika (pravilo 21., stavak 6.), g. Bernhardt se sa zastupnikom grčke Vlade ("Vlada") i izaslanikom Komisije savjetovao o organizaciji postupka (pravilo 37., stavak 1. i pravilo 38.). U odgovoru na potom izdan nalog tajnik je Vladino očitovanje primio dana 13. lipnja 1996. godine, a zahtjeve podnositelja zahtjeva na temelju članka 50. (čl. 50.) dana 12. kolovoza.
5.U skladu s odlukom predsjednika, rasprava koja je bila otvorena za javnost održana je u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu dana 24. rujna 1996. godine. Sud je prethodno održao pripremni sastanak.
.......
PRAVO
.......
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE
38.Podnositelji zahtjeva su ustvrdili da je time što su upravne vlasti odbile postupiti prema presudama Vrhovnog upravnog suda od 9. i 10. svibnja 1989. godine povrijeđeno njihovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu njihovih građanskih prava. Oni su se pozvali na članak 6., stavak 1. Konvencije koji propisuje:
"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, jasno i u razumnom roku ispita njegov slučaj."
39.Vlada nije porekla da se postupak pred Vrhovnim upravnim sudom ticao građanskih prava podnositelja zahtjeva u smislu članka 6. Vlada je tvrdila kako je Vrhovni upravni sud o tim pravima odlučio u potpunosti poštujući zahtjeve iz tog članka, te kako je donio dvije presude u korist podnositelja zahtjeva, čiji sadržaj upravne vlasti nisu osporavale.
Vlada je, međutim, smatrala kako prigovor podnositelja zahtjeva ne potpada u domašaj članka 6., koji jamči poštenost "suđenja" u doslovnom smislu te riječi, to jest samo u postupku koji se vodi pred sudbenom vlašću. Podnošenjem dvaju zahtjeva od strane podnositelja zahtjeva dana 8. kolovoza 1989. godine te propuštanjem upravnih vlasti da odgovore (vidi stavak 15. ove presude) nije stvoren novi "spor" (contestation u francuskom tekstu) o njihovim građanskim pravima. Odugovlačenje upravnih vlasti da postupe prema naprijed navedenim presudama Vrhovnog upravnog suda pitanje je koje je potpuno različito od sudske odluke o postojanju tih prava. Ovrha presuda Vrhovnog upravnog suda spada u domenu javnog prava, i to posebno u odnose između sudskih i upravnih vlasti, ali ni pod kojim se okolnostima ne može smatrati da ona potpada u domašaj članka 6. Takav se zaključak ne može izvući ni iz formulacije tog članka, a niti iz namjera onih koji su izrađivali nacrt teksta Konvencije.
Na kraju, Vlada je osporila analogiju između predmeta Van de Hurk protiv Nizozemske (presuda od 19. travnja 1994. godine, Serija A br. 288.) i predmeta Hornsby, koju je Komisija iznijela u svom izviješću. U prvom je slučaju pravilno vršenje sudbene vlasti obezvrijedila (zakonska) ovlast Krune da djelomično ili potpuno liši presudu njenog učinka. U ovom pak predmetu upravne su vlasti nezakonito propustile postupiti prema pravomoćnoj sudskoj odluci, i njih se moglo prisiliti da to učine putem bilo kojeg od brojnih pravnih lijekova koje pruža grčki pravni sustav.
40.Sud ponavlja da, prema njegovoj utvrđenoj sudskoj praksi, članak 6. stavak 1. svakome osigurava pravo da pred sud ili tribunal iznese svaki zahtjev vezan za svoja građanska prava i obveze. Ovaj članak na taj način utjelovljuje “pravo na sud”, a pravo na pristup, to jest, pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima, predstavlja jedan vid tog prava (vidi presudu u predmetu Philis protiv Grčke od 27. kolovoza 1991. godine, Serija A br. 209., str. 20., stavak 59.). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno kad bi domaći pravni sustav dopustio da pravomoćne, obvezujuće sudske odluke ostanu neoperativne na štetu jedne stranke. Bilo bi nezamislivo kad bi članak 6., stavak 1. iscrpno opisivao procesna jamstva koja se pružaju strankama u sporu, to jest, postupak koji je pošten, javan i brz, a da pritom ne štiti provedbu sudskih odluka. Tumačiti članak 6. na način kao da se tiče isključivo pristupa sudu i vođenja postupka vjerojatno bi dovelo do situacija koje nisu u skladu s načelom vladavine prava, koju su se države ugovornice obvezale poštivati prilikom ratificiranja Konvencije (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. veljače 1975. godine, Serija A br. 18., str. 16-18, stavci 34.-36.). U svrhu članka 6., ovrha presude koju je donio bilo koji sud treba se stoga smatrati sastavnim dijelom "suđenja". Osim toga, Sud je ovo načelo već prihvatio u predmetima koji su se odnosili na duljinu postupka (vidi najnovije presude u predmetima Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije od 26. rujna 1996. godine, Reports of Judgements and Decisions, 1996-IV, str. 1383-1384, stavci 20.-24., odnosno str. 1410-1411, stavci 16.-20.).
41.Naprijed navedena načela od još su veće važnosti u kontekstu upravnog postupka koji se odnosi na spor čiji je ishod presudan za građanska prava stranke u sporu. Podnošenjem zahtjeva za sudsko preispitivanje najvišem upravnom sudu u državi, stranka u sporu ne traži samo poništenje pobijane odluke, već također i prije svega otklanjanje njenih učinaka. Djelotvorna zaštita stranke u tom postupku i ponovna uspostava zakonitosti pretpostavlja obvezu upravnih vlasti da postupe prema presudi tog suda. Sud u vezi s time primjećuje da upravne vlasti predstavljaju jedan element države koji podliježe vladavini prava i njihovi se interesi, sukladno tome, podudaraju s potrebom pravilnog vršenja sudbene vlasti. Kad upravne vlasti odbiju ili propuste postupiti u skladu s time, pa čak i kad s tim odugovlače, jamstva iz članka 6. koje uživa stranka u sporu tijekom sudske faze postupka lišena su svrhe.
42.Sud primjećuje kako je slijedom presude Suda Europskih zajednica (vidi stavak 9. ove presude) Vrhovni upravni sud ukinuo dvije odluke kojima je ravnatelj za srednjoškolsko obrazovanje (Director of Secondary Education) odbio, isključivo na temelju njihovog državljanstva, podnositeljima zahtjeva izdati odobrenje koje su tražili (vidi stavke 7.-8. i 13. ove presude). Na temelju tih presuda, podnositelji zahtjeva su tada mogli ustvrditi kako imaju pravo na ispunjenje svojih zahtjeva. Kad su ih ponovno podnijeli 8. kolovoza 1989. godine (vidi stavak 15. ove presude) samo su podsjetili upravne vlasti na njihovu obvezu da donesu odluku koja je u skladu s pravnim pravilima zbog čijeg su kršenja pobijane odluke ukinute. Unatoč tome, vlasti nisu odgovorile do 20. listopada 1994. godine (vidi stavak 22. ove presude). Doduše, podnositelji zahtjeva mogli su još podnijeti zahtjev za sudsko preispitivanje ovog podrazumijevanog odbijanja na temelju članaka 45. i 46. Predsjedničke uredbe br. 18/1989 (vidi stavak 27. ove presude), ali u okolnostima predmeta Sud smatra da nisu mogli razumno očekivati da bi im taj pravni lijek donio rezultat koji su tražili (vidi stavak 37. ove presude).
43. Sud shvaća brigu nacionalnih vlasti, nakon naprijed navedenih presuda Vrhovnog upravnog suda, za uređivanje osnivanja i rada privatnih škola (frontistiria) na način koji je u skladu s međunarodnim obvezama zemlje, a koji je istovremeno sračunat da osigura kvalitetu nastave. Osim toga, ispravno je i prikladno da vlasti imaju na raspolaganju razumno vrijeme kako bi odabrale najprikladniji način provedbe dotičnih presuda.
44.Međutim, od 15. ožujka 1988. godine kad je Sud Europskih zajednica donio presudu (vidi stavak 9. ove presude), a u svakom slučaju od 9. i 10. svibnja 1989. godine kad je Vrhovni upravni sud donio odluku o predmetu podnositelja zahtjeva (vidi stavak 13. ove presude) pa do donošenja Predsjedničke uredbe br. 211/1994 dana 10. kolovoza 1994. godine, važeće grčko zakonodavstvo nije predviđalo nikakve uvjete za državljane država članica Europske zajednice koji žele osnovati privatnu školu u Grčkoj, osim uvjeta nametnutog i grčkim državljanima, to jest, posjedovanja sveučilišne diplome, a koji su podnositelji zahtjeva ispunili (vidi stavke 6. i 29. ove presude).
Nadalje, ne čini se da su podnositelji zahtjeva odustali od svog cilja otvaranja privatne škole. Kad su se 3. srpnja 1992. godine obratili Upravnom sudu u Rodosu, tražili su naknadu ne samo za štetu koju su navodno pretrpjeli, već i za štetu koju će nastaviti trpjeti sve do dana kad im upravne vlasti budu izdale traženo odobrenje (vidi stavak 19. ove presude).
45.Time što više od pet godina nisu poduzele potrebne mjere radi postupanja prema pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj odluci u ovom predmetu, grčke su vlasti odredbe članka 6. stavka 1. Konvencije lišile svakog korisnog učinka.
Prema tome, došlo je po povrede tog članka.
.......
Full & Egal Universal Law Academy