© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund) i kao takav ne obvezuje Sud. Za više informacija vidjeti detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obavještajna bilješka o praksi Suda br. 157
Studeni 2012.
Hristozov i drugi protiv Bugarske - 47039/11 i 358/12
Presuda 13.11.2012. [Četvrti odjel]
Članak 8.
Pozitivne obveze
Članak 8 st. 1.
Poštivanje privatnog života
Uskraćivanje odobrenja za korištenje eksperimentalnog lijeka u svrhu liječenja: nema povrede
Članak 2.
Pozitivne odredbe
Članak 2. st. 2.
Pravo na život
Uskraćivanje odobrenja za korištenje eksperimentalnog lijeka u svrhu liječenja: nema povrede
Članak 3.
Pozitivne obveze
Uskraćivanje odobrenja za korištenje eksperimentalnog lijeka u svrhu liječenja: nema povrede
Činjenice – Desetero podnositelja zahtjeva, bolesnika oboljelih od raka, žalilo se da im je onemogućeno korištenje eksperimentalnog lijeka koji nije bio uvršten na listu lijekova. Nakon što isprobali brojne konvencionalne metode liječenja raka, podnositelje zahtjeva privatna je klinika upoznala s mogućnošću korištenja eksperimentalnog lijeka koji je predmet istraživanja u Kanadi, a koji je besplatan. Od Vlade je zatražena dozvola za odobrenje korištenja lijeka. Domaći zakon propisivao je da se dozvola može izdati isključivo ako je predmetni lijek uvršten na listu dozvoljenih lijekova u drugoj državi. Iako se u više zemalja predmetni lijek upotrebljavao iz "milosrdnih" razloga, isti nigdje nije bio uvršten na listu službenih lijekova. Slijedom toga, zahtjev za izdavanje dozvole je odbijen.
Pravo – Članak 8.: Članak 8. primjenjuje se kako bi se utvrdilo do koje je mjere država ovlaštena koristiti svoje ovlasti kako bi zaštitila ljude od posljedica vlastitog ponašanja, obzirom se radi o pitanjima osobne autonomije i kvalitete života, čak i kada te ovlasti predstavljaju opasnost za zdravlje ili život. Pitanje je utvrditi da li je postojala pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini, s obzirom na mogućnost slobodne procjene države.
Interes podnositelja zahtjeva opisan je kao "sloboda odabira neispitane metode liječenja koja može biti rizična, a koju su podnositelji i njihovi liječnici ocijenili prikladnim imajući u vidu okolnosti slučaja, u svrhu pokušaja spašavanja života". Suprotstavljeni interes javnosti bio je trostruk: prvo, zaštita pacijenata od rizika neodobrenog liječenja; drugo, osiguranje zakonodavnog okvira koji bi spriječio zlouporabu korištenja neodobrenih lijekova; treće, osigurati da istraživanje lijekova ne bude ugroženo, primjerice, smanjenim sudjelovanjem pacijenata u kliničkim ispitivanjima.
Sud primjećuje da pitanjima zdravstvene politike općenito potpadaju pod slobodu procjene države ugovornice. Iako su države članice naklonjene trendu korištenja neodobrenih lijekova, ne postoji nikakav konsenzus o načinu na koji će taj trend bit reguliran, odnosno ne postoji nikakav propis koji regulira to pitanje.
S obzirom na navedeno, Sud je zaključio da ravnoteža osigurana domaćim propisima, bez obzira što možda postoji pravednija ravnoteža, ne premašuje slobodu procjene države.
Zaključak: nema povrede (četiri glasa prema tri).
Članak 2. st. 1.: Sud je uzeo u obzir da bugarsko zakonodavstvo sadrži propise koji reguliraju korištenje lijekova koji se ne nalaze na službenoj listi u slučajevima gdje konvencionalni oblici liječenja nisu dostatni. Sud smatra kako ne postoji pozitivna obveza na temelju članka 2. kojim se određuje stvaranje posebnih zakonskih okvira s tim u svezi.
Zaključak: nema povrede (pet glasova prema dva).
Članak 3.: Patnje prouzrokovane bolešću mogu biti obuhvaćene člankom 3. ukoliko su one prouzročene liječenjem za koje može odgovarati nadležno državno tijelo. Međutim, granica u takvim situacijama je visoka obzirom da navodna povreda proizlazi iz bolesti, a ne postupanja nadležnih tijela vlasti. U tom slučaju, tužba se ne temelji na neadekvatnom liječenju, već na uskraćivanju potencijalno spasonosnog liječenja čiji rizici i učinkovitost još uvijek nisu u cijelosti ispitani. Sud nije mogao prihvatiti da se takvo uskraćivanje može okarakterizirati kao nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Iako je odbijanje izdavanja dozvole možda izazvalo podnositeljima zahtjeva duševne patnje, ono nema dostatnu razinu ozbiljnosti da bi potpalo pod domašaj članka 3.
Zaključak: nema povrede (pet glasova prema dva).
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak, sastavljen od strane Tajništva, ne vezuje Sud.
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Europskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund). Ovaj prijevod ne obvezuje Sud niti je isti odgovoran za njegovu kvalitetu. Prijevod se može preuzeti iz HUDOC baze podataka sudske prakse Europskog suda za ljudska prava () ili iz bilo koje druge baze podataka s kojom ga je Sud podijelio. Prijevod se može umnožavati u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da se navede puni naziv predmeta, zajedno s naznakom autorskih prava i referencom na Zakladu za ljudska prava. Ukoliko se bilo koji dio ovog prijevoda namjerava koristiti u komercijalne svrhe, molimo kontaktirajte publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy