© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su vam potrebne dodatne informacije, pogledajte naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 179
Novembar 2014. godine
Jaloud protiv Nizozemske [VV] - 47708/08
Presuda od 20.11.2014 [VV]
Član 1.
Jurisdikcija država
Teritorijalna jurisdikcija u vezi sa smrću iračkog državljanina kojeg je navodno ubio nizozemski vojnik, član Snaga za stabilizaciju u Iraku
Član 2.
Pozitivne obaveze
Član 2-1
Djelotvorna istraga
Neprovođenje djelotvorne istrage o navodnom smrtnom otvaranju vatre nizozemskih snaga na kontrolnom punktu za vozila u južnom Iraku: povreda
Činjenice – Od jula 2003. godine do marta 2005. godine, nizozemske trupe, organizirane u bataljonima, su bile u sastavu Snaga za stabilizaciju u Iraku (Stabilisation Force in Iraq (SFIR)). One su bile stacionirane u jugoistočnom Iraku kao dio Multinacionalne divizije Jugoistok (MND-JI), koja je bila pod komandom jednog oficira oružanih snaga Velike Britanije. Učestvovanje nizozemskih snaga u MND-JI je bilo regulirano Memorandumom o razumijevanju između Velike Britanije i Kraljevine Nizozemske, a Ratna pravila su bila aneks uz taj memorandum. Oba dokumenta su bila klasificirana kao povjerljiva.
Podnositelj predstavke je otac jedniog iračkog državljanina koji je poginuo u aprilu 2004. godine usljed rana uzrokovanih mecima koje je zadobio kada je na automobil, u kojem se nalazio kao putnik, otvorena vatra nakon što je prošao kontrolni punkt u brzini. Kontrolni punkt su u to vrijeme držali članovi Iračkog korpusa za civilnu odbranu (IKCO), kojima se pridružila jedna patrola nizozemskih vojnika koji su stigli na lice mjesta nakon što je na kontrolni punkt otvorena vatra iz jednog drugog vozila nekoliko minuta prije incidenta u kojem je ubijen sin podnositelja predstavke. Jedan od nizozemskih vojnika je priznao da je više puta otvorio vatru na automobil u kojem je putovao sin podnositelja predstavke, ali je tvrdio da je to učinio u samoodbrani, vjerujući da se našao pod vatrom koja je otvorena iz vozila. Nakon istrage koju je poduzela Kraljevska vojna policija (ogranak nizozemskih oružanih snaga), vojni tužitelj je zaključio da je sin podnositelja predstavke vjerovatno pogođen iračkim metkom te da je nizozemski vojnik djelovao u samoodbrani. Dakle, on je odlučio da okonča istragu. Tu odluku je potvrdio Vojni odjel Apelacionog suda, koji je zaključio da je vojnik reagirao na otvaranje vatre iz vlastitih radova, pogrešno misleći da je vatra otvorena iz vozila, da je on, imajući u vidu te okolnosti, djelovao u granicama primljenih uputa, te da je odluka da se on krivično ne progoni opravdana.
U svojoj predstavci Evropskom sudu, podnositelj predstavke se žalio na povredu člana 2. Konvencije zbog toga što istraga nije bila dovoljno neovisna i djelotvorna. Dana 9. jula 2013. godine, Vijeće Suda je odlučilo da ustupi nadležnost Velikom vijeću.
Pravo – član 1 (jurisdikcija): Vlada je uložila preliminarni prigovor da žalbeni navodi ne potpadaju pod teritorijalnu jurisdikciju Nizozemske budući da tu ovlast vrše drugi: ili Sjedinjene Države ili Ujedinjeno Kraljevstvo kao određene “okupacione vlasti” na osnovu Rezolucije 1483 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, ili samo Ujedinjeno Kraljevstvo, kao “vodeća nacija” na jugoistoku Iraka koja ima komandu nad nizozemskim kontigentom SFIR-a.
Odbijajući taj argument, Sud je istakao da činjenica, da neka država ugovornica izvršava neku odluku ili nalog koji je izdala neka strana država, nije po sebi dovoljna da oslobodi državu ugovornicu njenih obaveza na osnovu Konvencije. Nizozemska nije bila oslobođena “jurisdikcije” prostom činjenicom da je prihvatila da bude pod operativnom kontrolom komandujućeg oficira Ujedinjenog Kraljevstva. Premda su snage koje ne pripadaju “vodećim nacijama” primale naloge od stranih komandanata na dnevnoj osnovi, definiranje osnovne politike –uključujući, u granicama odobrenim u okviru Ratnih pravila uz relevantni Memorandum o razumijevanju, izradu drugačijih pravila o korištenju sile – je ostalo u domenu pojedinih država koje su opskrbljivale snage. Nizozemska je preuzela odgovornost za pružanje sigurnosti u području gdje su njene trupe bile stacionirane, izuzevši druge države učesnice, te je tamo zadržala punu komandu nad svojim kontigentom. Nije relevantna ni činjenica da je kontrolni punkt gdje se desila pucnjava formalno držalo osoblje IKCO-a jer je IKCO bio pod nadzorom i ovlašću oficira koalicionih snaga. Prema tome, nizozemske trupe nisu bile na raspolaganju nekoj stranoj vlasti ili pod isključivim vodstvom ili kontrolom neke druge države.
Fatalna pucnjava se desila na kontrolnom punktu koji je držalo osoblje pod komandom i direktnim nadzorom nizozemskog vojnog oficira, koji je uspostavljen u okviru obavljanja misije SFIR-a koja je predviđena na osnovu Rezolucije 1483 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Dakle, ona se desila pod “jurisdikcijom” Nizozemske.
Zaključak: preliminarni prigovor odbijen (jednoglasno).
Član 2 (proceduralni aspekt): Sud nije prihvatio navod podnositelja predstavke da istraga nije bila dovoljno neovisna. Nisu postojali dokazi da je činjenica, da je jedinica Kraljevske vojne policije, koja je poduzela prvobitnu istragu, dijelila kvartove s vojnim osobljem koje je navodno odgovorno za smrt, ugrozila po sebi njenu neovisnost do te mjere da je izmijenila kvalitet istrage. Ni činjenica da se javni tužitelj u velikoj mjeri pozvao na izvještaje Kraljevske vojne policije ne pokreće to pitanje zbog toga što se javni tužitelji neizostavno oslanjaju na policiju da bi dobili informacije i podršku. U vezi s vojnim oficirom koji je učestvovao kao sudija u Vojnom vijeću Apelacionog suda koje je potvrdilo odluku o neprovođenju krivičnog gonjenja protiv nizozemskog vojnog oficira koji je pucao na automobil, Sud je istakao da su se u sastavu Vojnog vijeća nalazila dva civilna člana Apelacionog suda i jedan vojni član. Vojni član je bio viši oficir koji je imao kvalifikacije sa to sudijsko mjesto, on nije podlijegao vojnoj vlasti i disciplini, te su se ista pravila funkcionalne neovinosti i nepristrasnosti primjenjivala na njega, kao i na civilne sudije. Dakle, Vojno vijeće je pružilo dovoljne garancije neovisnosti u smislu člana 2.
Međutim, u pogledu djelotvornosti istrage, Sud je ustanovio da je ona bila obilježena nizom nedostataka. Ono što je značajno je da se Vojno vijeće Apelacionog suda ograničilo na zaključak da je oficir koji je otvorio vatru djelovao u samoodbrani, reagirajući greškom na vatru koja je došla iz njegovih vlastitih redova s druge strane puta, a da nije razmotrilo izvjesne aspekte koji su relevantni za pitanje proporcionalnosti pribjegavanja sili, a naročito da li je ispaljeno više metaka nego što je bilo potrebno te da li je pucnjava prestala čim je situacija to dozvolila. Dokumenti koji sadrže potencijalno relevantne informacije za ta pitnja nisu bili na raspolaganju Vojnom vijeću u to vrijeme. Tako zapisnik o izjavama osoblja IKCO-a koje je čuvalo kontrolni punkt u vrijeme pucnjave i spisak imena osoblja IKCO-a koje je pucalo iz svog oružja nisu priloženi spisu.
Osim toga, oficir koji je otvorio vatru je ispitan tek šest sati nakon pucnjave. Iako ne postoji dokaz da se radi o manipulaciji, činjenica da odgovarajući koraci nisu poduzeti da bi se smanjio rizik od njegovog tajnog dogovaranja s drugim svjedocima je predstavljala jedan drugi nedostatak. U vezi s autopsijom, ona je obavljena bez prisustva bilo kakve nizozemske kvalificirane odgovorne osobe. Nalaz patologa je bio ekstremno kratak, nedostajali su mu detalji te nije sadržavao nikakve fotografije. Konačno, fragmenti metala koji su identificirani kao fragmenti metka koji su izvađeni iz tijela – potencijalno važni materijalni dokazi – nisu sačuvani ni ispitani u odgovarajućim uvjetima te su potom nestali pod nepoznatim okolnostima.
Ukratko, istraga o okolnostima u vezi sa smrću nije zadovoljila standarde koji proizilaze iz člana 2. zbog toga što dokumenti koji su sadržavali važne informacije nisu bili na raspolaganju ni sudskim vlastima, a ni podnositelju predstavke; nikakve mjere opreza nisu poduzete da bi se onemogućilo da se oficir koji je otvorio vatru tajno dogovora s drugim svjedocima prije nego što je bio ispitan; nije poduzeto ništa da bi se obavila autopsija pod uvjetima dostojnim istrage o mogućoj krivičnoj odgovornosti jednog državnog agenta, a izvještaj o autopsiji je bio neadekvatan; konačno, važni materijalni dokazi su zagubljeni pod nepoznatim okolnostima. Ne može se reći da su ti propusti bili neizbježni, čak i u posebno teškim uvjetima koji su vladali u Iraku u relevantno vrijeme.
Zaključak: povreda (jednoglasno).
Član 41: 25.000 EUR po osnovu nematerijalne štete.
(Vidi također: Al-Skeini i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], 55721/07, od 7. jula 2011, Informatiovna naznaka 143; Hassan protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], 29750/09, od 16. septembra 2014, Informativna naznaka 177; i Presjek vanteritorijalne jurisdikcije država članica Konvencije).
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy