© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su vam potrebne dodatne informacije, pogledajte naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 167
Oktobar 2013. godine
Janowiec i ostali protiv Rusije [VV] - 55508/07 i 29520/09
Presuda od 21.10.2013 [VV]
Član 3.
Neljudsko postupanje
Pozitivne obaveze
Navodni izostanak adekvatnog izvještavanja o sudbini poljskih zatvorenika koje je pogubila sovjetska tajna policija u Katinju 1940. godine: nema povrede
Član 35.
Član 35-3
Ratione temporis
Vremenska nadležnost Suda u pogledu smrtnih slučajeva koji su se desili 58 godina prije nego što je Konvencija stupila na snagu u tuženoj državi: prethodni prigovor usvojen
Član 38.
Član 38-1-a
Obaveza da se obezbijede potrebne olakšice
Odbijanje pozivanjem na nacionalnu sigurnost da se obezbijedi kopija odluke domaćih sudova o obustavi krivične istrage o Katinjskom masakru: nepovinovanje članu 38
Činjenice – Podnositelji predstavki su srodnici poljskih oficira i zvaničnika koji su bili pritvoreni u sovjetskim kampovima ili zatvorima nakon invazije Crvene armije na Republiku Poljsku u septembru 1939. godine i koje je kasnije pogubila sovjetska tajna policija bez suđenja zajedno sa više od 21 000 drugih osoba u aprilu i maju 1940. Žrtve su bile pokopane u masovnoj grobnici u Katinjskoj šumi. Istraga o masovnim ubistvima je pokrenuta 1990. godine, ali je obustavljena 2004. godine. Tekst odluke o obustavi istrage je ostao tajan na dan presude Evropskog suda te podnositeljima predstavki nije omogućen pristup odluci. Ruski sudovi su svaki put odbili njihove uzastopne zahtjeve da im se omogući pristup toj odluci te da se skine oznaka tajnosti za odluke. Ruske vlasti su također odbile da dostave kopiju odluke Evropskom sudu uz obrazloženje da dokument nije od krucijalne važnosti za predmet podnositelja predstavki te da im domaće pravo onemogućava da otkriju tajne informacije.
Presudom od 16. aprila 2012. godine (vidi, Informativna naznaka broj 151), Vijeće Suda je odlučilo, sa četiri glasa naspram tri glasa, da se Vlada nije povinovala članu 38. Konvencije budući da nije dostavila kopiju odluke o obustavljanju istrage, ali da ono nema vremensku nadležnost da ispita meritum žalbenog navoda podnositelja predstavki o kršenju obaveze Vlade da provede djelotvornu istragu o smrtnim slučajevima. Sa pet glasova naspram dva glasa, Vijeće je ustanovilo kršenje člana 3. u pogledu deset podnositelja predstavki zbog patnje uzrokovane kontinuranim ignoriranjem koje su pokazale ruske vlasti u vezi s njihovom situacijom.
Pravo – Član 2 (proceduralni aspekt): Sud je podsjetio da je njegova vremenska nadležnost da preispita da li je država poštovala svoju proceduralnu obavezu iz člana 2, koji je obavezuje da provede djelotvornu istragu o navodnom nezakonitom ubijanju državnih zvaničnika, nije neograničena ako su se smrtni slučajevi desili prije nego što je Konvencije stupila na snagu u pogledu te države. U takvim slučajevima, Sud ima jurisdikciju samo u pogledu proceduralnih akata ili propusta koji su se desili nakon datuma stupnja na snagu Konvencije te pod uvjetom da je postojala “stvarna veza” između smrtnog slučaja kao događaja-okidača i stupanja snagu Konvencije. Da bi se ustanovila “stvarna veza”, vrijeme koje proteklo između smrtnog slučaja i stupanja na snagu Konvencije mora biti relativno kratko te je veći dio istrage morao biti ili trebao biti proveden nakon datuma stupanja na snagu Konvencije. U tu svrhu, relativno kratak period podrazumijeva period od ne više od deset godina.
Imajući u vidu dokazni materijal, mora se pretpostavljati da su srodnike podnositelja predstavki pogubile sovjetske vlasti 1940. godine. Međutim, Rusija je ratificirala Konvenciju u maju 1998. godine, dakle otprilike pedeset osam godina kasnije. Taj period ne samo da je mnogo duži od perioda koji su bili okidač proceduralne obaveze na osnovu člana 2. u svim prethodnim predmetima Suda nego je i predug u apsolutnom smislu da bi se ustanovila stvarna veza između smrtnih slučajeva i stupanja na snagu Konvencije u Rusiji. Dalje, premda je istraga o masovnim grobnicama bila samo formalno okončana 2004. godine, dakle šest godina nakon što je Konvencija stupila na snagu u pogledu Rusije, bilo je nemoguće ustanoviti, na osnovu informacija raspoloživih u spisu te podnesaka stranaka u postupku, bilo kakve stvarne istražne radnje nakon datuma stupanja na snagu. Sud nije mogao prihvatiti da se ponovno ispitivanje dokaza, odstupanje od prethodnih zaključaka ili odluka o tajnosti istražnog materijala, mogu smatrati “važnim dijelom istrage” potrebnim da bi se ustanovila “stvarna veza” u smislu člana 2. Nijedan relevantan dokaz ni važna informacija nisu otkriveni u periodu koji je uslijedio nakon tog datuma. Prema tome, nijedan kriterij koji bi omogućio da se ustanovi postojanje “stvarne veze” nije zadovoljen.
Ipak, kao što je Sud istakao u svojoj presudi Šilih protiv Slovenije, mogu postojati izvanredne situacije koje ne zadovoljavaju standard “stvarne veze”, ali u kojima potreba da se obezbijedi stvarna i djelotvorna zaštita garancija i implicitnih vrijednosti iz Konvencije predstavlja dovoljan osnov da bi se priznalo postojanje veze. Da bi se ustanovila potrebna veza u takvim slučajevima, događaj okidač bi morao imati dimenziju koja je šira od običnog krivičnog djela te bi morao predstavljati negiranje samih osnova Konvencije. Neki zločini prema međunarodnom pravu, kao što su ratni zločini, genocid ili zločin protiv čovječnosti, su obuhvaćeni tom kategorijom. Međutim, klauzula o takozvanim “vrijednostima Konvencije” se ne može primijeniti na događaje koji su se desili prije usvajanja Konvencije, tj. 4. novembra 1950. godine, jer je tek tada Konvencija počela egzistirati kao međunarodni ugovor o zaštiti ljudskih prava. Ugovorna strana se ne može smatrati odgovornom na osnovu Konvencije za neprovođenje istrage čak i o najtežim zločinima prema međunarodnom pravu ako su oni prethodili Konvenciji. U tom pogledu, postoji fundamentalna razlika između države koja ima mogućnost da procesuira teška krivična djela na osnovu međunarodnog prava, kada to okolnosti dozvoljavaju, i države koja ima obavezu da to uradi na osnovu Konvencije. Događaji koji su mogli stvorili obavezu da se provede istraga na osnovu člana 2. su se desili početkom 1940. godine, dakle više od deset godina prije usvajanja Konvencije. Prema tome, ne postoji nijedan element koji bi bio takve prirode da omogućava formiranje mosta između daleke prošlosti i nedavne prošlosti, koja se odnosi na period nakon stupanja na snagu Konvencije, te Sud nema nadležnost da ispita žalbeni navod predočen na osnovu člana 2.
Zaključak: usvojen prethodni prigovor (trinaest glasova naspram četiri glasa).
Član 3: Sud je prihvatao u svojoj sudskoj praksi da patnja članova porodice neke “nestale osobe”, koji su morali dugo živjeti između nade i očaja, može opravdati konstatiranje kršenja člana 3. zbog posebno neosjetljivog stava vlasti prema njihovim zahtjevima za dobijanje informacija. Međutim, u predmetu podnositelja predstavki, nadležnost Suda se proteže samo na period koji je počeo 5. maja 1998. godine, kao datuma stupanja na snagu Konvencije u pogledu Rusije. Od tog datuma, nije postojala više nikakva nesigurnost u pogledu sudbine poljskih ratnih zatvorenika. Iako nisu otkrivena sva tijela, njihovu smrt su javno priznale sovjetske i ruske vlasti te je ona postala ustanovljena istorijska činjenica. Nužno je zaključiti da se ono što je prvobitno mogao biti predmet “nestanaka” mora smatrati predmetom “potvrđenih smrti”. Budući da u predmetu podnositelja predstavki nije bilo onih posebnih okolnosti koje su vodile Sud konstataciji o odvojenoj povredi člana 3. u predmetima “potvrđenih smrti” (na primjer, biti direktni svjedok patnje žrtve), njihova patnja nije dosegla dimenziju i karakter koji su odvojeni od emotivne boli koja se smatra neizbježnom za srodnike žrtava teških povreda ljudskih prava.
Zaključak: nema povrede (dvanaest glasova naspram pet glasova).
Član 38: Vlada se nije povinovala zahtjevu Suda za dostavljanje kopije odluke o obustavljanju istrage o Katinju, koja je donesena u septembru 2004. godine, uz obrazloženje da su domaće vlasti klasificirale odluku kao krajnje povjerljiv dokument te da je Vladi zabranjeno da priopćava tajne dokumente međunarodnim organizacijama usljed izostanka garancija u pogledu povjerljivosti.
Sud podsjeća da čak i kada se radi o pitanju od nacionalne sigurnosti, principi zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu iziskuju da mjere koje zadiru u osnovna ljudska prava moraju biti podvrgnute nekom obliku kontradiktornog postupka pred neovisnim organom koji ima nadležnost da ispita obrazloženje odluke i relevantne dokaze, inače bi vlasti države mogle proizvoljno zadirati u prava zaštićena Konvencijom.
U ovom predmetu, domaći sudovi nisu svrsishodno ispitali tvrdnju izvršnih organa da bi informacije koje sadrži odluka o obustavljanju istrage trebale ostati povjerljive više od sedamdeset godina nakon događaja. Oni su ograničili opseg ispitivanja na davanje odgovora na pitanje da li je odluka o povjerljivosti informacija donesena u okviru upravne nadležnosti relevantnih vlasti te nisu proveli neovisno preispitivanje pitanja da li zaključak, da bi skidanje oznake tajnosti predstavljalo opasnost po nacionalnu sigurnost, ima opravdan činjenični osnov. Oni nisu suštinski ispitali argument da odluka, budući da je njom okončana istraga o jednoj od najtežih povreda ljudskih prava počinjenih po nalogu najviših instanci, nije u stvari bila djelotvorne prirode prema domaćem pravu. Niti su uspostavili ravnotežu između, s jedne strane, navedene potrebe da se zaštite informacije i, s druge strane, javnog interesa u transparentnoj istrazi i privatnog interesa srodnika žrtava u otkrivanju okolnosti njihovih smrti. Imajući u vidu ograničen opseg domaćeg sudskog preispitivanja odluke o povjeljivosti podataka, Sud nije mogao prihvatiti tvrdnju da bi dostavljanje kopije odluke iz 2004. godine da se obustavi istraga moglo ugroziti nacionalnu sigurnost Rusije.
Sud je također naglasio da su se imperativi legitimne nacionalne sigurnosti mogli zadovoljiti u postupku pred Sudom putem adekvatnih proceduralnih mehanizama, uključujući ograničen pristup predmetnom dokumentu na osnovu pravila 33. Pravila Suda i, in extremis, održavanje nejavne rasprave. Međutim, Vlada nije tražila primjenu takvih mjera.
Zaključak: nepovinovanje članu 38 (jednoglasno)
Član 41: Zahtjevi za naknadu štete odbijeni budući da je nepovinovanje članu 38. Konvencije proceduralno pitanje koje ne iziskuje dodjelu pravičnog zadovoljenja.
(Vidi, Šilih protiv Slovenije [VV], 71463/01, od 9. aprila 2009, Informativna naznaka broj 118)
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy