© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 170
Januar 2014. godine
Jones i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva - 34356/06 i 40528/06
Presuda 14.1.2014 [Odjeljenje IV]
Član 6.
Krivični postupak
Član 6-1
Pristup sudu
Odluka da se ne dozvoli ispitivanje građanske tužbe koja se odnosi na navode o mučenju zbog imuniteta na koji se pozvala tužena država (Kraljevina Saudijska Arabija) i njeni zvaničnici: nema povrede
Činjenice – Podnositelji predstavki su naveli da su bili podvrgnuti mučenju za vrijeme pritvora u Kraljevini Sudijskoj Arabiji. Prvi podnositelj predstavke (gosp. Jones) je nakon toka pokrenuo građanski postupak pred engleskim Visoki sudom (High Court) protiv Kraljevine Saudijske Arabije, saudijskog Ministarstva unutrašnjih poslova i jednog zvaničnika. Ostala trojica podnositelja predstavki su pokrenuli postupke protiv četiri osobe: dva policajca, zamjenika upravnika zatvora i saudijskog ministra unutrašnjih poslova. High Court je donio odluku da sva tri branjenika imaju imunitet na osnovu Zakona o državnom imunitetu iz 1978. godine te nije dozvoilio podnositeljima predstavki da pokrenu postupak u drugoj državi. Po apelaciji, Apelacioni sud je napravio razliku između imuniteta ratione personae (koji se primjenjuje na državu, šefa države koji vrši dužnost i diplomate) i imuniteta ratione materiae (koji se primjenjuje obične zvaničnike, bivše šefove države i bivše diplomate) On je potvrdio odluku koju je donio High Court u pogledu Kraljevstva i Ministarstva, ali je dozvolio podnositeljima predstavki da podnesu apelaciju u dijelu koji se odnosi na pojedinačne branjenike. Pitanje je potom proslijeđeno Domu lordova, koji se složio sa High Courtom da svi branjenici uživaju imunitet, čak i u slučaju optužbi za mučenje. U svojoj predstavici Evropskom sudu, podnositelji predstavki su se žalili na povredu prava na pristup sudu.
Pravo – Član 6. stav 1: Mjere koje poduzme država, koje odražavaju generalno priznata pravila javnog međunarodnog prava o državnom imunitetu, ne mogu se u principu smatrati mjerama koje nameću disproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu kako to predviđa član 6. stav 1. U svojoj presudi iz 2001. godine u predmetu Al-Adsani, Sud je zaključio da nije ustanovljeno da je prihvaćeno međunarodnim pravom da se države ne mogu pozivati na imunitet u okviru građanskih postupaka za naknadu štete zbog djela mučenja počinjenih izvan države sudišta. Pri definiranju relevantnog kriterija u pogledu člana 6. stav 1. u toj presudi, Sud je djelovao u skladu sa svojom obavezom uzimanja u obzir relevantnih pravila i principa međunarodnog prava i tumačenja Konvencije, koliko je moguće u skladu s ostalim pravilima međunarodnog prava, čiji je ona integralni dio. Prema tome, on je smatrao da je u ovom predmetu potrebno slijediti pristup koji je predočilo Veliko vijeće u predmetu Al-Adsani.
(a) Primjena tih principa na žalbene navode usmjerene protiv Kraljevine Saudijske Arabije – Sud je istakao da je jasno ustanovljeno u presudi od 3. februara 2012. godine Međunarodnog suda pravde u predmetu Njemačka protiv Italije – koju treba smatrati autoritetom u pogledu sadržaja običajnog međunarodnog prava – da do danas nijedan ius congens izuzetak od imuniteta države nije još uvijek iskristaliziran. Prema tome, ne može se reći da je primjena odredbi iz 1978. godine od strane engleskih sudova, pri prihvatanjau zahtjeva Saudijske Arabije za imunitet iz 2006. godine, dovela do neopravdanog ograničenja prava podnostelja predstavki na sud.
Zaključak: nema povrede (šest glasova naspram jednog glasa).
(b) Primjena tih principa na žalbene navode protiv državnih zvaničnika – Sva četvorica podnositelja predstavki su se žalili da nisu mogli pokrenuti građanske postupke protiv imenovanih državnih zvaničnika. Sud je morao ispitati da li je odbijanje da se dozvoli da podnositelji predstavki predoče svoje žalbene navode bilo skladu sa članom 6. stav 1. Konvencije, primjenjujući generalni pristup definiran u presudi Al-Adsani. Imunitet primijenjen na predmete protiv državnih zvaničnika ostaje “državni” imunitet: država se poziva na njega i država može odustati od njega. Kada je namjera dodjeljivanja imuniteta ratione materiae zvaničnicima, kao što je to slučaj u ovom predmetu, u skladu s međunarodnim pravom o državnom imunitetu, tada je cilj ograničenja prava na pristup sudu, kao što je to slučaj kada se imunitet dodjeljuje samoj državi, legitiman. Budući da se mjere, koje odražavaju generalno priznata pravila javnog međunarodnog prava o državnom imunitetu, u principu ne mogu smatrati mjerama kojima se nameće disproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu, jedino pitanje za razmatranje u okviru ispitivanja žalbenog navoda podnositelja predstavki je da li je dodjeljivanje imuniteta ratione materiae državnim zvaničnicima odražavalo takva pravila. Sud je, prema tome, potom ispitao da li postoji neko generalno pravilo na osnovu javnog međunarodnog prava koje iziskuje od domaćih sudova da prihvate zahtjev Saudijske Arabije za državni imunitet u pogledu državnih zvaničnika; i, ako je to tako, da li postoje dokazi koji pokazuju postojanje nekog pravila ili izuzetka u slučaju navoda o mučenju.
(i) Postojanje generalnog pravila: Budući da neko djelo ne može počiniti sama država, nego samo pojedinci u ime države, potrebno je poći od principa da, kada se država može pozvati na imunitet, djela zvaničnika su pokrivena imunitetom ratione materiae. Inače bi uvijek bilo moguće zaobići imunitet države pokretanjem postupaka protiv imenovanih zvaničnika. Niz prethodnih slučajeva i na međunarodnom i na domaćem nivou idu u prilog prijedlogu prema kojem državni imunitet u principu nudi pojedinačnim uposlenicima ili zvaničnicima strane države zaštitu u pogledu djela poduzetih u ime države na istoj osnovi kao što štiti samu državu.
(ii) Postojanje specijalnog pravila ili izuzetka u pogledu djela mučenja: Čak i ako je službeni karakter djela prihvaćen u svrhu definiranja odgovornosti države, ta činjenica po sebi nije krucijalna za pitanje da li, na osnovu međunarodnog prava, zahtjev za imunitet države mora uvijek biti prihvaćen u pogledu samih djela. Imajući u vidu relevantno međunarodno pravo te domaću i međunarodnu jurisprudenciju, Sud smatra da postoji sve veća tendencija da se prihvati postojanje specijalnog pravila ili izuzetka u javnom međunarodnom pravu u predmetima koji se odnose na navode o mučenju koji su predočeni u građanskim stvarima protiv stranih državnih zvaničnika, ali većina dokumenata kao autoriteta pruža utisak da se pravo države na imunitet ne može zaobići podnošenjem tužbi protiv zvaničnika ili predstavnika. Dokazi ukazuju na postojanje nedavnih rasprava u vezi s razumijevanjem definicije mučenja u Konvenciji protiv mučenja, međudjelovanjem između državnog imuniteta i pravila o dodjeljivanju u Nacrtima članova o odgovornosti države i u vezi s opsegom člana 14. Konvencije protiv mučenja Ujedinjenih nacija iz 1984. godine. Međutim, državna praksa o tom pitanju je nestalna, sa dokazima koji idu i u prilog dodjeljivanja i u prilog odbijanja imuniteta ratione materiae u takvim predmetima. Najmanje dva predmeta o tom pitanju su u toku pred domaćim vrhovnim sudovima. Moglo bi se reći da međunarodno mišljenje o tom pitanju počinje da evoluira, kao što je pokazala nedavna rasprava u vezi s radom Komisije za međunarodno pravo u krivičnim stvarima. Taj rad je u toku te se može očekivati daljnji razvoj. U ovom predmetu, jasno je da je Dom lordova prostudirao u potpunosti sve relevantne argumente u prilog postojanja mogućeg izuzetka od generalnog pravila imuniteta država u vezi s navodima o počinjenom mučenju koji su predočeni u građanskim postupcima. U dugoj i sveobuhvatnoj presudi, on je zaključio da običajno međunarodno pravo ne prihvata nikakav izuzetak – u vezi s navodima o postupku koje je predstavljao mučenje – od generalnog pravila o imunitetu ratione matariae za državne zvaničnike u građanskom domenu u slučaju kada sama država uživa taj imunitet. Zaključci Doma lordova nisu ni očigledno pogrešni ni proizvoljni, nego se zasnivaju na iscrpnom pozivanju na dokumente međunarodnog prava i na ispitivanju pravnih argumenata podnositelja predstavki i presude Apelacionog suda, koji se izjasnio u korist podnositelja predstavki. Drugi domaći sudovi su ispitali detaljno zaključke Doma lordova u ovom predmetu te su smatrali da su ti zaključci krajnje ubjedljivi. Imajući u vidu te okolnosti, Sud je zaključio da je dodjeljivanje imuniteta državnim zvaničnicima u ovom predmetu odražavalo generalno priznata pravila javnog međunarodnog prava. Prema tome, primjena odredaba zakona iz 1978. godine pri dodjeljivanju imuniteta državnim zvaničnicima u građanskim predmetima podnositelja predstavki nije dovela do neopravadnog ograničenja prava podnositelja predstavke na pristup sudu. Međutim, u svjetlu trenutnog razvoja stvari u tom domenu javnog međunarodnog prava, to je pitanje koje ugovorne države trebaju presipitati.
Zaključak: nema povrede (šest glasova naspram jednog glasa).
(Vidi, Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], 35763/97, Informativna naznaka 36)
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy