© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su Vam potrebne dodatne informacije, pogledajte detaljnu naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur a la fin du présent document.
ČETVRTO ODELJENJE
PREDMET DŽONS (JONES) I DRUGI PROTIV UJEDINJENOG KRALJEVSTVA
(Predstavke br. 34356/06 i 40528/06)
PRESUDA
STRAZBUR
14. januar 2014.
PRAVOSNAŽNA
2. jun 2014.
Ova presuda je pravosnažna u skladu sa članom 44, st. 2 Konvencije ali može biti predmet redakcijskih izmena.
U predmetu Džons i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odeljenje), zasedajući u Veću u sastavu:
Ineta Ziemele, predsednica,
Paivi Hirvela (Päivi Hirvelä),
Georg Nikolau (George Nicolaou),
Ledi Bianku,
Zdravka Kalajđijeva (Kalaydjieva),
Vinsent (Vincent) A. de Gaetano,
Pol Mahouni (Paul Mahoney), sudije,
i Fransoaz Elen-Paso (Françoise Elens-Passos), sekretar odeljenja,
Nakon većanja zatvorenog za javnost, održanog 10. decembra 2013,
Izriče sledeću presudu, usvojenu tog dana:
POSTUPAK
1. Predmet je formiran na osnovu dve predstavke (br. 34356/06 i 40528/06) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske koje su podnete Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). Podnosilac prve predstavke je Ronald Grant Džons (Jones), britanski državljanin rođen 1953. Njegova predstavka je podneta 26. jula 2006. Podnosioci druge predstavke su Aleksandar Haton Džonston Mičel (Alexander Hutton Johnston Mitchell), Viljem Džejms Sampson (William James Sampson) i Lesli Voker (Leslie Walker). Oni su takođe britanski državljani a rođeni su 1955, odnosno 1959. i 1946. godine. Gospodin Sampson ima i kanadsko državljanstvo. Njihova je predstavka podneta 22. septembra 2006.
2. Gospodina Džonsa je predstavljao gospodin Dž. Cukier, advokat londonske advokatske kancelarije Kingsli Nejpli (Kingsley Napley LLP). Gospodu Mičela, Sampsona i Vokera, kojima je odobrena besplatna pravna pomoć, je predstavljala gospođa T. Alen (Allen), advokatica londonske advokatske kancelarije Bajndmans (Bindmans LLP). Ujedinjeno Kraljevstvo (u daljem tekstu: Država) je predstavljao njegov zastupnik, gospodin Dž. Grejndžer (J. Grainger), službenik Forin ofisa.
3. Podnosioci predstavki su u ovom predmetu tvrdili da je odobravanje imuniteta Kraljevini Saudijskoj Arabiji u građanskom postupku u predmetu koji je inicirao gospodin Džons i optuženim pojedincima u tom i u predmetu koji su inicirali drugi podnosioci predstavke predstavljalo nesrazmerno ometanje njihovog prava na pristup sudu, zaštićenog članom 6 Konvencije.
4. Predstavke su prosleđene Državi 15. septembra 2009. godine. Sud je takođe odlučio da istovremeno razmatra prihvatljivost i meritum predstavki (shodno članu 29, st. 1).
5. Predsednica Veća je dozvolila organizacijama Redress Trust (u daljem tekstu: REDRESS), Amnesty International, Međunarodni centar za pravnu zaštitu ljudskih prava (u daljem tekstu: INTERIGHTS) i JUSTICE da (shodno članu 36, st. 2 Konvencije i pravilu 44, st. 2 Poslovnika Suda) pisanim putem intervenišu u svojstvu treće strane (u daljem tekstu: intervenijenti). One su podnele zajedničke pisane komentare.
6. Podnosioci predstavki su zahtevali usmenu raspravu, ali je Veće 29. novembra 2011. odlučilo da u ovom predmetu ne održi raspravu.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
A. Navodi o mučenju i postupak koji je pokrenuo gospodin Džons
7. Gospodin Džons je 15. marta 2001, u vreme dok je živeo i radio u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, zadobio lakše povrede kada je bomba eksplodirala ispred jedne knjižare u Rijadu. Tvrdi da su ga saudijski agenti sledećeg dana izveli iz bolnice i nezakonito držali u pritvoru 67 dana. Tokom tog perioda ga je mučio potpukovnik Abdul Aziz. On konkretno tvrdi da je bio udaran štapom po šakama, stopalima, rukama i nogama; da je bivao šamaran i pesnicom udaran po licu; da je duže periode vremena provodio obešen za ruke; da su mu gležnjevi bili vezani lisicama; da je bio lišavan sna i da su mu davane psihoaktivne supstance.
8. Gospodin Džons se vratio u Ujedinjeno Kraljevstvo, gde je tokom lekarskog pregleda utvrđeno da njegove povrede odgovaraju njegovim navodima i dijagnostikovan mu je težak posttraumatski stresni poremećaj.
9. Gospodin Džons je 27. maja 2002. pred Višim sudom pokrenuo postupak protiv „Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Saudijske Arabije“ i potpukovnika Abdula Aziza i zahtevao odštetu, između ostalog, zbog mučenja. On je u svom odštetnom zahtevu potpukovnika Abdula Aziza nazivao službenikom ili agentom Saudijske Arabije. Zahtev je dostavljen Saudijskoj Arabiji preko njenih tadašnjih advokata, ali su oni objasnili da nisu ovlašćeni da prime tužbu protiv potpukovnika Abdula Aziza.
10. Saudijska Arabija je 12. februara 2013. podnela zahtev za odbacivanje odštetnog zahteva po osnovu imuniteta koji uživaju ona, kao i njeni službenici i agenti, i nenadležnosti engleskih sudova. Gospodin Džons je zahtevao da se dozvoli da se tužba potpukovniku Abdulu Azizu uruči na drugi način. Vanraspravni sudija Višeg suda je u presudi donetoj 30. jula 2003. utvrdio da Saudijska Arabija ima pravo na imunitet shodno članu 1, st. 1 Zakona o imunitetu država iz 1978. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1978, vidi stav 39 dole u tekstu). Takođe je utvrdio da i potpukovnik Abdul Aziz ima pravo na imunitet shodno tom Zakonu i odbio je da dozvoli uručenje zahteva na drugi način. Gospodin Džons se žalio Apelacionom sudu.
B. Navodi o mučenju i postupak koji su pokrenula gospoda Mičel, Sampson i Voker
11. Gospodin Mičel i gospodin Sampson su uhapšeni u Rijadu decembra 2000. godine. Gospodin Voker je uhapšen u tom gradu februara 2001. Sva tri podnosioca predstavke su tvrdila da su tokom lišenja slobode bili podvrgavani kontinuiranom i sistematskom mučenju, uključujući udarce po stopalima, rukama, nogama i glavi i da su bili lišavani sna. Gospodin Sampson je tvrdio da je analno silovan. Podnosioci predstavke su pušteni na slobodu i u Ujedinjeno Kraljevstvo su se vratili 8. avgusta 2003. Svi oni su pribavili medicinske izveštaje u kojima je zaključeno da njihove povrede odgovaraju njihovim navodima.
12. Podnosioci predstavke su odlučili da pred Višim sudom pokrenu postupak protiv četiri pojedinca koje su smatrali odgovornim: dva policajca, zamenika upravnika zatvora u kojem su držani i ministra unutrašnjih poslova koji je, po njihovim tvrdnjama, odobrio mučenje. Stoga su zahtevali da im se dozvoli da svoju tužbu dostave ovoj četvorici ljudi van jurisdikcije Ujedinjenog Kraljevstva. Isti vanraspravni sudija koji je razmatrao zahtev gospodina Džonsa je 18. februara 2004. odbio njihov zahtev, na osnovu svoje prethodne odluke koja se odnosila na gospodina Džonsa. Vanraspravni sudija je, međutim, priznao da su mu u ovom predmetu predočeni podrobniji argumenti nego u zahtevu gospodina Džonsa i rekao:
„... Da sam ovo pitanje razmatrao kao nezavisan zahtev i da nisam ranije odlučivao o predmetu Džons, možda bih bio u iskušenju da dozvolim dostavljanje zahteva van jurisdikcije, zato što mi se, pošto sam saslušao argumente, čini da ovi tuženi treba da se izjasne o tome da li ovi sudovi imaju nadležnost nad njima“.
13. Uz odobrenje vanraspravnog sudije, podnosioci predstavke su se žalili Apelacionom sudu.
C. Presuda Apelacionog suda
14. Ova dva predmeta su spojena i Apelacioni sud je 28. oktobra 2004. objavio svoju presudu. Jednoglasno je odbacio žalbu gospodina Džonsa na odluku vanraspravnog sudije da ne dozvoli dostavljanje zahteva Saudijskoj Arabiji, van jurisdikcije Ujedinjenog Kraljevstva. Sud je, međutim, dozvolio žalbe na odluke suda da se ne dozvoli dostavljanje tužbi tuženim pojedincima u oba predmeta.
15. U pogledu imuniteta Saudijske Arabije, lord sudija Mens (Mance), sa kojim su se saglasili lord Filips (Phillips) i lord sudija Nojberger (Neuberger), odbio je da odstupi od presude Velikog veća ovog Suda u predmetu Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka br. 35763/97, ECHR 2001‑XI. Pored toga je zauzeo stav da se član 14, st. 1 Konvencije protiv mučenja Ujedinjenih nacija (vidi stav 63 dole u tekstu), po kojem Država ugovornica mora da obezbedi obeštećenje žrtvi mučenja, ne može tumačiti kao da državi nameće obavezu da obezbedi obeštećenje za mučenje kada je to mučenje izvršila druga država, u toj državi.
16. Kad je reč o imunitetu tuženih pojedinaca, Lord sudija Mens je razmatrao praksu domaćih sudova i sudova drugih zemalja koji priznaju imunitet država ratione materiae u pogledu postupaka agenata države. On je, međutim, primetio da se nijedan od ovih predmeta ne odnosi na postupanje koje se može smatrati nečim što prevazilazi okvire propisnog vršenja suverene vlasti ili na međunarodno krivično delo, a kamoli na sistematsko mučenje. Nije prihvatio da je definicija mučenja iz člana 1 Konvencije protiv mučenja, kao akta kojim bol ili patnje „nanosi službeno lice ili neko drugo lice koje deluje u službenom svojstvu ili na njegov podsticaj ili uz njegov izričit ili prećutni pristanak“ (vidi stav 59 dole u tekstu), od suštinskog značaja za zahteve podnosilaca predstavki:
„71. ... Nije izvesno da izraz „deluje u službenom svojstvu“ implicira da se radi o „službenom licu“. Čini se da, kad je reč o službenom licu, to što neki bol ili patnja moraju biti naneti kako bi se postigao cilj određene vrste ... predstavlja dovoljno ograničenje. Ipak, zahtev da bol ili patnju nanosi službeno lice, po mom mišljenju, samo identifikuje učinioca i javni kontekst u kojem učinilac mora da deluje. On samim aktima mučenja ne daje bilo kakav službeni ili državni karakter ili prirodu, niti znači da se nanošenje bola ili patnje ikako može smatrati delom posla državnog službenika ili da se službeno lice može smatrati predstavnikom države kada nanosi takav bol ili patnju. Taj zahtev još u manjoj meri sugeriše da službeno lice koje nanosi takav bol ili patnju može biti obavijeno plaštom imuniteta države... Smisao Konvencije protiv mučenja je upravo u tome da naglasi pojedinačnu odgovornost državnih službenika za akte mučenja...“
17. Lord sudija Mens nije pridao značaj tome što se u tužbi gospodina Džonsa potpukovnik Abdul Aziz opisivao kao „službenik ili agent“ Saudijske Arabije. Niti je prihvatio da opšte razlike između krivičnog i građanskog prava opravdavaju razliku u primeni imuniteta u ta dva konteksta. Primetio je da je Dom lordova u predmetu Pinoče (br. 3) (vidi stavove 44-56 dole u tekstu) smatrao da policajac koji je izvršio mučenje u inostranstvu u zvaničnom svojstvu ne može imati imunitet od krivičnog gonjenja. Nije lako shvatiti zašto se može smatrati da građanski postupak protiv navodnog mučitelja predstavlja veće mešanje u unutrašnje poslove strane države nego krivični postupak protiv iste osobe. Takođe bi bilo neumesno ako bi navodni mučitelj, koji se nalazi u nadležnosti države u kojoj se vodi postupak, bio gonjen shodno članu 5, st. 2 Konvencije protiv mučenja (vidi stav 62 dole u tekstu) i ne bi mogao da se pozove na imunitet, a žrtva navodnog mučenja ne bi mogla da podnese nikakav tužbeni zahtev građanskopravne prirode (u daljem tekstu: tužbeni zahtev). Pored toga, nema osnova za pretpostavku da bi u građanskom postupku državi mogla biti nametnuta odgovornost da isplati odštetu ili na drugi način podrži neko od svojih službenih lica za koje se dokaže da je vršilo sistematsko mučenje.
18. Lord sudija Mens je smatrao da je o mogućnosti daljeg razmatranja zahteva protiv pojedinaca pred engleskim sudovima bolje odlučivati tako što će se razmotriti da li engleski sudovi imaju nadležnost nego tako što bi se odlučivalo o imunitetu. Jedan broj faktora je relevantan za ocenu ovog pitanja, uključujući osetljivost pitanja o kojima je reč, kao i opšte ovlašćenje engleskih sudova da se proglase nenadležnim na osnovu toga što Engleska ne predstavlja odgovarajući forum za parnicu.
19. Razmatrajući primenu člana 6, lord sudija Mens je ukazao na značajne razlike između pozivanja države na imunitet ratione personae, kao u predmetu Al-Adsani, i njenog pozivanja na imunitet ratione materiae u pogledu svojih službenih lica, kao u ovim predmetima. Prvo je smatrao da je nemoguće utvrditi ijedno uvreženo međunarodno načelo koje državi daje pravo da se pozove na imunitet u pogledu tužbe protiv nekog službenog lica, a ne države, šefa države ili njenih diplomata. Smatrao je da se zakoni i sudska praksa Sjedinjenih Američkih Država (vidi stavove 112-125 dole u tekstu) snažno suprotstavljaju svakom takvom uvreženom načelu i da podupiru suprotan stav. Što se tiče nastojanja pravnog zastupnika Države da se pozove na dokaze uvrežene prakse, lord sudija Mens je konstatovao da se sudska praksa na koju se on pozivao odnosi ili na imunitet same države ili na imunitet pojedinačnih službenih lica za navodna dela koja ni po prirodi ni po težini nemaju veze sa međunarodnim krivičnim delom sistematskog mučenja. Smatrao je da obrazloženje iz izdvojenog mišljenja sudija Higins (Higgins), Kojimansa (Kooijmans) i Burgentala (Buergenthal) datog uz presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu Nalog za hapšenje (vidi stavove 84-85 dole u tekstu) dodatno potvrđuje da u ovoj oblasti ne postoji uvrežena međunarodna praksa.
20. Lord sudija Mens je objasnio da se, shodno članu 14 Konvencije protiv mučenja, u situaciji kada u državi u kojoj je mučenje učinjeno za to postoji pravni lek, od sudova drugih država može očekivati da se proglase nenadležnim. Međutim, ako u zemlji u kojoj je do sistematskog mučenja došlo ne postoji odgovarajući pravni lek, bilo bi neprikladno u načelu odbijati pristup građanskim sudovima u drugim državama. Priznao je da sudovi jedne države ne treba olako da sude o unutrašnjim poslovima druge države, ali je smatrao da postoje mnoge okolnosti, naročito u kontekstu ljudskih prava, u kojima nacionalni sudovi moraju da raspravljaju i odlučuju o stavovima i postupcima drugih država.
21. Lord sudija Mens je zaključio da opšte odobravanje imuniteta ratione materiae na koji se država poziva u pogledu državnog službenika za kog se tvrdi da je izvršio sistematsko mučenje može žrtvu lišiti suštine prava na pristup sudu iz člana 6 u slučaju kada ona nema nikakvu mogućnost da se obrati sudu u državi čija su službena lica izvršila mučenje. Stoga je dozvolio žalbe podnosilaca predstavke koje su se odnosile na tužene pojedince i uputio ih na dalju raspravu, zaključivši:
„96. ... [Č]ini mi se da svaki apsolutan stav o imunitetu mora da ustupi mesto istančanijem i srazmernijem pristupu kada se suoči sa tvrdnjama o sistematskom mučenju. Ovako, imajući je u vidu [Evropsku konvenciju o ljudskim pravima], bez obzira na to da li se pitanja imuniteta države razmatraju odvojeno od pitanja nadležnosti u engleskom pravu, za odluku o ovoj žalbi je dovoljno da se istovremeno odlučuje o dopuštenosti, prikladnosti i srazmernosti vršenja nadležnosti. Takav zaključak odražava značaj koji se u današnjem svetu i savremenoj međunarodnoj teoriji i jurisprudenciji pridaje priznanju i delotvornom obezbeđivanju poštovanja pojedinačnih ljudskih prava. To je u skladu sa već usvojenim stavom koji se primenjuje u odnosu na krivične postupke. Tako se ispunjava i naša obaveza iz člana 6 [Konvencije] da ne uskraćujemo pristup našim sudovima u okolnostima u kojima bi inače bilo prikladno vršiti nadležnost primenom domaćih jurisdikcionih načela, osim kada bi se uskraćivanjem težilo ostvarenju legitimnog cilja i kada bi ono bilo srazmerno.“
22. Lord Filips se u svojoj saglasnoj presudi složio sa zaključcima lorda sudije Mensa, kako u pogledu tužbe protiv Saudijske Arabije, tako i u pogledu tužbi protiv pojedinih službenih lica. On je, konkretno, smatrao da presuda u predmetu Pinoče (br. 3) (vidi stavove 44-56 dole u tekstu) potvrđuje da mučenje više ne može da potpada pod opseg službenih dužnosti nekog državnog službenika. Stoga sledi da, u okolnostima u kojima država ima imunitet od tužbe, ne može biti govora o posrednoj odgovornosti države u slučaju pokretanja građanskog postupka protiv pojedinaca zbog mučenja: u pitanju je lična odgovornost pojedinaca, a ne države.
23. Pristup ovog Suda je prokomentarisao na sledeći način:
„134. Da je Veliko veće razmatralo pozivanje na imunitet države u vezi sa tužbenim zahtevima protiv pojedinaca, ne verujem da bi većina bila saglasna sa stavom da takav imunitet predstavlja legitimno ograničenje prava na pristup sudu iz člana 6, st. 1. Da se Sud složio sa zaključcima do kojih smo došli u pogledu ove žalbe, konstatovao bi da ne postoji prihvaćeno pravilo međunarodnog javnog prava koje daje takav imunitet. Da je zaključio da takvo pravilo postoji, smatram da bi verovatno utvrdio da ne bi bilo srazmerno primeniti to pravilo kako bi se onemogućilo korišćenje građanskopravnih lekova protiv pojedinaca.“
D. Presuda Doma lordova
24. Saudijska Arabija se Domu lordova žalila na odluku Apelacionog suda u pogledu tuženih pojedinaca, a gospodin Džons se žalio na odluku Apelacionog suda u pogledu njegove tužbe protiv same Saudijske Arabije. Dom lordova je 14. juna 2006. jednoglasno dozvolio žalbu Saudijske Arabije i odbacio žalbu gospodina Džonsa.
25. Lord Bingam (Bingham) je smatrao da postoji „bogatstvo sudske prakse“ u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugim zemljama koja ukazuje na to da država ima pravo da se poziva na imunitet u korist svojih službenika ili agenata i da se pravo države na imunitet ne može zaobići podnošenjem tužbi protiv njih. U nekim graničnim slučajevima može postojati sumnja da li je ponašanje nekog pojedinca, iako je on službenik ili agent, u dovoljnoj meri povezano sa Državom da joj daje pravo da se poziva na imunitet u vezi sa njegovim postupcima. Međutim, po njegovom mišljenju, ovi predmeti ne predstavljaju granične slučajeve. Potpukovnik Abdul Aziz je tužen kao službenik ili agent Saudijske Arabije i ništa ne sugeriše da je on ova dela učinio kada nije vršio svoje prave ili pretpostavljene dužnosti. Četvorica optuženih u drugom predmetu su službena lica i njihovo navodno ponašanje se odvijalo u javnim prostorijama tokom postupka saslušanja.
26. Lord Bingam se, pored toga, pozvao na Nacrt članova o odgovornosti država za međunarodne protvpravne akte Komisije za međunarodno pravo (u daljem tekstu: Nacrt članova o odgovornosti država, vidi stavove 107-109 dole u tekstu) i naveo da „međunarodno pravo ne uslovljava pravo države da se poziva na imunitet zbog ponašanja svog službenika ili agenta time da je on trebalo da postupa u skladu sa njenim uputstvima ili ovlašćenjima“. Činjenica da je ponašanje nezakonito ili neprihvatljivo ne predstavlja sama po sebi osnov za nepriznavanje imuniteta.
27. Lord Bingam je objasnio da podnosioci predstavki treba da dokažu tri teze da bi bili uspešni u svojoj pritužbi o kršenju Konvencije. Prvo moraju da dokažu da se na odobravanje imuniteta primenjuje član 6 Konvencije; lord Bingam je na osnovu presude ovog Suda u navedenom predmetu Al-Adsani spreman da pretpostavi da je to slučaj. Drugo, moraju da dokažu da su zbog odobravanja imuniteta lišeni pristupa sudu; lord Bingam je uveren da je to očigledno slučaj. Treće, podnosioci predstavki treba da dokažu da ograničenje nije usmereno na postizanje legitimnog cilja i da je nesrazmerno.
28. Lord Bingam se nije složio sa tvrdnjom podnosilaca predstavki da mučenje ne može biti državni ili službeni akt jer, shodno članu 1 Konvencije protiv mučenja, mučenje mora da izvrši službeno lice ili drugo lice u službenom svojstvu ili uz njegov pristanak (vidi stav 59 dole u tekstu). Premda su se podnosioci predstavki pozvali na značajnu sudsku praksu koja dokazuje da sudovi Sjedinjenih Američkih Država, kada odlučuju o priznavanju imuniteta, ne priznaju akte pojedinih službenih lica kao akte izvršene u službenom svojstvu ako su takvi akti suprotni zabrani koja je deo jus cogens, Lord Bingam je smatrao da nije potrebno razmatrati te presude jer su one značajne samo u meri u kojoj izražavaju načela koja mnoge druge zemlje dele i poštuju. Međutim, kao što su sudije Higins, Kojimans i Burgental navele u svom saglasnom mišljenju u predmetu Nalog za hapšenje, „jednostrani“ pristup SAD nije naišao na „opšte odobrenje Država“ (vidi stav 84 dole u tekstu).
29. U pogledu pozivanja podnosilaca predstavki na preporuku koju je Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija 7. jula 2005. dao Kanadi, na komentare u presudi Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu Furundžija i na presudu italijanskog Kasacionog suda u predmetu Ferini (Ferrini) protiv Nemačke (vidi stavove 66, 82 i 140 dole u tekstu), lord Bingam je smatrao da preporuka ima neznatan pravni značaj, da komentari predstavljaju obiter dictum, a da u presudi međunarodno pravo nije tačno prikazano.
30. Lord Bingam je izdvojio četiri argumenta koje je iznela Saudijska Arabija, a koje je opisao kao „kumulativno neoborive“. Prvo, s obzirom na zaključak Međunarodnog suda pravde u predmetu Nalog za hapšenje, podnosioci predstavki moraju da prihvate da se država može pozivati na imunitet ratione personae aktuelnog ministra spoljnih poslova, optuženog za zločine protiv čovečnosti. Sledi da zabrana mučenja nema automatsku prevagu nad svim ostalim pravilima međunarodnog prava. Drugo, u članu 14 Konvencije protiv mučenja nije predviđena univerzalna nadležnost građanskih sudova. Treće, Konvencija Ujedinjenih nacija o jurisdikcionom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine (u daljem tekstu: Konvencija UN o jurisdikcionom imunitetu, vidi stavove 75-80 dole u tekstu) ne predviđa nijedan izuzetak od imuniteta u pogledu tužbenih zahteva zbog mučenja; radna grupa Komisije za međunarodno pravo je razmatrala takav izuzetak, ali nije o njemu postigla saglasnost (vidi stav 79 dole u tekstu). Lord Bingam je u tom pogledu konstatovao da i neki komentatori koji su kritikovali ovu Konvenciju UN jer ne uključuje izuzetak u slučaju mučenja ipak prihvataju da se ova oblast međunarodnog prava nalazi „u stanju neizvesnosti“ i ne sugerišu da postoji međunarodni konsensus u prilog takvog izuzetka. Konačno, nema nikakvih dokaza da su države priznale ili operacionalizovale ijednu međunarodnopravnu obavezu o vršenju univerzalne nadležnosti za odštetne zahteve zbog navodnih povreda imperativnih normi međunarodnog prava, a ne postoji ni konsenzus sudija ili naučnih radnika da bi one to trebalo da učine. Lord Bingam se iz tih razloga složio sa Apelacionim sudom da treba odbaciti tužbu koju je gospodin Džons podneo protiv Saudijske Arabije.
31. On je u pogledu tuženih pojedinaca utvrdio da je zaključak Apelacionog suda o navodima o mučenju neodrživ. Smatrao je da je Apelacioni sud pogrešno odstupio od stava koji je zauzeo u svojoj prethodnoj presudi u predmetu Propend, da akte državnih službenika treba smatrati aktima same Države (vidi stavove 42-43 dole u tekstu). Pružio je sledeće objašnjenje:
“30. ... [N]ije postojao principijelan razlog za ovo odstupanje. Država može da deluje samo preko svojih službenika i agenata; njihovi službeni akti predstavljaju akte Države; a imunitet Države u pogledu tih akata je od suštinskog značaja za načelo imuniteta država. Ova greška je za posledicu imala da je utvrđeno da Kraljevina ima imunitet, i da Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao deo vlade, ima imunitet, a da ministar unutrašnjih poslova (četvrti tuženi u drugoj tužbi) nema imunitet, što predstavlja veoma upadljivu grešku.
32. Lord Bingam je objasnio da je ova prva greška sud navela da napravi i drugu grešku: zaključak suda da tužbeni zahtev protiv konkretnog mučitelja ne optužuje posredno državu, na ništa manje neprihvatljiv način od krivičnog gonjenja. Napomenuo je:
„31. ... Država nije krivično odgovorna po međunarodnom ili engleskom pravu te ne može biti neposredno optužena u krivičnom postupku. Gonjenje službenika ili agenta za akt mučenja iz člana 1 Konvencije protiv mučenja je zasnovano na jasnom izuzetku od opšteg pravila o imunitetu. Jasno je, međutim, da građanska tužba protiv pojedinih mučitelja zasnovana na aktima mučenja učinjenim na službenoj dužnosti posredno optužuje državu jer se njihovi postupci njoj mogu pripisati. Neodbacivanje i prihvatanje tih zahteva protiv pojedinih mučitelja bi očigledno uticalo na interese Kraljevine, iako ona nije imenovana strana.“
33. Po mišljenju lorda Bingama, obe greške su proistekle iz pogrešnog tumačenja presude u predmetu Pinoče (br. 3) (vidi stavove 44-56 dole u tekstu), koji se odnosio isključivo na krivični postupak. Razlika između krivičnog postupka (koji predstavlja predmet univerzalne nadležnosti) i građanskog postupka (koji to nije) je, po njegovim rečima, „suštinska“ i ne može „nestati zato što to neko želi“.
34. Lord Bingam je na kraju konstatovao da je Apelacioni sud utvrdio da nadležnost treba da bude uređena „odgovarajućom praksom ili razvojem diskrecionih načela“. Smatrao je da to predstavlja pogrešno tumačenje prirode imuniteta država. Imunitet država predstavlja apsolutnu preliminarnu prepreku tamo gde je primenjiv i država ili ima imunitet u odnosu na nadležnost stranog suda ili ga nema, te nema mesta diskreciji.
35. Lord Hofman (Hoffmann), koji je u presudi izneo saglasno mišljenje, smatrao je da ne postoji nikakav automatski sukob između jus cogens zabrane mučenja i propisa o imunitetu država; imunitet država predstavlja procesno pravilo, a Saudijska Arabija nije opravdavala mučenje kada se pozvala na imunitet već se jednostavno usprotivila nadležnosti engleskih sudova da odlučuju o tome da li je koristila mučenje. Citirao je, saglasivši se s njom, konstataciju kraljičine pravne savetnice Hejzel Foks (Hazel Fox) (Zakon o imunitetu država (2004), str. 525) da imunitet države nije „suprotan zabrani u jus cogens normi već jednostavno preusmerava svaku povredu te zabrane na drugi način rešavanja“. Po lordu Hofmanu, do sukoba može doći samo ako je zabrana mučenja dovela do usvajanja pomoćnog procesnog pravila koje predstavlja izuzetak od imuniteta država i daje nekoj državi pravo da preuzme građansku nadležnost nad drugim državama. Kao i lord Bingam, on je smatrao da citirane presude ne ukazuju na postojanje ikakve podrške takvom pravilu u međunarodnom pravu.
36. Lord Hofman je u pogledu primene imuniteta država na tužene pojedince ukazao na to da bi, kao i u pogledu imuniteta same države, prilikom utvrđivanja da bi odobravanje imuniteta službenom licu predstavljalo povredu prava na pristup sudu, zajemčenog članom 6 Konvencije, bilo neophodno dokazati da međunarodno pravo ne iziskuje davanje imuniteta od građanske tužbe službenim licima koja su navodno izvršila mučenje. Smatrao je da je i u ovom slučaju nemoguće naći bilo kakav izuzetak u nekom ugovoru. Podrobno je razmatrao okolnosti u kojima bi država po međunarodnom pravu bila odgovorna za akt službenog lica i utvrdio da je jasno da bi država po međunarodnom pravu bila odgovorna kada bi neko od njenih službenih lica „prividno u skladu sa svojim ovlašćenjima“ mučilo državljanina druge države, čak i ako su ti postupci nezakoniti i neodobreni. Naveo je:
„78. ... Kad je u pitanju imunitet države, smatrati da [službeno lice] nije delovalo u službenom svojstvu stvorilo bi asimetriju između pravila o odgovornosti i imunitetu.
79. Pored toga, u slučaju mučenja bi postojala još izrazitija asimetrija između Konvencije protiv mučenja i pravila o imunitetu kada bi se smatralo da je isti akt delo službenog lica u svrhu definicije mučenja ali ne i u svrhu imuniteta...“
37. Lord Hofman je smatrao nezadovoljavajućim zaključak lorda sudije Mensa da definicija mučenja u Konvenciji protiv mučenja ne daje aktima mučenja bilo kakav službeni karakter i objasnio:
„83. ... Akti mučenja su ili službeni akti ili to nisu. Konvencija protiv mučenja im ne „daje“ službeni karakter; oni moraju da budu službeni da bi uopšte potpali pod domašaj Konvencije. A ako su dovoljno službeni da bi potpali pod domašaj Konvencije, ne mogu da shvatim zašto nisu dovoljno službeni da bi povlačili imunitet.“
38. Takođe je smatrao da predloženi pristup Apelacionog suda pitanju vršenja nadležnosti nije prikladan, zbog toga što imunitet država ne predstavlja samonametnuto ograničenje već ga „nameće međunarodno pravo bez bilo kakve diskriminacije među državama“. Zaključio je da bi bilo „krajnje uvredljivo kada bi sudska vlast bila ovlašćena da odlučuje da će dozvoliti istragu navoda o mučenju protiv službenih lica jedne strane države ali ne i protiv službenih lica druge strane države“.
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Zakon o imunitetu država iz 1978. godine
39. Deo I Zakona iz 1978. se bavi obimom imuniteta država u građanskim postupcima. Prema članu 1:
„1(1) Država ima imunitet od nadležnosti sudova Ujedinjenog Kraljevstva osim u slučajevima navedenim u narednim odredbama ovog Dela Zakona.
(2) Sud uvažava imunitet predviđen ovim članom čak i kada se država ne pojavljuje u postupku o kojem je reč.“
40. U ostalim odredbama Prvog dela Zakona su navedeni izuzeci od imuniteta, uključujući: prihvatanje nadležnosti (član 2); komercijalne transakcije i ugovore koji treba da budu realizovani u Ujedinjenom Kraljevstvu (član 3); ugovore o radu (član 4); povrede nanete fizičkim licima i štetu na imovini „prouzrokovane činjenjem ili nečinjenjem u Ujedinjenom Kraljevstvu“ (član 5); pravo svojine, državinu i korišćenje imovine (član 6); patente, zaštitne znake, i sl. (član 7); pravna lica (član 8); arbitraže (član 9); brodove koji se koriste u komercijalne svrhe (član 10); i PDV, carinske dažbine, itd (član 11).
41. Shodno članu 14:
„14(1) Imunitet i povlastice predviđene ovim Delom ovog Zakona odnose se na svaku stranu državu ili državu Komonvelta osim Ujedinjenog Kraljevstva a pomen države označava i:
(a) suverena ili drugog šefa te države u njegovom javnom svojstvu;
(b) vladu te države;
(c) sva ministarstva te vlade,
ali ne i subjekat (u daljem tekstu „poseban subjekat“) koji je odvojen od izvršnih organa vlade države i koji može da tuži i bude tužen.
(2) Poseban subjekat ima imunitet od nadležnosti sudova Ujedinjenog Kraljevstva ako i samo ako–
(a) se postupak odnosi na bilo šta što je učinio dok je vršio suverena ovlašćenja; i
(b) okolnosti su takve da bi država ... za to imala imunitet.“
B. Predmet Propend Finansije d.o.o. protiv Singa i drugih (Propend Finance Ltd v Sing and another) [1997] ILR 611 (u daljem tekstu: Propend)
42. Apelacioni sud je u predmetu Propend razmatrao primenu Zakona iz 1978. na šefa australijske Savezne policije. Sud je smatrao da tuženi uživa imunitet države i objasnio:
„Zaštita koju Zakon iz 1978. pruža državama bila bi podrivena kada bi zaposleni [ili] policajci ... mogli biti tuženi kao pojedinci u vezi sa postupkom države u pogledu kojeg država u čijoj su službi ima imunitet. Član 14, stav 1, mora biti tumačen na sledeći način: da pojedinim službenicima ili policajcima strane države pruža zaštitu pod istim plaštom koji štiti i samu Državu.“
43. Sud je napomenuo da ova teza uživa široku podršku u državama Komonvelta i stranim državama i naveo slučajeve iz Nemačke, Kanade i SAD.
C. Regina protiv sudije londonske policije i drugih, ex parte Pinoče Ugarte (br. 3) [2000] 1 AC 147 (u daljem tekstu: Pinoče (br. 3))
44. Predmet Pinoče (br. 3) se odnosio na zahtev za izručenje senatora Augusta Pinočea koji je Španija podnela Ujedinjenom Kraljevstvu kako bi mu sudila za krivična dela, uključujući mučenje, koja su uglavnom izvršena u Čileu dok je on bio šef te države. Senator Pinoče i Vlada Čilea su tvrdili da senator uživa imunitet ratione materiae u pogledu navodnih krivičnih dela. Dom lordova je marta 1999. doneo presudu u kojoj je jednoglasno utvrdio da optuženi ne uživa imunitet od gonjenja u pogledu optužbi vezanih za mučenje.
45. Lord Braun-Vilkinson (Browne-Wilkinson) je primetio da bi u slučaju da tuženi nema pravo na imunitet u pogledu akata mučenja to bio prvi put da lokalni domaći sud odbije da odobri imunitet bivšem šefu države po osnovu toga što ne može postojati imunitet od gonjenja za određena međunarodna krivična dela. Objasnio je da je usvajanje Konvencije protiv mučenja imalo za cilj da obezbedi međunarodni sistem u kojem mučitelj ne može nigde da nađe utočište. Ukazao je na sledeća bitna pitanja: (1) „mučenje“ u ovom kontekstu može da izvrši samo službeno lice ili drugo lice koje deluje u službenom svojstvu, uključujući i šefa države; (2) nalozi nadređenih ne predstavljaju nikakvo opravdanje; (3) postoji univerzalna krivična nadležnost; (4) ne postoji eksplicitna odredba koja se tiče imuniteta država; (5) Čile, Španija i Ujedinjeno Kraljevstvo su pristupili Konvenciji i stoga su obavezni da poštuju njene odredbe.
46. Zatim je prešao na činjenice predmeta i naveo:
„Stoga se mora dati odgovor na sledeće pitanje: da li bi navodno Pinočeovo organizovanje mučenja izvršenog od strane države (ako bude dokazano) predstavljalo akt koji je senator Pinoče izvršio u sklopu svojih službenih funkcija šefa države. Nije dovoljno reći da izvršenje zločina ne može biti deo funkcija šefa države. I radnje inkriminisane lokalnim zakonom mogu biti izvršene u službenom svojstvu i stoga povlačiti imunitet ratione materiae. Potrebno je podrobnije analizirati ovaj predmet.“
47. Smatrao je da postoji snažan osnov za tvrdnju da sprovođenje mučenja na način na koji je ono definisano u Konvenciji protiv mučenja ne može predstavljati funkciju države, premda je imao nedoumice u vezi sa pitanjem da li je pre stupanja Konvencije protiv mučenja na snagu postojanje međunarodnog krivičnog dela mučenja, kao dela jus cogens, bilo dovoljno da opravda zaključak da organizovanje mučenja od strane države, kad je reč o imunitetu, ne može da predstavlja vršenje službene funkcije. Nastavio je:
„... O potpuno konstituisanom međunarodnom krivičnom delu se zaista nije moglo govoriti dok nije usvojen neki oblik univerzalne nadležnosti za kažnjavanje tog krivičnog dela. Međutim, po mom sudu, Konvencija protiv mučenja je zaista pružila ono što je nedostajalo: univerzalnu nadležnost u celom svetu. Pored toga ona svim državama članicama nalaže da zabrane mučenje i da ga stave van zakona: u članu 2. Kako može, u međunarodnom pravu, činjenje nečeg što samo međunarodno pravo zabranjuje i inkriminiše predstavljati službenu funkciju?“
48. Lord Braun-Vilkinson je smatrao da, ako sprovođenje režima mučenja predstavlja javnu funkciju koja povlači imunitet ratione materiae, onda to proizvodi bizarne rezultate. S obzirom na to da se takav imunitet daje svim državnim službenicima koji su uključeni u vršenje funkcija države i s obzirom na to da shodno Konvenciji protiv mučenja međunarodno krivično delo mučenja može da izvrši samo službeno lice ili neko u službenom svojstvu, svi izvršioci mučenja bi imali pravo na imunitet. Sledilo bi da izvan Čilea da ne bi mogao da se pokrene postupak u kojem bi se uspešno gonio izvršilac mučenja, osim ako bi Čile bio spreman da se odrekne imuniteta. Zaključio je:
„To bi celu razrađenu strukturu univerzalne nadležnosti nad mučenjem koje su izvršila službena lica učinilo beskorisnom, a jedan od osnovnih ciljeva Konvencije protiv mučenja – da obezbedi sistem u kojem ne postoji utočište za mučitelje – bio bi osujećen. Po mom sudu, svi ovi faktori zajedno dokazuju da pojam trajnog imuniteta bivših šefova država nije u skladu sa odredbama Konvencije protiv mučenja.“
49. Lord Houp od Kregheda (Hope of Craighead) se pozabavio pitanjem da li koncept službenih funkcija obuhvata vrste akata kao što su oni koji su navodno izvršeni u ovom predmetu, a koji ne predstavljaju privatne akte već akte učinjene tokom vršenja državnih ovlašćenja. Naveo je:
„... Smatram da je odgovor na to pitanje dat u međunarodnom običajnom pravu. Test je da li su to, s jedne strane, bili privatni akti, ili, s druge strane, akti vlasti počinjeni u sklopu njegovog vršenja ovlašćenja šefa države. On se odnosi na to da li je taj akt izvršen da bi se promovisali interesi države – da li je izvršen radi njegove koristi ili zadovoljstva ili je izvršen radi države ... Činjenica da su akti izvršeni za državu obuhvatali postupke koji su kriminalni ne eliminiše imunitet...
Može se reći da funkcije šefa države ne obuhvataju njegovo vršenje akata koji su kriminalni po zakonima i ustavu sopstvene države ili koji su kriminalni po međunarodnom običajnom pravu. Ali smatram da ovaj pristup ovom pitanju u načelu nije dobar. Načelo imuniteta ratione materiae štiti sve akte koje je šef države izvršio tokom vršenja funkcija vlasti. Svrha zbog koje su ti akti izvršeni ih štiti od svake dalje analize. Postoje samo dva izuzetka od ovog pristupa koja međunarodno običajno pravo priznaje. Prvi se odnosi na krivična dela koja je šef države izvršio prividno u skladu sa svojim ovlašćenjima šefa države, ali koje je zapravo izvršio radi svog zadovoljstva ili koristi ... Drugi se odnosi na dela čija je zabrana po međunarodnom pravu stekla status jus cogens.“
50. Lord Houp je zaključio da nakon usvajanja Konvencije protiv mučenja nijedna država koja ju je potpisala ne može da se pozove na imunitet ratione materiae u slučaju navoda o sistematskom ili rasprostranjenom mučenju, koje predstavlja međunarodno krivično delo, i koje je izvršeno nakon tog datuma. Objasnio je:
„Ne bih ovo smatrao slučajem odricanja [od imuniteta]. Niti bih prihvatio da u Konvenciji protiv mučenja postoji implicitan uslov da bivše šefove država treba lišiti imuniteta ratione materiae u pogledu svih akata mučenja preduzetih u službenom svojstvu, shodno definiciji iz člana 1. Obaveze koje su priznate međunarodnim običajnim pravom u slučaju ovako teških međunarodnih krivičnih dela do dana kada je Čile ratifikovao Konvenciju su jednostavno toliko snažne da imaju prevagu nad svakim njegovim protivljenjem vršenju nadležnosti nad krivičnim delima izvršenim nakon tog datuma po osnovu imuniteta ratione materiae, koji je Ujedinjeno Kraljevstvo pružilo.
51. Lord Haton (Hutton) je zaključio da je jasna namera Konvencije protiv mučenja da službeno lice jedne države koje je izvršilo mučenje treba da bude gonjeno ako je prisutno u drugoj državi. Stoga je smatrao da tuženi ne može da tvrdi da je vršenje akata mučenja nakon stupanja Konvencije na snagu predstavljalo funkcije šefa države. Premda je tuženi vršio navodne akte mučenja prividno u skladu sa svojim položajem šefa države, oni se ne mogu smatrati funkcijama šefa države po međunarodnom pravu kada međunarodno pravo izričito zabranjuje mučenje kao meru koju država ne može da primeni ni pod kojim okolnostima i kada je ono, prema njemu, međunarodno krivično delo.
52. Lord Savil od Njudigejta (Saville of Newdigate) se složio da je, otkad je Konvencija protiv mučenja stupila na snagu, postojanje imuniteta države ratione materiae za akte mučenja nespojivo sa njenim odredbama. Stoga sledi da između Španije, Čilea i Ujedinjenog Kraljevstva postoji saglasnost o izuzetku od opšteg pravila o imunitetu država ratione materiae od datuma kada su te tri države pristupile Konvenciji.
53. Lord Milet (Millett) je smatrao da je definicija mučenja u Konvenciji protiv mučenja u potpunosti nespojiva sa postojanjem mogućnosti pozivanja na imunitet ratione materiae. Zaključio je:
„... Republika Čile je pristupila Konvenciji protiv mučenja i mora se smatrati da se saglasila sa nametanjem obaveze stranim nacionalnim sudovima da preuzmu i vrše krivičnu nadležnost u pogledu službenog korišćenja mučenja. Ne smatram da se ona time odrekla imuniteta. Po mom mišljenju, nije postojao imunitet kojeg se mogla odreći. Ovo krivično delo je jedno od onih koje bi moglo biti izvršeno samo u okolnostima koje bi obično povlačile imunitet. Međunarodna zajednica je stvorila krivično delo za koje nikako ne može da postoji imunitet ratione materiae. Ne može se smatrati da je međunarodno pravo uvelo krivično delo sa karakterom jus cogens-a a da ono istovremeno obezbeđuje imunitet koji koegzistira sa ovom obavezom, koju nastoji da nametne.“
54. Smatrao je da postoji razlika između građanskog i krivičnog postupka, i objasnio:
„... Ne vidim ništa nelogično ili suprotno javnoj politici u odluci da se žrtve mučenja iza kojeg stoji država liše prava da tu državu tuže pred stranim sudom a istovremeno i u tome što se drugim državama dozvoljava (a zapravo i od njih i zahteva) da osuđuju i kažnjavaju odgovorne pojedince ako ta država odbije da preduzme korake. To je pravi smisao Konvencije protiv mučenja. Bitno je naglasiti da se ne tvrdi da je senator Pinoče krivično odgovoran jer je bio šef države kada su druga odgovorna službena lica koristila mučenje da bi njega održala na vlasti. Tvrdi se da je on neposredno krivično odgovoran za sopstvene postupke jer je nalagao i upravljao kampanjom terora koja je uključivala i upotrebu mučenja...“
55. Lord Filips of Vort Matraversa (Phillips of Worth Matravers) je takođe komentarisao da načela propisa o imunitetu koja važe u građanskom postupku ne važe neizostavno i u pogledu krivičnog gonjenja. Rekao je da je Čile mogao da tvrdi da je posredno optužen da je postupak u predmetu Pinoče po prirodi bio građanski postupak; ali taj argument ne važi kada je u pitanju krivični postupak i kada se radi o ličnoj odgovornosti tuženog a ne o odgovornosti Čilea. U pogledu pitanja postavljenog u ovom predmetu, lord Filips je, kao i lord Savil, smatrao da imunitet država ratione materiae ne može da koegzistira sa pojmom međunarodnih krivičnih dela. S obzirom na to da je u slučaju mučenja jedino ponašanje obuhvaćeno Konvencijom protiv mučenja ono koje bi bilo podložno imunitetu ratione materiae da je taj imunitet primenjiv, Konvencija je nespojiva sa primenom takvog imuniteta.
56. Lord Gof od Čivlija (Goff of Chieveley), koji je izrazio suprotno mišljenje, zauzeo je stav da je jasno da bi imunitet države, u pogledu mučenja, u ovom predmetu mogao biti isključen samo shodno samoj Konvenciji protiv mučenja. Nije smatrao da se uvreženo načelo da odricanje države od imuniteta mora biti izričito može zaobići zaključkom da mučenje ne predstavlja deo funkcija države i da stoga u pogledu takvih akata ne važi nikakav imunitet ratione materiae. Naglasio je da ne postoje nikakvi dokazi da je tokom pregovora koji su prethodili usvajanju Konvencije protiv mučenja uopšte razmatrano odricanje od imuniteta država. Zatim je naglasio da bi bivši šefovi vlada i visoki zvaničnici morali dobro da razmisle da li da putuju u inostranstvo ako bi se isključio imunitet ratione materiae, zbog straha da će biti izloženi neosnovanim optužbama država drugačijih političkih uverenja. Stoga je zaključio da je imunitet država primenjiv.
D. Dostavljanje tužbe van jurisdikcije
57. Dostavljanje tužbenog zahteva van jurisdikcije uređeno je u Delu 6 Građanskih procesnih pravila za Englesku i Vels. Da bi dobio dozvolu za dostavljanje tužbenog zahteva van jurisdikcije u predmetno vreme, podnosilac zahteva je shodno Pravilima 6.20 i 6.21 morao da dokaže da postoji razumna šansa da njegova tužba bude uspešna, da uveri sud da bi u njegovom predmetu bilo prikladno da iskoristi svoja diskreciona ovlašćenja i dozvoli dostavljanje i da dokaže da Engleska i Vels predstavljaju odgovarajuću jurisdikciju za podnošenje tužbe.
E. Naknada u krivičnom postupku
58. Shodno članu 130 Zakona o ovlašćenjima krivičnih sudova za kažnjavanje iz 2000. godine, krivični sud je ovlašćen da naloži isplatu naknade za povredu, gubitak ili štetu prouzrokovanu krivičnim delom. Ta je mogućnost uvedena za jasne i jednostavne predmete u kojima se iznos naknade može brzo i lako utvrditi i u kojima su sudiji predočeni neophodni dokazi. Nije joj svrha da zameni građanski postupak za naknadu štete u slučajevima kada je teško kvantifikovati gubitak.
III. RELEVANTNI MATERIJALI IZ MEĐUNARODNOG PRAVA
A. Zabrana mučenja
59. Ujedinjeno Kraljevstvo, Saudijska Arabija i još 151 država su pristupile Konvenciji protiv mučenja Ujedinjenih nacija iz 1984. godine. U članu 1 stoji:
„1. U smislu ove konvencije, izraz „mučenje“ označava svaki akt kojim se nekom licu namerno nanose bol ili velika fizička ili duševna patnja u cilju dobijanja od njega ili nekog trećeg lica obaveštenja ili priznanja, njegovog kažnjavanja za delo koje je to ili neko treće lice izvršilo ili za čije izvršenje je osumnjičeno, zastrašivanja tog lica ili vršenja pritiska na njega ili zastrašivanja ili vršenja pritiska na neko treće lice ili iz bilo kojeg drugog razloga zasnovanog na bilo kom obliku diskriminacije kad takav bol ili patnje nanosi službeno lice ili neko drugo lice koje deluje u službenom svojstvu ili na njegov podsticaj ili uz njegov izričit ili prećutni pristanak. Taj izraz se ne odnosi na bol ili patnje koje su rezultat isključivo zakonitih sankcija, koje su svojstvene tim sankcijama ili koje te sankcije prouzrokuju.
2. Ovaj član ne utiče ni na jedan međunarodni instrument ili nacionalni zakon koji sadrži ili može sadržati odredbe šireg dometa.“
60. Član 2, st. 1 Konvencije od država zahteva da preduzimaju „delotvorne zakonske, administrativne, sudske i druge mere radi sprečavanja mučenja na čitavoj teritoriji pod njihovom nadležnošću“.
61. Član 4 države potpisnice obavezuje da obezbede da se svi akti mučenja, kao i pokušaji mučenja ili akti koji predstavljaju saučesništvo ili sudelovanje u mučenju, smatraju krivičnim delima po njihovom krivičnom pravu.
62. Shodno članu 5:
„1. Sve države potpisnice preduzimaju potrebne mere da bi uspostavile svoju nadležnost u vezi s krivičnim delima pomenutim u članu 4, u sledećim slučajevima:
(a) Kad je krivično delo izvršeno na bilo kojoj teritoriji pod njenom nadležnošću ili na brodu ili vazduhoplovu registrovanom u toj državi;
(b) Kad je navodni izvršilac tog dela državljanin te države;
(c) Kad je žrtva državljanin te države ako država to smatra shodnim.
2. Svaka država potpisnica takođe preduzima mere potrebne za uspostavljanje nadležnosti nad ovim krivičnim delima u slučaju da se navodni izvršilac nalazi na teritoriji pod njenom nadležnošću a ona ga ne izručuje u skladu sa članom 8 nekoj od država pomenutih u stavu l ovog člana.
3. Ova Konvencija ne isključuje nikakvu krivičnu nadležnost koja se vrši u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom.“
63. Shodno članu 14:
„1. Sve države potpisnice u svom pravnom sistemu obezbeđuju žrtvi nekog akta mučenja obeštećenje i utuživo pravo na pravičnu i odgovarajuću naknadu, uključujući i sredstva potrebna za njen što potpuniji oporavak. Izdržavani članovi porodice žrtve imaju pravo na naknadu u slučaju njene smrti od posledica akta mučenja.
2. Ovaj član ne utiče ni na jedno pravo na naknadu koje žrtva ili bilo koje drugo lice ima u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom.“
64. Sjedinjene Američke Države su prilikom ratifikacije Konvencije protiv mučenja stavile rezervu u kojoj izražavaju svoje shvatanje da član 14 od države potpisnice iziskuje da obezbedi privatno pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete samo za akte mučenja izvršene na teritoriji pod nadležnošću te države potpisnice.
65. Komitet protiv mučenja je u svojim zaključcima i preporukama od 12. juna 2002, datim u vezi sa periodičnim izveštajem koji je podnela Saudijska Arabija (CAT/C/CR/28/5) izrazio zabrinutost zbog očiglednog propusta Saudijske Arabije da obezbedi delotvorne mehanizme za istraživanje pritužbi o kršenju Konvencije protiv mučenja; i naveo da se čini da se naknada u praksi retko dodeljuje, iako su uvedeni mehanizmi za obezbeđivanje naknade za postupke suprotne Konvenciji, te da je puno uživanje prava zajemčenih Konvencijom ograničeno .
66. Komitet je u svojim zaključcima i preporukama od 7. jula 2005, datim u vezi sa periodičnim izveštajima koje je podnela Kanada (CAT/C/CR/34/CAN) izrazio zabrinutost zbog toga što u Kanadi ne postoje delotvorne mere za dosuđivanje naknade štete u građanskom postupku žrtvama mučenja u svim slučajevima. Iako je dostupna naknada za mučenje izvršeno u Kanadi, ona nije dostupna ako je mučenje izvršeno negde drugde. Komitet je preporučio da Kanada „preispita svoj stav prema članu 14 Konvencije i obezbedi dosuđivanje naknade u građanskom postupku svim žrtvama mučenja“.
67. Komitet je u svom Opštem komentaru br. 3 (2012) razmatrao sprovođenje člana 14 od strane država potpisnica. O obimu prava na obeštećenje je, između ostalog, konstatovao:
„22. Države potpisnice su, shodno Konvenciji, obavezne da gone ili isporučuju navodne izvršioce mučenja kad ih pronađu na teritoriji pod svojom nadležnošću, kao i da usvoje potrebno zakonodavstvo da to omoguće. Komitet smatra da primena člana 14 nije ograničena na žrtve koje su pretrpele štetu na teritoriji države potpisnice ili od strane državljana države potpisnice, kao ni na njene državljane. Komitet pohvaljuje napore država potpisnica koje obezbeđuju građanskopravne lekove žrtvama podvrgnutim mučenju ili zlostavljanju izvan njihove teritorije. Ovo je naročito važno ako žrtva nije u mogućnosti da uživa prava zajemčena članom 14 na teritoriji na kojoj su ona povređena. Član 14 od država potpisnica zapravo zahteva da obezbede da sve žrtve mučenja i zlostavljanja mogu da pristupe pravnim lekovima [sic] i dobiju obeštećenje.“
68. Komitet je, u vezi sa imunitetom i smetnjama za ostvarivanje prava žrtava na obeštećeje, naveo sledeće:
„42. Slično tome, odobravanje imuniteta bilo kojoj državi ili njenim agentima ili nedržavnim subjektima za mučenje ili zlostavljanje, zabranjeno međunarodnimm pravom, u neposrednom je sukobu sa obavezom pružanja obeštećenja žrtvama. Kada je nekažnjivost dozvoljena zakonom ili de facto postoji, ona žrtve sprečava da traže puno obeštećenje jer izvršiocima dozvoljava da prolaze nekažnjeno, a žrtvama uskraćuje puno obezbeđivanje njihovih prava iz člana 14. Komitet potvrđuje da se argumenti nacionalne bezbednosti ni pod kojim uslovima ne mogu koristiti za uskraćivanje obeštećenja žrtvama.“
69. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ) je u predmetu Tužilac protiv Furundžije (1999) 38 ILM 317, utvrdio da zabrana mučenja predstavlja jus cogens, što artikuliše stanovište da je ta zabrana postala jedan od najvažnijih standarda međunarodne zajednice. Slične su konstatacije iznete u predmetu Tužilac protiv Delalića i drugih (presuda doneta 16. novembra 1998, predmet br. IT-96-21-T) i u predmetu Tužilac protiv Kunarca (presuda doneta 22. februara 2001, predmeti br. IT-96-23-T i IT‑96‑23/1).
B. Imunitet država
1. Evropska konvencija o imunitetu država iz 1972. godine (u daljem tekstu: Bazelska konvencija)
70. Bazelsku konvenciju je potpisalo sedam država članica Saveta Evrope a njih osam ju je ratifikovalo, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, 1979. godine.
71. Shodno članu 15 Konvencije, države ugovornice imaju imunitet pred sudom druge države ugovornice, osim ako postupak potpada pod članove 1-14 Konvencije. Shodno članu 27, izraz „država ugovornica“ ne obuhvata nijednog pravnog subjekta države ugovornice koji je zaseban, može da tuži i bude tužen, čak i ako su tom subjektu poverene javne funkcije.
72. Članovi 1-14 obuhvataju postupke vezane za ugovore o radu (član 5); učešće u preduzećima ili drugim kolektivnim udruženjima (član 6); poslovne transakcije (član 7); intelektualnu i industrijsku imovinu (član 8); pravo svojine, državinu i korišćenje imovine (član 9); povrede nanete fizičkim licima i štetu nad imovinom prouzrokovanu činjenjem ili nečinjenjem na teritoriji države foruma (član 11); i arbitražne sporazume (član 12).
73. Državi je, prema članu 24, dopušteno da izjavi da je njenim sudovima dopušteno da sprovode postupak protiv druge države potpisnice bez obzira na odredbe člana 15 u slučajevima koji ne potpadaju pod članove 1-13, u istoj meri u kojoj im je to dopušteno protiv država koje nisu pristupile Konvenciji. Šest država, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, dale su takve izjave.
2. Konvencija Ujedinjenih nacija o jurisdikcionom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine (u daljem tekstu: Konvencija UN o jurisdikcionom imunitetu)
74. Komisija za međunarodno pravo (u daljem tekstu: KMP) je 1991. usvojila Nacrt članova o jurisdikcionom imunitetu država.
75. Konvencija UN o jurisdikcionom imunitetu, zasnovana na Nacrtu članova, usvojena je 2004. godine. Četrnaest država je pristupilo Konvenciji, a njih još osamnaest ju je potpisalo. Ona još nije stupila na snagu jer je potrebno da je ratifikuje trideset država. Ujedinjeno Kraljevstvo je potpisalo ali nije ratifikovalo ovu Konvenciju, a Saudijska Arabija joj je pristupila 1. septembra 2010.
76. U članu 5 je propisano opšte načelo da država uživa imunitet od nadležnosti sudova druge države. U članu 2, stav 1, tačka b, alineja iv je data definicija „države“ koja obuhvata predstavnike države koji deluju u tom svojstvu. KMP je u komentaru Nacrta članova iz 1991. godine (gde se ova odredba nalazila u članu 2, st. 1, tačka b, alineja v) dala sledeće objašnjenje:
„(17) Peta i poslednja kategorija uživalaca imuniteta država obuhvata sva fizička lica ovlašćena da državu predstavljaju u svim njenim oblicima, kao što su oni iz prve četiri kategorije koje se pominju u stavu 1, tačka b, alineje i-iv. Stoga bi suvereni i šefovi država kada deluju u svom javnom svojstvu bili obuhvaćeni ovom kategorijom kao i prvom kategorijom, s obzirom na to da su oni u širem smislu organi države. Ostali predstavnici obuhvataju šefove vlada, šefove ministarstava, ambasadore, šefove misija, diplomatske i konzularne službenike u njihovom svojstvu predstavnika. Izraz „u tom svojstvu“ na kraju stava 1, tačka b, alineja v ima za cilj da pojasni da se takav imunitet dodeljuje njihovom svojstvu predstavnika ratione materiae.“
77. Prema članu 6, st. 1 Konvencije UN o jurisdikcionom imunitetu, svaka država ugovornica će uvažavati imunitet drugih država tako što pred svojim sudovima neće voditi postupke protiv njih. Prema stavu 2 tog člana, smatra se da je pred sudom neke države protiv druge države pokrenut postupak ako je ta druga država imenovana kao strana u postupku ili ako nije imenovana kao strana u postupku ali zapravo postupak ima za cilj da utiče na njenu imovinu, prava, interese ili aktivnosti.
78. U Delu III Konvencije su navedeni postupci u kojim države ne mogu da se pozovu na imunitet. Oni obuhvataju poslovne transakcije (član 10); ugovore o radu (član 11), povrede nanete fizičkim licima i štetu na imovini prouzrokovanu činjenjem ili nečinjenjem na celoj teritoriji ili na delu teritorije države foruma (član 12); pravo svojine, državinu i korišćenje imovine (član 14); učešće u preduzećima ili drugim kolektivnim udruženjima (član 15); brodove koje poseduje ili kojima upravlja država (član 16); i arbitražne sporazume (član 17).
79. Konvencija UN o jurisdikcionom imunitetu ne propisuje izuzetak od imuniteta država zasnovan na navodnoj povredi jus cogens normi (u daljem tekstu: jus cogens izuzetak). KMP je na svojoj pedeset prvoj sednici, održanoj 1999. godine, osnovala radnu grupu o jurisdikcionom imunitetu država i njihove imovine, u skladu sa rezolucijom br. 53/98 Generalne skupštine o tadašnjem Nacrtu članova. Generalna skupština je u svojoj rezoluciji pozvala KMP da predstavi sve svoje preliminarne komentare o nerešenim supstancijalnim pitanjima vezanim za Nacrt članova, uzimajući u obzir nedavni razvoj prakse država i ostale faktore nastale posle usvajanja Nacrta članova. Radna grupa je stoga, između ostalog, razmatrala nedavnu praksu vezanu za jurisdikcioni imunitet u ovoj oblasti. Ukazala je na nedavni razvoj prakse i zakonodavstva država i pomenula postojanje određene podrške stanovištu da državnim službenicima ne bi trebalo dozvoliti da se pozivaju na imunitet za akte mučenja izvršene na njihovoj teritoriji ni u krivičnim ni u građanskim postupcima. Do usvajanja Konvencije 2004. nije predložen nijedan amandman na Nacrt članova.
80. Tri države su prilikom ratifikacije Konvencije dale svoje izjave o tome kako tumače pojedine odredbe Konvencije. Norveška i Švedska su izjavile da se Konvencija ne odnosi ni na jedan međunarodni trend vezan za zaštitu ljudskih prava. Švajcarska je smatrala da član 12 ne uređuje pitanje novčane naknade za teške povrede ljudskih prava koje se navodno mogu pripisati državi i koje su izvršene izvan države foruma. Stoga je, kao i Norveška i Švedska, izjavila da Konvencija ne utiče na razvoj događaja u međunarodnom pravu u ovom pogledu.
3. Relevantna praksa međunarodnih sudova
(a) Tužilac protiv Blaškića (1997) 110 ILR 607
81. Žalbeno veće MKTJ je dalo sledeće objašnjenje u predmetu Blaškić, kad je razmatralo da li su državni službenici lično odgovorni za protivpravna dela:
„38. Žalbeno veće odbacuje mogućnost da Međunarodni tribunal upućuje sudske pozive državnim službenicima koji deluju u službenom svojstvu. Takvi službenici su puki instrumenti države i njihove službene radnje se mogu pripisati jedino državi. Njima se ne mogu izreći sankcije ili kazne zbog postupaka koji nisu privatni već su preduzeti u ime države. Drugim rečima, državni službenici ne mogu da snose posledice protivpravnih dela koja se ne mogu pripisati njima lično već državi u čije ime deluju: oni uživaju takozvani „funkcionalni imunitet“. On predstavlja uvreženo pravilo međunarodnog običajnog prava koje potiče još iz osamnaestog i devetnaestog veka i mnogo je puta ponovljeno. Francuska je relativno nedavno zauzela stav koji se temelji na tom pravilu u predmetu Dugin ratnik (Rainbow Warrior). Ovo pravilo je takođe jasno izložio Vrhovni sud Izraela u predmetu Ajhman (Eichmann)...
...
41. ... Poznato je da međunarodno običajno pravo štiti unutrašnje uređenje svake suverene države: ono svakoj suverenoj državi prepušta da odredi svoju unutrašnju strukturu i, naročito, da imenuje pojedince koji će delovati kao agenti ili organi države. Svaka suverena Država ima pravo da izdaje uputstva svojim organima, kako onima koji deluju na unutrašnjom nivou tako i onima koji deluju na polju međunarodnih odnosa, kao i da predvidi sankcije ili druga sredstva u slučaju nepoštovanja tih uputstava. Korolar ovog ekskluzivnog ovlašćenja je da svaka država ima pravo da traži da postupci ili transakcije koje je neki od njenih organa izvršio u svom službenom svojstvu pripišu državi tako da se pojedinačni organ ne sme smatrati odgovornim za te postupke ili transakcije.“ (fusnote su izostavljene)
(b) Tužilac protiv Furundžije
82. MKTJ se u predmetu Furundžija nije neposredno bavio pitanjem imuniteta ali se pozabavio ličnom odgovornošću izvršilaca mučenja i mogućnošću pokretanja postupka zbog mučenja:
„155. Činjenica da je mučenje zabranjeno imperativnom normom međunarodnog prava ima drugačije efekte na međudržavnom i pojedinačnom nivou. Na međudržavnom nivou, ona služi da se na međunarodnom planu oduzme legitimitet svim zakonodavnim, upravnim ili sudskim aktima koji dozvoljavaju mučenje. Bilo bi besmisleno s jedne strane tvrditi da bi sporazumi ili običajna pravila koja omogućuju mučenje bili nevažeći ab initio zbog jus cogens vrednosti zabrane mučenja a zatim zanemariti npr. da neka država preduzima nacionalne mere kojima dozvoljava ili prelazi preko mučenja ili zakonom o pomilovanju amnestira izvršioce. Kada bi do takve situacije došlo, nacionalne mere koje su suprotne opštem načelu i relevantnim odredbama ugovora bi proizvele pravne posledice o kojima je ranije bilo reči a ne bi zadobile ni međunarodno pravno priznanje. Potencijalne žrtve koje imaju locus standi bi mogle pokrenuti postupak pred nadležnim međunarodnim ili nacionalnim sudskim telom i od njega zahtevati da nacionalnu meru proglasi nezakonitom po međunarodnom pravu; ili bi žrtva mogla da pokrene građanski postupak za obeštećenje pred stranim sudom od kojeg bi se, između ostalog, tražilo da prenebregne pravnu vrednost nacionalnog zakona koji dozvoljava mučenje. Još je važnije je da izvršioci mučenja koji deluju na osnovu tih nacionalnih mera ili od njih imaju koristi ipak mogu da budu pozvani na krivičnu odgovornost za mučenje, bilo u stranoj ili u sopstvenoj državi u skladu sa potonjim režimom. Ukratko, pojedinci su i dalje obavezni da se pridržavaju načela koje zabranjuje mučenje uprkos potencijalnom nacionalnom ovlašćenju zakonodavnih ili sudskih tela da krše to načelo. Kao što je Međunarodni vojni tribunal u Nirnbergu izjavio: „pojedinci imaju međunarodne dužnosti koje nadilaze nacionalne obaveze poslušnosti koje nameće pojedina država“.“ (fusnote su izostavljene).
(c) Demokratska Republika Kongo protiv Belgije [2002] ICJ Rep 3 (u daljem tekstu: predmet Nalog za hapšenje)
83. Belgija je izdala nalog za hapšenje tadašnjeg ministra spoljnih poslova Demokratske Republike Kongo zbog teških povreda Ženevskih konvencija i zločina protiv čovečnosti. Međunarodni sud pravde (MSP) je utvrdio da su imunitet od krivične nadležnosti i nepovredivost koju je ministar spoljnih poslova uživao po međunarodnom pravu prekršeni izdavanjem naloga za hapšenje i njegovim prosleđivanjem drugim državama. Istakao je da se predmet odnosi samo na imunitet od krivične nadležnosti i nepovredivost trenutnog ministra spoljnih poslova. Imunitet dat takvom pojedincu ga štiti od svakog službenog postupka druge države koji bi ga omeo u vršenju svojih dužnosti. Ne može se napraviti razlika između akata koje je ministar spoljnih poslova izvršio „u službenom svojstvu“ i onih za koje se tvrdi da je izvršio u „privatnom svojstvu“. Sud je dodao:
„59. Pored toga, treba napomenuti da se moraju pažljivo razlikovati pravila kojima se uređuje nadležnost nacionalnih sudova i pravila kojima se uređuje jurisdikcioni imunitet: nadležnost ne podrazumeva odsustvo imuniteta a odsustvo imuniteta ne podrazumeva nadležnost. Međutim, iako razne međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju određenih teških krivičnih dela državama nameću obaveze gonjenja ili izručenja, čime od njih iziskuju da prošire svoju krivičnu nadležnost, takvo proširenje nadležnosti ni na koji način ne utiče na imunitet, u skladu sa međunarodnim običajnim pravom, uključujući imunitet ministara spoljnih poslova...“
84. Sudije Higins, Kojimans i Burgental su u svom zajedničkom izdvojenom mišljenju napomenuli da imunitet i nadležnost predstavljaju dve odvojene norme međunarodnog prava ali da su one „neodvojivo povezane“. Oni su u pogledu nadležnosti napomenuli:
„U građanskoj materiji već počinjemo da naziremo početak veoma širokog oblika vanteritorijalne nadležnosti. Sjedinjene Američke Države su shodno Zakonu o odštetnim zahtevima stranaca zasnovanom na zakonu iz 1789. utvrdile da imaju nadležnost kako za povrede ljudskih prava tako i za teške povrede međunarodnog prava koje su u inostranstvu izvršila lica koja nisu njeni državljani. One tu nadležnost, uz mogućnost dosuđivanja odštete, vrše zbog mučenja počinjenog u raznim zemljama (Paragvaju, Čileu, Argentini, Gvatemali) i u pogledu drugih teških povreda ljudskih prava u drugim zemljama. Premda ima mnogo komentara o ovom jednostranom vršenju funkcije čuvara međunarodnih vrednosti, ono još nije naišlo na opšte odobrenje država.“
85. Oni su u pogledu imuniteta uočili trend ka odbacivanju nekažnjivosti za teška međunarodna krivična dela, širem uspostavljanju nadležnosti i sve ograničenijoj mogućnosti zaklanjanja iza imuniteta. Dodali su:
„U literaturi se sve više tvrdi ... da teška međunarodna krivična dela ne mogu biti posmatrana kao službene radnje jer ona ne predstavljaju ni uobičajene državne funkcije ni funkcije koje može vršiti samo država (nasuprot pojedincu)... Ovaj stav podupire sve rasprostranjenije shvatanje da motivi vezani za državu ne predstavljaju valjan test za utvrđivanje onoga šta predstavlja javne akte države. Ovaj stav se takođe postepeno izražava i u praksi država, kao što dokazuju sudske odluke i mišljenja.“
(d) Predmet vezan za određena pitanja uzajamne pomoći u krivičnim stvarima (Džibuti protiv Francuske), presuda doneta 4. juna 2008. godine (u daljem tekstu: Džibuti protiv Francuske)
86. Ovaj predmet se odnosio na imunitet republičkog javnog tužioca i šefa Nacionalne službe bezbednosti Džibutija od krivičnog gonjenja u Francuskoj. MSP je konstatovao:
„194. ... Međunarodno pravo ne daje osnova za tvrdnju da službena lica o kojima je reč imaju pravo na lični imunitet, s obzirom na to da nisu diplomate u smislu Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961, dok Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. ne važi u ovom predmetu.“
87. Sud je dao sledeće obrazloženje u pogledu postojanja imuniteta ratione materiae:
„196. Vlada Džibutija ni u jednoj fazi nije obavestila francuske sudove (pred kojima bi bilo očekivano osporavanje nadležnosti) a ni ovaj sud da su akti na koje se Francuska žali njeni sopstveni akti i da republički javni tužilac i šef Nacionalne bezbednosti preduzimajući ih predstavljaju njene organe, agencije ili pravna lica.
Očekuje se da država koja želi da se pozove na imunitet jednog od svojih organa o tome obavesti vlasti druge države o kojoj je reč. To bi omogućilo sudu države foruma da obezbedi da ne dođe od nepoštovanja bilo kojeg prava na imunitet i do pozivanja te države na odgovornost. Pored toga, država koja strani sud obaveštava da sudski proces protiv njenih državnih organa ne treba da se nastavi zbog imuniteta preuzima odgovornost za svaki akt protivan međunarodnom pravu o kojem je reč a koji su takvi organi izvršili.“
(e) Jurisdikcioni imunitet države (Nemačka protiv Italije), presuda doneta 3. februara 2012. godine
88. Ovaj predmet je proistekao iz tužbe Nemačke nakon niza presuda italijanskih sudova u kojima je utvrđeno da Nemačka ne može da uživa imunitet u pogledu navoda o povredama međunarodnog humanitarnog prava koje je izvršila u Italiji tokom Drugog svetskog rata; i kojima se Nemačkoj nalaže da plati odštetu dosuđenu u građanskim postupcima. Italijanska Država je podnela dva podneska: prvo, tvrdeći da doktrina imuniteta država dozvoljava izuzetak kad su protivpravna dela izvršena na teritoriji države u kojoj je zahtev podnet (u daljem tekstu: teritorijalno načelo odštetnog prava); i, drugo, da je po međunarodnom pravu dopušteno uskratiti imunitet državi ako se zahtev odnosi na međunarodno krivično delo suprotno jus cogens-u u pogledu kojeg ne postoji nijedan drugi oblik obeštećenja (u daljem tekstu: izuzetak u slučaju povrede ljudskih prava).
89. Pravo na imunitet država, poput onog koje postoji između Nemačke i Italije, proističe iz međunarodnog običajnog prava. MSP je stoga razmatrao da li u vezi sa postojanjem imuniteta postoji „uvrežena praksa“, zajedno sa opinio juris. Smatrao je da je pravilo o imunitetu država usvojeno kao opšte pravilo međunarodnog običajnog prava i da zauzima značajno mesto u međunarodnom pravu i međunarodnim odnosima.
90. Sud je odbio teritorijalno načelo prava koje se primenjuje na prouzrokovanje štete na koje se pozvala italijanska Država. U pogledu izuzetka u slučaju povrede ljudskih prava, taj sud je smatrao da to predstavlja logistički problem jer iziskuje ispitivanje merituma kako bi se odlučilo o pitanju nadležnosti. Pored tog problema, sud je konstatovao da skoro ni u jednoj državi ne postoji praksa za koju bi se moglo smatrati da podržava tezu da država u takvom slučaju nema pravo na imunitet; niti se takav izuzetak pojavljuje u Bazelskoj konvenciji ili Konvenciji UN o jurisdikcionom imunitetu (vidi stavove 70-73, odnosno stavove 75-80 gore u tekstu). Takođe se pozvao na nalaze radne grupe KMP iz 1999. i činjenicu da do usvajanja Konvencije UN 2004. godine nije bio predložen nijedan amandman na Nacrt članova iz 1991. (vidi stav 79 gore u tekstu).
91. MSP je, s druge strane, konstatovao da postoji značajna praksa država koja pokazuje da međunarodno običajno pravo ne smatra pravo države na imunitet zavisnim od težine dela za koje je optužena ili imperativne prirode pravila koje je navodno prekršila, pri čemu je citirao presude nacionalnih sudova u Kanadi, Francuskoj, na Novom Zelandu, u Poljskoj i u Velikoj Britaniji. Izdvojio je predmet Pinoče (br. 3) zato što se taj predmet odnosi na imunitet bivšeg šefa države od krivične nadležnosti a ne na imunitet same države u postupku pokrenutom kako bi se utvrdila njena odgovornost za štetu u građanskom postupku. Sud je zatim ukazao na presudu ovog Suda u navedenom predmetu Al-Adsani i kasniju odluku u predmetu Kalogeropulu i drugi protiv Grčke i Nemačke, predstavka br. 59021/00, ECHR 2002-X, u kojoj je utvrdio da u međunarodnom pravu ne postoji čvrst osnov za zaključak da država više ne uživa imunitet od građanskih tužbi u slučajevima u kojima postoje navodi o mučenju.
92. MSP je stoga zaključio da po međunarodnom običajnom pravu koje je važilo u vreme kada je donosio svoju presudu država nije lišena imuniteta zato što je optužena za teške povrede međunarodnog prava ljudskih prava ili međunarodnog prava koje reguliše način vođenja oružanih sukoba. Nastavio je:
„91. ... Sud prilikom donošenja ovog zaključka mora da naglasi da se bavi samo imunitetom same države od nadležnosti sudova drugih država; u ovom predmetu se ne bavi pitanjem da li imunitet može važiti u krivičnom postupku protiv službenog lica neke države, i ako je to slučaj, u kom obimu.“
93. Sud je zatim razmatrao odnos između jus cogens-a i pravila o imunitetu država i utvrdio da među njima ne postoji sukob. Ova dva skupa pravila se bave različitim materijama: pravila o imunitetu država su po prirodi procesna i ograničena su na utvrđivanje da li sudovi jedne države mogu da vrše nadležnost u pogledu druge države; ona ne utiču na pitanje da li je ponašanje zbog kojeg je postupak pokrenut bilo zakonito ili nezakonito. Pored toga, nema osnova za tezu da pravilo koje nema status jus cogens-a ne može biti primenjeno ako bi time osujetilo primenu pravila o jus cogens-u. Sud je u tom pogledu citirao svoju presudu u predmetu Nalog za hapšenje (vidi stav 83 gore u tekstu), presudu Doma lordova u ovom predmetu, i presudu ovog Suda u predmetu Al-Adsani.
94. Konačno, sud je odbio argument da imunitet može biti uskraćen ako su svi ostali pokušaji obezbeđivanja naknade bili neuspešni. U praksi država nije našao nikakav osnov za tvrdnju da međunarodno pravo uslovljava pravo države na imunitet postojanjem delotvornog alternativnog sredstva za obezbeđivanje obeštećenja. Zatim je ukazao na praktične teškoće koje bi takav izuzetak prouzrokovao.
4. Rad Komisije za međunarodno pravo na u vezi s imunitetom državnih službenih lica od krivične nadležnosti stranih sudova
95. KMP je 2007. odlučila da u svoj program rada uvrsti temu „Imunitet državnih službenika od krivične nadležnosti stranih sudova“ i imenovala je gospodina Kolodkina za specijalnog izvestioca. Gospodin Kolodkin je podneo tri izveštaja u kojima je utvrdio granice u okviru kojih ova tema treba da bude razmotrena, analizirao jedan broj supstancijalnih pitanja u vezi sa imunitetom državnih službenika od krivične nadležnosti stranih sudova i razmatrao procesna pitanja vezana za ovu vrstu imuniteta. Njegove su izveštaje 2008. i 2011. razmatrali KMP i Šesti komitet Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Gospođa Hernandez (Hernández) je 22. maja 2012. imenovana za specijalnog izvestioca umesto Kolodkina, koji više nije bio član KMP. Gospođa Hernandez je podnela preliminarni izveštaj o imunitetu državnih službenika od krivične nadležnosti stranih sudova koji je KMP razmotrila 2012. Ona je drugi izveštaj podnela 2013.
96. Kolodkin je u svom drugom izveštaju razmatrao različite stavove o imunitetu državnih službenika od nadležnosti stranih sudova. Objasnio je:
„18. Uprkos postojanju drugačijeg stanovništa u pravnoj doktrini, dosta je široko prihvaćeno da imunitet od nadležnosti stranih sudova predstavlja normu, tj. opšte pravilo, uobičajeno stanje stvari, a da njegovo odsustvo u određenim slučajevima predstavlja izuzetak od ovog pravila. Ono što je važno je da, ako se neki predmet odnosi na visoko rangirane službenike, druge službenike ili akte bivših službenika koje su izvršili dok su bili na položaju, u službenom svojstvu, onda se mora dokazati postojanje izuzetka od ove norme, tj. odsustvo imuniteta, a ne postojanje ove norme i, posledično, postojanje imuniteta. S obzirom na to da je imunitet zasnovan na opštem međunarodnom pravu, njegovo odsustvo ... se može dokazati bilo postojanjem posebnog pravila ili postojanjem prakse i opinio juris koji ukazuju na to da su se pojavili ili se pojavljuju izuzeci od opšteg pravila...“
97. On je u pogledu primenjivosti imuniteta ratione materiae na nezakonite akte, izjavio:
„31. ... Tvrdnja da se imunitet ne odnosi na takve akte obesmišljava samu ideju o imunitetu. Pitanje vršenja krivične nadležnosti nad bilo kojom osobom, uključujući strano službeno lice, postavlja se samo u slučaju sumnje da je njegovo ponašanje nezakonito i, štaviše, kažnjivo po krivičnom pravu. Shodno tome, upravo je u takvom slučaju neophodan imunitet od krivične nadležnosti stranih sudova...“
98. Kolodkin je takođe razmatrao debatu o mogućnosti jus cogens izuzetka i naveo:
„56. Potreba za postojanjem izuzetaka od imuniteta se pre svega objašnjava imperativima zaštite ljudskih prava od najflagrantnijih i najrasprostranjenijih povreda i borbe protiv nekažnjivosti. Debata se ovde odnosi na potrebu zaštite interesa međunarodne zajednice u celini i, analogno, činjenicu da ti interesi, kao i potreba borbe protiv teških međunarodnih krivičnih dela, koja najčešće vrše državni službenici, diktiraju potrebu da se oni pozovu na odgovornost za svoje zločine u svakoj državi koja ima nadležnost. To pak iziskuje postojanje izuzetaka od imuniteta službenih lica od krivične nadležnosti stranih sudova.
Izuzeci .... se obrazlažu na razne načine. Osnovna obrazloženja se svode na sledeće. Prvo, kao što je već konstatovano, postoji stav da se po međunarodnom pravu teška krivična dela koja službeno lice izvrši ne mogu smatrati delima izvršenim u službenom svojstvu. Drugo, smatra se da službeno lice ne uživa zaštitu putem imuniteta ratione materiae u krivičnom postupku jer se međunarodno krivično delo koje je ono izvršilo u službenom svojstvu pripisuje ne samo državi već i njemu. Treće, ističe se da imperativne norme međunarodnog prava koje zabranjuju i inkriminišu određena dela preovlađuju nad normom vezanom za imunitet i poništavaju imunitet kada se primenjuju na krivična dela ove vrste. Četvrto, govori sa da se u međunarodnom pravu pojavila norma međunarodnog običajnog prava koja omogućuje izuzetak od imuniteta ratione materiae u slučaju kada je službeno lice izvršilo teška krivična dela definisana međunarodnim pravom. Peto, postojanje univerzalne nadležnosti nad najtežim krivičnim delima se povezuje sa ništavošću imuniteta za takva krivična dela. Šesto, uočava se analogna veza između obaveze aut dedere aut judicare i ništavosti imuniteta za krivična dela u pogledu kojih postoji takva obaveza.“ (fusnote izostavljene)
99. Primetio je da je dosta rasprostranjen stav da se teška krivična dela po međunarodnom pravu ne mogu smatrati delima izvršenim u službenom svojstvu i da imunitet ratione materiae stoga ne pruža zaštitu od krivične nadležnosti stranih sudova koja se vrši u vezi sa tim zločinima. Gospođa Hernandez je u svom preliminarnom izveštaju dala sledeći prikaz rasprave KMP o ovom pitanju:
„35. Članovi Komisije su takođe izrazili svoja mišljenja o pojmu „službenog akta“ s tačke gledišta njegovog obima i odnosa prema međunarodnoj odgovornosti država. Neki su članovi smatrali da je svaki akt koji je izvršilo ili se čini da je izvršilo „službeno lice“ mora biti definisan kao službeni akt zbog kojeg ono uživa imunitet. Drugi su članovi, međutim, podržali restriktivnu definiciju „službenog akta“ po kojoj on isključuje ponašanje koje može, na primer, predstavljati međunarodno krivično delo. Neki su članovi bili za to da se pojam „službenog akta“ tretira drugačije, u zavisnosti od toga da li se akt pripisuje državi u kontekstu odgovornosti ili pojedincima u kontekstu krivične odgovornosti i imuniteta.“
100. Gospođa Hernandez je u svom drugom izveštaju objavila prvi deo Nacrta članova, koji obuhvata definicije i opseg imuniteta ratione personae u krivičnom postupku. Očekuje se da će treći izveštaj, koji će se baviti imunitetom ratione materiae u krivičnom postupku, uključujući i raspravu o pojmu „službenih akata“ i relevantnog Nacrta članova, biti podnet KMP na razmatranje na sednici koju će održati 2014.
101. Svih pet izveštaja se usredsređuju na imunitet državnih službenika od krivične, a ne građanske nadležnosti stranih sudova.
5. Rezolucija Instituta za međunarodno pravo iz 2009. godine
102. Institut za međunarodno pravo su 1873. osnovali vodeći stručnjaci za međunarodno pravo, a ima za cilj da promoviše napredak međunarodnog prava. On usvaja rezolucije normativne prirode i upućuje ih državnim vlastima, međunarodnim organizacijama i naučnoj zajednici. Institut na taj način nastoji da ističe karakteristike postojećeg prava kako bi unapredio njegovo poštovanje. Institut ponekad donosi odluke de lege ferenda (tj. imajući u vidu zakon koji treba doneti) kako bi doprineo razvoju međunarodnog prava.
103. Institut za međunarodno pravo je na svojoj sednici u Napulju 2009. usvojio rezoluciju o imunitetu države i državnih službenika od nadležnosti stranih sudova u predmetima koji se odnose na međunarodna krivična dela. U članu I se „nadležnost“ definiše kao krivična, građanska i upravna nadležnost nacionalnih sudova; a definicija „međunarodnih krivičnih dela“ obuhvata i mučenje.
104. U članu II rezolucije su izložena načela. U njemu se objašnjava da države shodno ugovorima i međunarodnom običajnom pravu imaju obavezu da sprečavaju i suzbijaju međunarodna krivična dela i da imunitet ne treba da predstavlja prepreku odgovarajućoj odšteti na koju žrtve takvih zločina imaju pravo. U njemu se države pozivaju da razmotre odricanje od imuniteta kada se njihovi agenti optužuju za izvršenje međunarodnih krivičnih dela.
105. Shodno članu III rezolucije, naslovljenom „Imunitet osoba koje deluju u ime države“:
„1. U pogledu međunarodnih krivičnih dela ne važi nikakav imunitet od nadležnosti osim ličnog imuniteta u skladu sa međunarodnim pravom.
2. Takav lični imunitet prestaje po okončanju funkcije ili misije neke osobe koja uživa lični imunitet.
3. Gore navedene odredbe ne utiču na:
(a) odgovornost osobe iz prethodnih stavova po međunarodnom pravu;
(b) pripisivanje državi akta svih takvih osoba koji predstavlja međunarodno krivično delo.“
106. Član IV, naslovljen „Imunitet država“, glasi:
„Navedene odredbe ne utiču na pitanja da li i kada država uživa imunitet od nadležnosti nacionalnih sudova druge države u građanskom postupku vezanom za međunarodno krivično delo koje je izvršio agent prve države.“
C. Odgovornost država
107. KMP je 2001. objavila Nacrt članova o odgovornosti država. Član 4 propisuje odgovornost države za postupke njenih organa:
„1. Smatra se da postupak svakog državnog organa predstavlja akt te države po međunarodnom pravu, bilo da taj organ vrši zakonodavnu, izvršnu, sudsku ili neku drugu funkciju, bez obzira na položaj koji zauzima u uređenju države i na njegov karakter organa centralne vlade ili teritorijalne jedinice države.
2. Organ obuhvata svaku osobu ili subjekat koji ima taj status u skladu sa unutrašnjim pravom države.“
108. Shodno članu 5, ponašanje neke osobe ili subjekta koji ne predstavlja organ države iz člana 4 ali koji je „ovlašćen zakonom te države da vrši elemente državne vlasti“ smatra se aktom države po međunarodnom pravu, pod uslovom da ta osoba ili subjekat „deluje u tom svojstvu“ u tom konkretnom slučaju. Član 7 propisuje da se akti državnih agenata kojima su prekoračili ovlaščenja ili postupili suprotno uputstvima smatraju aktima države po međunarodnom pravu.
109. Konačno, član 58 razjašnjava stav u vezi sa istovremenom pojedinačnom odgovornošću:
„Ovi članovi ne utiču ni na jedno pitanje pojedinačne odgovornosti po međunarodnom pravu bilo koje osobe koja deluje u ime države.“
IV. RELEVANTNI UPOREDNO PRAVNI MATERIJALI
110. Tužena Država je zatražila komentare o obimu imuniteta država koje predviđa nacionalno pravo država članica Saveta Evrope. Primljen je dvadeset i jedan odgovor (od Albanije, Azerbejdžana, Belgije, „Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije“, Bosne i Hercegovine, Češke Republike, Danske, Estonije, Francuske, Nemačke, Grčke, Holandije, Irske, Litvanije, Mađarske, Norveške, Poljske, Rusije, Turske, Švajcarske i Švedske) . Odgovori su ukazali na to da je retko koja država morala u praksi da se suoči sa konkretnim problemom postojanja imuniteta shodno nacionalnom ili međunarodnom običajnom pravu u građanskom postupku vezanom za mučenje. Nijedna od njih nije razmatrala poseban položaj državnih službenika. Odgovori su stoga bili u velikoj meri hipotetički i analitički a ne zasnovani na konkretnim činjenicama. U jednom broju odgovora se pojavilo i pitanje nadležnosti: nekoliko je država potvrdilo da njihovi sudovi ne bi imali nikakvu nadležnost u predmetu koji se odnosi na mučenje koje su u inostranstvu izvršili državljani neke treće države; stoga se u praksi ne bi ni pojavilo pitanje da li bi odgovorni državni službenici imali imunitet.
111. Tužena država, podnosioci predstavki i intervenijenti su takođe predočili druge uporednopravne materijale koji ukazuju na pravo i praksu jednog broja država širom sveta. Njih nekoliko je usvojilo propise kojima se uređuje imunitet država i nekoliko nacionalnih sudova je donelo presude u kontekstu građanskih i krivičnih predmeta protiv državnih službenika. Pregled nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse koji sledi se uglavnom usredređuje na građanske predmete i nije iscrpan.
A. Tužbeni zahtevi zbog navodnog mučenja
1. Sjedinjene Američke Države
(a) Nadležnost
112. Zakonom o odštetnim zahtevima stranaca SAD iz 1789. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1789. godine) je uvedena savezna nadležnost za sve slučajeve kada stranac podnosi zahtev za naknadu štete prouzrokovane povredom međunarodnog prava ili međunarodnog ugovora koji su zaključile Sjedinjene Američke Države.
113. Apelacioni sud (Druge oblasti) je u predmetu Filartiga protiv Penje-Irale (Filártiga v. Peña-Irala) (1980) 630 F 2d 876, utvrdio da je po Zakonu iz 1789. nadležan da razmatra tužbeni zahtev zbog mučenja podnet protiv policajca iz Paragvaja. Čini se da se pitanje imuniteta države nije postavilo pred sudom, iako je tuženi u žalbenom postupku nastojao da tvrdi da, ako se tvrdi da sporno ponašanje predstavlja akt paragvajske Vlade, postupak protiv njega nije dozvoljen, po osnovu načela u običajnom pravu SAD po kojem sudovi te države ne odlučuju o predmetima ako bi time zadirali u odnose SAD sa drugim državama. Sud je u odgovoru na to naveo:
„Ovaj argument nije iznet dole u tekstu i stoga ga mi ne razmatramo u ovom žalbenom postupku. Usput, međutim, primećujemo da sumnjamo da postupak državnog službenika suprotan Ustavu i zakonima Republike Paragvaja, a koji vlast te države uopšte nije odobrila, može biti valjano okarakterisan kao akt države... Odricanje od mučenja kao legitimnog instrumenta državne politike od strane Paragvaja, međutim, ne lišava ovaj delikt kojim je prouzrokovana šteta karaktera povrede međunarodnog prava čak i da je zapravo izvršen u skladu sa državnim ovlašćenjima...“
114. Nakon ove presude je 1991. donet Zakon o zaštiti žrtava mučenja, kako bi se kodifikovao uzrok tužbi prepoznat u predmetu Filartiga i kako bi njime bili obuhvaćeni i građani SAD. U članu 2, stav (a), tačka (1) se propisuje da „pojedinac bilo koje strane države koji u skladu sa stvarnim ili pretpostavljenim ovlašćenjima ili prividno u skladu sa zakonom ... podvrgava nekog pojedinca mučenju, odgovara za štetu nanetu tom pojedincu u građanskom postupku“.
115. Vrhovni sud SAD je u predmetu Sosa protiv Alvareza-Mačaina (Sosa v. Alvarez-Machain) 542 U.S. 692 (2004) razmatrao tužbu podnetu u skladu sa Zakonom iz 1789, između ostalog protiv meksičkog državljanina za otmicu koju je navodno izvršio u ime vlade SAD. Sud je odbacio zahtev tužioca jer je smatrao da teza da otmica predstavlja „povredu međunarodnog prava“ nema podršku i da on stoga nije nadležan za ovaj predmet. Pitanje imuniteta države nije postavljeno ali je sudija Brejer (Breyer) u svom saglasnom mišljenju razmatrao da li je vršenje nadležnosti u skladu sa Zakonom iz 1789. u skladu sa načelom međunarodne saradnje. On je napomenuo:
„Današnje međunarodno pravo ponekad na sličan način odražava ne samo saglasnost o postojanju određenog univerzalno osuđivanog ponašanja u materijalnom smislu, već i saglasnost da univerzalna nadležnost postoji radi gonjenja različitih tipova takvog ponašanja, u procesnom smislu... Taj podskup obuhvata mučenje, genocid, zločine protiv čovečnosti i ratne zločine.
...
Činjenica da ovaj procesni konsenzus postoji ukazuje na to da je priznanje univerzalne nadležnosti u pogledu ograničenog skupa normi u skladu sa načelima međunarodne saradnje. To jest, to što se sudovima svih država dozvoljava da sude o postupcima drugih zemalja u odnosu na osobe koje nisu državljani države koja sudi ne predstavlja značajnu pretnju praktičnoj harmoniji koju načela saradnje nastoje da štite. Taj konsenzus se odnosi na krivičnu nadležnost, ali konsenzus u pogledu univerzalne krivične nadležnosti sam po sebi ukazuje na to da univerzalna nadležnost za razmatranje tužbi za nanetu štetu ne bi predstavljala ništa veću pretnju.... To je zato što krivični sudovi mnogih zemalja kombinuju građanski i krivični postupak i dozvoljavaju onima kojima je kriminalnim ponašanjem naneta šteta da budu zastupljeni i dobiju odštetu tokom samog krivičnog postupka... Stoga univerzalna krivična nadležnost neizostavno podrazumeva i značajan stepen nadležnosti za odlučivanje o naknadi štete u građanskom postupku.“ (reference izostavljene)
(b) Imunitet
(i) Imunitet za državu
116. Zakon o imunitetu stranih suverenih država iz 1976. godine (u daljem teksu ZISSD) propisuje u kojoj meri strane države mogu biti tužene pred sudovima SAD. Kako bi mogao da ima koristi od imuniteta, tuženi mora da dokaže da predstavlja „stranu državu“ u smislu tog zakona. Izraz „strana država“ obuhvata političke jedinice, agencije i pravna lica stranih država.
117. Apelacioni sud je u jednom broju predmeta zaključio da ZISSD ne uključuje implicitan izuzetak od imuniteta koji opšte uzev odobrava suverenima i državama ako je neka strana država optužena za kršenje jus cogens normi (vidi predmete Siderman de Blejk protiv Argentine [Siderman de Blake v. Argentina] (1992) 965 F.2d 699 (Apelacioni sud Devete oblasti); Princ protiv Nemačke [Princz v. Germany] (1994) 26 F.3d 1166 (Apelacioni sud grada Vašingtona, okrug Kolumbije); Smit protiv Libije [Smith v. Libya] (1997) 101 F.3d 239 (Apelacioni sud Druge oblasti); i Sampson protiv Nemačke [Sampson v. Germany] (2001) 250 F.3d 1145 (Apelacioni sud Sedme oblasti)).
(ii) Imunitet ratione personae za visoke državne zvaničnike
118. Podnosioci žalbe u predmetu Je protiv Cemina (Ye v. Zemin) (2004) 383 F.3d 620 (Apelacioni sud Sedme oblasti), su se žalili na nalaz Okružnog suda, povodom tužbenog zahteva u kojem se tvrdilo da je tadašnji predsednik Kine prekršio jus cogens norme, po kojem on uživa imunitet ratione personae, a na osnovu izjave izvršnih vlasti. Tvrdili su da po međunarodnom običajnom pravu izvršne vlasti nisu ovlašćene da se pozivaju na imunitet u slučaju kršenja jus cogens normi. Apelacioni sud je primetio da ZISSD ne uređuje pitanje imuniteta stranih šefova država i da prihvatanje izjave izvršnih vlasti u takvim predmetima predstavlja uobičajenu praksu. Pozvao se na svoj nalaz u predmetu Sampson (vidi stav 117 gore u tekstu) da u ZISSD ne postoji jus cogens izuzetak i zaključio da odluka izvršnih vlasti ne može biti osporavana na sudu s obzirom na to da ni odluka zakonodavca da odobri imunitet ne može biti osporavana na sudu. Pozvao se na značajne implikacije koje odluka o odobravanju imuniteta ima po odnose države sa drugim državama.
(iii) Imunitet ratione materiae za ostale državne službenike
119. Apelacioni sud (Devete oblasti) je u predmetu Kuidian protiv Filipinske narodne banke i Daze (Chuidian v. Philippine National Bank and Daza) (1990) 912 F.2d 1095, utvrdio da izraz „strana država“ u ZISSD obuhvata i pojedinca koji je pripadnik izvršnog organa države. On je, međutim, prihvatio da ZISSD ne bi trebalo da štiti službeno lice koje je prekoračilo svoja ovlašćenja. Savezni okružni sudovi SAD su na osnovu toga kasnije odbili da daju imunitet državnim službenicima u predmetima Ksunkaks protiv Gramaha (Xuncax v. Gramajo) (1995) 886 F. Supp 162 (tužba protiv visokog oficira vojske Gvatemale i ministra odbrane za akte mučenja) i Kabiri protiv Asasija-Đimaha (Cabiri v. Assasie-Gyimah) (1996) 921 F. Supp. 1189 (S.D.N.Y.) (tužbeni zahtev protiv savetnika za bezbednosna pitanja Gane zbog mučenja). Sudovi su prokomentarisali da dela u predmetu Ksunkaks „prevazilaze sve što bi se moglo zakonito smatrati službenim ovlašćenjima Gramaha“ i da tuženi u predmetu Kabiri nije tvrdio da akti mučenja potpadaju pod opseg njegovih ovlašćenja i nije tvrdio da takvi akti nisu zabranjeni zakonima Gane, niti da bi to mogao da tvrdi.
120. Podnosioci žalbe u predmetu Belhas protiv Jaalona (Belhas v. Ya’alon) (2008) 515 F.3d 1279 (Apelacioni sud grada Vašingtona, okrug Kolumbije) su tvrdili da je tuženi kršio jus cogens norme tokom vršenja svojih dužnosti šefa vojne obaveštajne službe. Apelacioni sud je utvrdio da se ZISSD odnosi na ovaj predmet i da ne postoje izuzeci koji nisu navedeni u ZISSD (pri čemu se pozvao na svoju presudu u predmetu Princ, vidi stav 117 gore u tekstu). Tuženi je stoga uživao imunitet države.
121. Podnosilac žalbe u predmetu Matar protiv Dihtera (Matar v. Dichter) (2009) 563 F.3d 6 (Apelacioni sud Druge oblasti) je podneo tužbeni zahtev protiv bivšeg šefa izraelske Bezbednosne agencije u kojem je tvrdio da je on prekršio jus cogens norme. Izvršne vlasti su tvrdile da važi imunitet ratione materiae. Apelacioni sud je smatrao da bi tuženi imao imunitet po običajnom pravu čak i kad ZISSD ne bi važio jer je tuženi bivši a ne sadašnji zvaničnik. Konstatovao je da su sudovi pre stupanja ZISSD na snagu izvršnim vlastima prepuštali da odgovore na pitanje da li da priznaju imunitet stranih suverena i njihovih pravnih lica po običajnom pravu. Ova načela važe i nakon stupanja ZISSD na snagu. Sud se u pogledu postojanja jus cogens izuzetka pozvao na svoj zaključak u predmetu Smit (vidi stav 117 gore u tekstu) da takav izuzetak od ZISSD ne postoji, kao i na zaključak u predmetu Je (vidi stav 118 gore u tekstu) da ne postoji takav izuzetak u pogledu imuniteta stranih lidera u kontekstu običajnog prava. Zaključio je da je i ovaj tužbeni zahtev neuspešan iz sličnih razloga.
122. Vrhovni sud je u predmetu Samantar protiv Jusufa (Samantar v. Yousuf) (2010) 130 S. Ct. 2278, jednoglasno utvrdio da službena lica stranih država nisu obuhvaćena ZISSD i da je njihov imunitet uređen običajnim pravom. Stoga je nižim sudovima uputio pitanje da li službena lica stranih država ipak mogu da se pozivaju na bilo kakav imunitet po običajnom pravu. Samantar je pred Okružnim sudom a kasnije i Apelacionim sudom tvrdio da uživa imunitet po običajnom pravu, kako kao šef države, tako i kao strano službeno lice. Apelacioni sud (Četvrte oblasti) je 2. novembra 2012. utvrdio da on po običajnom pravu ne uživa imunitet u pogledu tužbenih zahteva podnetih zbog mučenja (699 F. 3d 763). Prvo je našao da sudovi moraju da se prihvate izjave izvršnih vlasti o tome da li neka osoba uživa imunitet (ratione personae) kao šef države; u ovom su predmetu izvršne vlasti zaključile da Samantar nema pravo na takav imunitet. Drugo, Apelacioni sud je u pogledu pitanja imuniteta (ratione materiae) stranog službenog lica naveo:
„Za razliku od privatnih akata, koji ne potpadaju pod opseg imuniteta stranih službenih lica, jus cogens povrede mogu biti izvršene prividno u skladu sa zakonom i one u tom smislu predstavljaju akte koje je strano službeno lice izvršilo dok je bilo u državnoj službi. Međutim, jus cogens povrede su u međunarodnom ili domaćem pravu po definiciji akti koje suveren službeno ne odobrava.“
123. Primetio je da u međunarodnom pravu postoji sve veći trend ka ukidanju imuniteta koji se daje stranim službenim licima u slučaju pojedinaca koji su izvršili akte kojima su prekršili jus cogens norme, a koji se inače pripisuju državi. Smatrao je da veliki broj odluka stranih nacionalnih sudova odražava spremnost da se stranim službenim licima uskrati imunitet u krivičnom kontekstu za navodne jus cogens povrede, pri čemu je konkretno citirao presudu u predmetu Pinoče (br. 3) (vidi stavove 44-56 gore u tekstu). Zatim je naveo:
„... Neki strani nacionalni sudovi su probili veo imuniteta za službene akte i razmatrali su tužbene zahteve povodom jus cogens povreda, ali se čini da je jus cogens izuzetak u manjoj meri uvrežen u građansko-pravnom kontekstu. Uporedi presudu u predmetu Ferini protiv Nemačke sa presudom u predmetu Džons protiv Saudijske Arabije...“
124. Sud je utvrdio:
„Američki sudovi opšte uzev slede pomenuti trend i zaključuju da jus cogens povrede ne predstavljaju legitimna službena dela i stoga strana službena lica ne zaslužuju imunitet; oni, međutim, i dalje priznaju da je imunitet šefova država, koji je zasnovan na statusu, po prirodi apsolutan i da važi čak i u slučaju jus cogens optužbi... Zaključujemo da po međunarodnom i domaćem pravu službena lica drugih zemalja u slučaju jus cogens povreda nemaju pravo na imunitet koji se dodeljuje stranim službenim licima, čak i kada je tuženi te akte izvršio u službenom svojstvu...“
125. Tužilac je Vrhovnom sudu podneo zahtev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. O zahtevu još nije odlučeno.
2. Kanada
126. Zakonom o imunitetu država iz 1985. godine (u daljem tekstu: ZID) se utvrđuje stepen u kojem strane države mogu biti tužene pred kanadskim sudovima. On sadrži odredbe koje su slične onima u zakonodavstvu SAD. Konkretno, kako bi mogao da ima koristi od imuniteta, tuženi mora da dokaže da je on „strana država“ u smislu zakona a izraz „strana država“ obuhvata svakog suverena ili drugog šefa strane države, vladu strane države ili političke jedinice strane države, uključujući sva njena ministarstva i sve agencije strane države.
127. Apelacioni sud Ontarija je u presudi u predmetu Džaf protiv Milera (Jaffe v Miller) 5 O.R. (2d) 133 utvrdio da pojam „država“ iz ZID obuhvata službenike strane države koji deluju tokom vršenja svojih dužnosti i da oni stoga uživaju imunitet. Činjenica da su sporni akti navodno po prirodi nezakoniti i zlonamerni ne znači da su izvan opsega imuniteta država.
128. U predmetu Buzari protiv Islamske Republike Iran (Bouzari v. Islamic Republic of Iran) (2004) 71 OR (3d) 675, tužilac je podneo odštetni zahtev protiv Irana zbog mučenja koje je pretrpeo u iranskom zatvoru. Apelacioni sud Ontarija je potvrdio nalaz nižeg suda da je zahtev nedozvoljen shodno ZID-u. Sud je utvrdio da se član 14 Konvencije protiv mučenja (vidi stav 63 gore u tekstu) ne odnosi na obezbeđivanje prava na pravni lek u građanskom postupku protiv strane države zbog mučenja izvršenog u inostranstvu. Isto važi i za međunarodno običajno pravo: uprkos jus cogens prirodi zabrane mučenja, ne postoji nikakav izuzetak od načela imuniteta država u vezi sa mučenjem.
129. Tužilac u predmetu Hašemi protiv Islamske Republike Iran i drugih bio je sin žene sa dvojnim, iranskim i kanadskim državljanstvom koja je podlegla povredama posle mučenja u Iranu. On je želeo da podnese tužbeni zahtev protiv Irana, Ajatolaha Sajid Ali Hameneija i dvojice službenih lica koje je imenovao i za koje je tvrdio da su učestvovali u mučenju njegove majke. Njegov je zahtev odbačen u prvom stepenu po osnovu toga što država Iran, njen šef države i dva službena lica uživaju imunitet države shodno ZID-u.
130. Apelacioni sud Kvebeka je 15. avgusta 2012. potvrdio prvostepenu presudu ((2012) QCCA 1449). Sudija je uzeo u obzir presudu MSP u predmetu Nemačka protiv Italije (vidi stavove 88-94 gore u tekstu) i na osnovu zaključka MSP prihvatio da imunitet država može da važi čak i u predmetima koji uključuju akte mučenja. Pored toga je konstatovao da je imunitet država u potpunosti kodifikovan u zakonodavstvu Kanade, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država.
131. Po pitanju da li, shodno ZID, i dva službena lica uživaju imunitet države, sudija je naveo :
„[93] U svetlu ... jednog broja uverljivih presuda u drugim državama, uveren sam da je sudija koji je razmatrao predlog ispravno utvrdio da se ZID odnosi na pojedinačne agente strane države. Ovo je pitanje već iscrpno razmotreno ... u predmetu Džaf, o kojem je Apelacioni sud Ontarija odlučivao 1993. godine. Dom lordova je u predmetu Džons o kojem je odlučivao trinaest godina kasnije ukinuo presudu Apelacionog suda Engleske koji je bio usvojio liniju argumentacije koju sad razvijaju tužioci u ovom predmetu...“
132. Sudija je o argumentu da službena lica zbog prirode svojih dela ne mogu da se pozivaju na imunitet država izjavio sledeće:
„[94] Veujem da je i ovo pitanje dobro rešeno u relevantnim presudama, a u najnovije vreme, da ponovim, u predmetu Džons.“
133. Smatrao je da je argument identičan onom koji je ranije istaknut u predmetu Džaf i da nije saglasan sa pojmom mučenja na način na koji je ono definisano u raznim pravnim instrumentima, uključujući i Konvenciju protiv mučenja. Zaključio je da mišljenje lorda Hofmana u Domu lordova u predmetu podnosilaca predstavke potpuno i uverljivo pobija argument da je sporno postupanje „u toj meri bilo nezakonito da mora da izlazi izvan opsega službenih radnji“.
134. Tužiocu je dato odobrenje da podnese žalbu Vrhovnom sudu i očekuje se da će rasprava biti održana marta 2014.
3. Novi Zeland
135. Visoki sud je 21. decembra 2006. izrekao presudu u predmetu Fang protiv Đijanga (Fang v. Jiang ([2007] NZAR 420). Tužioci su zahtevevali odobrenje da dostave tužbu bivšim članovima kineske Vlade u kojoj su ih, između ostalog, optuživali i za mučenje. Tvrdili su da imunitet država ne štiti službena lica od tužbenih zahteva vezanih za mučenje. Sud se u velikoj meri pozivao na presudu Doma lordova u ovom predmetu i na relevantne međunarodne instrumente. Smatrao je da imunitet država usput daje imunitet ratione materiae pojedincima, uključujući bivše šefove država i sve druge čiji su postupci tokom vršenja državnih ovlašćenja kasnije dovedeni u pitanje. Ne postoji izuzetak od imuniteta država u postupcima zbog mučenja protiv pojedinaca jer Konvencija protiv mučenja predviđa izuzetak samo u krivičnim predmetima; Konvencija UN o jurisdikcionom imunitetu ne sadrži izuzetak za mučenje; a običajno pravo Novog Zelanda odražava međunarodno pravo. Sud je zaključio:
„71. Možda će biti prilika kada će novozelandski sudovi da prednjače u priznavanju novih trendova u međunarodnom pravu ali ... sam uveren da bi bilo u potpunosti neprikladno kada bi Novi Zeland usvojio pristup koji se razlikuje od onog koji je nedavno utvrđen u Domu lordova nakon opsežnog razmatranja tradicionalnih izvora međunarodnog prava...
72. A nisam ni uveren da bi bilo prikladno odstupiti od uverljivog obrazloženja Doma lordova u predmetu Džons, predmetu koji se, po mom mišljenju, neposredno bavi ovim pitanjem.“
136. Sud stoga nije odobrio dostavljanje tužbe.
4. Australija
137. Zakon o imunitetu stranih država iz 1985. godine (u daljem tekstu: Zakon o imunitetu) utvrđuje meru u kojoj strane države mogu biti tužene pred australijskim sudovima. Član 9 Zakona o imunitetu predviđa imunitet od nadležnosti sudova a izuzeci od člana 9 su propisani u članovima 10-20. Da bi uživao imunitet, tuženi mora da dokaže da je „strana država“ u smislu tog zakona. U članu 3, st. 3 se razjašnjava izraz „strana država“ koji obuhvata šefa strane države ili njene političke jedinice u javnom svojstvu; i izvršnu vlast ili deo izvršne vlasti strane države ili političke jedinice strane države.
138. Apelacioni sud Novog Južnog Velsa je 5. oktobra 2010. doneo presudu u predmetu Žang protiv Cemina ([Zhang v. Zemin] ([2010] NSWCA 255), povodom tužbenog zahteva zbog mučenja podnetog protiv bivšeg predsednika Kine, jednog ministarstva kineske vlade i člana Politbiroa Komunističke partije Kine. Sud je utvrdio da pojedini policajci imaju pravo na imunitet po običajnom pravu a da Zakon o imunitetu ne menja običajno pravo u tom pogledu. Zakon se odnosi i na bivša službena lica s obzirom na to da svrha Zakona o imunitetu ne bi bila postignuta kada bi se mogli podnositi tužbeni zahtevi protiv bivših službenih lica zbog njihovih postupaka do kojih je došlo dok su bili na funkciji.
139. U pogledu argumenta podnosilaca tužbenog zahteva da po međunarodnom pravu postoji jus cogens izuzetak, uključujući i argument da se akti suprotni jus cogens-u ne mogu vršiti u javnom ili službenom svojstvu i biti zaštićeni imunitetom, sud je objasnio da su australijski sudovi obavezni da primenjuju lokalne zakone čak i kad su oni suprotni međunarodnom pravu. Zakon o imunitetu nedvosmisleno propisuje kakav se imunitet daje, kao i sveobuhvatan spisak izuzetaka. Nemoguće je izvoditi dodatne izuzetke iz međunarodnog prava.
5. Italija
140. Italijanski Kasacioni sud je u predmetu Ferini protiv Savezne Republike Nemačke (odluka br. 5044/2004, ILR Tom 128, str. 658) odobrio podnošenje tužbenog zahteva protiv Nemačke zbog ratnih zločina izvršenih 1944-45. godine i odbio da prihvatio imunitet. Sud je utvrdio da se načela imuniteta država moraju tumačiti u skladu sa univerzalnim vrednostima sadržanim u normama o međunarodnim krivičnim delima i jus cogens normama. Presuda ovog Suda u predmetu Al-Adsani se razlikuje jer se u predmetu Ferini tvrdi da su krivična dela bila izvršena na italijanskoj teritoriji. I drugi italijanski sudovi su usvojili slične presude.
141. Nemačka je pred Međunarodnim sudom pravde pokrenula postupak 23. decembra 2008. i u njemu tvrdila da se presudom u predmetu Ferini, kasnijim odlukama koje je potvrđuju i različitim merama sprovedenim protiv nemačke imovine u Italiji ne poštuje jurisdikcioni imunitet Nemačke koji uživa po međunarodnom pravu. Presuda u korist Nemačke je doneta 2012. godine (vidi stavove 88-94 gore u tekstu).
6. Grčka
142. Grčki Vrhovni sud (Areios Pagos) je u presudi u predmetu Prefektura Beotija protiv Nemačke (Prefecture of Voiotia v Germany), br. 11/2000, donetoj 4. maja 2000, utvrdio da država ne uživa imunitet od građanskih tužbi u slučajevima koji se tiču teških povreda međunarodnog prava.
143. Vrhovni sud je kasnije odbio da izvrši presudu protiv Nemačke zato što Nemačka uživa imunitet države. Između ostalog, pozvao se na presudu ovog Suda u predmetu Al-Adsani. Presuda Vrhovnog suda je osporena pred ovim Sudom ali je pritužba proglašena neprihvatljivom u navedenom predmetu Kalogeropulu.
7. Poljska
144. Podnosilac tužbenog zahteva u predmetu Natonievski protiv Nemačke ([Natoniewski v Germany], Redni br. IV CSK 465/09, od 29. oktobra 2010, presuda prevedena na engleski u poljskom Godišnjaku međunarodnog prava [za 2010. godinu] br. 299) je pokrenuo građanski postupak zbog povreda koje je pretrpeo zbog delovanja nemačkih oružanih snaga tokom Drugog svetskog rata. Poljski Vrhovni sud je tužbu odbacio po osnovu toga što Nemačka uživa imunitet države. Sud je objasnio:
„Specifičnost uzroka oružanih sukoba ukazuje na primenjivost imuniteta država za postupke tokom tih sukoba. Oružani sukobi – sa velikim brojem žrtava i ogromnom destrukcijom i patnjom – ne mogu se svesti na odnos između države/učinioca i oštećenog; sukobi uglavnom postoje između država. Obično se imovinski zahtevi proistekli iz ratnih događaja rešavaju u mirovnim ugovorima u cilju sveobuhvatnog – i na međunarodnom i na pojedinačnom nivou – regulisanja posledica rata. U takvim slučajevima, jurisdikcioni imunitet međunarodnom pravu obezbeđuje sredstvo za regulisanje imovinskih zahteva koji su rezultat ratnih događaja. Cilj izdvajanja čitavog dijapazona tužbenih zahteva (prouzrokovanih ratom) iz nadležnosti suda je da ublaži situaciju kada se normalizacija odnosa između država može suočiti sa preprekama usled velikog broja postupaka koje pokreću pojedinci...“
145. U pogledu argumenta da imunitet država ne važi kada su navodno povređene jus cogens norme, sud je naveo:
„Čini se da u međunarodnom i domaćem pravu postoji trend ka ograničavanju imuniteta država u pogledu povreda ljudskih prava, ali ova praksa nipošto nije univerzalna.“
146. Sud je u pogledu usaglašenosti odobravanja imuniteta država i člana 6, st. 1 naveo:
„Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, ovim isključenjem se ne krši pravo na pristup domaćim sudovima zajemčeno članom 6, st. 1... Ne može se reći da imunitet država nameće nesrazmerno ograničenje prava na pristup sudu kada podnosioci predstavke na raspolaganju imaju razumna alternativna sredstva da delotvorno štite svoja prava (vidi presudu ESLJP od 18. februara 1999. u predmetu Vejt i Kenedi protiv Nemačke [Waite and Kennedy v. Germany]).“
8. Francuska
147. Tužilac u predmetu Bušeron protiv Nemačke (Bucheron v. Germany) je sudu za radne sporove podneo tužbeni zahtev zbog navodnog prinudnog rada tokom Drugog svetskog rata. Njegov je zahtev odbačen na osnovu toga što Nemačka uživa imunitet. Kasacioni sud je 2003. potvrdio odbacivanje zahteva (br. presude 02‑45961 od 16. decembra 2003). Kasacioni sud je isti zaključak doneo i u predmetu Groš protiv Nemačke (presuda br. 04-475040 od 3. januara 2006), a ovaj Sud ga je potvrdio u svojoj odluci u predmetu Groš protiv Francuske, predstavka br. 14717/06, doneta 16. juna 2009.
9. Slovenija
148. Slovenački Ustavni sud je u predmetu A.A. protiv Nemačke (presuda br. IP-13/99 doneta 8. marta 2001) odbacio tužbeni zahtev podnet u vezi s postupcima Nemačke tokom Drugog svetskog rata. Tužilac je tvrdio da po međunarodnom običajnom pravom postoji jus cogens izuzetak od pravila o imunitetu država. Sud je prihvatio da u razvoju međunarodnog prava postoje dokazi o trendu ka ograničavanju imuniteta država pred stranim sudovima u slučajevima navodnih povreda ljudskih prava. Ti dokazi, međutim, ne ukazuju na to da postoji opšta praksa država koja je priznata kao zakon, čime bi bilo stvoreno takvo pravilo međunarodnog običajnog prava.
149. Sud se u pogledu konkretne pritužbe o kršenju člana 6, st. 1 Konvencije pozvao na odluku Velikog veća ovog Suda u predmetu Vejt i Kenedi protiv Nemačke, predstavka br. 26083/94, ECHR 1999‑I. Zaključio je da ograničenje prava podnosioca tužbenog zahteva na pristup sudu teži ostvarenju legitimnog cilja i da je srazmerno i ukazao na mogućnost da tužbeni zahtev podnese u Nemačkoj.
B. Krivično gonjenje zbog mučenja
1. Francuska
150. Jedan francuski Porotni sud je u krivičnom predmetu Ould Dah optuženog, državnog službenika Mauritanije, osudio zbog akata mučenja koje je izvršio u Mauritaniji. Njegova žalba zbog povrede materijalnih odredaba je kasnije odbijena (presuda br. 02-85379, doneta 23. oktobra 2002). Porotni sud je 1. jula 2005. dosudio odštetu raznim učesnicima u postupku koji su podneli tužbene zahteve u ovom predmetu. Slična je presuda doneta i kasnije u krivičnom predmetu Halid Ben Said (Khaled Ben Saïd).
2. Holandija
151. Gospodin Buterz se u predmetu Buterz (Bouterse) pozvao na imunitet od krivičnog gonjenja po osnovu toga što su navodni akti mučenja izvršeni dok je on bio šef države Surinama. Amsterdamski Apelacioni sud je 20. novembra 2000. odbio da mu odobri imunitet na osnovu toga što se vršenje veoma teških dela, kao u ovom slučaju, ne može smatrati jednom od službenih dužnosti šefa države.
3. Švajcarska
152. Švajcarski Savezni krivični sud je u presudi od 25. jula 2012. u predmetu A. protiv saveznog tužioca i drugih odbio da odobri imunitet na koji se u krivičnom predmetu pozvao alžirski državljanin optužen za ratne zločine, uključujući i mučenje, izvršene u Alžiru. Optuženi je ranije bio ministar odbrane i deo hunte koja je u to vreme vladala Alžirom. Predmet se stoga odnosio na trajni imunitet ratione materiae pojedinca koji je uživao imunitet ratione personae dok je bio na funkciji. Sud je objasnio da imunitet ratione materiae ima za cilj da štiti službena lica od posledica dela koja se mogu pripisati državi u čije su ime delovali i da tako obezbedi poštovanje suvereniteta države.
153. Sud se pozvao na presudu Doma lordova u predmetu Pinoče (br. 3) i evoluciju u pravcu sve većeg broja izuzetaka od imuniteta ratione materiae, istaknutu i u pravnoj teoriji. Primio je k znanju postojeću debatu o tome da li se nezakoniti akti mogu smatrati službenim aktima, u vezi sa imunitetom. Zaključio je da pravna doktrina i sudska praksa više ne potvrđuju jednoglasno da trajni imunitet ratione materiae obuhvata sve akte koje je neko lice izvršilo dok je bilo na vlasti, u slučaju da je optuženo za teške povrede ljudskih prava. Stoga bi bilo paradoksalno kada bi se afirmisila namera da se sprečavaju teške povrede ljudskih prava a istovremeno prihvatalo široko tumačenje pravila o imunitetu ratione materiae država u korist državnih službenika, čime bi se osujetila svaka istraga o tim navodima.
4. Belgija
154. Zakon o kažnjavanju teških povreda međunarodnog humanitarnog prava usvojen 16. juna 1993. definiše određena dela, uključujući mučenje i genocid, kao međunarodna krivična dela koja se kažnjavaju u skladu sa odredbama tog Zakona. Godine 1999. je izmenjen član 5 tog Zakona i on izričito propisuje da:
„Imunitet vezan za službeno svojstvo neke osobe ne sprečava primenu ovog zakona.“
PRAVO
I. SPAJANJE PREDSTAVKI
155. Sud odlučuje da spoji ove dve predstavke u skladu sa pravilom 42, st. 1 Poslovnika Suda, s obzirom na slične činjenice i pravna pitanja u njima.
II. LOCUS STANDI
156. Podnosilac predstavke gospodin Sampson je preminuo marta 2012, dok se predmet nalazio pred Sudom. Jedna od njegovih najbližih živih srodnica i zastupnica njegove zaostavštine Džejn Mejfild (Jane Mayfield) je izrazila želju da u njegovo ime nastavi sa postupkom po predstavci.
157. Sud ponavlja da je u većem broju slučajeva u kojima je podnosilac predstavke preminuo tokom postupka uzimao u obzir izjave njihovih naslednika ili članova uže porodice koji su izrazili želju da nastave sa postupkom pred Sudom (vidi, na primer, presudu Velikog veća u predmetu Dalban protiv Rumunije, predstavka br. 28114/95, st. 39, ECHR 1999-VI; odluku Velikog veća u predmetu Malu protiv Republike Češke (Malhous v. the Czech Republic), predstavka br. 33071/96, ECHR 2000‑XII; i presudu u predmetu Asadbejli i drugi protiv Azerbajdžana (Asadbeyli and Others v. Azerbaijan), predstavke br. 3653/05, 14729/05, 20908/05, 26242/05, 36083/05 i 16519/06, st. 106, donetu 11. decembra 2012). Država u ovom predmetu nije osporavala pravo Mejfildove da nastavi sa postupkom u ime Sampsona. Sud primećuje da je gospodin Sampson preminuo više od pet godina nakon što je predstavku podneo ovom Sudu i da je godine nakon puštanja iz pritvora u Saudijskoj Arabiji proveo u nastojanjima da uspe u svom tužbenom zahtevu i da njegovi navodni mučitelji odgovaraju za svoja dela. Sud stoga prihvata pravo zastupnice njegove zaostavštine da u njegovo ime nastavi sa postupkom pred Sudom. Sud će nastaviti da gospodina Sampsona naziva podnosiocem predstavke.
III. NAVODNA POVREDA ČLANA 6, ST. 1 KONVENCIJE
158. Gospodin Džons se žalio da je odobravanje imuniteta Kraljevini Saudijskoj Arabiji i tuženom pojedincu u njegovom predmetu predstavljalo nesrazmernu povredu njegovog prava na pristup sudu.
159. Drugi podnosioci predstavke su se žalili da je odobravanje imuniteta tuženim pojedincima u njihovom predmetu predstavljalo nesrazmernu povredu njihovog prava na pristup sudu.
160. Podnosioci predstavke su se pozvali na član 6, st. 1 Konvencije, po kojem:
„Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ... ima pravo na pravičnu .... raspravu ..... pred .... sudom....“
A. Prihvatljivost
1. Podnesci strana u postupku
161. Država je naglasila da su po međunarodnom običajnom pravu sve države dužne da odobravaju imunitet drugim državama. Polazi se od stava da postoji opšte pravilo o imunitetu u pogledu kojeg su dozvoljeni određeni izuzeci. Ti su izuzeci sadržani u Bazelskoj konvenciji i Konvenciji UN o jurisdikcionom imunitetu. Sudovi jedne države stoga ne mogu po sopstvenom nahođenju preinačiti imunitet. Zakonom iz 1978. se sprovode obaveze koje tužena država ima prema drugim državama prema međunarodnom javnom pravu. Stav izražen u Zakonu iz 1978. je jasan: Saudijska Arabija ima pravo na imunitet, osim u slučaju važenja jednog od izuzetaka predviđenih članovima 2-11. Očigledno je da ovde ne važi nijedan od tih izuzetaka.
162. Država je u svetlu toga pozvala Sud da razmotri svoj zaključak u predmetu Al-Adsani prema kojem se član 6, st. 1 primenjuje na predmete o imunitetu država. Tvrdila je da se član 6 može odnositi samo na vršenje nadležnosti koje država poseduje po međunarodnom pravu. On ne može da iziskuje od države da prisvoji nadležnost da sudi u situaciji kada takvu nadležnost, prema međunarodnom pravu, nema. Stoga se ne može smatrati da je država uskratila pristup sudu kada takav pristup nije ni mogla dati.
163. Podnosioci predstavki su tvrdili da okolnosti predmeta očigledno otvaraju pitanje poštovanja člana 6, st. 1, pri čemu su se pozvali na presudu ovog Suda u gore navedenom predmetu Al-Adsani.
2. Ocena Suda
164. Sud je u navedenom predmetu Al-Adsani, st. 46-49, smatrao da se član 6, st. 1 odnosi na odštetni zahtev protiv države zbog povrede nanete fizičkom licu. Zaključio je da odobravanje imuniteta ne određuje materijalno pravo već ima ulogu procesne prepreke ovlašćenju nacionalnih sudova da odlučuju o tom pravu. Nema razloga da u ovom predmetu zauzme drugačiji stav. Član 6, st. 1 je, shodno tome, primenjiv.
165. Sud dalje konstatuje da predstavke nisu očigledno neosnovane u smislu člana 35, st. 3, tačka (a) Konvencije ili neprihvatljive po bilo kom drugom osnovu. One stoga moraju biti proglašene prihvatljivim.
B. Meritum
1. Podnesci strana u postupku
(a) Podnosioci predstavki
(i) Džons
166. Gospodin Džons je tvrdio da svako ograničenje njegovog prava na pristup sudu mora da teži ostvarenju legitimnog cilja i da bude srazmerno. U pogledu srazmernosti je naglasio da, što je neki imunitet širi, to mora da bude uverljivije opravdanje za njega: široka izuzeća od tužbenih zahteva iziskuju snažna opravdanja (pri čemu se pozvao na st. 65 presude u predmetu Fajed protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Fayed v. the United Kingdom), donete 21. septembra 1994, Serija A br. 294‑B). U ovom predmetu je značaj prava na pristup sudu veći jer se odnosi na tužbeni zahtev zbog mučenja, čija zabrana po međunarodnom pravu predstavlja jus cogens.
167. Gospodin Džons je smatrao da je Sud u gore navedenom predmetu Al-Adsani primenio pogrešan pristup. Istakao je da se Sud u st. 68 gore navedenog predmeta Vejt i Kenedi oslonio na činjenicu da su podnosioci predstavke na raspolaganju imali druge razumne mogućnosti za obeštećenje kada je zaključio da imunitet odobren Evropskoj svemirskoj agenciji ne predstavlja nesrazmerno mešanje u pravo podnosilaca predstavke na pristup sudu. Međutim, Sud u predmetu Al-Adsani nije razmatrao da li postoje alternativne mogućnosti za obeštećenje. Stoga je njegovo rezonovanje u tom slučaju bilo suštinski pogrešno. Podnosilac predstavke nije bio u mogućnosti da podnese zahtev protiv Saudijske Arabije ni de facto ni de jure jer nije bio u mogućnosti da se vrati u zemlju u kojoj je bio mučen, a njeni sudovi nisu ni nezavisni ni nepristrasni. Pored toga je tvrdio da, prema podacima koje je tužena država sama predočila, ona pripada malom broju država koje državnim službenicima daju pun imunitet i da izgleda još samo Češka Republika, Nemačka, Irska i Ruska Federacija obezbeđuju sličan nivo imuniteta.
168. Podnosilac predstavke se takođe oslonio na podneske drugih podnosilaca predstavke i zaključio da je nesrazmerno primenjivati opšti imunitet radi potpunog sprečavanja sudskog odlučivanja o nekom građanskom pravu bez odmeravanja suprotstavljenih interesa, i onih vezanih za konkretan imunitet i onih vezanih za prirodu konkretnog zahteva koji je predmet postupka.
(ii) Mičel, Sampson i Voker
169. Podnosioci predstavke su tvrdili da nijedno pravilo međunarodnog prava ne iziskuje primenu imuniteta u ovom predmetu, tako da analiza većine sudija u predmetu Al-Adsani nije dovela do zaključka da je mešanje bilo srazmerno. Priroda i status imuniteta nisu dovoljni da predstavljaju srazmerno mešanje u prava iz člana 6, st. 1 u meri u kojoj imunitet može biti identifikovan kao pravilo međunarodnog prava, jer postoje primerenija i srazmernija sredstva za kontrolisanje i ograničavanje zahteva koja omogućavaju postizanje odgovarajuće ravnoteže.
170. Podnosioci predstavke se nisu složili sa argumentom Države da službenici potpadaju pod pojam „države“ i da podnosioci predstavke zapravo žele da podnesu tužbu protiv Saudijske Arabije. Prema međunarodnom običajnom pravu, definicija „države“ u Zakonu iz 1978. nije od odlučujućeg značaja za ovo pitanje . Pozvali su se na zaključak Vrhovnog suda SAD u predmetu Samantar, prema kojem državni službenici nisu obuhvaćeni definicijom države u ZISSD, u kojem je usvojena definicija koja je po sadržaju identična onoj u Zakonu iz 1978. Pored toga su tvrdili da član 2, st. 1 Konvencije o jurisdikcionom imunitetu, koji u okviru pojma „država“ obuhvata „predstavnika države koji deluje u tom svojstvu“, ima za cilj da obuhvati predstavnike države koji uživaju imunitet ratione personae. Oni su se u tom pogledu pozvali na komentar Komisije za međunarodno pravo kako bi potkrepili ovu tvrdnju.
171. Prema podnosiocima predstavke, nema simetrije između međunarodnih pravila o imunitetu država i odgovornosti država. Činjenica da se akt nekog državnog službenika po međunarodnom pravu može pripisati samoj državi ne znači da je, prema nacionalnom pravu, isključivo država odgovorna za taj akt. Postoje mnogi primeri kada su istovremeno vođeni postupci protiv neke države radi dobijanja obeštećenja za građanski delikt po domaćem zakonu i radi dobijanja odštete za radnju protivnu međunarodnom pravu. Čini se da je Dom lordova pošao od pretpostavke da je svrha propisa o imunitetu da obezbede procesnu odbranu državi foruma za svaki akt koji bi po međunarodnom pravu mogao biti pripisan državi. To predstavlja neuobičajeno i zabrinjavajuće opravdanje imuniteta država. Iz Nacrta članova o odgovornosti država je jasno da je definicija države data isključivo u svrhu pripisivanja odgovornosti i ni iz jednog drugog razloga. To pokazuje činjenica da, shodno Nacrtu članova o odgovornosti država, kad je reč o odgovornosti država, kršenje ugovora od strane državnog organa predstavlja akt države, ali se imunitet opšte uzev ne odobrava u građanskim postupcima u odnosu na radnje vezane za poslovne aktivnosti, u skladu sa opšteprihvaćenim jure gestionis izuzetkom od tog načela. Slično tome, akti mučenja izvršeni protiv države foruma povlače odgovornost države ali ne uživaju imunitet koji uživaju države. Podnosioci predstavke su zatim naglasili da međunarodno pravo ne sadrži nikakvu obavezu država da izvrše valjano donetu presudu protiv pojedinaca koji su njihova službena lica. Stoga nema osnova za tvrdnju da tužba protiv nekog službenog lica u ovim okolnostima posredno optužuje i samu državu. Neki međunarodni tribunal bi, prilikom ocene o tome šta je prikladna mera, uzeo u obzir odštetu dosuđenu u domaćem postupku kako bi sprečio duplu naknadu.
172. Kad se prihvati da pravila o odgovornosti država i imunitetu država imaju suštinski različite svrhe, jasno je da ne može postojati pretpostavka da je definicija „službenih akata“ ista u oba konteksta. Ta dihotomija se ne odnosi na službene akte i privatne akte, već na službene akte koji mogu biti zaštićeni imunitetom države i službene akte to ne mogu biti. Podnosioci predstavke su osporili tvrdnju da postoji neusaglašenost između ovog pristupa i definicije mučenja iz Konvencije protiv mučenja. Član 1 Konvencije je otvorio vrata ka primarnim obavezama iz Konvencije protiv mučenja; on ne predstavlja pravilo o tome kome se neka radnja može pripisati, koje bi se koristilo za utvrđivanje odgovornosti država. Podnosioci predstavke su ukazali na niz predmeta koji podržavaju tezu da ne postoji imunitet od nadležnosti stranih sudova u slučajevima kada je državni službenik izvršio dela koja predstavljaju povredu neke imperativne norme (i, između ostalog, su citirali presude u navedenim predmetima Prefektura Beotije, Ferini i Furundžija). Ovaj je pristup posebno očigledan u Sjedinjenim Američkim Državama (citirali su, između ostalog, presude u navedenim predmetima Filartiga i Samantar). Nedavna presuda MSP u predmetu Nemačka protiv Italije relevantna je samo za zahteve protiv same države: ona se ne može primeniti na tužbe podnosilaca predstavke protiv državnih službenika. Podnosioci predstavke su u vezi sa odbijanjem jus cogens izuzetka od strane MSP u tom predmetu kritikovali tu presudu jer nema nikakve stvarne veze sa stvarnim načelima koja su u osnovi doktrine o imunitetu država. Takođe su kritikovali taj sud zbog njegovog formalističkog pristupa pitanju navodnog sukoba između jus cogens pravila i pravila o imunitetu država i pozvali su ovaj Sud da ne sledi primer MSP kada u kontekstu člana 6 bude odlučivao o odnosu između ta dva skupa normi.
173. Podnosioci predstavke su na kraju tvrdili da razlikovanje građanskih i krivičnih postupaka nije relevantno i ne opravdava različite pristupe imunitetu državnih službenika u građanskim i krivičnim predmetima. Krivični sudovi u mnogim zemljama, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, ovlašćeni su da žrtvama dosuđuju naknadu. Podnosioci predstavke su se pozvali na francuski predmet Ould Dah, u kojem je dosuđena naknada stranama koje su u krivičnom postupku podnele odštetne zahteve građanskopravne prirode a da pitanje imuniteta nije razmatrano. Podnosioci predstavke su pored toga tvrdili da bi bilo nedosledno tvrditi da Konvencija protiv mučenja poništava krivičnu ali ne i građansku odgovornost. Član 4, st. 2 te Konvencije od država iziskuje da uvedu odgovarajuće kazne za krivično delo mučenja, što očigledno obuhvata isplatu naknade, a član 14 o obeštećenju nije teritorijalno ograničen. Predlog tokom pregovora o ograničavanju člana 14 pominjanjem teritorije pod nadležnošću neke države je izbrisan iz konačne verzije teksta i, po mišljenju podnosilaca predstavke, jasno ukazuje na to da nije postojala namera o nekakvom teritorijalnom ograničavanju. Stoga načela o imunitetu država ne mogu da zabrane sudovima države foruma da stranom službenom licu naloži da žrtvama mučenja isplatu odštetu.
(b) Država
174. Država je tvrdila da odobravanje imuniteta Saudijskoj Arabiji u predmetu gospodina Džonsa teži ostvarenju legitimnog cilja – poštovanju međunarodnog prava kako bi se unapredili saradnja i dobri odnosi između država, tako što svaka država poštuje suverenitet one druge. Tvrdila je da postoji polje slobodne primene u pogledu pristupa sudu, shodno kojem države mogu da postupaju u skladu sa sopstvenim stavovima o obimu svojih obaveza koje imaju prema međunarodnom javnom pravu, pod uslovom da su ti stavovi u razumnoj meri opravdani. Ne može se reći da je pristup Ujedinjenog Kraljevstva u ovom predmetu u sukobu s opštim načelima međunarodnog prava ili da izlazi izvan okvira bilo kojih opšteprihvaćenih međunarodnih standarda. Država se pozvala na navedeni predmet Vejt i Kenedi u meri u kojoj se tičeispitivanja postojanja alternativnih mogućnosti za obeštećenje, obrazlažući to time što postoji značajna razlika između predmeta koji se odnose na imunitet međunarodnih organizacija, u kojima ne postoji nijedan alternativni forum, i predmeta vezanih za imunitet država, gde druga država ima nadležnost da odlučuje o određenom zahtevu. Domaći sud ne može, suprotno pravilima međunarodnog običajnog prava, da uvede izuzetak od imuniteta države da bi ispravio suštinski propust stranog suda koji je imao nadležnost ali je odlučio da je ne iskoristi. Dodala je da ne treba prenebregnuti konzularnu podršku i pomoć koju je Država pružala podnosiocima predstavki dok su se nalazili u Saudijskoj Arabiji i pošto su pušteni iz pritvora.
175. Osnovna tvrdnja Države u pogledu odobravanja imuniteta državnim službenicima u oba slučaja je bila da postoji ustaljeno načelo međunarodnog prava da država ima pravo na isti imunitet kao kada je sama optužena zbog službenih radnji njenih službenih lica u slučaju da je jedno od tih službenih lica lično optuženo. Stoga se ne postavlja pitanje da li imunitet države važi i za takva službena lica već da li službeno lice predstavlja deo države, te imunitet države automatski važi. Akti državnih službenika koji deluju u tom svojstvu nisu bili pripisivi njima lično već samo državi. Stoga postoji simetrija između međunarodnog prava o imunitetu država i o odgovornosti država. Zakon iz 1978. odražava obaveze koje tužena država ima prema drugim državama po međunarodnom javnom pravu. To potkrepljuje definicija „države“ u međunarodnim sporazumima, uključujući Konvenciju UN o jurisdikcionom imunitetu i Nacrt članova o odgovornosti država; u domaćem zakonodavstvu i sudskoj praksi; i u odluci Žalbenog veća MKTJ u predmetu Blaškić. Shodno tome, ako se neki akt može pripisati državi i ona snosi odgovornost za njega na međunarodnom planu, taj isti akt, kad je u postupku pred domaćim sudom reč o pravu države na imunitet, treba da bude tretiran kao akt države. Ovo odražava praktičnu realnost situacije. Ako je službeno lice države tuženo pred domaćim sudovima druge države za akte koje je izvršilo tokom vršenja svojih službenih funkcija, onda je država u praksi posredno optužena, jer ne samo što su njeni akti dovedeni u pitanje, već bi se od nje očekivalo i da isplati svaku dosuđenu odštetu i ona bi po najverovatnije predstavljala jedini izvor iz kojeg bi se dosuđena odšteta mogla namiriti.
176. Država je tvrdila da su i Apelacioni sud i Dom lordova ispravno odbacili argument da iz jus cogens statusa zabrane mučenja sledi da države ne moraju da odobravaju imunitet u sporovima protiv stranih država u vezi sa navodnim povredama te zabrane. Taj argument nije dobar iz nekoliko razloga. Prvo, pravilom o imunitetu država se ne odobrava i ne tolerišemučenje, te stoga nije inkompatibilno sa zabranom mučenja. Ono samo određuje na koji će se od različitih načina rešiti spor koji mučenje izaziva. Drugo, ovaj argument su odbili svi međunarodni sudovi pred koje je iznet (Država je citirala, između ostalog, navedene presude u predmetima Nalog za hapšenje i Al-Adsani). Treće, pitanje da li bi trebalo da postoji imunitet država za mučenje postavljeno je tokom pregovora o Konvenciji UN o jurisdikcionom imunitetu i odlučeno je da se, na osnovu postojećeg stanja međunarodnog običajnog prava, ne može napraviti nikakav izuzetak. Konačno, većina nacionalnih sudova koji su se suočili sa tim pitanjem odbila je taj argument (Država je, između ostalog, citirala presude u navedenim predmetima Bušeron, Siderman de Blejk, Princ i Buzari). Iako su neki nacionalni sudovi u Grčkoj i Italiji prihvatili jus cogens argument, ti predmeti nisu uverljivi i ne uspostavljaju prihvaćenu opštu praksu u međunarodnom pravu. Oslanjanjem na izolovane presude ne mogu se uvoditi promene u običajno pravo. Ovaj je stav podržao MSP u svojoj presudi u predmetu Nemačka protiv Italije, koja je pažljivo obrazložena i zasnovana na opsežnom pregledu i analizi prakse država. Država je dodala da sudska praksa u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su utvrdile sopstvenu nadležnost nad teškim povredama međunarodnog prava koje su načinile osobe koje nisu njihovi državljani, van teritorije SAD, ne izražava načela koja dele i poštuju mnoge druge države .
177. Država je zatim odbila argument podnosilaca predstavki da mučenje ne predstavlja „službeni akt“ za koji bi važio imunitet države. Jasno je da se ne može smatrati da su navodi o mučenju povezani sa aktima jure gestionis jer potpadaju pod pojam vršenja suverene vlasti. Nije predočena nijedna presuda koja podupire tvrdnju da imunitet države ne važi za određene vrste akata suverenih država. Država je takođe istakla da, po definiciji mučenja iz Konvencije protiv mučenja, taj akt mora da izvrši službeno lice ili lice koje deluje u službenom svojstvu. To se odražava i na pravila međunarodnog prava o odgovornosti država, koja omogućuju pozivanje države na odgovornost kada je neko njeno službeno lice, delujući u službenom svojstvu, mučilo državljanina druge države.
178. Država je u pogledu obaveze o pružanju obeštećenja nametnute članom 14 Konvencije protiv mučenja zauzela stav da se njime od država zahteva da obezbede obeštećenje samo za mučenje koje je izvršeno na njihovoj teritoriji. Ovaj stav podupire nacionalno zakonodavstvo koje reguliše građansku nadležnost za mučenje i imunitet država, kao i državna praksa. Nacrt teksta člana 14 je razjašnjen tokom pregovora i odražava nameru da član bude ograničen na teritoriju države, ali je to razjašnjenje bez obrazloženja izostavljeno iz predloga koji je podnet. Država je smatrala da taj propust predstavlja grešku i u tom pogledu se pozvala na izjavu SAD u vezi sa Konvencijom protiv mučenja o njihovom shvatanju teritorijalnog domašaja člana 14.
179. Država je priznala da bi državni službenici o kojima je reč mogli biti gonjeni u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svog ponašanja. Postoje, međutim, dobri razlozi za povlačenje razlike između krivičnog i građanskog postupka u ovom kontekstu. Prvo, Konvencija protiv mučenja sadrži izričitu odredbu koja od država ugovornica iziskuje da gone službena lica stranih država za akte mučenja izvršene izvan države foruma; ne postoji uporediva odredba o građanskim postupcima. Drugo, većina članova Doma lordova je u predmetu Pinoče (br. 3) rezonovala da na osnovu Konvencije protiv mučenja ne postoji imunitet od krivičnog gonjenja za mučenje i imala je u vidu činjenicu da su sve tri zemlje uključene u taj predmet pristupile Konvenciji protiv mučenja. Treće, krivična odgovornost pojedinca, prema međunarodnom pravu, ne predstavlja sastavni deo odgovornosti države, već nešto što je odvojeno od te odgovornosti. Konačno, građanskopravna odgovornost za akte izvršene u službenom svojstvu neizostavno je vezana za odgovornost same države jer se u praksi od države može očekivati da isplati svaku odštetu za koju je sud naložio da je isplati službeno lice, a namirenje svake takve dosuđene odštete bi bilo od značaja za odgovornost države da obezbedi naknadu u svim postupcima koji bi mogli biti pokrenuti protiv nje. Vredi napomenuti da je MSP takođe povukao jasnu razliku između građanskog i krivičnog postupka u svojoj presudi u predmetu Nemačka protiv Italije, pri čemu se pozvao na presudu u predmetu Pinoče (br. 3).
(c) Intervencije trećih strana
180. Organizacije REDRESS, Amnesty International, INTERIGHTS i JUSTICE su, kao treća strana, podnele zajedničke pisane komentare o pitanju imuniteta službenih lica na osnovu imuniteta država.
181. Intervenijenti su naglasili da je u slučajevima kada se tužba podnosi protiv države i njenih službenih lica potrebno odlučivati posebno o svakoj vrsti imuniteta, jer oni nisu podudarni. S obzirom na to da postoje iz različitih razloga i sa različitim ciljevima, nije logično zaključiti da službena lica uživaju imunitet ako ga uživa država.
182. Prema međunarodnom pravu, mučenje povlači i odgovornost pojedinca i odgovornost države. Ne može se reći da je tužbeni zahtev protiv nekog službenog lica zbog njegove uloge u mučenju praktično jednak predmetu protiv same države, što bi značilo da je i sama država neposredno optužena. Takav se zahtev odnosi na ličnu odgovornost službenog lica i eventualno kasnije dosuđivanje naknade bi bilo izvršno samo u odnosu na pojedinca, a ne u odnosu na državu ili njenu imovinu.
183. Intervenijenti su tvrdili da imunitet ratione materiae, o kojem je reč u ovom predmetu, ne važi u pogledu navoda o mučenju. Istakavši da je cilj i svrha Konvencije protiv mučenja da obezbedi odgovornost i spreči nekažnjivost za mučenje, tvrdili su da odobravanje imuniteta državnim službenicima u slučaju mučenja nije u skladu sa ovim ciljem, posebno kada ne postoji nijedna alternativna mogućnost da se žrtva obešteti. Postoje očigledni dokazi da Francuska, Italija, Holandija i Španija u svojoj praksi odbijaju da odobre imunitet države u korist i sadašnjih i bivših službenih lica optuženih za zločine definisane međunarodnim pravom. Ne postoji jasna linija razdvajanja između građanskog i krivičnog postupka: sudovima u određenom broju država članica Saveta Evrope je u krivičnim postupcima dozvoljeno razmatrati tužbene zahteve građanskopravne prirode. Francuski sudovi su u nekoliko navrata osudili strana službena lica zbog mučenja ili drugih krivičnih dela i dosudili obeštećenje žrtvama koje su imale status parties civiles.
184. Intervenijenti su tvrdili da ograničenje pristupa sudu ne teži ostvarenju legitimnog cilja i nije srazmerno u slučajevima u kojima je u građanskom postupku vezanom za navode o mučenju imunitet države odobren službenim licima. Imunitet države u ovom kontekstu ne doprinosi valjanom funkcionisanju države a, s obzirom na to da država nije optužena, ovde ne stoje argumenti koji se koriste da bi se opravdao imunitet država. Svrha imuniteta ratione materiae je da spreči tužbe protiv državnih službenika ako nisu odgovorni u ličnom svojstvu, već su jednostavno postupali kao instrument države. Taj cilj ne postoji u slučaju navoda o mučenju, pošto ono potpada pod ličnu odgovornost službenog lica. Jedina uloga koju odobravanje imuniteta ratione materiae igra u ovom slučaju je da spreči da službeno lice bude pozvano na odgovornost, a to se ne može smatrati legitimnim ciljem u smislu člana 6, stav 1.
185. Intervenijenti su naglasili da, što je imunitet širi, to uverljivije mora da bude njegovo opravdanje (pri čemu su citirali presudu Velikog veća u predmetu Kart protiv Turske, predstavka br. 8917/05, st. 83, ECHR 2009 (izvodi)). Sud je usvojio usko tumačenje imuniteta u predmetima koji se odnose na parlamentarni imunitet. Takođe je ukazao na to da ne bi bilo u skladu sa vladavinom prava u demokratskom društvu kada bi država, bez ograničenja ili kontrole od strane Suda, mogla da iz nadležnosti sudova izdvoji čitav dijapazon tužbenih zahteva ili da kategorijama ljudi odobrava imunitet (vidi st. 65 u gore navedenom predmetu Fajed i st. 58 presude u predmetu Kordova protiv Italije (br. 1) ([Cordova v. Italy (no. 1)], predstavka br. 40877/98, ECHR 2003‑I). Priroda dela u pogledu kojeg se traži pristup sudu – konkretno mučenja – iziskuje još restriktivniji pristup u primeni svih nametnutih ograničenja. Za srazmernost je takođe od značaja utvrditi da li postoje alternativne mogućnosti da se žrtva obešteti, a one u slučaju podnosilaca predstavki ne postoje. Konkretno, u Saudijskoj Arabiji ne postoji delotvoran lek što zahteva član 14 Konvencije protiv mučenja – za navode o mučenju, s obzirom na to da mučenje nije definisano kao krivično delo u saudijskom zakonodavstvu i za njega nije predviđena konkretna kazna. Komitet protiv mučenja je utvrdio da u Saudijskoj Arabiji ne postoje delotvorni mehanizmi za istragu navoda o mučenju. Diplomatska zaštita ne može predstavljati delotvoran lek: iako je tužena Država u predmetu Al-Adsani pominjala da je takav lek dostupan, nema dokaza da je Al-Adsaniju ikada obezbedila bilo kakvu zaštitu. Diplomatska zaštita predstavlja u potpunosti diskreciono pravo države čiji je pojedinac državljanin a Država ne može biti prinuđena da prihvati tužbu u ime svojih državljana.
2. Ocena Suda
(a) Opšta načela o pristupu sudu u kontekstu imuniteta država
186. Član 6, st. 1 svakome garantuje pravo da pred sud iznese bilo kakav pravni spor („contestation“ u francuskom tekstu člana 6, st. 1) u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama. Pravo na pristup sudu, međutim, nije apsolutno. Ono može biti podvrgnuto ograničenjima, s obzirom na to da pravo na pristup po samoj svojoj prirodi iziskuje da ga država uređuje. Države ugovornice u tom pogledu uživaju određeno polje slobodne primene, premda Sud donosi konačnu odluku o poštovanju zahteva iz Konvencije. On mora biti uveren da primenjena ograničenja ne ograničavaju ili umanjuju pristup sudu koji pojedinac ima na takav način ili u toj meri da je sama suština tog prava dovedena u pitanje. Pored toga, ograničenje nije u skladu sa članom 6, st. 1 ako ne teži ostvarenju legitimnog cilja i ako ne postoji razuman odnos srazmernosti između primenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju teži (vidi presudu Velikog suda u predmetu Fogarti protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Fogarty v. the United Kingdom], predstavka br. 37112/97, st. 32-33, ECHR 2001‑XI (izvodi); presudu Velikog veća u predmetu Mekelhini protiv Irske [McElhinney v. Ireland], predstavka br. 31253/96, st. 33-34, ECHR 2001‑XI (izvodi); st. 52-53 u navedenom predmetu Al-Adsani; presudu u navedenom predmetu Kalogeropulu i drugi; odluku u predmetu Manoilesku i Dobresku protiv Rumunije i Rusije, [Manoilescu and Dobrescu v. Romania and Russia], predstavka br. 60861/00, st. 66 i 68, ECHR 2005‑VI; presudu Velikog veća u predmetu Cudak protiv Litvanije, predstavka br. 15869/02, st. 54-55, ECHR 2010; i presudu Velikog veća od 29. juna 2011. u predmetu Sabeh El Leil protiv Francuske, predstavka br. 34869/05, st. 46-47).
187. Prava iz Konvencije moraju biti zajemčena na praktičan i delotvoran način, naročito kada je u pitanju pravo na pristup sudu, imajući u vidu značaj koje pravo na pravično suđenje ima u demokratskom društvu. Stoga ne bi bilo u skladu sa vladavinom prava u demokratskom društvu ili sa osnovnim načelom u osnovi člana 6, st. 1 – naime, da mora postojati mogućnost podnošenja tužbenih zahteva sudiji na odlučivanje – kad bi država mogla bez ograničavanja ili kontrole tela koja nadziru sprovođenje Konvencije da izdvoji iz nadležnosti sudova čitav dijapazon tužbenih zahteva ili da kategorijama osoba odobrava imunitet od građanske odgovornosti. U predmetima u kojima primena načela imuniteta država od nadležnosti stranih sudova ograničava korišćenje prava na pristup sudu, od Suda se shodno tome zahteva da utvrdi da li okolnosti predmeta opravdavaju takvo ograničenje (vidi presude u gore navedenim predmetima Al-Adsani, st. 47-48; Cudak, st. 58-59; i Sabeh El Leil, st. 50-51).
188. Sud je ranije objasnio da imunitet suverena i država predstavlja koncept međunarodnog prava koji se razvio iz načela par in parem non habet imperium, po kojem se nijedna država ne može podvrgnuti nadležnosti druge države. Odobravanje imuniteta suverenoj državi u građanskom postupku teži ostvarenju legitimnog cilja poštovanja međunarodnog prava radi unapređenja saradnje i dobrih odnosa među državama na taj način što svaka država poštuje suverenitet one druge (vidi presude u navedenim predmetima Fogarti, st. 34; Mekelhini, st. 35; Al-Adsani, st. 54; Kalogeropulu i drugi; Cudak, st. 60; i Sabeh El Leil, st. 52).
189. Kad je reč o srazmernosti ograničenja, potreba da se Konvencija u najvećoj mogućoj meri tumači u skladu sa ostalim pravilima međunarodnog prava, čiji je ona deo, uključujući pravila koja se odnose na odobravanje imuniteta država, Sud je navela na zaključak da se u načelu ne može smatrati da mere koje država preduzima, a koje odražavaju opšteprihvaćena pravila međunarodnog javnog prava o imunitetu država, nameću nesrazmerno ograničenje prava na pristup sudu zajemčenog članom 6, st. 1. Sud je objasnio da se, baš kao što pravo na pristup sudu predstavlja suštinski deo garantije pravičnog suđenja iz člana 6, st. 1, tako i neka ograničenja moraju smatrati neizbežnim, a takav primer su ograničenja koja međunarodna zajednica u načelu prihvata kao deo doktrine o imunitetu država (vidi presude u gore navedenim predmetima Mekelhini, st. 36-37; Fogarti, st. 35-36 Al‑Adsani, st. 55-56; Kalogeropulu i drugi; Manoilesku and Dobresku, st. 70 i 80; Cudak, st. 56-57; i Sabeh El Leil, st. 48-49).
(b) Primena ovih načela u ranijim predmetima o imunitetu država
190. Sud je razmatrao poštovanje prava na pristup sudu zajemčenog članom 6, st. 1 u kontekstu odobravanja imuniteta države u jednom broju različitih tužbenih zahteva, uključujući sporove koji su se ticali: zaposlenja u ambasadama (u navedenim predmetima Fogarti, Cudak i Sabeh El Leil); povreda nanetih u državi foruma (u navedenom predmetu Mekelhini); povreda koje su nastale kao posledica mučenja izvršenog van teritorije zemlje odgovorne za njega (u navedenom predmetu Al-Adsani); zločina protiv čovečnosti izvršenih tokom rata (u navedenom predmetu Kalogeropulu i drugi); dostavljanja pismena (u predmetu Volishauzer [Wallishauser],); i pritužbi koje su navodno po prirodi privatnopravnog karaktera (predmet Olejnjikov protiv Rusije [Oleynikov v. Russia], predstavka br. 36703/04, presuda doneta 14. marta 2013). Svaki od ovih predmeta se ticao mere do koje je pređašnji pojam apsolutnog imuniteta države ustupio mesto restriktivnijem obliku imuniteta. Sud je naročito razmatrao da li postupci tužene države „izlaze izvan okvira svakog trenutno prihvaćenog međunarodnog standarda“ (vidi st. 37 presude u navedenom predmetu Fogarti i st. 38 presude u navedenom predmetu Mekelhini); da li su oni „nespojivi sa ograničenjima koje međunarodna zajednica u načelu prihvata kao deo doktrine imuniteta države“ (vidi st. 66 presude u navedenom predmetu Al-Adsani, i po implikaciji, presudu u navedenom predmetu Kalogeropulu i drugi); ili su potencijalno suprotni nekom važećem pravilu međunarodnog običajnog prava (vidi st. 67 presude u navedenom predmetu (Cudak; st. 58 presude u navedenom predmetu Sabeh El Leil; st. 69 presude u navedenom predmetu Volishauzer; i st. 68 presude u navedenom predmetu Olejnjikov).
191. Sud je u (navedenom) predmetu Al-Adsani, o kojem je odlučivao 2001, našao da nije utvrđeno da je u međunarodnom pravu već prihvaćena teza da države nemaju pravo na imunitet u pogledu odštetnih tužbenih zahteva podnetih zbog navodnog mučenja izvršenog izvan države foruma. Stoga je zaključio da primenom pravila o imunitetu država iz Zakona iz 1978. nije povređen član 6, st. 1 kada su domaći sudovi odbacili odštetni zahtev podnosioca predstavke protiv Kuvajta, podnet zbog mučenja. Isti je zaključak doneo 2002. u navedenom predmetu, u vezi sa odbijanjem grčkog ministra pravde da podnosiocima predstavke dozvoli eksproprijaciju nemačke imovine u Grčkoj nakon presude u njihovu korist, a u vezi sa zločinima protiv čovečnosti izvršenim 1944. godine. Sud je, međutim, u toj presudi ukazao na to da njegov zaključak u presudi Al-Adsani ne isključuje razvoj međunarodnog običajnog prava u tom smeru u budućnosti.
192. Sud je u jednom broju predmeta koje je kasnije rešavao, a tiču se imuniteta država, utvrdio povredu člana 6, st. 1 zbog toga što su, po međunarodnom običajnom pravu, za tuženu državu važile odredbe Konvencije UN o jurisdikcionom imunitetu i što odobravanje imuniteta nije bilo srazmerno ili zato što nije bilo u skladu sa pravilom međunarodnog običajnog prava ili zato što je naloženo bez valjanog razmatranja pravila o kojem je reč od strane domaćih sudova (vidi st. 67-74 u navedenoj presudi Cudak; st. 58-67 u navedenoj presudi Sabeh El Leil; st. 69-72 u navedenoj presudi Volishauzer; i st. 68-72 u navedenoj presudi Olejnjikov).
(c) Da li treba preispitati pristup primenjen u predmetu Al-Adsani?
193. Podnosioci predstavki su tvrdili da Sud treba da napusti pristup koji je Veliko veće primenilo u predmetu Al-Adsani jer ono nije sprovelo suštinsku procenu srazmernosti, uključujući procenu okolnosti i merituma pojedinačnog slučaja, a naročito jer je propustilo da razmotri postojanje alternativnih mogućnosti da se žrtva obešteti.
194. Prilikom procene srazmernosti mere u (navedenom) predmetu Al-Adsani, odlučujuće pitanje je bilo da li pravila o imunitetu koja primenjuju domaći sudovi odražavaju opšteprihvaćena pravila međunarodnog javnog prava o imunitetu država (vidi st. 55-56 i 66-67). Iako Sud nije formalno obavezan da sledi svoje prethodne presude, u interesu je pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom da bez dobrih razloga ne odstupa od presedana ustanovljenih u prethodnim predmetima (vidi, na primer, presude Velikog veća u predmetima Kristin Gudvin protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Christine Goodwin v. the United Kingdom], predstavka br. 28957/95, st. 74, ECHR 2002‑VI; Skopola protiv Italije (br. 2) [Scoppola v. Italy (no. 2)], predstavka br. 10249/03, st. 104, presuda doneta 17. septembra 2009; i Sabri Gineš protiv Turske [Sabri Güneş v. Turkey], predstavka br. 27396/06, st. 50, presuda doneta 29. juna 2012). Kada presedan o kojem je reč potiče iz nedavno donete i sveobuhvatne presude Velikog veća, kao u ovom slučaju, Veće koje nije spremno da sledi ustanovljeni presedan treba da predloži ustupanje predmeta koji razmatra Velikom veću. Nijedna strana u ovom predmetu nije predložila njegovo ustupanje Velikom veću, a ne Veću bi svakako bilo da odlučio takvom zahtevu (vidi na primer, presudu u predmetu Hartman protiv Republike Češke, predstavka br. 53341/99, st. 8 in fine, ECHR 2003‑VIII (izvodi); i u predmetu Kuznjecova protiv Rusije [Kuznetsova v. Russia], predstavka br. 67579/01, st. 5, presuda doneta 7. juna 2007).
195. S obzirom na presedan ustanovljen u presudi u predmetu Al-Adsani i to što su u tom predmetu detaljno razmatrana relevantna pitanja, uzimajući u obzir praksu ovog Suda i međunarodno pravo, Sud smatra da ne bi bilo primereno predmet ustupiti Velikom veću. Prilikom primene testa koji se primenjuje na član 6, st. 1, u predmetu Al-Adsani Sud je postupao u skladu sa svojom obavezom da vodi računa o relevantnim pravilima i načelima međunarodnog prava i da Konvenciju tumači koliko god je moguće u skladu sa drugim pravilima međunarodnog prava, čiji je i sama deo (vidi st. 55 u navedenoj presudi u predmetu Al-Adsani; vidi takođe st. 126 presude u predmetu Al-Sadun i Mufdi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Al-Saadoon and Mufdhi v. the United Kingdom], predstavka br. 61498/08, ECHR 2010 (izvodi); st. 136 presude Velikog veća u predmetu Katan i drugi protiv Republike Moldavije i Rusije [Catan and Others v. the Republic of Moldova and Russia], predstavke br. 43370/04, 8252/05 i 18454/06, ECHR 2012 (izvodi); presudu Velikog veća u predmetu Nada protiv Švajcarske, predstavka br. 10593/08, st. 171-172, ECHR 2012; i član 31 st. 3, tačka (c) Bečke konvencije). Sud je stoga uveren da pitanju srazmernosti treba pristupiti onako kako je to uradilo Veliko veće u predmetu Al-Adsani (vidi stav 194 gore u tekstu).
(d) Primena ovih načela na tužbu protiv Kraljevine Saudijske Arabije
196. Kad je reč o činjenicama, pritužba gospodina Džonsa u vezi sa odbacivanjem njegove tužbe protiv Saudijske Arabije je identična pritužbi iz predmeta Al-Adsani, gore navedenog. Kao što je Sud utvrdio u predmetu Al-Adsani, odobravanje imuniteta teži ostvarenju legitimnog cilja poštovanja međunarodnog prava kako bi se unapređivali saradnja i dobri odnosi između država, njihovim poštovanjem suvereniteta drugih država. Ovo je bilo u skladu sa članom 6, st. 1, jer je u to vreme odražavalo opšteprihvaćena pravila međunarodnog javnog prava o imunitetu država. Jedino pitanje za Sud je da li je u vreme kada je Dom lordova 2006. odlučivao o predmetu podnosilaca predstavki već došlo do evolucije prihvaćenih međunarodnih standarda tako da je, od trenutka kada je Sud doneo presudu u predmetu Al-Adsani, nastao izuzetak od pravila o imunitetu država u slučajevima mučenja, te je odobravanje imuniteta u ovom slučaju suprotno opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog javnog prava o imunitetu država.
197. Jedan broj nacionalnih jurisdikcija je poslednjih godina, kako pre tako i nakon što je Dom lordova doneo odluku u ovom predmetu, razmatrao da li sada postoji jus cogens izuzetak od imuniteta država u tužbenim zahtevima protiv države (npr. Siderman de Blejk, Princ, Smit i Sampson u Sjedinjenim Američkim Državama, vidi stav 117 gore u tekstu; Buzari i Hašemi u Kanadi, vidi stavove 128-134 gore u tekstu; Ferini u Italiji, vidi stav 140 gore u tekstu, Prefektura Beotije u Grčkoj, vidi stav 142 gore u tekstu, Natonievski u Poljskoj, vidi stavove 144-146 gore u tekstu, Bušeron i Groš u Francuskoj, vidi stav 147 gore u tekstu; A.A. u Sloveniji, vidi stavove 148-149 gore u tekstu; i Al-Adsani u Ujedinjenom Kraljevstvu).
198. Nije, međutim, neophodno da Sud podrobno razmotri sve ove događaje s obzirom na to da Međunarodni sud pravde u svojoj presudi u predmetu Nemačka protiv Italije (vidi stavove 88-94 gore u tekstu) – koju ovaj Sud mora smatrati merodavnom jer se odnosi na sadržinu međunarodnog običajnog prava – jasno utvrđuje da se do februara 2012. još nije iskristalisao nijedan jus cogens izuzetak od imuniteta država. Stoga se ne može reći da je primenom odredaba Zakona iz 1978. od strane engleskih sudova 2006. godine, prilikom odobravanja imuniteta na koji se Kraljevina Saudijska Arabija pozvala, podnosiocu predstavke neopravdano ograničen pristup sudu. Sledi da nije došlo do povrede člana 6, st. 1 Konvencije u pogledu odbacivanja tužbe gospodina Džonsa protiv Kraljevine Saudijske Arabije.
(e) Primena ovih načela na tužbu protiv državnih službenika
199. Sva četiri podnosioca predstavki su se žalila da nisu bili u mogućnosti da podnesu tužbene zahteve protiv imenovanih državnih službenika, koje su želeli da tuže zbog mučenja koje su doživeli. Sud mora da razmotri da li je to što nisu dozvoljeni postupci po ovim tužbama bilo u skladu sa članom 6, st. 1 Konvencije, pri čemu će primeniti opšti pristup usvojen u predmetu Al-Adsani.
200. U pogledu legitimnosti cilja čijem se ostvarenju teži ograničenjem pristupa sudu, relevantno je pomenuti da su tužbeni zahtevi u predmetima vezanim za imunitet država koje je Sud ranije razmatrao bili podneti protiv samih država, a ne određenih pojedinaca. Međutim, imunitet koji se primenjuje u nekom predmetu protiv državnih službenika i dalje predstavlja imunitet „države“; država se na njega poziva i ona ga se može odreći. Kada, kao u ovom predmetu, poštovanje međunarodnog prava o imunitetu država predstavlja razlog odobravanja imuniteta ratione materiae službenim licima, onda je razlog ograničavanja pristupa sudu legitiman, kao i u slučaju kada se imunitet odobrava samoj državi.
201. S obzirom na to da se ne može smatrati da mere koje odražavaju opšteprihvaćena pravila međunarodnog javnog prava o imunitetu država u načelu nameću nesrazmerno ograničenje prava na pristup sudu, jedino pitanje koje treba razmotriti u pogledu pritužbe podnosilaca predstavki je da li je ovo odobravanje imuniteta ratione materiae državnim službenicima odražavalo ta pravila. Sud će stoga razmotriti da li shodno međunarodnom javnom pravu postoji opšte pravilo koje domaće sudove obavezuje da prihvate pozivanje na imunitet države Saudijske Arabije u odnosu na državneslužbenike; i, ako je to slučaj, postoje li dokazi o nekom posebnom pravilu ili izuzetku u vezi sa predmetima koji se tiču navodnog mučenja.
(i) Postojanje opšteg pravila
202. Prvo pitanje je da li odobravanje imuniteta ratione materiae državnim službenicima odražava opšteprihvaćena pravila međunarodnog javnog prava. Sud je ranije prihvatio da odobravanje imuniteta državi odražava ta pravila. S obzirom na to da neki akt ne može da izvrši sama država već samo pojedinci koji deluju u ime te države, u slučajevima kada se država može pozvati na imunitet mora se poći od toga da se imunitet ratione materiae odnosi na akte državnih službenika. Kada to ne bi bio slučaj, imunitet država bi se uvek mogao zaobilaziti, podnošenjem tužbe protiv određenih službenih lica. Ovo pragmatično shvatanje se odražava u definiciji „države“ u Konvenciji UN iz 2004. godine (vidi stav 76 gore u tekstu), po kojoj taj izraz obuhvata predstavnike koji deluju u tom svojstvu. Specijalni izvestilac KMP je u svom drugom izveštaju naveo da je „dosta široko prihvaćeno“ da imunitet državnih službenika predstavlja „normu“ i da odsustvo imuniteta u određenom predmetu zavisi od toga da li se može utvrditi da postoji posebno pravilo ili praksa uz opinio juris, što bi ukazivalo na to dasu nastali izuzeci od opšteg pravila (vidi stav 96 gore u tekstu).
203. Na nacionalnom i međunarodnom nivou takođe postoji obimna sudska praksa u kojoj je utvrđeno da, kad je reč o imunitetu države, akte državnih službenika izvršene tokom vršenja dužnosti treba pripisati državi u čije ime deluju. Tako je engleski Apelacioni sud u predmetu Propend zauzeo stav da se imunitet odobren državi u skladu sa Zakonom iz 1978. mora tumačiti tako da pojedinim državnim službenicima pruža „zaštitu pod istim plaštom koji štiti i samu Državu“ (vidi stavove 42-43 gore u tekstu). Kanadski Apelacioni sud je u predmetu Džaf zaključio da pojam „države“ u ZID-u obuhvata državne službenike koji deluju tokom vršenja svojih dužnosti (vidi stav 127 gore u tekstu). Novozelandski Visoki sud je u predmetu Fang zauzeo stav da imunitet država posredno daje imunitet ratione materiae u tužbama protiv pojedinaca čiji su postupci tokom vršenja državnih ovlašćenja dovedeni u pitanje (vidi stav 135 gore u tekstu). Australijski Apelacioni sud je u predmetu Žang smatrao da su pojedini policajci obuhvaćeni Zakonom o imunitetu jer imaju pravo na imunitet po običajnom pravu, a da se to nije promenilo donošenjem Zakona (vidi stav 138 gore u tekstu). Iako je Vrhovni sud SAD u predmetu Samantar smatrao da službena lica ne potpadaju pod pojam „države“ u smislu ZISSD-a, razjasnio je da je njihov imunitet uređen običajnim pravom, s obzirom na to da se smatra da su pravila o imunitetu u Sjedinjenim Američkim Državama tek delimično kodifikovana zakonom (vidi stav 122 gore u tekstu). Apelacioni sud (Četvrte oblasti) je kasnije prihvatio da državni službenici u načelu mogu uživati imunitet za dela koja su izvršili dok su bili zaposleni u državnoj službi (vidi stavove 122-124 gore u tekstu). MKTJ je u predmetu Blaškić opisao državne službenike koji postupaju u službenom svojstvu kao „puke instrumente države“, i objasnio da uživaju „funkcionalni imunitet“ (vidi stav 81 gore u tekstu). MSP je u presudi u predmetu Džibuti protiv Francuske pomenuo mogućnost koju vlada Džibutija ima – da tvrdi da su akti dvojice državnih službenika njeni sopstveni akti a da su službena lica, preduzimajući ih, delovala kao njeni organi, agencije ili pravna lica (vidi stavove 86-87 gore u tekstu).
204. Stoga se čini da autoritet presuda donetih na međunarodnom i nacionalnom nivou podržava tezu da imunitet države u načelu nudi pojedinim zaposlenima ili službenim licima neke strane države zaštitu u pogledu akata koje su izvršili u ime države, pod istom plaštom koji štiti samu državu.
(ii) Postojanje posebnog pravila ili izuzetka u pogledu akata mučenja
205. Na osnovu navedenog, jasno je da pojedinci imaju koristi od imuniteta država ratione materiae samo ako su sporne akte izvršili tokom obavljanja svojih službenih dužnosti. Konvencija UN o jurisdikcionom imunitetu pominje predstavnike države „koji deluju u tom svojstvu“ (vidi stav 76 gore u tekstu). Činjenica da ne postoji opšti jus cogens izuzetak u pogledu pravila o imunitetu država stoga nije od odlučujućeg značaja u pogledu zahteva protiv određenih državnih službenika.
206. Mučenje je u Konvenciji protiv mučenja definisano kao akt koji je izvršilo „službeno lice ili drugo lice koje deluje u javnom svojstvu“. Čini se da ova definicija podupire argument da, u svrhu imuniteta država, akti mučenja mogu biti izvršeni u „službenom svojstvu“. Istina je da je lord sudija Mens u Apelacionom sudu u svom obrazloženju u ovom predmetu naveo da nije jasno da lijavni službenici moraju da „deluju u službenom svojstvu“ da bi izvršili mučenje, onako kako je ono definisano u članu 1 Konvencije protiv mučenja (vidi stav 16 gore u tekstu). Dom lordova je, međutim, jednoglasno odbacio ovo obrazloženje nakon opsežnog pregleda izvora međunarodnog prava. Lord Bingam je, konkretno, istakao da jedina sudska praksa na koju se podnosioci predstavke pozivaju kako bi potkrepili ovaj argument, a koja potiče iz Sjedinjenih Američkih Država, ne izražava načela koja druge države dele i poštuju (vidi stav 28 gore u tekstu).
207. Nacrt članova o odgovornosti država pak omogućuje pripisivanje dela državi na osnovu toga što su ih izvršili ili organi države definisani u članu 4 Nacrta članova (vidi stav 107 gore u tekstu) ili lica zakonom te države ovlašćena da vrše elemente državne vlasti, koja postupaju u tom svojstvu, kao što je definisano u članu 5 Nacrta članova (vidi stav 108 gore u tekstu). Podnosioci predstavki nisu pokušali da poreknu da mučenje kojem su navodno bili podvrgnuti povlači odgovornost države Saudijske Arabije. Potrebno je, međutim, napomenuti da se Nacrt članova odnosi samo na pitanje da li je država odgovorna za sporne akte, jer, nakon što se utvrdi odgovornost države, moguće je da će njena obaveza da žrtvi pruži obeštećenje proisteći iz međunarodnog prava. Nema sumnje da pojedinci u određenim okolnostima takođe mogu biti lično odgovorni za nezakonita dela koja povlače odgovornost države i da ta lična odgovornost postoji uporedo sa odgovornošću države za ista dela. Ova potencijalna dvostruka odgovornost se odražava u članu 58 Nacrta članova, po kojem pravila o pripisivanju odgovornosti ne utiču ni na jedno pitanje pojedinačne odgovornosti po međunarodnom pravu bilo koje osobe koja deluje u ime države (vidi stav 109 gore u tekstu). To je očigledno u krivičnom kontekstu, gde uz odgovornost države postoji i pojedinačna krivična odgovornost za akte mučenja (vidi stavove 44-56, 61 i 150-154 gore u tekstu). Stoga, kao što postojanje individualne krivične odgovornosti pokazuje, čak i ako se, da bi se utvrdila odgovornost države, prihvati da neka radnja ima službeni karakter, to samo po sebi ne pruža odgovor na pitanje da li, po međunarodnom pravu, uvek treba priznavati pozivanje na imunitet država za ista dela.
208. Bilo je tvrdnji da su sva pravila međunarodnog javnog prava kojima je državnim službenicima odobravan imunitet poništena usvajanjem Konvencije protiv mučenja koja, kako se tvrdi, u članu 14 predviđa univerzalnu građansku nadležnost. Ovaj argument nailazi na podršku Komiteta protiv mučenja, čije bi se tumačenje člana 14 moglo shvatiti kao da on od država zahteva obezbeđivanje obeštećenja za mučenje u građanskom postupku bez obzira na to gde je mučenje izvršeno (vidi stavove 66-68 gore u tekstu). Međutim, podnosioci predstavki nisu ukazali ni na jednu odluku MSP ili međunarodnih arbitražnih tribunala u kojoj je izraženo ovo načelo. Pored toga, ovo tumačenje su odbili sudovi Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva (vidi stavove 15, 29-30 i 128 gore u tekstu). Sjedinjene Američke Države su izjavile rezervu na Konvenciju u kojoj izražavaju svoje shvatanje da ta odredba samo ima za cilj da zahteva obeštećenje za akte mučenja izvršene u državi foruma (vidi stav 64 gore u tekstu). Stoga pitanje da li Konvencija protiv mučenja omogućava univerzalnu građansku nadležnost ni izbliza nije rešeno.
209. Međunarodnopravni instrumenti i materijali koji se odnose na imunitet država posvećuju malo pažnje pitanju imuniteta državnih službenika za akte mučenja. Ovim se pitanjem neposredno ne bavi ni Bazelska konvencija ni Konvencija UN o jurisdikcionom imunitetu. Radna grupa KMP je pre usvajanja ove potonje Konvencije priznala postojanje određene podrške za stav da državni službenici ne bi trebalo da imaju pravo da se pozivaju na imunitet za akte mučenja izvršene na njihovoj sopstvenoj teritoriji, ni u građanskom ni u krivičnom postupku, ali nije predložila izmenu Nacrta članova (vidi stav 79 gore u tekstu). Iako je utvrđen izvestan pomak ka uspostavljanju izuzetka od imuniteta države u tom pogledu, priznato je da još nije postignut nikakav konsenzus. Vredi napomenuti da su tri od četrnaest država koje su pristupile Konvenciji UN o jurisdikcionom imunitetu dale izjave da Konvencija ne utiče na razvoj međunarodnog prava koje reguliše zaštitu ljudskih prava (vidi stav 80 gore u tekstu). Institut za međunarodno pravo je u svojoj rezoluciji iz 2009. godine pozvao države da razmotre odricanje od imuniteta kada su njihovi agenti navodno izvršili međunarodno krivično delo; ali je takođe u njoj naveo da ne važi nikakav imunitet ratione materiae od nadležnosti, definisane tako da obuhvata i građansku nadležnost, koja važi u pogledu međunarodnih krivičnih dela. Shodno rezoluciji, njene odredbe ne utiču na pravila koja određuju koji akti se mogu pripisati državi i na pravila o imunitetu same države (vidi stavove 103-106 gore u tekstu). MKTJ je u predmetu Furundžija, u kojem je razmatrao posledicu jus cogens karaktera zabrane mučenja, komentarisao da bi žrtva nekog postupka države, kojim se odobrava mučenje ili se preko njega prelazi ili oprašta učiniocima, mogla da „pokrene građanski postupak za obeštećenje pred stranim sudom“ (vidi stav 82 gore u tekstu); iz presude nije jasno šta je tačno sud nameravao da kaže ovom rečenicom. Sudije Higins, Kojimans i Burgental su u svom zajedničkom izdvojenom mišljenju u predmetu Nalog za hapšenje MSP takođe pomenuli sve veći broj tvrdnji da se teški međunarodni zločini ne mogu smatrati službenim aktima i napomenuli da se taj stav postepeno izražava u praksi država (vidi stav 85 gore u tekstu), iako su i lord Bingam i lord Hofman u presudi Doma lordova u ovom predmetu predočili pravne razloge zbog kojih im te tvrdnje nisu uverljive (vidi, konkretno, stavove 30 i 35 gore u tekstu).
210. Čini se da nema mnogo nacionalne sudske prakse vezane za tužbene zahteve protiv određenih državnih službenika zbog povreda jus cogens. Samo se nekoliko država u praksi suočilo sa ovim pitanjem. Odgovori koje je tužena Država dobila od drugih država članica Saveta Evrope (vidi stav 110 gore u tekstu) su u velikoj meri bili hipotetički i ne dozvoljavaju izvođenje bilo kakvog zaključka u pogledu mere u kojoj nacionalni zakoni, kad je reč o imunitetu države, priznaju zvanični karakter akata mučenja. Ima, međutim, nekih drugačijih primera, iz drugih zemalja sa običajnim pravom. U Kanadi je Apelacioni sud Kvebeka u predmetu Hašemi utvrdio da ZID važi za pojedine agente strane države čak i u predmetu koji se odnosi na navode o mučenju. Oslonio se na definiciju mučenja iz Konvencije protiv mučenja, svoju raniju presudu u predmetu Džaf i mišljenje lorda Hofmana u Domu lordova u predmetu podnosilaca predstavki (vidi stavove 129-133 gore u tekstu). Međutim, ovaj se predmet trenutno nalazi pred Vrhovnim sudom (vidi stav 134 gore u tekstu). Novozelandski Visoki sud se u presudi u predmetu Fang takođe oslonio na presudu Doma lordova u predmetu podnosilaca predstavki i odbio argumente u prilog izuzetku od imuniteta država u predmetima u kojima su državni službenici optuženi za mučenje, smatrajući da je neprikladno da novozelandski sudovi „prednjače“ u priznavanju novih trendova u međunarodnom pravu (vidi stavove 135-136 gore u tekstu). Australijski Apelacioni sud je u presudi u predmetu Žang odbio da prihvati argument da, što se tiče imuniteta država, povrede jus cogens ne mogu biti službeni akti i pozvao se na nedvosmisleni karakter nacionalnog zakonodavstva i obavezu australijskih sudova da primenjuju to zakonodavstvo (vidi stavove 138-139 gore u tekstu).
211. Ovo je pitanje u većoj meri razmatrano u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon zaključka Apelacionog suda u predmetu Kuidian da izraz „država“ u ZISSD-u može da obuhvata službena lica, ali da zakonodavstvo ne štiti službeno lice koje je prekoračilo svoja ovlašćenja, savezni okružni sudovi su uskratili imunitet u predmetima koji se tiču mučenja zato što se ne može smatrati da ti akti potpadaju pod opseg zakonitih nadležnosti službenih lica (vidi stav 119 gore u tekstu). Apelacioni sudovi su kasnije u predmetima Belhas i Matar odobrili imunitet ratione materiae u slučajevima koji su se ticali navodnih povreda normi jus cogens (vidi stavove 120-121 gore u tekstu). Međutim, merodavnost tih presuda je sada pod sumnjom, nakon što je Vrhovni sud u predmetu Samantar utvrdio da se ZISSD uopšte ne odnosi na državne službenike i da je ta materija uređena isključivo običajnim pravom (vidi stav 122 gore u tekstu). Apelacioni sud je u svojoj nedavnoj presudi, u predmetu Samantar, u kojoj se bavio obimom imuniteta po običajnom pravu, uskratio imunitet ratione materiae državnim službenicima po osnovu toga što povrede jus cogens ne predstavljaju legitimne službene akte (vidi stavove 122-124 u tekstu). Taj predmet se nalazio pred Vrhovnim sudom na dan kada je ova presuda usvojena (vidi stav 125 gore u tekstu).
212. Izvan građanskog konteksta, u krivičnim predmetima, može se pronaći određena podrška argumentu da mučenje ne može biti izvršeno u „službenom svojstvu“. Lordovi Braun-Vilkinson i Haton su u presudi u predmetu Pinoče (br. 3) smatrali da postoji snažan osnov za stav da sprovođenje mučenja ne može biti funkcija države otkad je Konvencija protiv mučenja stupila na snagu (vidi stavove 47-48 i 51 gore u tekstu), iako ostale sudije koje su razmatrale taj predmet nisu preferirale takav pristup (vidi naročito mišljenje lorda Houpa u stavu 49 gore u tekstu). Amsterdamski Apelacioni sud je u predmetu Buterz zauzeo stav da se izvršenje veoma ozbiljnih dela (mučenja u ovom slučaju) ne može smatrati jednom od službenih dužnosti šefa države (vidi stav 151 gore u tekstu). Ovo je pitanje razmatrao švajcarski Savezni krivični sud u predmetu A, iako odbijanje zahteva za imunitet nije neposredno zavisilo od nalaza da mučenje ne može biti „službeno delo“ (vidi stavove 152-153 gore u tekstu). Gospodin Kolodkin, kog je Komisija za međunarodno pravo imenovala za specijalnog izvestioca za potrebe svoje studije o imunitetu državnih službenika od nadležnosti stranih krivičnih sudova, u svom drugom izveštaju pomenuo je „prilično raširen stav“ da se teška međunarodna krivična dela ne mogu smatrati aktima izvršenim u službenom svojstvu (vidi stav 99 gore u tekstu). Taj stav, međutim, nije naišao na jednoglasnu saglasnost u KMP i očekuje se da će novi specijalni izvestilac, gospođa Hernandez, do 2014. dodatno komentarisati to pitanje (vidi stav 100 gore u tekstu). Jasno je, imajući u vidu mogućnosti koje žrtve imaju u nekim državama – da podnesu odštetni zahtev građansko pravne prirode u toku krivičnog postupka – da će svaka razlika u pristupu imunitetu ratione materiae između građanskih i krivičnih predmeta uticati na stepen u kojem je naknada koja se dosuđuje u građanskom postupku dostupna u različitim državama. Međutim, iako ova materija nesumnjivo iziskuje dodatno razmatranje u kontekstu sudskih odluka o imunitetu ili aktivnosti tela koja se bave međunarodnim pravom, ona sama po sebi ne predstavlja dovoljan razlog da ovaj Sud utvrdi da odobravanje imuniteta u ovom predmetu nije odražavalo opšteprihvaćena pravila međunarodnog javnog prava.
213. Imajući navedeno u vidu, iako se, po mišljenju Suda, pojavljuje određena podrška za posebno pravilo ili izuzetak u međunarodnom javnom pravu u predmetima koji se odnose na tužbene zahteve zbog mučenja podnete protiv stranih državnih službenika, veći deo sudske prakse, kao što je lord Bingam istakao u ovom predmetu u Domu lordova, ukazuje na to da se pravo države na imunitet ne može zaobići podnošenjem tužbi protiv njenih službenika ili agenata. Sud ima u vidu najjače argumente podnosilaca predstavki, da postoje dokazi o nedavnim raspravama o shvatanju definicije mučenja iz Konvencije protiv mučenja; odnosu između imuniteta država i pravila koja određuju šta se može pripisati državi u Nacrtu članova o odgovornosti država; i o opsegu člana 14 Konvencije protiv mučenja (vidi stavove 206-208 gore u tekstu). Međutim, praksa država u pogledu ovog pitanja se nalazi u stanju neizvesnosti i postoje dokazi i o odobravanju i o neodobravanju imuniteta ratione materiae u ovakvim slučajevima. Najmanje dva predmeta koja se dotiču tog pitanja se nalaze pred nacionalnim vrhovnim sudovima: jedan u Sjedinjenim Američkim Državama, a drugi u Kanadi (vidi stavove 125 i 134 gore u tekstu). Može se reći da mišljenje o ovom pitanju u međunarodnoj zajednici počinje da evoluira, kao što su nedavno pokazale diskusije o radu Komisije za međunarodno pravo u oblasti krivičnog prava. Taj rad je u toku i može se očekivati novi razvoj događaja.
214. U ovom predmetu je jasno da je Dom lordova u potpunosti razmatrao sve relevantne argumente vezane za postojanje mogućeg izuzetka od opšteg pravila o imunitetu država u pogledu tužbenih zahteva podnetih zbog pretrpljenog mučenja (uporedi st. 63-67 navedene presude u predmetu Sabeh El Leil; st. 70 u navedenoj presudi Volishauzer; i st. 69-72 u gore navedenoj presudi Olejnjikov). On je u opširnoj i sveobuhvatnoj presudi (vidi stavove 24-38 gore u tekstu) zaključio da, kada sama država uživa imunitet, međunarodno običajno pravo ne dozvoljava nikakav izuzetak u sferi tužbenih zahteva – u vezi sa navodima o postupcima koji predstavljaju mučenje – od opšteg pravila o imunitetu ratione materiae za državne službenike. Zaključci Doma lordova nisu bili ni očigledno pogrešni ni proizvoljni, već su bili zasnovani na opsežnom pozivanju na materijale iz međunarodnog prava i razmatranju pravnih argumenata podnosioca predstavke i presude Apelacionog suda, koji je bio presudio u njihovu korist. Drugi nacionalni sudovi su podrobno razmatrali nalaze Doma lordova u ovom predmetu i smatrali te nalaze izuzetno uverljivim (vidi stavove 131-133 i 135 gore u tekstu).
215. Sud u takvim okolnostima smatra da je odobravanje imuniteta državnim službenicima u ovom predmetu odražavalo opšteprihvaćena pravila međunarodnog javnog prava. Primena odredaba Zakona iz 1978. kako bi se državnim službenicima odobrio imunitet u građanskim predmetima podnosilaca predstavki stoga nije predstavljala neopravdano ograničavanje pristupa podnosilaca predstavki sudu. Shodno tome, nije došlo do povrede člana 6, st. 1 Konvencije u ovom predmetu. Međutim, u svetlu trenutnog razvoja događaja u ovoj oblasti međunarodnog javnog prava, ovo je pitanje koje Države ugovornice treba budno da prate.
SUD IZ TIH RAZLOGA
1. Odlučuje, jednoglasno, da spoji predstavke;
2. Proglašava, jednoglasno, predstavke prihvatljivim;
3. Zaključuje, sa šest glasova za i jednim protiv, da nije došlo do povrede člana 6, st. 1 Konvencije u pogledu Džonsove tužbe protiv Kraljevstva Saudijske Arabije;
4. Zaključuje, sa šest glasova za i jednim protiv, da nije došlo do povrede člana 6, st. 1 Konvencije u pogledu tužbi podnosilaca predstavki protiv imenovanih državnih službenika.
Presuda sačinjena na engleskom i prosleđena pisanim putem 14. januara 2014. u skladu sa pravilom 77, st. 2 i 3 Poslovnika Suda.
Fransoaz Elen-PasoIneta Ziemele
sekretarpredsednica
Uz ovu presudu su priložena izdvojena mišljenja sudija Bjanku i Kalajđijeve u skladu sa članom 45, st. 2 Konvencije i pravilom 74 st. 2 Poslovnika Suda.
I.Z.
F.E.P.
Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali su navedena na engleskom i francuskom jeziku u zvaničnoj verziji ili verzijama presude. Zvanična verzija presude može se naći u bazi podataka HUDOC koja sadrži predmete iz sudske prakse Evropskog suda.
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Engleski i francuski predstavljaju službene jezike Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno sa navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo Vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (.humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of human rights () or from any database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fin non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy