© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2015. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna beleška br. 186 o sudskoj praksi Suda
jun 2015.
Horošenko protiv Rusije (Khoroshenko c. Russie) [GC] - 41418/04
Presuda od 30.6.2015 [GC]
Član 8
Član 8-1
Poštovanje porodičnog života
Poštovanje privatnog života
Zabrana dužih porodičnih poseta osuđeniku na doživotnu robiju : kršenje
Činjenično stanje – Podnosilac predstavke je na odsluženju doživotne zatvorske kazne. Tokom prvih deset godina služenja kazne u Kazneno popravnoj ustanovi sa specijalnim režimom, bio je podvrgnut striktnom režimu koji je podrazumevao restrikcije u pogledu učestalosti i trajanja zatvorskih poseta kao i broja osoba koje imaju pravo da ga posete, uz različite mere nadzora nad tim susretima. Podnosilac predstavke je imao pravo da se dopisuje sa spoljnim svetom, ali je postojala apsolutna zabrana telefonskih poziva, koja jedino nije važila za hitne slučajeve.
Pravo – Član 8 : Mere koje su se odnosile na eventualne posete koje bi podnosilac predstavke mogao primati tokom deset godina koje je proveo u zatvoru pod striktnim režimom ocenjuju se kao mešanje u pravo na poštovanje njegovog « privatnog i porodičnog života » u smislu člana 8.
Služenje kazne podnosioca predstavke u Kazneno popravnoj ustanovi sa specijalnim režimom u uslovima strogog režima ima jasan, dostupan i dovoljno precizan zakonski osnov.
Tokom deset godina, podnosilac predstavke je bio u mogućnosti da održava odnose sa spoljnim svetom, putem prepiske, ali su sve ostale forme konatkta bile ograničene. Nije imao pravo ni na kakav telefonski razgovor izuzev u hitnim slučajevima, a imao je pravo samo na jednu posetu dva odrasla posetioca na svakih šest meseci, i to u trajanju od četiri sata. Bio je odvojen od svojih bližnjih staklenom pregradom, a čuvar je u svakom trenutku bio dovoljno blizu da može da čuje šta se dešava.
Sporne restrikcije, koje su uspostavljene direktno silom zakona, primenjene su na podnosioca predstavke samo iz razloga što je osuđen na doživotnu robiju, nezavisno od bilo kojeg drugog faktora. Taj režim je bio primenljiv tokom fiksnog desetogodišnjeg perioda, sa mogućnošću produženja u slučaju neprimerenog ponašanja osuđenika tokom izdržavanja kazne, s tim što se nije mogao skratiti. Restrikcije su bile kumulisane u okviru jednog istog režim u datom trajanju i nisu se mogle promeniti.
Kazna doživotnog zatvora u Rusiji može biti izrečena samo za ograničen broj izuzetno gnusnih i opasnih krivičnih dela, a u ovom slučaju, vlasti su morale da postignu delikatnu ravnotežu između više javnih i privatnih interesa koji su bili prisutni. Države ugovornice uživaju široko diskreciono pravo u pitanjima krivične politike. Stoga se ne može isključiti načelo izvodjenja korelacije, bar u izvesnoj meri, između težine kazne i vrste zatvorskog režima.
Prema Evropskoj regulativi o pravima posete zatvorenicima, uključujući i osuđenike na doživotnu robiju, nacionalne vlasti su dužne da preduprede kidanje porodičnih veza i da omoguće osuđenicima da održavaju razumno dobar kontakt sa svojim porodicama putem poseta koje će se organizovati onoliko često i onoliko normalno koliko je moguće. Iako postoji značajna raznolikost u praksama u pogledu regulative o zatvorskim posetama, regulative država ugovornica koje se odnose na osuđenike na doživotnu robiju su takve da poseta postoji najmanje jednom u dva meseca. Takođe, većina država ugovornica ne pravi nikakvu razliku između osuđenika u odnosu na vrstu dosuđene kazne i najmanje jedna poseta mesečno predstavlja opšte prihvaćeni minimum dozvoljenih poseta. Uzevši to u obzir, Ruska Federacija izgleda da je jedina država u okviru Saveta Evrope koja propisuje zatvorske posete za osuđenike na izdržavanju doživotne zatvorske kazne primenjujući, tokom dugotrajnog vremenskog perioda, na njih sve, kao na grupu, režim koji karakterišu veoma retke posete.
Takva situacija nužno ima za posledicu sužavanje diskrecionog prava koje uživa zemlja optuženik kada se radi o proceni prihvatljivih granica mešanja u privatni i porodični život u toj oblasti.
Za razliku od odluke Ustavnog suda Rusije iz juna 2005. godine, Evropski sud smatra da je pomenuti režim podrazumevao skup restrikcija koje su značajno pogoršale situaciju podnosioca predstavke kada se poredi sa situacijom jednog običnog ruskog zatvorenika koji služi dugogodišnju kaznu zatvora. Te restrikcije se ubuduće ne mogu smatrati neizbežnim ili inherentnim samom pojmu zatvorske kazne.
Vlada tvrdi da su restrikcije imale za cilj „ponovno uspostavljanje pravde, prevaspitanje počinioca i sprečavanje novih zlodela“. Podnosilac je u ćeliji tokom celog pomenutog perioda mogao imati samo jednog sustanara, i potpadao je pod kategoriju osuđenika koji služe doživotnu robiju odvojeno od ostalih osuđenika. Sud je zapanjen rigoroznošću i dužinom restrikcija koje su primenjene na podnosioca predstavke a, posebno činjenicom, da je tokom čitave decenije imao pravo na samo dve kratke posete godišnje.
U skladu sa sudskom praksom Suda, uopšteno, zatvorenici nastavljaju da uživaju sva osnovna prava i slobode koje se štite Konvencijom, izuzev prava na slobodu, dok redovan zatvor izričito spada u polje primene člana 5 Konvencije, i zatvoreniku se ne mogu oduzeti njegova prava koja se štite Konvencijom samo zbog činjenice da je stavljen u zatvor na osnovu osuđujuće presude.
Takođe, rusko relevantno zakonodavstvo ne vodi na adekvatan način računa o interesima osuđenika i njegovih bližnjih i porodice kako to nalaže član 8 Konvencije, ostali instrumenti međunarodnog prava koji se odnose na porodične posete i praksa međunarodnih sudova koji svim zatovrenicima bez izuzetka, i bez pravljenja ikakve razlike prema vrsti osuđujuće presude, priznaju pravo na uživanje najmanje određenog « prihvatljivog » ili razumno « dobrog » nivoa kontakta sa njihovim porodicama.
Pozivajući se na odluke Ustavnog suda, Vlada tvrdi da restrikcije imaju za cilj prevaspitanje počinioca. Kazneni režim koji je bio primenjen na podnosioca predstavke nije imao za cilj resocijalizaciju zainteresovanog već ga je štaviše izolovao. Međutim Zakonik o izvršenju krivičnih sankcija predviđa za svakog osuđenika na doživotnu robiju mogućnost da zatraži uslovni otpust po odsluženju dvadeset i pet godina kazne. Takođe, veoma striktan režim koji se primenjuje na osuđenike na doživotnu robiju, kao što je podnosilac predstavke, onemogućava im održavanje odnosa sa porodicom i samim tim, umesto da olakša ili podstiče njihovu resocijalizaciju i prevaspitanje, ozbiljno ih komplikuje. To je takođe protivno preporukama Evropskog komiteta za prevenciju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) za pomenutu oblast i članu 10 § 3 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (Pacte international relatif aux droits civils et politiques), na snazi za Rusiju od 1973. godine, i brojnim drugim instrumentima.
Tako mešanje u privatni i porodični život podnosioca predstavke proisteklo iz primene, u dugom periodu, i to isključivo iz razloga težine njegove kazne, iz režima kojeg karakterišu veoma retke dozvoljene posete samo po sebi je nesrazmerno sa ciljevima na koje se poziva Vlada. Dejstvo te mere bilo je pojačano izuzetnom dužinom peroda tokom kojeg je primenjivana, kao i različitim pravilima u pogledu modaliteta zatvorskih poseta, kao što je zabrana direktnog fizičkog kontakta, odvajanje posetilaca od zatvorenika staklom ili metalnim rešetkama, stalno prisustvo čuvara zatvora tokom poseta i ograničenje broja odraslih posetilaca. Iz tog razloga, podnosiocu predstavke bilo je posebno teško da zadrži kontakt sa svojim detetom i starim roditeljima, u vreme kada je održavanje porodičnih veza bilo od posebnog značaja za sve zainteresovane strane. Pored toga, pojedini članovi bliže i dalje porodice podnosioca predstavke bili su potpuno onemogućeni da ga posete tokom celog tog perioda.
Uzimajući u obzir kombinaciju različitih oštrih i dugotrajnih restrikcija u pogledu mogućnosti podnosioca predstavke da prima posete u zatvoru i činjenicu da je sporni režim zanemario da valjano uzme u obzir načelo srazmernosti i imperativ prevaspitanja i resocijalizacije zatvorenika koji služe dugačke kazne zatvora, predmetna mera nije postigla pravu ravnotežu između prava podnosioca predstavke na zaštitu njegovog privatnog i porodičnog života, i ciljeva koje navodi tužena vlada. Na osnovu prethodnog, država članica je prevazišla svoje diskreciono pravo u tom pogledu.
Zaključak : kršenje (jednoglasno).
Član 41 : 6 000 EUR na ime moralne odštete.
(Takodje videti Tematsku belešku o zatvorskim uslovima i tretmanu zatvorenika (les conditions de détention et traitement des détenus))
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy