CASE OF ILGAR MAMMADOV v. AZERBAIJAN - [Croatian Translation] by the Office of the representative of the Republic of Croatia

VELIKO VIJEĆE   POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4. U   PREDMETU   ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (Zahtjev br. 15172/13)   PRESUDA   STRASBOURG   29. svibnja 2019.   Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   1 U postupku na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije u predmetu   Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana   Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u velikom vijeću u sastavu:   Angelika Nußberger, predsjednica,   Linos-Alexandre Sicilianos,   Robert Spano,   Ganna Yudkivska,   Helena Jäderblom,   Nebojša Vučinić,   Paulo Pinto de Albuquerque,   Erik Møse,   Krzysztof Wojtyczek,   Valeriu Griţco,   Dmitry Dedov,   Iulia Antoanella Motoc,   Síofra O’Leary,   Mārtiņš Mits,   Stéphanie Mourou-Vikström,   Alena Poláčková,   Lәtif Hüseynov, suci,   i Roderick Liddell, tajnik,   nakon vijeća održanog iza zatvorenih vrata20. lipnja 2018.,   24. listopada 2018., 30. siječnja 2019. i 1. travnja 2019. godine   donosi sljedeću presudu koja je usvojena na posljednje navedeni datum:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju pitanja o tome je li   Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46.   stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   („Konvencija”) da se podvrgne presudi Suda u predmetu Ilgar Mammadov   protiv Azerbajdžana (br. 15172/13, 22. svibnja 2014. („prva presuda   Mammadov”)), koje je Odbor ministara („Odbor”) uputio Sudu u skladu s   člankom 46. stavkom 4. Konvencije dana 5. prosinca 2017. godine.   2. U prvoj presudi Mammadov Sud je utvrdio da je do povrede članka 5.   stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 4., članka 6. stavka 2. te članka 18. u vezi   s člankom 5. došlo u vezi s optužbama za kaznena djela, koje su protiv   g. Mammadova iznesene u veljači 2013. godine, i posljedičnim istražnim   zatvorom.   3. Ta je presuda postala konačna 13. listopada 2014. godine i tada je na   temelju članka 46. stavka 2. Konvencije dostavljena Odboru ministara radi   nadzora nad izvršenjem. Odbor ministara u više je navrata ispitao predmet na   2 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   svojim sastancima o ljudskim pravima održanima od prosinca 2014. do   listopada 2017. godine (vidi u nastavku stavke 45. – 70.). Na 1302. sastanku   o ljudskim pravima, koji se održavao od 5. do 7. prosinca 2017. godine,   Odbor je na temelju svoje ovlasti nadzora nad izvršenjem presuda iz   članka 46. stavka 4. Konvencije i pravila 11. svog Pravilnika donio   privremenu rezoluciju kojom je svoje pitanje na temelju članka 46. stavka 4.   uputio Sudu (CM/ResDH(2017)429, vidi Prilog).   4. Dana 11. prosinca 2017. godine, u skladu s pravilom 100. (prije   pravilo 95.) Poslovnika Suda („Poslovnik Suda”), Odbor ministara dostavio   je tajniku zahtjev za upućivanje koji je potom dodijeljen velikom vijeću Suda   u skladu s pravilom 101. (prije pravilo 96.) Poslovnika Suda.   5. Sastav velikog vijeća određen je u skladu s člankom 31. točkom (b)   Konvencije i pravilom 24. Poslovnika Suda.   6. Dana 31. siječnja 2018. godine Vlada je podnijela prigovor na temelju   pravila 28. stavka 2. točke (d) Poslovnika Suda zbog izjave predsjednika   Suda na službenom otvorenju sudske godine 26. siječnja 2018. godine. Iako   je smatrao da prigovor nema nikakvu pravnu osnovu, predsjednik je ipak   smatrao da je u najboljem interesu Suda da se povuče iz sastava velikog   vijeća. U skladu s pravilom 10. sutkinja Angelika Nußberger preuzela je   njegovu dužnost predsjednika velikog vijeća s obzirom na to da   potpredsjednici Suda imaju prvenstvo (pravilo 5. stavak 2). Sastav Velikog   vijeća izmijenjen je u skladu s time. Vlada je na temelju pravila 9. stavka 1.   prigovorila i na nepristranost Suda u cjelini zbog izjave predsjednika Suda od   26. siječnja 2018. godine. Predsjednik velikog vijeća, postupajući u skladu s   pravilom 28. stavkom 4., uputio je prigovor novosastavljenom velikom   vijeću koje je ispitalo i odlučilo odbaciti prigovor kao potpuno neosnovan.   7. Odbor ministara, Vlada i g. Mammadov podnijeli su pisane komentare   (pravilo 102. i pravilo 103. stavak 1. (prije pravilo 97. i pravilo 98.   stavak 1.)).   8. Nije zatraženo održavanje rasprave. Nakon vijeća održanog iza   zatvorenih vrata 16. travnja 2018. godine veliko vijeće odlučilo je da neće   održati raspravu u skladu s pravilom 103. stavkom 2. (prije pravilo 98.   stavak 2.). Odbor ministara, Vlada i g. Mammadov podnijeli su dodatne   pisane komentare u kojima su odgovorili na prvi krug pisanih komentara.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   3 ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   A. Činjenično stanje   1. Ilgar Mammadov i događaji zbog kojih je zadržan u istražnom   zatvoru   9. G. Mammadov azerbajdžanski je državljanin koji je niz godina   uključen u rad različitih političkih organizacija te lokalnih i međunarodnih   nevladinih organizacija. Jedna je od osoba koje su 2008. godine osnovale   Republikanski alternativni pokret („REAL”), a 2012. godine izabran je za   njegovog predsjednika. Nekoliko je godina bio i ravnatelj Škole političkih   znanosti u Bakuu, koja je dio mreža škola političkih znanosti povezanih s   Vijećem Europe (vidi prvu presudu Mammadov, stavak 6.).   10. G. Mammadov vodio je osobni internetski blog na kojem je   komentirao različita politička pitanja. Konkretno, u studenome 2012. godine,   nakon što je Nacionalna skupština donijela novi zakon kojim uvodi stroge   sankcije za neovlaštena javna okupljanja, g. Mammadov objavio je komentar   na svom blogu koji je, prema njegovim tvrdnjama, trebao uvrijediti članove   Nacionalne skupštine. Bez navođenja ijednog imena i prezimena istaknuo je,   među ostalim, da se Nacionalna skupština sastoji od „prevaranata” i   usporedio je cijelo zakonodavno tijelo sa zoološkim vrtom. Te izjave   prenesene su u medijima i izazvale su niz naoko bijesnih odgovora od   različitih članova Nacionalne skupštine. Ti odgovori, koji su također   objavljeni u medijima, bili su svakakvi, od osvetničkih osobnih uvredi do   poziva na kažnjavanje i prijetnji sudskim postupkom. G. Mammadov tvrdio   je da su parlamentarni zastupnici „privremeno odustali … od planiranih   tužbi” nakon što je pozive na odmazdu protiv njega osudio jedan od   potpredsjednika Europske komisije koji je u to vrijeme bio u posjetu državi   (ibid., stavak 7.).   11. Početkom siječnja 2013. godine REAL je objavio da razmišlja o   predlaganju vlastitog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima u   studenome 2013. godine. G. Mammadov sam je objavio da razmatra da se   kandidira na izborima. Tvrdio je da se o njegovoj mogućoj predsjedničkoj   kandidaturi raspravljalo diljem Azerbajdžana u tom razdoblju (ibid.,   stavak 8.).   12. Dana 23. siječnja 2013. godine izbili su neredi u gradu Ismayilli,   sjeverozapadno od Bakua. Prema izjavama lokalnog stanovništva iz medija   neredi su izbili zbog nesreće u kojoj je sudjelovao V.A., sin tadašnjeg   ministra rada i socijalne zaštite i nećak tadašnjeg predsjednika Izvršnog tijela   okruga Ismayilli („IDEA”). Prema tvrdnjama V.A. je, nakon sudjelovanja u   automobilskoj nesreći, vrijeđao i fizički napao putnike iz drugog automobila,   4 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   koji su bili lokalni stanovnici. Kada su saznali za nesreću, stotine (možda čak   i tisuće) lokalnih stanovnika izašli su na ulice i uništili niz poslovnih prostora   (uključujući Hotel Chirag) i druge imovine u Ismayilliju za koju su mislili da   je u vlasništvu obitelji V.A.-a (ibid., stavak 9.).   13. Dana 24. siječnja 2013. godine g. Mammadov otputovao je u   Ismayilli kako bi iz prve ruke saznao što se dogodilo. Dana 25. siječnja 2013.   godine opisao je svoje dojmove s tog putovanja na svom blogu. Dana   28. siječnja 2013. godine g. Mammadov objavio je na svom blogu dodatne   informacije o događajima, pri čemu je preuzeo podatke sa službenih   internetskih stranica Ministarstva kulture i turizma te Ministarstva poreza te   objavio slike tih stranica. Točnije, naveo je da, prema tim izvorima i   informacijama objavljenima na V.A.-ovom računu na Facebooku, Hotel   Chirag doista jest u vlasništvu V.A.-a. To je bilo potpuno proturječno ranijem   demantu koji je izdao predsjednik IDEA-e. Informacije koje je g. Mammadov   citirao uklonjene su s prethodno navedenih internetskih stranica Vlade i V.A.-   ove stranice na Facebooku u roku od jednog sata od objave g. Mammadova   na blogu. No sama objava s bloga u mnogo je navrata citirana u medijima   (ibid., stavci 12. – 13.).   14. Dana 29. siječnja 2013. godine g. Mammadov primio je telefonski   poziv Odjela za teška kaznena djela Ureda glavnog tužitelja i usmeno je   pozvan da pristupi Uredu kako bi ga se ispitalo kao svjedoka. U idućih   nekoliko dana u više je navrata ispitan (vidi ibid., stavci 16. – 28.).   15. Dana 4. veljače 2013. godine g. Mammadov optužen je za kaznena   djela iz članaka 233. (organizacija radnji protiv javnog reda ili aktivno   sudjelovanje u njima) i 315.2 (pružanje otpora državnim službenicima ili   nasilje protiv njih, koji predstavljaju prijetnju njihovu životu ili zdravlju)   Kaznenog zakona (ibid., stavak 27.).   16. Istog je dana, 4. veljače 2013. godine, g. Mammadov zadržan u   istražnom zatvoru na razdoblje od dva mjeseca (do 4. travnja 2013. godine)   na temelju odluke Okružnog suda u Nasimi (ibid., stavak 32.).   17. Dana 30. travnja 2013. godine voditelj tima istražitelja odlučio je   optužiti g. Mammadova za kaznena djela iz članaka 220.1 (masovni neredi) i   315.2 (pružanje otpora državnim službenicima ili nasilje protiv njih, koji   predstavljaju prijetnju njihovu životu ili zdravlju) Kaznenog zakona, čime je   izmijenio prvobitne optužbe (ibid., stavak 49.).   18. Prvobitno dvomjesečno razdoblje koje je g. Mammadov proveo u   zatvoru potom je produljeno odlukama Okružnog suda u Nasimi od   14. ožujka 2013. (produljeno do 4. lipnja 2013. godine), 15. svibnja 2013.   (do 4. rujna 2013. godine) i 14. kolovoza 2013. (do 4. studenoga 2013.   godine) (ibid., stavci 44., 51. i 53.). Njegove žalbe protiv prvobitnog rješenja   o zatvoru od 4. veljače 2013. (vidi prethodni stavak 16.) i rješenjâ o   produljenju odbačene su (ibid., stavci 34. – 39., 45. – 46. i 53.). Zahtjev   g. Mammadova za zamjenu zatvora kućnim pritvorom i zahtjev za otpust uz   jamčevinu također su bili neuspješni (ibid., stavci 40. – 42. i 47. – 48.).   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   5 2. Kazneni postupak   19. Postupak protiv g. Mammadova, koji je uključivao ukupno osamnaest   optuženika, počeo je u studenome 2013. godine. Dana 4. studenoga 2013.   godine Sud za teška kaznena djela u Shakiju održao je pripremno ročište u   ovom predmetu (vidi Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 2),   br. 919/15, stavci 21. et seq., 16. studenoga 2017.) („druga presuda   Mammadov”). U postupku, koji je on proveo u istražnom zatvoru, održano je   tridesetak ročišta (ibid., stavak 26.).   20. Dana 17. ožujka 2014. godine Sud za teška kaznena djela u Shakiju   donio je presudu u kojoj ga je proglasio krivim po optužnici i izrekao mu   kaznu zatvora u trajanju od sedam godina (ibid., stavak 94.).   21. Dana 24. rujna 2014. godine, nakon žalbe g. Mammadova, Žalbeni   sud u Shakiju potvrdio je osudu i kaznu (ibid., stavak 121.).   22. U studenome 2014. godine g. Mammadov podnio je kasacijsku žalbu   Vrhovnom sudu. Na prvom ročištu održanom 13. siječnja 2015. godine   Vrhovni sud odlučio je, s obzirom na izostanak prigovora, da će odgoditi   daljnja ročišta u predmetu na neodređeno razdoblje jer mu je potrebno više   vremena za ispitivanje spisa (ibid., stavci 123. – 124.).   23. Ročište je nastavljeno 13. listopada 2015. godine. Odlukom na taj   datum Vrhovni sud ukinuo je presudu Žalbenog suda u Shakiju od   24. rujna 2014. jer je utvrdio da niži sud nije dostatno obrazložio zašto je   odbio zahtjeve obrane za saslušanje dodatnih svjedoka i ispitivanje drugih   dokaza te da je time prekršio domaća postupovna pravila i zahtjeve iz   članka 6. Konvencije. Predmet je vraćen Žalbenom sudu na ponovni postupak   (ibid., stavci 124. – 125.).   24. Dana 29. travnja 2016. godine, nakon ponovnog ispitivanja spisa   predmeta i ispitivanja dodatnih dokaza, Žalbeni sud u Shakiju donio je   presudu kojom je potvrdio osudu i kaznu g. Mammadova (ibid.,   stavak 127. – 129.).   25. Žalbeni sud uzeo je u obzir činjenicu da je Sud u prvoj presudi   Mammadov utvrdio da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), no   zaključio je da je taj zaključak neosnovan. Umjesto toga je, nakon saslušanja   niza svjedoka, zaključio da je bilo dovoljno dokaza za optuživanje i   osuđivanje g. Mammadova za kaznena djela koja su mu stavljena na teret.   Nije se osvrnuo na povrede drugih članaka Konvencije iz prve presude   Mammadov. Uputio je na objave g. Mammadova na Facebooku i blogu koje   „potiču na neposluh” i utvrdio sljedeće:   „Okolnosti predmeta nedvojbeno dokazuju da su Ilgar Mammadov i Tofig Yagublu   24. siječnja 2013. otputovali u grad Ismailli te organizirali masovne nerede, koji su   doveli do napada na ured lokalne samouprave u otprilike 17:00 h koji su počinili lokalni   stanovnici, i sudjelovali u njima…   Sudski kolegij primjećuje da su Ilgar Mammadov i Tofig Yagublu stigli iz Bakua i   uspjeli su unutar dva sata pretvoriti spontana okupljanja u organizirane masovne nerede:   iako bi se to moglo činiti čudno u uobičajenim okolnostima, situacija je bila napeta,   6 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   lokalno stanovništvo osudilo je predsjednika Izvršnog tijela N. Alekperova i bilo je   uzbuđeno, a ‚situacija je bila zapaljiva’, kako je primijetio Ilgar Mammadov. Ilgar   Mammadov i Tofig Yagublu iskoristili su takve okolnosti te su protuvladinim   sloganima privukli pozornost gomile, rasplamsali emocije i počinili prethodno opisana   kaznena djela.”   26. Dodao je:   „Sudski kolegij zaključio je da je u skladu s odredbama članaka 143. – 146. Zakona   o kaznenom postupku, prikupljeno dovoljno dokaza te da su oni opsežno i objektivno   ispitani pred prvostupanjskim sudom. Članci 220.1 i 315.2 Kaznenog zakona Republike   Azerbajdžan ispravno su primijenjeni na optuženike Yagublua Tofiga Rashida i   Mammadova Ilgara Eldara.”   27. G. Mammadov podnio je 21. lipnja 2016. godine drugu kasacijsku   žalbu Vrhovnom sudu. Pravomoćnom odlukom od 18. studenoga 2016.   Vrhovni sud potvrdio je presudu Žalbenog suda u Shakiju od   29. travnja 2016. (ibid., stavak 149.). G. Mammadov zadržan je u zatvoru od   tog trenutka do 13. kolovoza 2018. godine (vidi u nastavku stavak 32.).   28. Nakon što je druga presuda Mammadov Suda (vidi prethodne   stavke 74. – 80.) postala konačna 5. ožujka 2018. godine, g. Mammadov   ponovno je podnio žalbu Vrhovnom sudu Azerbajdžana radi obnove njegova   predmeta. Dana 29. lipnja 2018. godine Plenum Vrhovnog suda prihvatio je   njegovu žalbu, obnovio njegov predmet i vratio ga na ponovni postupak   Žalbenom sudu u Shakiju.   29. Dana 13. kolovoza 2018. godine Žalbeni sud u Shakiju preispitao je   presudu Suda za teška kaznena djela u Shakiju kojom je 17. ožujka 2014.   godine prvobitno osuđen g. Mammadov. Tijekom žalbenog postupka   ponovno su saslušani g. Mammadov i tužiteljstvo. Nitko nije iznio nove   informacije.   30. Žalbeni sud ponovno je ispitao dokaze i podsjetio da su prema dobro   utvrđenoj sudskoj praksi Suda domaći sudovi u boljem položaju da ocijene   dokaze. Nakon preispitivanja dokaza koje su dostavili policijski službenici   smatrao je da je „sigurno da ne postoji nikakva pravna osnova na temelju koje   bi se doveli u sumnju [njihovi] iskazi”. Zatim je preispitao ostale prvobitne   iskaze svjedoka i dokaze. U odluci od 29. travnja 2016. potvrdio je zaključak   da je „ prikupljeno dovoljno dokaza te da su oni opsežno i objektivno ispitani   pred prvostupanjskim sudom”. Zaključio je:   „Stoga, nakon preispitivanja žalbi, sud utvrđuje da je presuda Suda za teška kaznena   djela u Shakiju od 17. ožujka 2014., kojom je optuženik Ilgar Mammadov proglašen   krivim na temelju članaka 220.1 i 315.2 Kaznenog zakon i osuđen na kaznu zatvora u   trajanju od šest godina na temelju članka 220.1 Kaznenog zakona i u trajanju od četiri   godine na temelju članka 315.2 Kaznenog zakona te sveukupno na sedam godina   djelomičnim spajanjem tih kazni na temelju članka 66.3 Kaznenog zakona, bila   zakonita i osnovana.”   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   7 31. Kad je riječ o izricanju kazne, Žalbeni sud naveo je kako slijedi:   „Sud također primjećuje da se osuđenik, tijekom uvjetne kazne, ne oslobađa kaznene   odgovornosti. Kada se kazna koju nameće presuda ne izvrši, ona se izdržava u   posebnom zakonski propisanom obliku.   Uzimajući u obzir osobnost osuđenika Ilgara Mammadova, činjenicu da skrbi za   maloljetno dijete, nepostojanje prethodne kaznene evidencije, činjenicu da je izdržao   većinu kazne i da nije počinio nikakvo nezakonito djelo tijekom boravka u zatvoru, kao   i izostanak bilo kakve žalbe ili tužbe podnesene izravno protivnjega u vezi s počinjenim   kaznenim djelom, sud smatra da se on može rehabilitirati bez izdržavanja ostatka kazne   i bez izolacije od javnosti. Stoga sud smatra da je primjena članka 70. Kaznenog zakona   Republike Azerbajdžan i uvjetno izvršenje ostatka kazne, zajedno s određivanjem   vremena provjeravanja, u skladu sa zakonom i prikladno u kontekstu ostvarivanja cilja   kazne.”   32. Žalbeni sud odlučio je da neizdržani dio kazne od jedne godine, pet   mjeseci i 21 dana treba oduzeti od trajanja njegove konačne kazne.   Primjenom članka 70. Kaznenog zakona Republike Azerbajdžan odredio mu   je vrijeme provjeravanja od dvije godine koji će isteći 13. kolovoza 2020.   godine. G. Mammadov otpušten je iz zatvora na dan kad je Žalbeni sud donio   presudu – 13. kolovoza 2018. godine. Žalbeni sud naveo je:   „Za nadzor ponašanja osuđenika odgovoran je Odjel za izvršenje i uvjetne osude u   njegovu prebivalištu. U skladu s člankom 70.5 Kaznenog zakona Ilgar Mammadov   tijekom vremena provjeravanja ne smije mijenjati prebivalište, a da o tome prethodno   ne obavijesti nadzorno tijelo, mora se odazvati u prostorije tijela na poziv tog tijela, ne   smije napustiti zemlju i svojim ponašanjem mora dokazati da se popravio.”   B. Prva presuda Mammadov   33. U prvoj presudi Mammadov od 22. svibnja 2014., koja je postala   konačna 13. listopada 2014. godine, Sud je utvrdio da je do povrede članka 5.   stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 4., članka 6. stavka 2. te članka 18. u vezi   s člankom 5. došlo u vezi s optužbama za kaznena djela, koje su protiv   g. Mammadova iznesene u veljači 2013. godine jer je on na svom blogu javno   prokazao službenu verziju nereda u Ismayilliju koji su se dogodili   23. siječnja 2013. godine, i posljedičnim istražnim zatvorom (vidi prethodne   stavke od 9. do 18.). Dosudio je g. Mammadovu iznos od 20.000,00 eura   (EUR) na ime naknade nematerijalne štete i 2.000,00 eura (EUR) na ime   naknade troškova i izdataka.   34. Sud je utvrdio da je g. Mammadov uhićen i zadržan u zatvoru iako   nije postojala nikakva osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo, što   predstavlja povredu članka 5. stavka 1. točke (c) (vidi prvu presudu   Mammadov, stavci 99. – 101.)1:   1. G. Mammadov podnio je 19. prosinca 2014. godine još jedan zahtjev povezan s tim   postupkom.   8 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   „99. Iz navedenih razloga Sud smatra da nikakve konkretne činjenice ni informacije   koje bi izazvale sumnju kojom bi se opravdalo uhićenje podnositelja zahtjeva nisu   navedene ni iznesene u istražnom postupku te da se pokazalo da iskazi R.N.-a i I.M.-a,   koji su tek kasnije izneseni pred Sud, ne sadržavaju takve činjenice ni informacije.   Nadalje, nije se pokazalo da su vlasti, nakon uhićenja podnositelja zahtjeva i tijekom   cijelog razdoblja njegova boravka u zatvoru koje je obuhvaćeno ovim predmetom,   pribavile bilo kakve nove informacije ili dokaze u tom pogledu.   100. Sud uzima u obzir činjenicu da je podnositelju zahtjeva suđeno u vezi s ovim   predmetom (boravak podnositelja zahtjeva u zatvoru tijekom suđenja, kao i sama   ročišta, nikada nisu bili predmet prigovora pred Sudom). Međutim, to ne utječe na   zaključke Suda povezane s ovim prigovorom, u kojem se poziva Sud da ispita je li   lišavanje podnositelja zahtjeva slobode tijekom istražnog postupka bilo opravdano na   temelju informacija ili činjenica dostupnih u predmetnom razdoblju. U tom pogledu,   uzimajući u obzir prethodnu analizu, Sud utvrđuje da iznesen materijal ne zadovoljava   minimalni standard iz članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije u smislu osnovane   sumnje koja treba postojati da bi se osoba mogla uhititi i zadržati u zatvoru. Stoga nije   na zadovoljavajući način pokazano da je, tijekom razdoblja koje je Sud u ovom   predmetu razmatrao, podnositelj zahtjeva bio lišen slobode zbog ‚osnovane sumnje’ da   je počinio kazneno djelo.   101. Stoga je došlo do povrede članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije.”   35. Također je utvrdio da su domaći sudovi na prvom i žalbenom stupnju   svoje odlučivanje sveli na automatsko potvrđivanje zahtjeva tužiteljstva, a da   pritom nisu proveli stvarnu kontrolu zakonitosti zadržavanja u zatvoru, što je   dovelo do povrede članka 5. stavka 4.   36. Podsjećajući na činjenicu da za optužbe protiv g. Mammadova nije   postojala osnovana sumnja, Sud je potom utvrdio da je stvarna svrha spornih   mjera bilo ušutkavanje ili kažnjavanje g. Mammadova jer je kritizirao vladu   i pokušao proširiti informacije koje je on smatrao istinitima, a koje je vlada   pokušavala sakriti (ibid., stavci 141. – 143., citirano u nastavku u   stavku 187.).   37. Stoga je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s   člankom 5. (ibid., stavak 144.).   38. Sud je utvrdio i da je došlo do povrede prava g. Mammadova na   pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavka 2. zbog izjava koje su glavni   tužitelj i ministar unutarnjih poslova dali medijima, u kojima potiču javnost   da vjeruju da je g. Mammadov kriv (ibid., stavci 127. – 128.).   C. Nadzor nad izvršenjem prve presude Mammadov koji provodi   Odbor ministara   1. Postupak prije sastanaka o ljudskim pravima Odbora ministara   39. Nakon što je postala konačna 13. listopada 2014. godine, prva presuda   Mammadov dostavljena je Odboru ministara radi nadzora nad njezinim   izvršenjem u skladu s člankom 46. stavkom 2. (vidi prethodni stavak 3.).   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   9 40. Dana 26. studenoga 2014. godine Vlada je poduzela svoj prvi   postupovni korak u postupku izvršenja (vidi stavak 102.), odnosno Odboru je   dostavila Akcijski plan (vidi DH-DD(2014)1450).   41. Vlada je u Akcijskom planu obavijestila Odbor o statusu domaćeg   kaznenog postupka, odnosno da je na temelju činjenica ispitanih u prvoj   presudi Mammadov g. Mammadov osuđen presudom Suda za teška kaznena   djela u Shakiju od 17. ožujka 2014., koju je Žalbeni sud u Shakiju potvrdio   presudom od 24. rujna 2014. godine. U tijeku je bio postupak povodom   kasacijske žalbe koju je on podnio protiv presude Žalbenog suda (vidi stavke   od 19. do 22.).   42. Vlada je zatim citirala odluku Plenuma Vrhovnog suda od   3. studenoga 2009. u dijelu u kojem govori o „sudskoj primjeni   zakonodavstva u ispitivanju zahtjeva za primjenu preventivne mjere   zadržavanja optuženika u pritvoru”.   43. Nakon što je navela mjere koje su „poduzete ili se namjeravaju   poduzeti kako bi se izvršila presuda Suda”, Vlada je napomenula da je prva   presuda Mammadov dostavljena Vrhovnom sudu „kako bi je on uzeo u obzir   u ispitivanju kasacijske žalbe podnositelja zahtjeva”.   44. Ured zastupnika Vlade planirao je i organizirati, zajedno s Vrhovnim   sudom, niz obuka za suce prvostupanjskih i žalbenih sudova o provedbi   odluke Plenuma od 3. studenoga 2009. Naposljetku, u Akcijskom planu   predviđeno je i održavanje obuke za tužitelje o načelu pretpostavke nevinosti   i obvezi dostave spisa tužiteljstva na kontrolu sudovima radi provjere   postojanja „osnovane sumnje”. Navedeno je i da će detaljni vremenski   raspored provedbe tih mjera biti dostavljen Odboru u dogledno vrijeme,   nakon što se poduzmu potrebne pripreme.   2. Postupak u razdoblju od sastanka o ljudskim pravima Odbora   ministara održanog u prosincu 2014. godine do njegova sastanka o   ljudskim pravima održanog u prosincu 2016. godine   (a) Pregled   45. Nakon što je Vlada dostavila Akcijski plan (vidi prethodne stavke od   40. do 44.), Odbor ministara ispitao je predmet na svom prvom tromjesečnom   sastanku o ljudskim pravima koji se održao nakon što je presuda postala   konačna (1214. sastanak o ljudskim pravima (2. – 4. prosinca 2014.), vidi u   nastavku i stavak 100.). Njegovo ga je Tajništvo izvijestilo kako slijedi:   „Povreda članka 18. u vezi s člankom 5. dovodi u sumnju osnovanost kaznenog   postupka pokrenutog protiv podnositelja zahtjeva.   ...   Stoga bi bilo korisno kada bi vlasti obavijestile Odbor o mjerama koje nadležne vlasti   i tijela (točnije, Ured tužiteljstva i Vrhovni sud) namjeravaju poduzeti kako bi uzeli u   obzir zaključke Suda i, koliko je to moguće, uklonili posljedice te povrede za   podnositelja zahtjeva u okviru tekućeg kaznenog postupka pred Vrhovnim sudom. S   10 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   obzirom na ozbiljne zaključke Suda u ovom predmetu otpust podnositelja zahtjeva bila   bi prva predstojeća važna mjera koja mora biti prioritetna i provesti se bez odgode u   skladu s domaćim postupcima.”   Odbor ministara na tom je sastanku svrstao predmet u „postupak   pojačanog nadzora” jer u njemu treba poduzeti „hitne pojedinačne mjere” i   jer je u njemu otkriven „složen problem” (vidi u nastavku stavak 101.).   Nakon razmatranja presude, zaprimanja Akcijskog plana i izvješća njegova   Tajništva Odbor je donio sljedeću odluku:   „Zamjenici   1. kad je riječ o pojedinačnim mjerama, a uzimajući u obzir okolnosti predmeta,   pozvali su vlasti da osiguraju otpust podnositelja zahtjeva bez odgode;   2. s obzirom na zabrinjavajuća izvješća o zdravstvenom stanju podnositelja zahtjeva   pozvali su vlasti da hitno poduzmu sve potrebne mjere i brzo dostave informacije o   poduzetome;   3. pozvali su vlasti da ukažu na daljnje mjere koje su poduzete ili se namjeravaju   poduzeti kako bi se izvršila presuda Suda te da, koliko je to moguće, brzo uklone   preostale posljedice utvrđenih teških povreda za podnositelja zahtjeva;   4. u tom su kontekstu primijetili da je i dalje u tijeku kazneni postupak pred   Vrhovnim sudom, čije je pokretanje kritizirao Europski sud;   5. podsjetili su na opći problem proizvoljne primjene kaznenog zakonodavstva u   svrhu ograničavanja slobode izražavanja i naveli su da su posebno zabrinuti zbog   utvrđenja povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije;   6. stoga su pozvali azerbajdžanske vlasti da bez odgode dostave konkretne i   sveobuhvatne informacije o mjerama koje su poduzete ili se namjeravaju poduzeti kako   bi se spriječilo pokretanje kaznenog postupka bez legitimne osnove te da osiguraju   učinkovitu sudsku kontrolu takvih pokušaja Ureda tužiteljstva;   7. naveli su da su zabrinuti zbog toga što Ured glavnog tužitelja i članovi vlade   opetovano krše načelo pretpostavke nevinosti iako je Sud od 2010. godine donio   nekoliko presuda u kojima su precizno navedene konvencijske pretpostavke u tom   pogledu, te su ustrajali na tome da je potrebno brzo i odlučno djelovati kako bi se   spriječile slične povrede u budućnosti;   ...”   46. U tom je razdoblju u kontekstu pojedinačnih mjera Odbor ministara   obaviješten da je g. Mammadov Vrhovnom sudu podnio kasacijsku žalbu   protiv odluke Žalbenog suda u Shakiju od 24. rujna 2014. (vidi prethodne   stavke 21. – 22.). Dana 13. siječnja 2015. godine Vrhovni sud odgodio je   žalbeni postupak na neodređeno razdoblje, a Odbor je na svom sastanku   održanom 12. ožujka 2015. godine donio privremenu rezoluciju u kojoj je   zahtijevao otpust g. Mammadova „bez odgode” (vidi CM/ResDH(2015)43).   Vrhovni sud naposljetku je donio presudu 13. listopada 2015. godine kojom   je ukinuo presudu Žalbenog suda u Shakiju (vidi prethodni stavak 23.).   Nakon ispitivanja te presude Odbor je zaključio da Vrhovni sud nije uzeo u   obzir zaključke iz prve presude Mammadov. Prilikom ispitivanja predmeta   na 1243. sastanku o ljudskim pravima (8. – 9. prosinca 2015.) Odbor:   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 11   „3. ponovno je ustrajao na tome da vlasti trebaju osigurati otpust podnositelja   zahtjeva bez daljnje odgode...   ...   4. primijetio je da je Vrhovni sud Azerbajdžana odredio samo djelomičnu kasaciju,   u kojoj se ne uzimaju u obzir zaključci Europskog suda u predmetu podnositelja   zahtjeva, a posebno ne oni [zaključci] koji se odnose na povredu članka 18. u vezi s   člankom 5.;   ...”   47. Odbor ministara nastavio je pratiti događaje povezane s osudom i   žalbom g. Mammadova (vidi prethodne stavke 19. – 27.). Primijetio je da je   Žalbeni sud u Shakiju, nakon odluke Vrhovnog suda, 29. travnja 2016.   godine ponovno ispitao predmet g. Mammadova i potvrdio njegovu osudu   (vidi prethodni stavak 24.). Dana 21. lipnja 2016. godine podnositelj zahtjeva   ponovno je Vrhovnom sudu podnio žalbu protiv odluke Žalbenog suda u   Shakiju (vidi prethodni stavak 27.).   48. Do lipnja 2016. godine Odbor ministara ispitao je predmet na svakom   tromjesečnom sastanku o ljudskim pravima (vidi u nastavku stavak 100.).   Počevši od lipnja 2016. godine, odlučio je ispitivati situaciju g. Mammadova   na redovnim mjesečnim sastancima, ali i nastaviti je ispitivati na svakom   sastanku o ljudskim pravima Odbora.2   (b) Informacije dostavljene Odboru ministara   49. Od prosinca 2014. do prosinca 2016. godine Odbor ministara   zaprimio je devetnaest informativnih podnesaka g. Mammadova o   pojedinačnim mjerama u ovom predmetu, koje je on dostavio na temelju   pravila 9. Pravilnika (vidi u nastavku stavke 89. i 93.) i to otprilike po jedan   podnesak svakih četrnaest dana. Prigovorio je na boravak u zatvoru te naveo   da presuda nije izvršena jer nije još otpušten, da domaći sudovi nisu uzeli u   obzir zaključke suda u obnovljenom postupku te da domaći sudovi predugo   razmatraju njegov predmet. G. Mammadov također je ustvrdio da je u zatvoru   napadnut i zlostavljan te da su članovi njegove obitelji dobili prijetnje.   50. Osim prvobitnog Akcijskog plana dostavljenog 26. studenoga 2014.   godine (vidi prethodni stavak 40.), u tom je razdoblju Vlada podnijela   Odboru ministara još tri podneska na temelju pravila 8. Pravilnika (vidi u   nastavku stavak 92.) u kojima je odgovorila na podneske g. Mammadova.   Dana   15. prosinca 2014.   godine   (vidi   DH-DD(2014)1521)   i 5. kolovoza 2015. godine (vidi DH-DD(2015)780) dostavila je informacije o   tome da je zdravlje g. Mammadova zadovoljavajuće. Dana 7. ožujka 2016.   godine (vidi DH-DD(2016)261) obavijestila je da je nacionalnim pravom   2. Sažetak postupka izvršenja opisan je na predstavljanju predmeta na 1273. sastanku o   ljudskim pravima Odbora ministara (6. – 8. prosinca 2016. (vidi CM/Notes/1273/Item H46-   3)).   12 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   utvrđeno da se on mora pojaviti na ročištima u svom predmetu i da se stoga   predmet prenosi Žalbenom sudu u Shakiju.   51. Na temelju pravila 9. Pravilnika (vidi u nastavku stavak 93.)   nevladina organizacija Freedom Now podnijela je jednak podnesak Odboru   ministara 26. studenoga 2014. godine (vidi DH-DD(2015)844). Navela je da   Azerbajdžan nije izvršio presudu Suda jer nije otpustio g. Mammadova niti   je zaustavio domaći sudski postupak protiv njega te jer nije pripremio izvediv   plan za suzbijanje političkih progona. Pozvala je Odbor da pokrene postupak   na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije.   52. Dvije nevladine organizacije, Helsinška zaklada za ljudska prava i   Javno udruženje za pomoć slobodnoj ekonomiji , podnijele su zajednički   informativni podnesak 6. ožujka 2015. godine (vidi DH-DD(2015)264).   Kritizirale su sadržaj Akcijskog plana vlasti iz 2014. godine (vidi prethodni   stavak 40.) te su, upućujući na druge tekuće predmete protiv Azerbajdžana   pred Sudom, istaknule da je sve prisutnija primjena kaznenog zakonodavstva   u svrhu progona osoba koje ostvaruju svoju slobodu izražavanja.   (c) Odluke i privremene rezolucije koje je Odbor ministara donio u tom   razdoblju   53. Tijekom ispitivanja predmeta na devet sastanaka do prosinca 2016.   godine, uključujući i prosinac, Odbor ministara donio je tri privremene   rezolucije i šest odluka (jednu na svakom sastanku o ljudskim pravima na   kojem je predmet ispitivan, a nije donesena privremena rezolucija).   54. U svim odlukama i rezolucijama Odbor ministara ustrajao je na tome   da bi g. Mammadov trebao odmah biti otpušten i da bi trebalo dostaviti   informacije o općim mjerama predviđenima za izvršenje presude. Izričaj   Odbora jasno je ukazivao na sve veću zabrinutost oko činjenice da je   g. Mammadov i dalje u zatvoru unatoč višestrukim zahtjevima da ga se   otpusti.   55. Odbor ministara iskazao je svoju zabrinutost prvo općenito   azerbajdžanskim vlastima, a zatim i najvišim vlastima u Azerbajdžanu. Od   1236. sastanka o ljudskim pravima (24. rujna 2015.) pozivao je Vijeće   Europe u cjelini i države članice pojedinačno da upotrijebe sva dostupna   sredstva kako bi osigurale da Azerbajdžan ispuni svoje obveze iz presude.   56. Odbor je ukazao i na to da će upotrijebiti sva sredstva koja su   Organizaciji na raspolaganju, uključujući ona na temelju članka 46. stavka 4.   Konvencije (vidi u nastavku 58.).   57. Posljednju privremenu rezoluciju u tom razdoblju Odbor ministara   donio je na 1259. sastanku o ljudskim pravima (7. – 9. lipnja 2016. (vidi   CM/Res/DH(2016)144)). U njoj se navodi:   „Odbor ministara, u skladu s odredbom članka 46. stavka 2. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom je propisano da Odbor nadzire izvršenje   konačnih presuda Europskog suda za ljudska prava („Sud”), u nastavku;   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 13   izražavajući duboko žaljenje zbog toga što, unatoč zaključcima Suda o bitnim   nedostacima u kaznenom postupku pokrenutom protiv njega i unatoč opetovanim   zahtjevima Odbora, podnositelj zahtjeva još uvijek nije otpušten;   podsjećajući na to da je nedopustivo da u državi podložnoj vladavini prava osoba i   dalje bude lišena slobode na temelju postupka pokrenutog protivno Konvenciji s ciljem   da je se kazni zbog toga što je kritizirala vladu;   podsjećajući na to da je obveza podvrgavanja presudama Suda bezuvjetna;   USTRAJE na tome da najviša nadležna tijela tužene države poduzmu sve potrebne   mjere kako bi osigurale da se Ilgar Mammadov otpusti bez daljnje odgode;   ISKAZUJE odlučnost Odbora da svim sredstvima dostupnima Organizaciji osigura   da Azerbajdžan ispuni svoje obveze iz te presude;   ODLUČUJE s obzirom na navedeno da će situaciju podnositelja zahtjeva ispitivati na   svakom redovnom sastanku i svakom sastanku o ljudskim pravima Odbora sve do   njegova otpusta.”   58. U posljednjoj odluci donesenoj u tom razdoblju na 1273. sastanku o   ljudskim pravima (6. – 8. prosinca 2016.) navodi se:   „Zamjenici   1. primjećujući iznimno zabrinuti da više od dvije godine nakon konačne presude   Europskog suda i unatoč opetovanim zahtjevima Odbora ministara i glavnog tajnika   tuženoj državi da ga otpusti podnositelj zahtjeva i dalje je u zatvoru;   2. podsjećajući na prethodne odluke i privremene rezolucije Odbora ministara,   osobito opetovane zahtjeve Odbora za hitni otpust podnositelja zahtjeva;   3. izražavajući duboko žaljenje zbog toga što je kazneni postupak protiv podnositelja   zahtjeva pred Vrhovnim sudom zaključen 18. studenoga 2016. godine, a da pritom nisu   uzete u obzir posljedice povreda koje je utvrdio Europski sud, osobito povrede   članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije;   4. oštro su ponovili da nije prihvatljivo da u državi podložnoj vladavini prava osoba   i dalje bude lišena slobode na temelju postupka provedenog protivno Konvenciji s   ciljem da je se kazni zbog toga što je kritizirala vladu i da je, posljedično, proizvoljni   boravak Ilgara Mammadova u zatvoru teška povreda obveza iz članka 46. stavka 1.   Konvencije;   5. potvrdili su svoju odlučnost da osiguraju provedbu presude aktivnim razmatranjem   upotrebe svih sredstava koja su Organizaciji na raspolaganju, uključujući ona na   temelju članka 46. stavka 4. Europske konvencije o ljudskim pravima;   6. naposljetku su iskazali duboku zabrinutost zbog toga što vlasti nisu dostavile   nikakve informacije o općim mjerama koje su poduzete ili se namjeravaju poduzeti   kako bi se spriječile povrede vladavine prava koje proizlaze iz zloupotrebe ovlasti   kakva je utvrđena u presudi Europskog suda; u tom pogledu potiču Azerbajdžan da se   upusti u smisleni dijalog s Odborom ministara.”   3. Postupak u 2017. godini   59. Glavni tajnik Vijeća Europe izvršio je svoju ovlast iz članka 52.   Konvencije i imenovao predstavnika da posjeti Baku. Dana 11. siječnja 2017.   godine predstavnik je prisustvovao sastancima na Vrhovnom sudu, u Uredu   14 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   tužiteljstva, Ministarstvu pravosuđa i Upravi predsjednika Azerbajdžana   kada se raspravljalo o pitanjima povezanima s izvršenjem presude.   60. Dana 10. veljače 2017. godine predsjednik Azerbajdžana potpisao je   izvršnu uredbu. Prema analizi Tajništva na 1280. sastanku o ljudskim   pravima (7. – 10. ožujka 2017. (CM/Notes/1280/H46-2)) u uredbi je   predviđeno donošenje niza mjera. Među ostalim, predviđeno je donošenje   mjera koje se odnose na:   „…sprečavanje proizvoljnih uhićenja, liberalizaciju kaznene politike, obvezu   ‚strogog poštovanja kaznenopravnih načela i općih osnova za izricanje kazne’,   iskorjenjivanje ‚nepostupovnih stavova tijekom kaznenog progona i izvršenja kazni’ ili   provedbu strožih mjera za konkretnu borbu protiv zloupotrebe ovlasti. U izvršnoj uredbi   također je predviđen rok od dva mjeseca za izradu nacrta zakona konkretno o   dekriminalizaciji određenih kaznenih djela, posebno u području gospodarstva, zatim   šira upotreba alternativi kazni zatvora i ‚šira primjena zamjene ostatka kazne zatvora   lakšom kaznom, uvjetnim otpustom i uvjetnom kaznom’. Preporučuje se i domaćim   sudovima da ispitaju postojanje osnovane sumnje da je pojedinac počinio kazneno   djelo, kao i osnove za uhićenje, kada odlučuju o mjerama osiguranja te argumente u   korist alternativnih mjera. Osim toga, preporučuje se Vrhovnom sudu da osigura stalnu   analizu sudske prakse o uhićenju i izricanju kazne zatvora te da razvije poštenu sudsku   praksu u tom području.”   61. Odbor ministara donio je sljedeću odluku na 1280. sastanku:   „1. podsjećajući na svoje prethodne odluke i privremene rezolucije u kojima je   zahtijevao hitni otpust Ilgara Mammadova, osobito na odluku iz prosinca 2016. u kojoj   je potvrdio svoju odlučnost da osigura provedbu presude aktivnim razmatranjem   upotrebe svih sredstava koja su Organizaciji na raspolaganju;   2. ponavljajući iznimno zabrinuto da je on i dalje u zatvoru;   3. u tom pogledu sa zanimanjem je primio na znanje odlučnost azerbajdžanskih vlasti   da razmotre sva rješenja za izvršenje presude Ilgar Mammadov o kojima se raspravljalo   na misiji predstavnika glavnoj tajnika, kao i nedavnu izvršnu uredbu predsjednika u   kojoj se predviđaju obećavajuće mjere za izvršenje te presude;   4. pozvao je vlasti da redovito obavještavaju Odbor o konkretnim mjerama   donesenima na temelju izvršne uredbe, a osobito onim mjera koje omogućuju otpust   Ilgara Mammadova bez daljnje odgode;   5. primio je na znanje da su azerbajdžanske vlasti na sastanku napomenule da je u   prosincu 2015. godine isplaćena pravedna naknada Ilgaru Mammadovu …; pozvao ih   je da tu informaciju potvrde u pisanom obliku;   ...”   62. Na 1288. sastanku o ljudskim pravima (6. – 7. lipnja 2017.) Odbor   ministara donio je odluku u kojoj je podsjetio na odredbe odluke s prethodnog   sastanka, zahtijevao „bezuvjetni” otpust g. Mammadova i potaknuo hitnu   provedbu izvršne uredbe.   63. Odbor ministara ispitao je predmet na 1293. (redovnom) sastanku   (13. rujna 2017.). Na tom je sastanku glavni tajnik Vijeća Europe pozvao   Odbor ministara da pokrene postupak na temelju članka 46. stavka 4.   Konvencije ako se situacija g. Mammadova ne promijeni.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 15   64. Odbor ministara zatim je ispitao predmet na 1294. sastanku o   ljudskim pravima (19. – 21. rujna 2017.). Primio je na znanje informacije   koje su azerbajdžanske vlasti dostavile 6. rujna 2017. godine (vidi DH-   DD(2017)951) o tome da je parlamentu dostavljen nacrt zakonodavnih   izmjena Kaznenog zakona radi provedbe izvršne uredbe, da vlasti smatraju   da donošenje tih reformi nije posebno hitno, no da bi se izmjene mogle   usvojiti na jesenskom zasjedanju. Na pitanja zamjenika o tome hoće li te   izmjene pomoći g. Mammadovu Vlada je odgovorila da smatra da se   zaključci Suda o povredi iz prve presude Mammadov odnose na istražni   postupak, dok se na kazneni postupak odnosi drugi zahtjev čije je ispitivanje   u tijeku. Obavijestila je Odbor da će izmjene pomoći spriječiti slične povrede.   65. Podsjećajući na izjavu glavnog tajnika, Odbor ministara na tom je   sastanku donio odluku u kojoj je ponovljen sadržaj odluka donesenih u   ožujku i lipnju 2017. godine (vidi prethodne stavke od 60. do 62.).   66. Na redovnom sastanku održanom 25. listopada 2017. godine, s   obzirom na to da nije došlo ni do kakvih promjena, Odbor ministara donio je   četvrtu privremenu rezoluciju kojom je Azerbajdžan službeno obavijestio da   nije ispunio svoje obveze (vidi CM/ResDH(2017)379).   67. Naposljetku,   (5. – 7. prosinca 2017.)   na   1302. sastanku   donio je petu   o ljudskim   pravima   rezoluciju   privremenu   (CM/ResDH(2017)429) kojom je pokrenut postupak na temelju članka 46.   stavka 4.:   „Ponovno podsjećajući na to   a. da je u prethodno navedenoj presudi Sud utvrdio da je došlo ne samo do povrede   članka 5. stavka 1. Konvencije jer nisu iznesene nikakve konkretne činjenice ni   informacije koje bi izazvale sumnju kojom bi se opravdalo iznošenje optužbi protiv   podnositelja zahtjeva ili njegovo uhićenje i istražni zatvor, nego i do povrede članka 18.   u vezi s člankom 5. jer je stvarna svrha tih mjera bila njegovo ušutkavanje ili   kažnjavanje jer je kritizirao vladu;   b. da je obveza tužene države iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne svim   konačnim presudama u predmetima u kojima je stranka te da ta obveza podrazumijeva,   osim isplate pravedne naknade koju dosudi Sud, da vlasti tužene države donesu prema   potrebi pojedinačne mjere kako bi se okončale utvrđene povrede i uklonile njihove   posljedice da bi se, koliko je to moguće, ostvario povrat u prijašnje stanje;   c. da je Odbor pri prvom ispitivanju od 4. prosinca 2014. pozvao na donošenje   pojedinačnih mjera koje su s obzirom na prethodnu presudu potrebne da bi se osigurao   otpust podnositelja zahtjeva bez odgode;   d. da je Odbor kasnije donio brojne odluke i privremene rezolucije u kojima je   istaknuo bitne nedostatke u kaznenom postupku koji su utvrđeni u zaključcima Suda na   temelju članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije, kao i zahtijevao hitni bezuvjetni   otpust podnositelja zahtjeva;   e. da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Vrhovnim sudom   zaključen 18. studenoga 2016. godine, a da pritom nisu uzete u obzir posljedice povreda   koje je utvrdio Europski sud, osobito povrede članka 18. u vezi s člankom 5.   Konvencije;   16 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   f. da je tijekom tri godine od trenutka kada je presuda Suda postala konačna   podnositelj zahtjeva zadržan u zatvoru na temelju kaznenog postupka koji ima   nedostataka;   Smatra da se u ovim okolnostima Republika Azerbajdžan, zbog toga što nije osigurala   bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva, odbija podvrgnuti konačnoj presudi Suda;   Odlučuje uputiti Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o tome   je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1.;   …”   68. U skladu s Pravilnikom Odbora ministara (vidi u nastavku stavak 94.)   stajališta Republike Azerbajdžan priložena su kao dodatak rezoluciji (vidi   Prilog ovoj presudi). U njima Vlada navodi mjere koje su donesene za   izvršenje presude. Kad je riječ o pojedinačnim mjerama, potvrdila je da je   platila pravednu naknadu koju je dosudio Sud. Također je navela da je   29. travnja 2016. godine Žalbeni sud u Shakiju dovršio ispitivanje žalbe   g. Mammadova, pri čemu je pažljivo razmotrio zaključke Suda iz prve   presude Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene u postupku koji su doveli   do osude g. Mammadova.   69. Kad je riječ o općim mjerama, uputila je na izvršnu uredbu   dostavljenu Odboru ministara tijekom postupka nadzora 2017. godine (vidi   prethodni stavak 60.). Potvrdila je i da je Nacionalna skupština   20. listopada 2017. godine donijela Zakon o izmjenama Kaznenog zakona u   kojem se dekriminaliziraju određena djela, a osobama osuđenima za teška   kaznena djela omogućuje se podnošenje zahtjeva za uvjetni otpust nakon   izdržavanja dvije trećine kazne.   70. Zaključila je da je poduzela mjere potrebne za poštovanje presude   Suda.   4. Razvoj događaja nakon što je Odbor ministara predmet uputio Sudu   na temelju članka 46. stavka 4.   71. Dana 14. kolovoza 2018. godine azerbajdžanska Vlada uputila je   Odboru ministara dopis kojim ga je obavijestila o odluci Žalbenog suda u   Shakiju i otpustu g. Mammadova na dan 13. kolovoza 2018. godine (vidi   prethodne stavke 28. – 32.). Odbor ministara odgovorio je azerbajdžanskoj   Vladi 28. kolovoza 2018. godine i postavio joj niz pitanja o razvoju događaja   u predmetu g. Mammadova u pogledu činjenica i postupka. Vlada je na to   odgovorila memorandumom o kojem je primjedbe iznio i g. Mammadov u   zasebnom podnesku (vidi dokumente DH-DD(2018)816   DD(2018)891).   i DH-   72. S obzirom na tu pisanu komunikaciju Odbor ministara ispitao je   zajedno prvu i drugu presudu Mammadov na 1324. sastanku (o ljudskim   pravima) održanom 18. – 20. rujna 2018., a zatim prvu presudu Mammadov   na 1325. redovnom sastanku održanom 26. rujna 2018. godine. Na tim   sastancima nije donio nikakve odluke o tim predmetima.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 17   73. Prema informacijama azerbajdžanske Vlade 28. ožujka 2019. godine   Vrhovni sud donio je odluku u postupku povodom kasacijske žalbe   g. Mammadova protiv odluke Žalbenog suda. Vrhovni sud djelomično je   potvrdio žalbu i preinačio presudu Žalbenog suda u Shakiju od   13. kolovoza 2018. Smanjio je trajanje objedinjenih kazni zatvora izrečenih   g. Mammadovu na pet godina, šest mjeseci i devet dana. S obzirom na   vrijeme koje je g. Mammadov već proveo u zatvoru Vrhovni sud smatrao je   da je u potpunosti izdržao svoju kaznu. Osim toga, Vrhovni sud ukinuo je   uvjetnu kaznu od dvije godine koju je izrekao Žalbeni sud u Shakiju, čime je   uklonio s time povezana ograničenja nametnuta g. Mammadovu (vidi   prethodne stavke 31. – 32.), među ostalim obvezu da se redovito javlja   Odjelu za izvršenje i uvjetne osude, kao i ograničenja povezana s   prebivalištem i putovanjima.   D. Druga presuda Mammadov   74. Dana 19. prosinca 2014. godine g. Mammadov podnio je drugi   zahtjev Sudu u kojem je tvrdio da je došlo do povreda Konvencije koje   proizlaze iz suđenja i osude protiv njega koji su uslijedili nakon zadržavanja   u istražnom zatvoru koje je Sud ispitao u prvoj presudi Mammadov (vidi   prethodne stavke 19. – 27.).   75. U prethodno citiranoj drugoj presudi Mammadov Sud je utvrdio da je   došlo do povrede članka 6. stavka 1. u pogledu suđenja i osude protiv njega,   odnosno događaja koje je ispitao i Odbor ministara u postupku izvršenja prve   presude Mammadov (vidi prethodne stavke od 45. do 48.).   76. U toj je presudi donesenoj 16. studenoga 2017. godine, nakon što je   Odbor ministara dostavio Azerbajdžanu službenu obavijest o prvoj presudi   Mammadov (vidi prethodni stavak 66.), Sud je prvo detaljno razmotrio opseg   svog ispitivanja i naveo:   „202. Opseg [prve] presude Ilgar Mammadov bio je ograničen, među ostalim, na   pitanje o tome je li zatvor podnositelja zahtjeva tijekom istražnog postupka bio u skladu   s člankom 5. stavkom 1. točkom (c), člankom 5. stavkom 4. i člankom 18. Konvencije.   No u ovom je predmetu Sud pozvan da ispita drugi skup pravnih pitanja – točnije, je li   kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva u cjelini bio pošten kako se zahtijeva   člankom 6. Konvencije.   203. Iako se pitanja koja se ispitivalo i pravne norme primjenjive na temelju članka 6.   Konvencije razlikuju, i prethodni predmet i ovaj predmet odnose se na isti kazneni   postupak protiv podnositelja zahtjeva koji obuhvaća iste optužbe koje proizlaze iz istih   događaja. Kao što je Sud utvrdio u [prvoj] presudi Ilgar Mammadov, optužbe protiv   podnositelja zahtjeva u istražnom postupku bile su prima facie neuvjerljive. Točnije,   Sud je istaknuo činjenicu da je podnositelj zahtjeva optužen da je jedan dan došao u   Ismayilli nakon što su već počela spontana i neorganizirana ‚djela huliganstva’ i da je   u kratkom razdoblju od dva sata, koliko je ukupno boravio u gradu, uspio preuzeti   znatnu kontrolu nad situacijom i pretvoriti dotad neorganizirane nerede u ‚organizirana   djela’ nereda, zauzeti položaj vođe prosvjednika koje dotad nije poznavao i koji su se   već okupili bez njegove intervencije te je izravno izazvao sva njihova kasnija djela   18 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   nereda. Kao što je već navedeno, zbog neuvjerljivosti tih optužbi u kombinaciji sa   stavom vlasti prema političkim aktivnostima podnositelja zahtjeva činjenice je trebalo   iznimno pažljivo ispitati. Okolnosti na temelju kojih je Sud donio prethodni zaključak   ostale su nepromijenjene u ovom predmetu. Sud će stoga analizirati na temelju članka 6.   je li taj nedostatak ispravljen dokazima izvedenima na suđenju i razlozima koje su   iznijeli domaći sudovi.”   77. Zatim je u zaključku o članku 6. utvrdio:   „237. Uzimajući u obzir prethodno navedena razmatranja, Sud smatra da je došlo do   povrede prava podnositelja zahtjeva na obrazloženu presudu i ispitivanje svjedoka.   Njegova osuda temeljila se na manjkavim ili pogrešno prikazanim dokazima, a njegovi   s time povezani prigovori nisu ispitani na odgovarajući način. Dokazi koji su išli u   prilog podnositelju zahtjeva sustavno su odbijani na nedovoljno obrazložen ili očito   nerazuman način. Iako je Vrhovni sud predmet jednom vratio na ponovni postupak u   kojem su se pokušali riješiti određeni zahtjevi i prigovori obrane, nijedan od prethodno   navedenih nedostataka u konačnici nije ispravljen. Prethodni zaključci dovoljni su da   se zaključi da kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva u cjelini nije bio u skladu   s jamstvima poštenog suđenja.”   78. Kad je riječ o prigovoru g. Mammadova o povredi članka 18. u vezi s   člankom 6., Sud je u prethodno citiranoj drugoj presudi Mammadov naveo:   „260. Sud podsjeća da je već utvrdio u [prvoj] presudi Ilgar Mammadov (prethodno   citirano, stavci 142. – 143.) da je ograničenje slobode podnositelja zahtjeva prije osude   na koju se odnosi ovaj zahtjev bilo primijenjeno u druge svrhe osim u svrhu da ga se   izvede pred nadležno pravosudno tijelo zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno   djelo. Zbog toga je Sud u tom predmetu utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u   vezi s člankom 5. Konvencije (…).   261. Nadalje, Sud primjećuje da pitanje sadrži li članak 6. Konvencije bilo kakva   izričita ili implicitna ograničenja koja bi mogla biti predmet ispitivanja Suda na temelju   članka 18. Konvencije ostaje otvoreno…   262. Uzimajući u obzir te činjenice predmeta te dodatno imajući u vidu podneske   stranaka i svoje zaključke na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, Sud smatra da u   ovom predmetu nema potrebe za donošenjem posebne odluke o prigovoru na temelju   članka 18. (usporedi Centar za pravne resurse u ime Valentina Câmpeanua protiv   Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 156., ECHR 2014, s daljnjim referencama).”   79. Kad je riječ o preostalim pitanjima, utvrdio je da su prigovor   g. Mammadova na temelju članaka 6. i 13. o duljini postupka i njegov   prigovor na temelju članka 17. nedopušteni. Zaključio je da nema potrebe za   zasebnim ispitivanjem dopuštenosti ili osnovanosti njegovih prigovora na   temelju članaka 13. i 14. kao ni na temelju članka 18. u vezi s člankom 6.   80. Na temelju članka 41. dosudio mu je 10.000,00 eura (EUR) na ime   naknade pretrpljene nematerijalne štete (ibid., stavak 269.).   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 19   II. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA   A. Članci Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti država za   međunarodno protupravne čine   81. Nakon opsežnog višedesetljetnog rada na pravnim načelima   odgovornosti države, kako su utvrđeni u nizu Nacrta članaka, 2001. godine   Komisija za međunarodno pravo usvojila je te Članke koji su postali poznati   pod nazivom Članci o odgovornosti država za međunarodno protupravne čine   („Članci o odgovornosti država”). Komisija za međunarodno pravo dostavila   je tekst Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u sklopu izvješća koje je   sadržavalo i komentare o Člancima.3   82. Opća skupština Ujedinjenih naroda uzela je u obzir te Članke u više   navrata od 2001. godine. Na sedamdeset prvom zasjedanju Šesti odbor Opće   skupštine donio je 19. prosinca 2016. godine rezoluciju 71/133 u kojoj je   potvrdio da se u sve većem broju odluka međunarodnih sudova, tribunala i   drugih tijela upućuje na Članke te je ponovno prepoznao njihov značaj i   korisnost.   83. U Člancima su određeni opći uvjeti na temelju kojih se prema   međunarodnom pravu država smatra odgovornom za protupravne činove i   propuste, kao i pravne posljedice koje iz toga proizlaze. Kad je riječ o   primjenjivosti Članaka, u stavku 4. točki (b) Općeg komentara navodi se   sljedeće:   „... Člancima nisu obuhvaćene ni neizravne ni dodatne posljedice koje bi mogle   proizlaziti iz odgovora međunarodnih organizacija na protupravno postupanje.   Međunarodne organizacije možda će morati, pri izvršavanju svojih funkcija, zauzeti   stajalište o tome je li država prekršila međunarodnu obvezu. No, čak i u tom slučaju,   posljedice će utvrditi sama organizacija ili će se one utvrditi u osnivačkom aktu   organizacije te one ne ulaze u područje primjene Članaka.”   84. Članak 30., koji se odnosi na prekid i neponavljanje, glasi:   „Država odgovorna za međunarodno protupravni čin obvezna je:   (a) prekinuti taj čin ako i dalje traje;   (b) ponuditi prikladna uvjerenja i jamstva da se on neće ponoviti ako okolnosti to   zahtijevaju.”   85. Članak 31. naslovljen je „Naknada štete” i glasi:   3. Tekst Članaka i Komentara potražite u Izvješću Komisije za međunarodno pravo o radu   tijekom njezina pedeset trećeg zasjedanja, Službena evidencija Opće skupštine, Pedeset šesto   zasjedanje (Dodatak br. 10 (A/56/10), pogl. IV.E.1 i pogl. IV.E.2, str. 46. i 133. – 145.).   Tekst Članaka priložen je rezoluciji Opće skupštine 56/83 od 12. prosinca 2001. i ispravljen   je dokumentom A/56/49 (Vol. I)/Corr.4.   20 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   „1. Odgovorna država obvezna je nadoknaditi ukupnu štetu za povredu uzrokovanu   međunarodno protupravnim činom.   2. Povreda obuhvaća štetu, kako materijalnu tako i nematerijalnu, koja je uzrokovana   međunarodno protupravnim činom države.”   86. Prema komentarima o tom članku te odredbe trebale bi se tumačiti u   skladu s nizom načela koja proizlaze iz međunarodnog prava:   „(9) U stavku 2. razmatra se još jedno pitanje, točnije pitanje uzročno-posljedične   veze između međunarodno protupravnog čina i povrede. Ukupna šteta mora se   nadoknaditi samo kada je ‚[povreda] … uzrokovana međunarodno protupravnim činom   države’. Ta se fraza upotrebljava kako bi bilo jasno da je općenito predmet naknade   štete povreda koja je rezultat protupravnog čina i koja mu se može pripisati, a ne sve   posljedice koje proizlaze iz međunarodno protupravnog čina.   (10) Pripisivanje povrede ili gubitka protupravnom činu u načelu je pravni, a ne samo   povijesni ili uzročno-posljedični postupak [...]. No mogli bi biti važni i drugi čimbenici:   na primjer, jesu li državne vlasti namjerno uzrokovale predmetnu štetu odnosno je li   uzrokovana šteta obuhvaćena pravilom koje je prekršeno, pri čemu se uzima u obzir   svrha tog pravila. Drugim riječima, obveza postojanja uzročno-posljedične veze nije   nužno ista u svim slučajevima kršenja međunarodne obveze4. U međunarodnom i   nacionalnom pravu pitanje nepredvidljivosti štete ‚nije dio prava koji se na   zadovoljavajući način može riješiti potragom za jedinstvenim izrazom’. Ideja dostatne   uzročno-posljedične veze koja nije previše nepredvidljiva sadržana je u općoj   pretpostavci iz članka 31. da bi povreda trebala biti posljedica protupravnog čina, čemu   međutim nije dodana nikakva konkretna restriktivna fraza.   (11) Još jedan element koji utječe na opseg naknade štete jest pitanje smanjenja štete.   Čak se i od potpuno nevine žrtve protupravnog čina očekuje da postupa razumno u   pogledu povrede. Iako se često iskazuje izrazom ‚obveza smanjenja’, nije riječ o   pravnoj obvezi iz koje automatski proizlazi odgovornost. Zapravo je riječ o tome da,   ako oštećena osoba ne traži smanjenje štete, to može isključiti mogućnost naknade   štete…”   87. Članak 32. naslovljen je „Nevažnost nacionalnog prava” i glasi:   „Odgovorna država ne smije se pozvati na odredbe nacionalnog prava kako bi   opravdala neispunjavanje svojih obveza iz ovog dijela.”   88. Članci od 34. do 37. odnose se na bitna obilježja naknade štete   (restitucija, kompenzacija, zadovoljština):   „Članak 34. Oblici naknade štete   Ukupna šteta za povredu uzrokovanu međunarodno protupravnim činom može se   nadoknaditi u obliku restitucije, kompenzacije i zadovoljštine zasebno ili kombinacijom   tih oblika u skladu s odredbama ove glave.   4. Te rečenice nema u francuskoj verziji komentara.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   21   Članak 35. Restitucija   Država odgovorna za međunarodno protupravni čin ima obvezu restitucije, odnosno   ponovne uspostave stanja koje je postojalo prije počinjenja protupravnog čina, pod   uvjetom da i u mjeri u kojoj restitucija:   (a) nije materijalno nemoguća;   (b) ne uključuje teret koji je potpuno nerazmjeran koristi koja proizlazi iz restitucije   u odnosu na onu koja proizlazi iz kompenzacije.   Komentar   (1) U skladu s člankom 34. restitucija je prvi oblik naknade štete koji je na   raspolaganju državi koja je pretrpjela povredu uzrokovanu međunarodno protupravnim   činom. Restitucija podrazumijeva što bolju ponovnu uspostavu stanja koje je postojalo   prije počinjenja međunarodno protupravnog čina u mjeri u kojoj se promjene u stanju   mogu povezati s počinjenjem tog čina. U svom najjednostavnijem obliku obuhvaća   mjere kao što su otpust protupravno pritvorene osobe ili povrat protupravno oduzete   imovine. U drugim slučajevima restitucija može biti složenija mjera.   ...   Članak 36. Kompenzacija   1. Država odgovorna za međunarodno protupravni čin ima obvezu kompenzacije   štete uzrokovane tim činom u mjeri u kojoj ta šteta nije nadoknađena restitucijom.   2. Kompenzacija obuhvaća svu štetu koja se može financijski procijeniti, uključujući   izmaklu dobit u mjeri u kojoj je on utvrđen.   Članak 37. Zadovoljština   1. Država odgovorna za međunarodno protupravni čin ima obvezu satisfakcije za   povredu uzrokovanu tim činom u mjeri u kojoj se ta šteta ne može nadoknaditi   restitucijom ili kompenzacijom.   2. Zadovoljština može uključivati priznavanje kršenja, iskazivanje žaljenja, službenu   ispriku ili drugu prikladnu mjeru.   3. Zadovoljština ne smije biti nerazmjerna povredi i ne smije biti u obliku   ponižavanja odgovorne države.”   B. Nadzor nad izvršenjem presuda Suda koji provodi Odbor   ministara   89. Odbor ministara, izvršno tijelo Vijeća Europe, nadzire izvršenje   presuda Suda na temelju članka 46. Konvencije. U tu je svrhu donijelo   Pravilnik Odbora ministara za nadzor nad izvršenjem presuda i odredbi   prijateljskih nagodbi koji odražava načela odgovornosti države u   međunarodnom pravu. Donijelo je i niz „praktičnih modaliteta” kojima je   uređen svakodnevni rad.   1. Pravilnik Odbora ministara   90. Odbor ministara donio je Pravilnik kojim je uređen nadzor nad   izvršenjem presuda 10. svibnja 2006. godine na 964. sastanku zamjenika   22 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   ministara (kasnije izmijenjen 18. siječnja 2017. godine na 1275. sastanku   zamjenika ministara).   91. Pravilo 6. glasi kako slijedi:   „Pravilo 6. – Obavještavanje Odbora ministara o izvršenju presude   1. Kada u presudi dostavljenoj Odboru ministara u skladu s člankom 46. stavkom 2.   Konvencije Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili protokola uz nju i/ili   dodijeli pravednu naknadu oštećenoj osobi u skladu s člankom 41. Konvencije, Odbor   poziva predmetnu visoku ugovornu stranku da ga obavijesti o mjerama koje je visoka   ugovorna stranka poduzela ili namjerava poduzeti povodom presude s obzirom na   njezinu obvezu da se podvrgne presudi u skladu s člankom 46. stavkom 1. Konvencije.   2. Prilikom nadzora izvršava li predmetna visoka ugovorna stranka presudu Odbor   ministara, u skladu s člankom 46. stavkom 2., ispituje:   a. je li plaćena pravedna naknada koju je Sud dosudio, uključujući i zatezne kamate   ako su dosuđene; te   b. ako je potrebno, a uzimajući u obzir diskrecijsku ovlast predmetne visoke   ugovorne stranke da sama odabere mjere potrebne za poštovanje presude:   i. jesu li poduzete pojedinačne mjere1 radi osiguranja prestanka povrede i radi   vraćanja oštećene osobe, koliko je to moguće, u položaj u kojem je bila prije povrede   Konvencije;   ii. jesu li donesene opće mjere2 radi sprečavanja novih povreda sličnih onoj ili onima   koje su utvrđene ili radi prestanka povreda koje traju.   __________________   1. Na primjer, brisanje neopravdane kaznene osude iz kaznene evidencije, izdavanje   boravišne dozvole ili ponavljanje spornog domaćeg postupka (vidi o posljednje navedenoj točki   Preporuku Rec(2000)2 Odbora ministara za države članice o ponovnom ispitivanju ili   ponavljanju određenih postupaka na domaćoj razini povodom presuda Europskog suda za   ljudska prava, donesena 19. siječnja 2000. godine na 694. sastanku zamjenika ministara).   2. Na primjer, donošenje izmjena i dopuna zakona ili drugih propisa, promjena sudske ili   upravne prakse ili objava presude Suda na jeziku tužene države i njezin otpravak nadležnim   tijelima vlasti.”   92. Pravilo 8. sadrži odredbe o dostupnosti informacija dostavljenih u   postupku nadzora:   „Pravilo 8. – Pristup informacijama   1. Odredbe ovog pravila ne dovode u pitanje povjerljivost rasprava Odbora ministara   u skladu s člankom 21. Statuta Vijeća Europe.   2. Sljedeće informacije dostupne su javnosti osim ako Odbor odluči drugačije kako   bi zaštitio legitimne javne ili privatne interese:   a. informacije i dokumenti povezani s tim informacijama koje je visoka ugovorna   stranka dostavila Odboru ministara u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije;   b. informacije i dokumenti povezani s tim informacijama koje su Odboru ministara u   skladu s ovim Pravilnikom dostavili oštećena strana, nevladine organizacije ili   nacionalne institucije za promicanje i zaštitu ljudskih prava.   ...”   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 23   93. Pravilo 9. omogućuje podnositeljima zahtjeva, nevladinim   organizacijama i drugim tijelima da Odboru ministara dostave informacije o   izvršenju presude. U njemu se navodi:   „Pravilo 9. – Informacije dostavljene Odboru ministara   1. Odbor ministara uzima u obzir sve informacije oštećene strane o isplati pravedne   naknade ili poduzimanju pojedinačnih mjera.   2. Odbor ministara ima pravo uzeti u obzir sve informacije nevladinih organizacija,   kao i nacionalnih institucija za promicanje i zaštitu ljudskih prava, o izvršenju presuda   u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije.   3. Odbor ministara također ima pravo uzeti u obzir sve informacije međunarodnih   međudržavnih organizacija ili njihovih tijela ili agencija čiji ciljevi i aktivnosti   uključuju zaštitu ili promicanje ljudskih prava, kako su definirana u Općoj deklaraciji   o ljudskim pravima, o pitanjima koja se odnose na izvršenje presuda u skladu s   člankom 46. stavkom 2. Konvencije, a koja ulaze u područje njegove nadležnosti.   4. Odbor ministara isto tako ima pravo uzeti u obzir sve informacije institucije ili   tijela kojem je dopušteno umiješati se u postupku pred Sudom, neovisno o tome je li na   temelju prava ili posebnog zahtjeva Suda, o izvršenju presude u skladu s člankom 46.   stavkom 2. Konvencije u svim predmetima (kad je u pitanju povjerenik za ljudska prava   Vijeća Europe) ili u svim predmetima na koje se odnosi dopuštenje Suda (kad je riječ o   drugoj instituciji ili tijelu).   5. Tajništvo na prikladan način obavještava Odbor ministara o svim informacijama   zaprimljenima na temelju stavka 1. ovog pravila.   6. Tajništvo obavještava o svim informacijama zaprimljenima na temelju stavaka 2.,   3. ili 4. ovog pravila državu na koju se te informacije odnose. Kada država odgovori u   roku od pet radnih dana, o informacijama i odgovoru obavještava se Odbor ministara i   oboje se objavljuje. Ako se odgovor ne dostavi u navedenom roku, o informacijama se   obavještava Odbor ministara, no one se ne objavljuju. Objavljuju se u roku od deset   radnih dana od obavijesti zajedno s odgovorom zaprimljenim u tom roku ako je   dostavljen. Odgovor države zaprimljen nakon tih deset radnih dana dostavlja se i   objavljuje zasebno po primitku.”   94. Pravilom 11. uređuje se tijek postupka zbog neispunjenja obveze na   temelju članka 46. stavka 4. Konvencije:   „Pravilo 11. – Postupak zbog neispunjenja obveze   1. Kada u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije Odbor ministara smatra da se   neka visoka ugovorna stranka odbija podvrgnuti konačnoj presudi u predmetu u kojem   je stranka, Odbor može nakon službene obavijesti toj stranci odlukom donesenom   dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora uputiti Sudu   pitanje o tome je li ta stranka propustila ispuniti svoju obvezu.   2. Postupak zbog neispunjenja obveze smije se pokrenuti samo u iznimnim   okolnostima. Ne smije se pokrenuti prije nego što Odbor uputi službenu obavijest   predmetnoj visokoj ugovornoj stranci o svojoj namjeri da pokrene takav postupak. Ta   službena obavijest mora se uputiti najkasnije šest mjeseci prije pokretanja postupka,   osim ako Odbor ministara ne odluči drugačije, a donosi se u obliku privremene   rezolucije. Ta se rezolucija donosi dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih   sudjelovati u radu Odbora.   24 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   3. Odluka o upućivanju stvari Sudu donosi se u obliku privremene rezolucije. Mora   biti obrazložena i sažeto prikazati stajališta predmetne visoke ugovorne stranke.   4. Odbor ministara pred Sudom predstavlja njegov predsjednik, osim ako se Odbor   ne odluči za neki drugi oblik predstavljanja. Ta se odluka donosi dvotrećinskom   većinom predstavnika s pravom glasa i običnom većinom predstavnika ovlaštenih   sudjelovati u radu Odbora.”   95. U pravilu 16. govori se o donošenju privremenih rezolucija u   postupku izvršenja i njihovoj svrsi:   „Pravilo 16. – Privremene rezolucije   U okviru nadzora nad izvršenjem pojedine presude ili odredbi prijateljske nagodbe   Odbor ministara može donijeti privremene rezolucije, posebice radi pružanja   informacija o napretku izvršenja ili, ako je to potrebno, radi izražavanja zabrinutosti   i/ili radi davanja prijedloga povezanih s izvršenjem presude.”   96. Pravilo 17. glasi:   „Pravilo 17. – Konačna rezolucija   Nakon što utvrdi da je predmetna visoka ugovorna stranka poduzela sve potrebne   mjere da se podvrgne presudi ili da se izvrše odredbe prijateljske nagodbe, Odbor   ministara donosi rezoluciju kojom zaključuje da je izvršio svoje funkcije iz članka 46.   stavka 2. ili članka 39. stavka 4. Konvencije.”   2. Postupci Odbora ministara   97. Postupke za nadzor nad izvršenjem presuda usvojio je Odbor   ministara 2010. godine (vidi informativni dokument: CM/Inf/DH(2010)37).   98. Postupci se temelje na dva načela. Prvo je načelo „stalnog nadzora”,   što znači da Odbor ministara stalno nadzire sve konačne presude sve dok ne   zaključi postupak nadzora donošenjem konačne rezolucije (vidi prethodni   stavak 96.).   99. Drugo je načelo prvenstva kako je provedeno u okviru dvostrukog   (twin-track) pristupa Odbora ministara. U skladu s tim pristupom sve   predmete pod nadzorom ispitat će se u okviru „standardnog nadzora”, osim u   slučaju predmeta koji su takve vrste da ih treba ispitati u okviru „pojačanog   nadzora”.   100. Primjena tih dvaju načela znači da ne treba svaki predmet čije je   izvršenje u tijeku staviti na dnevni red tromjesečnih sastanaka o ljudskim   pravima Odbora ministara. Ti sastanci posvećeni su nadzoru presuda Suda i   održavaju se u ožujku, lipnju, rujnu i prosincu (u skladu s člankom 3. Statuta   Vijeća Europe i Dijelom III.3. općeg Poslovnika Odbora). Predmeti čije je   izvršenje u tijeku pod stalnim su nadzorom Odbora od trenutka kada ih   zaprimi tajništvo Odbora. Tromjesečni sastanci Odbora stoga su rezervirani   za ispitivanje manjine predmeta pod nadzorom koji su svrstani u postupak   pojačanog nadzora i u kojima bi moglo biti potrebno aktivnije djelovanje   Odbora kao što je donošenje odluka i/ili privremenih rezolucija, pri čemu u   posljednje navedenom slučaju nakon toga slijedi rasprava i ponekad glasanje.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 25   101. Predmeti koji se mogu svrstati u postupak pojačanog nadzora jesu   presude u vezi s kojima treba poduzeti hitne pojedinačne mjere, ogledne   (pilot-) presude, presude iz kojih proizlaze strukturna i/ili složena pitanja   kako ih je utvrdio Sud ili Odbor ministara te međudržavni predmeti.   102. Kako bi se Odboru ministara omogućilo da učinkovito izvršava   svoju nadzornu ulogu, tužene države trebale bi Odboru dostaviti Akcijske   planove i/ili Akcijska izvješća u kojima ga obavještavaju o planiranim i/ili   donesenim mjerama za izvršenje presude Suda (vidi i prethodni stavak 91. o   pravilu 6. Pravilnika).   103. U slučaju predmeta svrstanih u postupak pojačanog nadzora Odbor   ministara prepušta svom Tajništvu intenzivniju i proaktivniju suradnju s   državama.   3. Praksa Odbora ministara   (a) Uvod   104. Sud je zaprimio relativno malo zahtjeva na temelju članka 18. u vezi   s člankom 5. (sažeti pregled sudske prakse Suda potraži u novijoj presudi u   predmetu Merabishvili protiv Gruzije [VV], br. 72508/13, stavci 264. – 282.,   28. studenoga 2017.). Do sada je Sud u devet predmeta utvrdio da je došlo do   povrede tih članaka, uključujući u prvoj presudi Mammadov. Prva od njih   bila je u predmetu Gusinskiy protiv Rusije, br. 70276/01, ECHR 2004-IV.   Zatim je uslijedila ona u predmetu Cebotari protiv Moldavije, br. 35615/06,   13. studenoga 2007., a potom one u dva predmeta protiv Ukrajine: Lutsenko   protiv Ukrajine, br. 6492/11, 3. srpnja 2012., i Tymoshenko protiv Ukrajine,   br. 49872/11, 30. travnja 2013. Nakon toga su uslijedile one u predmetima   Rasul Jafarov protiv Azerbajdžana, br. 69981/14, 17. ožujka 2016.,   Merabishvili protiv Gruzije, prethodno citirano, Mammadli protiv   Azerbajdžana, br. 47145/14, 19. travnja 2018., i Rashad Hasanov i drugi   protiv Azerbajdžana, br. 48653/13 i 3 druga predmeta, 7. lipnja 2018.   105. Od osam prethodno navedenih predmeta u tri su presude postale   konačne tek nedavno pa ih Odbor ministara još uvijek nije ispitao –   Merabishvili, Mammadli i Rashad Hasanov, prethodno citirano. Odbor je   ispitao četiri predmeta i u tijeku je postupak njihova nadzora – Gusinskiy,   Lutsenko, Tymoshenko i Rasul Jafarov, sve prethodno citirano. Naposljetku,   Odbor ministara zaključio je postupak nadzora u jednom predmetu, Cebotari,   prethodno citirano. Pregled postupka izvršenja nalazi se u nastavku.   (b) Predmeti pod nadzorom Odbora ministara u kojima je Sud utvrdio da je   došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5.   (i) Pojedinačne mjere   106. U četiri predmeta pod nadzorom u kojima je utvrđeno da je došlo do   povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Odbor ministara ispitao je tri elementa   26 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   koje su tužene države poduzele kao pojedinačne mjere – isplata pravedne   naknade, uklanjanje negativnih posljedica sporne odluke i otpust podnositelja   zahtjeva nakon presude.   107. Odbor je primijetio da je do isplate pravedne naknade i otpusta   podnositelja zahtjeva došlo u predmetu Lutsenko, prethodno citirano   (ispitivanje na 1172. sastanku o ljudskim pravima (4. – 6. lipnja 2013.)), i   Tymoshenko, prethodno citirano (ispitivanje na 1193. sastanku o ljudskim   pravima (4. – 6. ožujka 2014.)). U predmetu Gusinskiy, prethodno citirano   (ispitivanje na 1243. sastanku o ljudskim pravima (8. – 9. prosinca 2015.)),   Odbor je primijetio da je podnositelj zahtjeva otpušten prije nego što je   presuda Suda postala konačna i da trgovački ugovor koji je u pritvoru   potpisao zbog zastrašivanja nije izvršen.   108. U predmetu Rasul Jafarov, prethodno citirano, podnositelj zahtjeva   pomilovan je i otpušten na dan dostave presude Europskog suda, no pravedna   naknada nije plaćena u cijelosti. Neovisno o njegovu pomilovanju,   podnositelj zahtjeva ne može se zbog osude kandidirati ni na jednim izborima   u Azerbajdžanu do 2021. godine, kao ni postati član Odvjetničke komore   također do 2021. godine. U odluci odnesenoj na 1294. sastanku o ljudskim   pravima (19. – 21. rujna 2017.) Odbor:   „1. pozvao je vlasti da bez odgode isplate preostali iznos pravedne naknade,   uključujući zateznu kamatu;   2. s obzirom na ozbiljne posljedice koje podnositelj zahtjeva i dalje trpi unatoč   njegovu prijevremenom otpustu pozvao je vlasti da razmotre sve načine na koje bi   mogle ukloniti posljedice utvrđenih povreda, uključujući obnovu spornog postupka;”   (ii) Opće mjere   109. Kad je riječ o općim mjerama koje su poduzete u četiri predmeta pod   nadzorom kako bi se izbjegle slične povrede članka 18. u vezi s člankom 5.,   analiza Tajništva Odbora u predmetima Tymoshenko i Lutsenko (vidi   ispitivanje predmeta na 1193. sastanku o ljudskim pravima Odbora   (4. – 6. ožujka 2014.)) ukazala je na sljedeće:   „… reforma tužiteljstva i ustavna reforma čiji je cilj jačanje neovisnosti sudstva   relevantne su i zanimljive te je u tijeku njihovo detaljnije ispitivanje (oba je nacrta tih   zakonodavnih reformi 2013. godine Venecijanska komisija ispitala s općeg stajališta –   vidi CDL-AD(2013)025E i CDL-AD(2013)034E). Istaknuto je i da se napredak u tom   pogledu prati u kontekstu drugih skupina predmeta, posebno predmeta Oleksandr   Volkov koji se također odnosi na važne nedostatke u organizaciji ukrajinske sudbene   vlasti.”   110. U trećem predmetu, Gusinskiy, u analizi koju je pripremilo za   1243. sastanak (8. – 9. prosinca 2015.) Tajništvo je Odboru u vezi s   povredom članka 18. u vezi s člankom 5. izvijestilo sljedeće:   „... čini se da je ta povreda bila usko povezana s nedorečenosti tada važećeg zakona i   izostankom učinkovite sudske kontrole zadržavanja osumnjičenika u zatvoru. U novom   Zakonu o kaznenom postupku iz 2001. godine ispravljena je nedorečenost članka 90.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 27   ZKP-a iz 1960. godine. Također je uvedena učinkovita sudska kontrola. Stoga bi   zloupotreba ovlasti izvršne vlasti i tužiteljstva na koju se odnosi predmet Gusinskiy   danas podlijegala učinkovitoj sudskoj kontroli. Tim promjenama rješava se i problem   povrede članka 5. utvrđene u tom predmetu.”   111. U odluci s tog sastanka Odbor:   „… pozdravio je nastojanja ruskih vlasti da usklade rusko zakonodavstvo i praksu s   konvencijskim pretpostavkama iz članka 5. Konvencije.”   No, kako bi se osigurao nadzor drugih elemenata koji proizlaze iz presude,   predmet Gusinskiy i dalje ostaje pod nadzorom Odbora u kontekstu nadzora   skupine predmeta Klyakhin protiv Rusije (vidi ispitivanje te skupine predmeta   na 1294. sastanku o ljudskim pravima (19. – 21. rujna 2017.)).   112. Odbor je utvrdio da su opće mjere u predmetu Rasul Jafarov,   prethodno citirano, jednake onima iz prve presude Mammadov i stoga   predmet i dalje ostaje pod nadzorom (ispitivanje na 1294. sastanku o ljudskim   pravima (19. – 21. rujna 2017.)).   (c) Predmet u kojem je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s   člankom 5., a Odbor ministara zaključio je postupak nadzora   113. Kao što je već navedeno (vidi stavak 105.), Odbor ministara   zaključio je postupak nadzora nad predmetom Cebotari, prethodno citirano.   U tom su predmetu domaći sudovi otpustili podnositelja zahtjeva i oslobodili   ga krivnje prije nego što je presuda ovog Suda postala konačna (vidi   Cebotari, prethodno citirano, stavak 36.). U pogledu općih mjera Odbor je   izviješten (vidi dnevni red 1259. sastanak   (7. – 8. lipnja 2016.)) o sljedećem:   o ljudskim pravima   „čini se da se reformom moldavskog tužiteljstva, a posebno novim Zakonom o   tužiteljstvu iz veljače 2016. godine, poboljšala i učvrstila neovisnost tužiteljstva od   izvršne i pravosudne vlasti (osobito kad je riječ o rješavanju pojedinačnih predmeta),   onemogućila politička uključenost tužitelja, uključujući glavnog tužitelja, te povećala   njihova kaznena i disciplinska odgovornost. Uzimajući u obzir činjenicu da od tada nije   utvrđena nijedna povreda članka 18., te su mjere u načelu sposobne odvratiti od   zloupotrebe o kojoj je ovdje riječ. Budući da je pitanje pojedinačnih mjera riješeno,   predlaže se da se nadzor nad predmetom Cebotari zaključi.”   114. Stoga je Odbor odlučio zaključiti nadzor nad predmetom na   1259. sastanku o ljudskim pravima (8. lipnja 2016. (vidi konačnu rezoluciju   CM/ResDH(2016)147)).   C. Protokol br. 14 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima   115. Ideju uvođenja postupka zbog neispunjenja obveze kao postupovne   mogućnosti u Konvenciji utvrdila je Parlamentarna skupština Vijeća Europe   u svojoj Rezoluciji 1226(2000), a potom je ponovila i u svojoj   Preporuci 1447(2000). Prvobitno je predloženo da se Konvencija izmijeni   tako da se uvede sustav koji se temelji na „astreinte” (dnevne novčane kazne   28 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   za kašnjenje u izvršenju pravne obveze) koje bi se izricale državama koje   sustavno ne izvršavaju presudu. U Preporuci se ne navodi je li namjera bila   da Odbor ministara ili Sud imaju ovlast izricanja novčane kazne.   116. Prijedlog za izricanje novčanih kazni u konačnici nije uključen u   Protokol br. 14, no pokrenuo je raspravu koja je dovela do dodavanja   članka 46. stavka 4. u Konvenciju. Rasprava se odnosila na potrebu   povećanja ovlasti Odbora ministara u okviru njegova nadzora nad izvršenjem   presuda. Kako je navedeno u Obrazloženju donošenja Protokola br. 14:   „Mjere koje treba poduzeti u vezi s izvršenjem presuda   16. Izvršenje presuda Suda sastavni je dio konvencijskog sustava. Mjere navedene u   nastavku osmišljene su kako bi poboljšale i ubrzale postupak izvršenja. Autoritet Suda   i vjerodostojnost sustava oboje uvelike ovise o učinkovitosti tog postupka. Očito je da   brzo i prikladno izvršenje utječe na broj novih predmeta: što brže države stranke   poduzmu opće mjere za izvršenje presuda u kojima je ukazano na strukturni problem,   to će biti manji priljev ponavljajućih zahtjeva. U tom bi pogledu bilo poželjno da države   nadiđu svoje obveze iz članka 46. stavka 1. Konvencije i retroaktivno primjene te mjere   i pravna sredstva. Upravo je to cilj nekoliko mjera koje se zagovara u prethodno   navedenim preporukama i rezolucijama. Usto bi bilo korisno da Sud i, kad je riječ o   nadzoru nad izvršenjem presuda, Odbor ministara usvoje poseban postupak kako bi se   prvenstvo dalo presudama u kojima je utvrđen strukturni problem koji bi mogao dovesti   do velikog broja ponavljajućih zahtjeva te kako bi se osiguralo brzo izvršenje presude.   Najvažnija izmjena Konvencije u kontekstu izvršenja presuda Suda odnosi se na   ovlašćivanje Odbora ministara da pred Sudom pokrene postupak zbog neispunjenja   obveze protiv svake države koja odbije poštovati presudu.   17. Mjere iz prethodnog stavka osmišljene su i kako bi povećale učinkovitost   konvencijskog sustava u cjelini. Iako je nadzor nad izvršenjem presuda općenito   zadovoljavajući, treba poboljšati postupak kojim se održava učinkovitost sustava   ...   Članak 46. – Obvezatna snaga i izvršenje presuda   ...   98. Brzo i potpuno izvršenje presuda Suda jest ključno. Još je važnije u predmetima   koji se odnose na strukturne probleme jer osigurava da se Sud ne preplavi ponavljajućim   zahtjevima. Stoga se od konferencije ministara u Rimu održane 3. i 4. studenoga 2000.   (Rezolucija I) smatra da je ključno ojačati sredstva koja su u tom kontekstu na   raspolaganju Odboru ministara. Stranke Konvencije imaju zajedničku obvezu očuvanja   autoriteta Suda – a samim time i vjerodostojnosti i učinkovitosti konvencijskog sustava   – svaki put kad Odbor ministara smatra da jedna od visokih ugovornih stranaka odbija,   izričito ili svojim postupanjem, poštovati konačnu presudu Suda u predmetu u kojem je   stranka.   99. Stoga se stavcima 4. i 5. članka 46. ovlašćuje Odbor ministara da pred Sudom   (koji će zasjedati u Velikom vijeću – vidi novi članak 31. točku (b)) pokrene postupak   zbog neispunjenja obveze pod uvjetom da prvo predmetnoj državi dostavi obavijest o   obvezi izvršenja. Ta odluka Odbora ministara donosi se dvotrećinskom većinom   predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora. Cilj tog postupka zbog neispunjenja   obveze nije ponovno otvaranje pitanja povrede o kojem je već odlučeno u prvoj presudi   Suda. Njime se ne predviđa ni novčana kazna za visoku ugovornu stranku za koju se   utvrdi da je prekršila članak 46. stavak 1. Smatra se da bi politički pritisak koji nastaje   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 29   kada se pred Velikim vijećem pokrene postupak zbog neispunjenja obveze i kada ono   donese presudu trebao biti dovoljan da se osigura da će predmetna država izvršiti   prvobitnu presudu Suda.   100. Odbor ministara trebao bi pokrenuti postupak zbog neispunjenja obveze samo u   iznimnim okolnostima. Činilo se da ipak, unatoč tome, Odboru ministara kao tijelu   nadležnom za nadzor nad izvršenjem presuda Suda treba dati širi raspon sredstava za   vršenje pritiska radi osiguranja izvršenja presuda. Krajnja mjera koja je trenutačno   dostupna Odboru ministara jest primjena članka 8. Statuta Vijeća Europe (privremeno   oduzimanje prava glasanja u Odboru ministara ili čak izbacivanje iz Organizacije).   Riječ je o ekstremnoj mjeri koja bi u većini predmeta bila kontraproduktivna. Naime,   visokoj ugovornoj stranci koja se nađe u situaciji predviđenoj člankom 46. stavkom 4.   i dalje je potrebna, znatno više nego drugima, disciplina Vijeća Europe. Stoga se u   novom članku 46. uvode dodatne mogućnosti za vršenje dodatnog pritiska uz onog koji   već postoji. Samo postojanje postupka i prijetnja da će ga se pokrenuti trebali bi biti   učinkoviti novi poticaj za izvršenje presuda Suda. Predviđa se da bi ishod postupka   zbog neispunjenja obveze bila presuda Suda.”   PRAVO   NAVODNO NEISPUNJENJE OBVEZE IZ ČLANKA 46. STAVKA 1.   117. Privremenom rezolucijom od 5. prosinca 2017. Odbor ministara   uputio je Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o tome   je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46.   stavka 1. Konvencije da se podvrgne presudi Suda od 22. svibnja 2014. u   predmetu Ilgar Mammadov („prva presuda Mammadov”, vidi prethodni   stavak 1.).   118. Članak 46. Konvencije glasi kako slijedi:   „1. Visoke se ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda   u svakom sporu u kojem su stranke.   2. Konačna presuda Suda dostavlja se Odboru ministara, koji nadzire njezino   izvršenje.   3. Ako Odbor ministara smatra da je nadzor nad izvršenjem konačne presude otežan   nekim pitanjem tumačenja vezanim uz tu presudu, Odbor može predmet uputiti Sudu   da odluči o tom pitanju. Odluka Odbora o upućivanju se donosi dvotrećinskom većinom   predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora.   4. Ako Odbor ministara smatra da se neka visoka ugovorna stranka odbija podvrgnuti   konačnoj presudi u sporu u kojemu je stranka, Odbor može nakon službene obavijesti   toj stranci odlukom usvojenom dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih   sudjelovati u radu Odbora, uputiti Sudu pitanje o tome je li ta stranka propustila ispuniti   svoje obveze iz stavka 1.   5. Ako Sud ustanovi povredu stavka 1., vratit će slučaj Odboru ministara kako bi ovaj   razmotrio mjere koje treba poduzeti. Ako Sud ne ustanovi povredu stavka 1., vratit će   slučaj Odboru ministara koji će zaključiti ispitivanje slučaja.”   30 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   A. Podnesci   1. Odbor ministara   119. U svojim prvobitnim komentarima, upućujući na sudsku praksu   Suda, Odbor ministara podsjetio je na to da, kada Sud utvrdi da je došlo do   povrede, to je u načelu deklaratorno. Naglasio je opća načela na kojima se   temelji postupak izvršenja i pritom objasnio da, kada Sud utvrdi da je došlo   do povrede Konvencije ili Protokola uz nju, tužena država nije obvezna samo   platiti predmetnim osobama iznose dosuđene u svrhu pravedne naknade, već   i odabrati, podložno nadzoru Odbora ministara, opće i/ili, ako je potrebno,   pojedinačne mjere koje se trebaju usvojiti u njezinom domaćem pravnom   poretku kako bi se okončala povreda koju je utvrdio Sud.   120. Odbor je zatim podsjetio na okolnosti iz prve presude Mammadov te   je naveo da smatra da činjenica da je Sud utvrdio da je došlo do povrede   članka 18. u vezi s člankom 5. osporava osnovu po kojoj je pokrenut kazneni   postupak protiv podnositelja zahtjeva. Stoga je u svom prvom ispitivanju   predmeta Odbor pozvao vlasti da osiguraju otpust podnositelja zahtjeva bez   odgode (vidi odluku donesenu na 1214. sastanku o ljudskim pravima   (2. – 4. prosinca 2014.), citirano u prethodnom stavku 45.). Potom je   izostanak bilo kakve korektivne mjere ponukao Odbor da zahtijeva hitni i   bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva zbog toga što postupak ima bitne   nedostatke (vidi odluke donesene na 1230. sastanku o ljudskim pravima   (11. lipnja 2015.) i 1288. sastanku o ljudskim pravima (6. – 7. lipnja 2017.)   (vidi prethodni stavak 62.)).   121. U podnesku je zatim sažeo razvoj događaja u pogledu činjenica do   kojeg je došlo tijekom postupka nadzora, kao i sadržaj odluka i privremenih   rezolucija Odbora.   122. U zaključku je Odbor ministara naveo da nacionalne vlasti ni u   jednom trenutku od kada je presuda postala konačna nisu pokazale nijedan   znak da su uzele u obzir posljedice povreda koje je utvrdio Sud, osobito one   na temelju članka 18. u vezi s člankom 5., kao ni namjeru da poduzmu   potrebne mjere. U tom se trenutku, odnosno u prosincu 2017. godine ili više   od tri godine od trenutka kada je presuda postala konačna, to stanje više nije   moglo opisati kao odgoda izvršenja nego ga je trebalo prepoznati kao   odbijanje izvršenja. Nadalje, iz stajališta Republike Azerbajdžana (kako su   navedena u dodatku privremenoj rezoluciji CM/ResDH(2017)429) dalo se   naslutiti da vlasti smatraju da su okončanje kaznenog postupka i isplata   pravedne naknade koju je dosudio Sud bile jedine potrebne pojedinačne mjere   da bi se poštovala presuda.   123. U svojim daljnjim komentarima kojima je odgovorio na argumente   Vlade Odbor ministara istaknuo je razliku između prve presude Mammadov   i presuda Suda u predmetima Lutsenko i Tymoshenko, oboje prethodno   citirano. Ni u jednom od tih dvaju predmeta Sud nije utvrdio da nije postojala   „osnovana sumnja” za uhićenje i zadržavanje podnositelja zahtjeva u zatvoru   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 31   i stoga su povrede kao takve bile ograničenije. Također je podsjetio da su   podnositelji zahtjeva u tim predmetima otpušteni u ranoj fazi postupka   nadzora.   124. Odbacio je argument da se Odbor nedosljedno izražavao.   Zahtijevanjem „bezuvjetnog otpusta” g. Mammadova Odbor je naprosto   dodatno odredio što je potrebno, i to na način koji je potpuno u skladu s   njegovom analizom prve presude Mammadov.   125. U komentarima koje je dostavio nakon što je 13. kolovoza 2018.   godine g. Mammadov otpušten Odbor ministara potvrdio je da je obaviješten   da je g. Mammadov otpušten uz određene uvjete koje mu je odredio Žalbeni   sud u Shakiju. Odbor je priložio memorandum Vlade s odgovorima na pitanja   koje joj je postavio te komentare g. Mammadova na taj memorandum (vidi   prethodni stavak 71.). Sadržaj tih dokumenata podudarao se s komentarima   Vlade i podnositelja zahtjeva koji su sažeti u nastavku (vidi stavke 133.–134.   i 141. – 142.). Odbor je istaknuo da se nada da će dostavljene informacije   pomoći Sudu u odlučivanju o ovom predmetu (francuska verzija: „aideront la   Cour à statuer sur cette affaire”).   2. Vlada   126. U svojim prvobitnim komentarima Vlada je podsjetila na svoja   stajališta iz dodatka privremenoj rezoluciji CM/ResDH(2017)429 (vidi   Prilog).   127. Kad je riječ o pojedinačnim mjerama, Vlada je ukazala na to da je   g. Mammadovu isplaćena pravedna naknada. Uputila je na činjenicu da je   Žalbeni sud u Shakiju ponovno ispitao predmet 29. travnja 2016. godine, pri   čemu je prema Vladi „pažljivo razmotrio zaključke Suda iz prve presude   Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene u postupku koji su doveli do   osude g. Mammadova”. U podnesku je zatim istaknula izmjene Kaznenog   zakona Republike Azerbajdžan od 20. listopada 2017., kojima je omogućeno   podnošenje zahtjeva za uvjetni otpust nakon izdržavanja dvije trećine kazne   zatvora, te je navela da će od 1. prosinca 2017. godine g. Mammadov   ispunjavati uvjete za uvjetni otpust.   128. Kad je riječ o općim mjerama, Vlada je uputila na misiju   predstavnika glavnog tajnika u Azerbajdžanu od 11. siječnja 2017. i na   spremnost vlasti da razmotre sva rješenja za daljnje izvršenje presude Suda   koja je predložila misija. U podnesku je sažela i sadržaj izvršne uredbe   „Poboljšanje rada zatvorskog sustava, humanizacija kaznenih politika te   povećanje broja alternativnih sankcija i nezatvorskih postupovnih mjera   zabrane” koju je potpisao predsjednik Republike Azerbajdžan   10. veljače 2017. godine. Vlada je objasnila da su se tom Uredbom i   istovremenim izmjenama Kaznenog zakona dekriminalizirale aktivnosti u   Azerbajdžanu i smanjio broj pritvorenika u istražnom zatvoru.   129. Vlada je usporedila razvoj događaja u postupku nadzora nad   izvršenjem prve presude Mammadov s razvojem događaja u postupku   32 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   nadzora u predmetima Lutsenko i Tymoshenko, oboje prethodno citirano, u   kojima Odbor ministara nije odmah zahtijevao otpust podnositelja zahtjeva   unatoč tome što je Sud i u tim predmetima utvrdio da je došlo do povrede   članka 18. u vezi s člankom 5. Imajući u vidu da su podnositelji zahtjeva u   tim predmetima kasnije otpušteni, Vlada je tvrdila da ta razlika u pristupu   pokazuje da Odbor nije sustavno primijenio načela postupka nadzora.   130. Ističući izostanak bilo kakve upute u presudi Suda da treba osigurati   hitni otpust Ilgara Mammadova, Vlada je usporedila tu uputu s uputom u   predmetu Fatullayev protiv Azerbajdžana, br. 40984/07, 22. travnja 2010.   Vlada je zaključila da ta razlika upućuje na to da takva mjera nije bila   potrebna u prvoj presudi Mammadov te da pokazuje nedosljednost u pristupu   Odbora. Također je ustvrdila da je Odbor bio nedosljedan jer je prvobitno   zahtijevao „hitni otpust” podnositelja zahtjeva, a tek kasnije njegov   „bezuvjetni” otpust. Vlada je zaključila da je, s obzirom na provedene mjere,   u cijelosti poštovala prvu presudu Mammadov.   131. U svojim daljnjim komentarima Vlada je kritizirala g. Mammadova   jer se u argumentaciji pozvao na kasnije presude Suda i istaknula da se   postupak zbog neispunjenja obveze odnosi samo na prvu presudu   Mammadov.   132. Također je istaknula da bi stajalište Odbora ministara impliciralo da   g. Mammadova treba otpustiti neovisno o pravomoćnosti presude   nacionalnog suda i u nedostatku bilo kakve izravne upute Suda.   133. U komentarima dostavljenima nakon otpusta g. Mammadova Vlada   je istaknula da je Žalbeni sud u Shakiju 13. kolovoza 2018. godine ukinuo   preventivnu mjeru uhićenja i otpustio podnositelja zahtjeva, čime je okončao   povredu utvrđenu u prvoj presudi Mammadov. Vlada smatra da je time   odgovoreno na zahtjev Odbora ministara da se podnositelja zahtjeva   bezuvjetno otpusti. Pri iznošenju razloga zbog kojih bi se otpust   g. Mammadova trebao smatrati bezuvjetnim Vlada je prvo napomenula da   g. Mammadov može podnijeti žalbu protiv odluke Žalbenog suda u Shakiju.   Drugo, ukazala je na to da se uvjeti određeni g. Mammadovu odnose na   njegovo vrijeme provjeravanja, a ne njegov otpust, što znači da on može   osporavati te uvjete pred lokalnim prvostupanjskim sudom i da njegova osuda   u drugoj presudi Mammadov nema nikakve veze s ovim zahtjevom na   temelju članka 46. stavka 4. Treće, Vlada je pregledala odluke Odbora   ministara i zaključila da je upotrebom riječi „bezuvjetni” u svojim odlukama   Odbor htio reći da „ne bi trebali postojati nikakvi preduvjeti za otpust   podnositelja zahtjeva … na primjer, da mora podnijeti zahtjev pravosudnim   tijelima”.   134. U zaključku komentara navela je da je, s obzirom na ciljeve postupka   na temelju članka 46. stavka 4. i njegovu izvanrednost, stvar riješena i da   nema potrebe da Sud nastavi s ispitivanjem pitanja na temelju članka 46.   stavka 4. Konvencije.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   33   3. Ilgar Mammadov   135. U svojim prvobitnim komentarima g. Mammadov je tvrdio da je za   izvršenje prve presude Mammadov potrebno da ga se hitno i bezuvjetno   otpusti, kao i da Republika Azerbajdžan nedvosmisleno prizna da je njegovo   zadržavanje u zatvoru od pritvaranja 4. veljače 2013. godine bilo protivno ne   samo Konvenciji nego i pravu Republike Azerbajdžan.   136. Upućujući na sudsku praksu Suda, g. Mammadov iznio je sedam   argumenata kojima potkrepljuje svoje tvrdnje, točnije: visoke ugovorne   strane obvezne su podvrgnuti se konačnim presudama Suda u svim   predmetima u kojima su stranke; ta obveza nije ograničena na isplatu   pravedne naknade, već može podrazumijevati donošenje općih i/ili   pojedinačnih mjera; diskrecijska ovlast visokih ugovornih stranaka da   odaberu te mjere nije apsolutna; odlučivanje o tome koje su pojedinačne   mjere potrebne u nadležnosti je Odbora ministara na temelju članka 46.   stavka 2. Konvencije; jedina prikladna pojedinačna mjera koju treba donijeti   visoka ugovorna stranka, kada se osoba zadržava u zatvoru na temelju   postupka za koji je Sud utvrdio da predstavlja povredu njezinih konvencijskih   prava, jest da se tu osobu otpusti u okolnostima koje uključuju i   nedvosmisleno priznanje da je njezino zadržavanje u zatvoru bilo protivno   tim pravima; pojedinačna mjera zahtijevana u prvoj presudi Mammadov bio   je njegov otpust u okolnostima koje uključuju nedvosmisleno priznanje da je   njegovo zadržavanje u zatvoru bilo protivno azerbajdžanskim zakonima i   Konvenciji; Republika Azerbajdžan mogla je donijeti tu mjeru, no nije to   učinila, nego je nastavila odgađati njezino donošenje, čime je učinila   prvobitno utvrđenje povrede članaka 18. i 5. još ozbiljnijim, što znači da nije   ispunila svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije.   137. Tvrdeći da je donošenje pojedinačnih mjera u prvoj presudi   Mammadov podrazumijevalo njegov hitni otpust, g. Mammadov uputio je na   niz predmeta u sudskoj praksi Suda u kojima je Sud u svojoj presudi uputio   da je potreban „otpust na najraniji mogući datum”, „hitni otpust” ili „otpust   bez daljnje odgode”. Zaključio je da je zajednički element u tim predmetima   bila činjenica da nije postojala nikakva zamisliva pravna osnova za   predmetno lišavanje slobode. Osim toga, otpust je trebao biti hitan ili vrlo brz   jer je povreda bila toliko ozbiljna da je tužena država imala vrlo ograničeni   prostor za odgodu izvršenja predmetnih presuda.   138. Neovisno o tome što takve upute nema u prvoj presudi Mammadov,   trebalo bi je promatrati u istom svjetlu kao i presude u kojima nije postojala   nikakva zamisliva pravna osnova za lišavanje slobode. G. Mammadov tvrdio   je da to tumačenje potkrepljuju zaključci Suda iz prve presude Mammadov te   je smatrao da je cijeli postupak od njegova pritvaranja nadalje predstavljao   očito uskraćivanje pravde. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, samo bi   bezuvjetni otpust predstavljao ispravno izvršenje jer bi druge vrste otpusta   bile u suprotnosti s kaznenim postupkom koji ima bitne nedostatke iz prve   presude Mammadov.   34 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   139. U svojim daljnjim komentarima g. Mammadov potvrdio je isplatu   pravedne naknade, no tvrdio je da to nije jedina pojedinačna mjera koja je   potrebna u njegovu predmetu. Istaknuo je da se u domaćem postupku nije   riješio nijedan element iz prve presude Mammadov i da se stoga on ne može   smatrati pojedinačnom mjerom u njegovu predmetu. Iz istih razloga koje je   naveo Odbor ministara (vidi prethodni stavak 123.) tvrdio je da se predmeti   Lutsenko i Tymoshenko, oboje prethodno citirano, razlikuju od njegova   predmeta i da je stoga bilo primjereno da Odbor drugačije postupa u njima u   postupku nadzora.   140. Naposljetku, uvažio je da je Odbor ministara upotrijebio neznatno   drugačiju jezičnu formulaciju kada je zahtijevao njegov otpust, no tvrdio je   da je izričaj ostao potpuno dosljedan stajalištu Odbora i da se ni po kojoj   osnovi ne može tvrditi da je Odbor bio nedosljedan u svom pristupu.   141. U komentarima dostavljenima nakon otpusta g. Mammadov   istaknuo je da u presudi od 13. kolovoza 2018. godine Žalbeni sud u Shakiju   nigdje nije uputio na prvu presudu Mammadov, odbacio je kritike Suda iz   druge presude Mammadov te je potvrdio njegovu osudu i izmijenio samo   trajanje kazne. Podsjećajući na uvjete njegova otpusta (vidi prethodne   stavke 31. – 32.) g. Mammadov ustvrdio je da dvije godine ima obvezu   javljati se Uredu za uvjetne osude svakih deset dana kako bi potpisao registar   iako mu nije izdan nikakav dokument u kojem je potvrđena potreba za tim   redovitim javljanjima. Preostala mu je mogućnost da se vrati u zatvor prema,   kako ih je on opisao, nedorečenim odredbama Kaznenog zakona ako sustavno   ili namjerno izbjegava svoju „obvezu popravka” ili ostale obveze koje mu je   sud odredio ili ako počini druga kaznena djela. G. Mammadov tvrdio je da   ograničenja koja su mu nametnuta utječu na njegovu sposobnost uključivanja   u legitimne političke aktivnosti, čime se produljuju mjere koje su   upotrijebljene da ga se ušutka ili kazni zbog kritiziranja Vlade. Nije   komentirao mogućnost podnošenja žalbe protiv tih ograničenja.   142. U pogledu pitanja o tome je li izvršena prva presuda Mammadov   ukazao je na to da je otpušten tri godine i deset mjeseci nakon presude Suda   i da se stoga ne može smatrati da nije postojala odgoda i da je otpust bio   „pravodoban”. Podsjećajući na izričita i implicitna ograničenja koja su mu   nametnuta u skladu s domaćim pravom, g. Mammadov izjavio je da se njegov   otpust može opisati samo kao „uvjetan”. Zaključio je da, čak i da se njegov   otpust smatra zakašnjelim izvršenjem presude (što prema njemu on nije),   Vlada je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upućivanje već u velikoj mjeri   propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   35   B. Ocjena Suda   1. Postupovna pitanja   143. Nakon otpusta g. Mammadova Vlada je tvrdila da je stvar riješena i   da nema potrebe da Sud nastavi s ispitivanjem pitanja na temelju članka 46.   stavka 4. Konvencije (vidi prethodni stavak 134.).   144. Sud napominje da se ni u jednoj odredbi članka 46. ne spominje   mogućnost povlačenja predmeta upućenog Sudu. No one jasno ukazuju na to   da samo Odbor ministara može pokrenuti upućivanje na temelju članka 46.   stavka 4. S obzirom na tu postupovnu ovlast, zajedničku odgovornost Odbora   ministara i međuinstitucijsku prirodu postupka Sud smatra da nije isključena   mogućnost da ovlasti dodijeljene Odboru ministara na temelju članka 46.   impliciraju i da Odbor može povući predmet upućen Sudu.   145. No Odbor ministara to nije učinio u ovom postupku. Nakon uvjetnog   otpusta g. Mammadova ispitao je predmet s obzirom na taj novi razvoj   događaja te je, nakon savjetovanja s Vladom i saslušanja g. Mammadova,   odlučio da neće povući postupak (vidi prethodne stavke 71. – 72.). Nadalje,   Odbor je na poziv Suda dostavio pisane komentare nakon uvjetnog otpusta   g. Mammadova u kojima je naveo da bi trebale poslužiti Sudu kao pomoć u   odlučivanju o ovom predmetu („aideront la Cour à statuer sur cette affaire”,   vidi prethodni stavak 125.).   146. Nakon odluke Vrhovnog suda od 28. ožujka 2019. (vidi prethodni   stavak 73.) Vlada je ukazala na to da smatra da je tom odlukom stvorena nova   situacija u izvršenju prve presude Mammadov koju bi „Sud možda trebao   uzeti u obzir” u ovom postupku. Nakon ispitivanja prethodnih elemenata Sud   smatra da i dalje mora ispitati predmet koji mu je upućen.   2. Opća načela koja se odnose na izvršenje presude Suda na temelju   članka 46. stavaka 1. i 2.   147. Jedna od najznačajnijih značajki konvencijskog sustava jest   mehanizam za kontrolu usklađenosti s odredbama Konvencije. Stoga   Konvencija ne obvezuje države stranke samo na poštovanje prava i obveza   koji iz nje proizlaze, već i na ustanovljenje pravosudnog tijela, Suda, koje je   ovlašteno utvrditi da je došlo do povrede Konvencije u okviru konačnih   presuda kojima su se države stranke obvezale podvrgnuti (članak 19. u vezi s   člankom 46. stavkom 1.). Osim toga, njome je uspostavljen mehanizam za   nadzor nad izvršenjem presuda, što je u nadležnosti Odbora ministara   (članak 46. stavak 2.). Takav mehanizam pokazuje koliko je važno   učinkovito izvršenje presuda (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT)   protiv Švicarske (br. 2) [VV], br. 32772/02, stavak 84., ECHR 2009).   148. Sud je u mnogo navrata u svojoj sudskoj praksi istaknuo da su   njegove presude uglavnom deklaratorne prirode i da je općenito predmetna   država prvenstveno zadužena za odabir, podložno nadzoru Odbora ministara,   36 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   sredstava kojima će ispuniti svoje obveze iz članka 46. Konvencije, pod   uvjetom da su ta sredstva u skladu sa zaključcima navedenima u presudi Suda   (vidi, među drugim izvorima prava, Öcalan protiv Turske [VV],   br. 46221/99, stavak 210., ECHR 2005-IV, Brumărescu protiv Rumunjske   (pravedna naknada) [VV], br. 28342/95, stavak 20., ECHR 2001-I, i Scozzari   i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98, stavak 249,   ECHR 2000-VIII).   149. Sud je istaknuo i obvezatnu snagu svojih presuda na temelju   članka 46. stavka 1. i važnost njihova učinkovitog izvršenja, u dobroj vjeri i   u skladu sa „zaključcima i duhom” tih presuda (vidi Emre protiv Švicarske   (br. 2), br. 5056/10, stavak 75., 11. listopada 2011.).   150. Kad je riječ o zahtjevima iz članka 46., prvo treba napomenuti da je   tužena država za koju se utvrdi da je prekršila Konvenciju ili Protokole uz nju   obvezna podvrgnuti se odlukama Suda u svim predmetima u kojima je   stranka. Drugim riječima, ako tužena država djelomično ili u cijelosti propusti   izvršiti presudu Suda, to može aktivirati njezinu međunarodnu odgovornost.   Ta država stranka bit će obvezna ne samo platiti iznos pravedne naknade   osobama kojima je ona dosuđena, nego i poduzeti pojedinačne i/ili, ako je   prikladno, opće mjere u svom domaćem pravnom poretku kako bi se okončala   povreda koju je utvrdio Sud i kako bi se učinci ispravili koliko je to moguće,   pri čemu je cilj svega toga da se podnositelja zahtjeva, koliko je to moguće,   vrati u položaj u kojem bi bio da se nisu zanemarili zahtjevi Konvencije (vidi   Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), prethodno citirano, stavak 85. s   daljnjim referencama). Pri odabiru pojedinačnih mjera država stranka mora   uzeti u obzir da je njihov primarni cilj postizanje povrata u prijašnje stanje   (vidi Kudeshkina protiv Rusije (br. 2) (odl.), br. 28727/11, stavak 74.,   17. veljače 2015., Brumărescu, prethodno citirano, stavak 20.,   i Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke (članak 50.), 31. listopada 1995.,   stavak 34., Serija A br. 330-B).   151. Te obveze održavaju načela međunarodnog prava prema kojima   država odgovorna za protupravni čin ima obvezu restitucije, koja   podrazumijeva ponovnu uspostavu stanja koje je postojalo prije počinjenja   protupravnog čina, pod uvjetom da restitucija nije „materijalno nemoguća” i   da „ne uključuje teret koji je potpuno nerazmjeran koristi koja proizlazi iz   restitucije u odnosu na onu koja proizlazi iz kompenzacije” (članak 35.   Članaka o odgovornosti država, vidi prethodne stavke 81. i 88.). Drugim   riječima, iako se u pravilu primjenjuje restitucija, mogu se pojaviti okolnosti   u kojima se odgovornu državu – u cijelosti ili djelomično – oslobađa te   obveze, pod uvjetom da može dokazati da su nastale takve okolnosti (vidi   Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), prethodno citirano, stavak 86.).   152. Tužene države u svakom slučaju moraju Odboru ministara dostaviti   detaljne, ažurne informacije o razvoju događaja u postupku izvršenja presuda   koje su obvezatne za njih (pravilo 6. Pravilnika Odbora ministara za nadzor   nad izvršenjem presuda i odredbi prijateljskih nagodbi – vidi prethodni   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 37   stavak 91.). S tim u vezi Sud ističe obvezu država da izvršavaju ugovore u   dobroj vjeri, kako je istaknuto posebno u trećem stavku preambule Bečke   konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969., kao i u njezinu   članku 26. (ibid., stavak 87.).   153. Doduše, tužena država u načelu može slobodno odabrati, podložno   nadzoru Odbora ministara, sredstva kojima će ispuniti svoje obveze iz   članka 46. stavka 1. Konvencije (vidi i prethodni stavak 148.), pod uvjetom   da su ta sredstva u skladu sa zaključcima navedenima u presudi Suda. No,   Sud je u određenim posebnim okolnostima utvrdio da je korisno tuženoj   državi ukazati na to koje bi vrste mjera mogla poduzeti kako bi se okončala   situacija – često sustavna – koja je dovela do utvrđenja povrede. Ponekad je   priroda utvrđene povrede takva da ne dopušta nikakav izbor u pogledu mjera   koje treba poduzeti (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), prethodno   citirano, stavak 88. s daljnjim referencama).   154. Iako Sud u određenim situacijama može uputiti na neko konkretno   pravno sredstvo ili drugu mjeru koju treba poduzeti tužena država, ipak je na   Odboru ministara da ocijeni provedbu tih mjera na temelju članka 46.   stavka 2. Konvencije (vidi Egmez protiv Cipra (odl.), br. 12214/07,   stavak 49., 18. rujna 2012., s daljnjim referencama).   155. Nadalje, Sud ponavlja da je, s obzirom na raznolikost sredstava   dostupnih za postizanje povrata u prijašnje stanje i prirodu predmetnih   pitanja, pri izvršenju nadležnosti iz članka 46. stavka 2. Konvencije Odbor   ministara u boljem položaju od Suda da ocijeni konkretne poduzete mjere.   Stoga bi Odboru ministara trebalo prepustiti nadzor, koji se vrši na temelju   informacija koje dostavi tužena država i vodeći računa o razvoju događaja u   pogledu podnositelja zahtjeva, nad donošenjem mjera koje su izvedive,   pravodobne, prikladne i dostatne za osiguranje najveće moguće naknade štete   za povrede koje je utvrdio Sud (vidi Mukhitdinov protiv Rusije, br. 20999/14,   stavak 114., 21. svibnja 2015., Mamazhonov protiv Rusije, br. 17239/13,   stavak 236., 23. listopada 2014., Kim protiv Rusije, br. 44260/13, stavak 74.,   17. srpnja 2014., i Savriddin Dzhurayev protiv Rusije, br. 71386/10,   stavak 255., ECHR 2013 (izvadci)).   156. Svrha dosuđivanja iznosa pravedne naknade jest osigurati naknadu   štete isključivo za štetu koju su pretrpjele osobe kojima su ti iznosi dosuđeni   u mjeri u kojoj su relevantni događaji posljedica povrede koja se ne može   ispraviti ni na koji drugi način (vidi Scozzari i Giunta, prethodno citirano,   stavak 250.). Opća logika iza pravila pravedne naknade (članak 41. ili prije   članak 50. Konvencije), kako su ga zamislili njegovi autori, izravno je   izvedena iz načela javnog međunarodnog prava koje se odnosi na   odgovornost države i mora se tumačiti u tom kontekstu. To je potvrđeno u   travaux préparatoires Konvencije (vidi Cipar protiv Turske (pravedna   naknada) [VV], br. 25781/94, stavak 40., ECHR 2014).   38 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   3. Zadaća Suda u postupku zbog neispunjenja obveze pokrenutom na   temelju članka 46. stavka 4.   157. Prema članku 46. stavku 4. Konvencije Sud mora odlučiti je li   država propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. U toj se   odredbi ne navodi konkretno koji pristup pritom treba primijeniti. Budući da   je ovo prvi put da je Odbor ministara pokrenuo postupak zbog neispunjenja   obveze, Sud smatra da bi trebao razjasniti prirodu svoje zadaće.   (a) Povijest izrade nacrta Protokola br. 14   158. Podsjeća se da je članak 46. stavak 4. jedna od izmjena Konvencije   koje su usvojene zbog stupanja na snagu Protokola br. 14 (vidi prethodni   stavak 116.). U petom stavku preambule Protokola navodi se da se hitno   moraju izmijeniti određene odredbe kako bi se očuvala i poboljšala   učinkovitost kontrolnog sustava, prvenstveno s obzirom na stalno povećanje   radnog opterećenja Suda i Odbora ministara. Osim toga, u Obrazloženju   donošenja Protokola u mnogo se navrata upućuje na taj opći cilj. Kad je   konkretno riječ o izvršenju presuda, istaknuto je da su neke od predloženih   mjera osmišljene kako bi poboljšale i ubrzale postupak izvršenja s obzirom   na to da autoritet Suda i vjerodostojnost sustava oboje uvelike ovise o   učinkovitosti tog postupka. Smatralo se da je ovlašćivanje Odbora ministara   da pred Sudom pokrene postupak zbog neispunjenja obveze najvažnija   izmjena Konvencije u kontekstu brzog i prikladnog izvršenja (vidi prethodni   stavak 116. u kojem se citira stavak 16. Obrazloženja).   159. U Obrazloženju je dodatno naglašeno da je brzo i potpuno izvršenje   presuda Suda ključno te da stranke Konvencije imaju zajedničku obvezu   očuvanja autoriteta Suda svaki put kad Odbor ministara smatra da jedna od   država odbija poštovati konačnu presudu Suda (ibid.). Cilj postupka zbog   neispunjenja obveze nije ponovno otvaranje pitanja povrede o kojem je već   odlučeno u prvoj presudi Suda, kao ni izricanje novčane kazne, već je njegov   cilj vršenje političkog pritiska kako bi se osiguralo izvršenje prvobitne   presude Suda (ibid.).   160. Iz ovog pregleda povijesti izrade nacrta Protokola br. 14 jasno   proizlazi da je postupak zbog neispunjenja obveze iz članka 46. stavka 4.   uveden kako bi se povećala učinkovitost postupka nadzora – kako bi ga se   poboljšalo i ubrzalo.   (b) Pravni okvir za postupak izvršenja   161. Osim što će proučiti povijest izrade nacrta i ciljeve Protokola br. 14,   Sud će uzeti u obzir i mjerodavni pravni okvir za postupak izvršenja. Prema   članku 46. stavku 2. Konvencije Odbor ministara odgovoran je za nadzor nad   izvršenjem presuda Suda (vidi prethodne stavke 89. i 147.). Odbor je izvršno   tijelo Vijeća Europe i zbog toga je njegov rad političke prirode. Ipak, pri   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 39   nadzoru nad izvršenjem presuda on ispunjava konkretni zadatak koji   uključuje primjenu mjerodavnih pravnih pravila.   162. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda postupak izvršenja odnosi se   na ispunjavanje međunarodnopravnih obveza iz članka 46. stavka 1.   Konvencije od strane ugovorne stranke. Te obveze temelje se na načelima   međunarodnog prava koja se odnose na prekid, neponavljanje i naknadu štete   kako su iskazani u Člancima o odgovornosti država (vidi prethodne   stavke 81. – 88. i 150. – 151.). Odbor ministara primjenjuje ih godinama i   trenutačno su izraženi u pravilu 6.2 Pravilnika Odbora ministara (vidi   prethodni stavak 91.).   163. Stoga je nadzorni mehanizam, trenutačno uspostavljen na temelju   članka 46. Konvencije, sveobuhvatni okvir za izvršenje presuda Suda koji je   ojačan praksom Odbora ministara. Unutar tog okvira stalnim radom Odbora   na nadzoru stvorila se zbirka javnih dokumenata koja sadrži informacije koje   su dostavile tužene države, kao i druge informacije koje se odnose na   postupak izvršenja, te u kojoj su evidentirane odluke Odbora u predmetima   čije je izvršenje u tijeku. Ta je praksa utjecala i na određivanje općih normi u   preporukama Odbora državama članicama o temama važnima za pitanja   izvršenja (na primjer, Preporuka R(2000)2 o preispitivanju ili ponavljanju   određenih predmeta na domaćoj razini nakon presuda Europskog suda za   ljudska prava ili Preporuka CM/Rec(2010)3 o djelotvornim pravnim   sredstvima za predugo trajanje postupka). To je dovelo do toga da je Odbor   ministara razvio opsežnu pravnu stečevinu.   164. Vodeći računa o prethodno navedenome, Sud primjećuje da je već   utvrdio da je članak 41. lex specialis u odnosu na opća pravila i načela   međunarodnog prava, ali da je istodobno zaključio i da bi tu odredbu trebalo   tumačiti u skladu s međunarodnim pravom (vidi Cipar protiv Turske   (pravedna naknada), prethodno citirano, stavci 40. – 42.). Uzimajući u obzir   svoje prethodne zaključke o pravnom okviru za postupak izvršenja i pravnoj   stečevini Odbora ministara, primijenit će sličan pristup u ovom kontekstu i   smatrati da pravilo 6. Pravilnika Odbora odražava načela međunarodnog   prava iz Članaka o odgovornosti država.   (c) Pristup Suda u postupku zbog neispunjenja obveze   165. Kako bi utvrdio svoj pristup u postupku zbog neispunjenja obveze,   Sud će razmotriti dva pitanja. Prvo, mjeru u kojoj bi se trebao voditi   zaključcima Odbora ministara u postupku izvršenja i, drugo, rok za svoju   analizu.   166. U pogledu prvog pitanja, donoseći zaključke iz svojih opažanja o   dvama prethodno opisanim elementima – povijesti izrade nacrta Protokola   br. 14 i pravnom okviru postupka izvršenja – Sud smatra da ništa ne ukazuje   na to da je cilj autora Protokola bio oduzeti Odboru ministara njegovu   nadzornu ulogu. Cilj postupka zbog neispunjenja obveze nije bio narušiti   temeljnu institucijsku ravnotežu između Suda i Odbora.   40 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   167. Sud je naglasio da je Odbor ministara nadležan za ocjenu konkretnih   mjera koje država mora poduzeti kako bi osigurala najveću moguću naknadu   štete za utvrđene povrede (vidi prethodni stavak 155.). Također je utvrdio da   pitanje poštovanja presuda Suda od strane visokih ugovornih stranaka nije   obuhvaćeno nadležnošću Suda ako nije postavljeno u kontekstu „postupka   zbog neispunjenja obveze” predviđenog člankom 46. stavcima 4. i 5.   Konvencije (vidi predmet Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV],   br. 19867/12, stavak 102., 11. srpnja 2017.).   168. No u postupku zbog neispunjenja obveze Sud mora donijeti konačnu   pravnu ocjenu pitanja usklađenosti. Pritom će Sud uzeti u obzir sve aspekte   postupka pred Odborom ministara, uključujući mjere na koje je ukazao   Odbor. Sud će u ocjeni uzeti u obzir zaključke Odbora u postupku nadzora,   stajalište tužene Vlade i podneske žrtve povrede. U kontekstu postupka zbog   neispunjenja obveze Sud će osim toga morati utvrditi pravne obveze koje   proizlaze iz konačne presude, kao i zaključaka i duha te presude (vidi   prethodni stavak 149.), kako bi mogao utvrditi je li tužena država propustila   ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1.   169. Sud će drugo pitanje, odnosno rok za ocjenu navodnog propusta   države da ispuni svoju obvezu podvrgavanja presudi, razmotriti odvojeno.   170. S time u vezi Sud primjećuje da Odbor ministara upućuje pitanje   Sudu na temelju članka 46. stavka 4. na onaj dan na koji je utvrdio da se   predmetna država odbija podvrgnuti konačnoj presudi u smislu članka 46.   stavka 4. jer nije mogao zaključiti da su aktivnosti države „pravodobne,   prikladne i dostatne” (vidi prethodni stavak 155.). Izvršenje presuda Suda jest   postupak. Tu tvrdnju potkrepljuje činjenica da u postupku zbog neispunjenja   obveze Odbor ministara mora, u skladu s člankom 46. stavkom 4., državu   stranku službeno obavijestiti o svojoj namjeri upućivanja pitanja Sudu o tome   je li stranka propustila ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1.   171. Posljedično, a uzimajući u obzir odluku Odbora ministara, Sud   smatra da bi početna točka za ispitivanje trebao biti trenutak u kojem mu je   pitanje upućeno u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije.   4. Primjena prethodnih načela na ovaj predmet   172. Prije primjene prethodno opisanih načela Sud će razmotriti opseg   ovog postupka zbog neispunjenja obveze.   (a) Opseg ovog postupka zbog neispunjenja obveze   173. U prvoj presudi Mammadov od 22. svibnja 2014. Sud je utvrdio da   je do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 4., članka 6.   stavka 2. te članka 18. u vezi s člankom 5. došlo u vezi s optužbama za   kaznena djela, koje su protiv g. Mammadova iznesene u veljači 2013. godine,   i posljedičnim istražnim zatvorom (vidi prethodne stavke 2. i 33.). Na temelju   članka 18. u vezi s člankom 5. Sud je smatrao da za optužbe protiv   g. Mammadova nije postojala osnovana sumnja i da je stvarna svrha spornih   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 41   mjera bilo ušutkavanje ili kažnjavanje g. Mammadova zbog kritiziranja   Vlade (vidi prethodni stavak 36.).   174. U svojoj privremenoj rezoluciji od 5. prosinca 2017. Odbor   ministara uputio je Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4., pitanje o tome   „je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46.   stavka 1.” u pogledu te presude (vidi prethodne stavke 1. i 67. te Prilog).   175. Istodobno je u privremenoj rezoluciji podsjetio i na to da je u   postupku nadzora Odbor ministara donio brojne odluke i prethodne   privremene rezolucije u kojima je istaknuo bitne nedostatke u kaznenom   postupku koji su utvrđeni u zaključcima Suda na temelju članka 18. u vezi s   člankom 5. Konvencije, kao i zahtijevao hitni bezuvjetni otpust   g. Mammadova. Naveo je da „se … Republika Azerbajdžan, zbog toga što   nije osigurala bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva, odbija podvrgnuti   konačnoj presudi Suda” (vidi prethodni stavak 66.).   176. Sud primjećuje razliku između širokog opsega upućenog pitanja,   formuliranog na isti način kao i u članku 46. stavku 4., i pitanja koje Odbor   ministara zabrinjavaju u ovom predmetu i koja su formulirana tijekom   postupka nadzora. Očito je da je Odbor ministara smatrao da je u ovom   postupku zbog neispunjenja obveze temeljno pitanje bilo pitanje propusta   Republike Azerbajdžan da donese pojedinačne mjere kojima bi se odgovorilo   na povredu članka 18. u vezi s člankom 5. Imajući to na umu, Sud smatra da   je ključno pitanje u ovom predmetu je li Republika Azerbajdžan propustila   donijeti pojedinačne mjere koje su bile potrebne da bi se podvrgnulo presudi   Suda u pogledu povrede članka 18. u vezi s člankom 5.   177. Preostali elementi pravedne naknade i opće mjere povezane s   izvršenjem prve presude Mammadov ulaze u opseg postupka zbog   neispunjenja obveze s obzirom na formulaciju članka 46. stavka 4. No u   ovom ih predmetu ne treba detaljno ispitati.   178. Kad je riječ o pravednoj naknadi, Sud podsjeća da je g. Mammadovu   dosudio iznos od 20.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete i   2.000,00 eura (EUR) na ime naknade troškova i izdataka (vidi stavke 151. i   154. prve presude Mammadov i prethodni stavak 33.). Isplata pravedne   naknade nije sporna s obzirom na to da je isplaćena g. Mammadovu   25. prosinca 2014. godine (vidi prethodne stavke 122., 127. i 139. te Prilog).   179. Kad je riječ o općim mjerama, Sud primjećuje da je Odbor ministara   donio zaključak u postupku da bi sve opće mjere potrebne u ovom predmetu   trebalo nadzirati u kontekstu drugih sličnih predmeta, konkretno predmeta   Farhad Aliyev protiv Azerbajdžana, br. 37138/06, 9. studenoga 2010., i   Rasul Jafarov, prethodno citirano. Zbog toga se opće mjere o kojima su   obavijestile vlasti (vidi prethodne stavke 42. – 44. te Priloge) uzimaju u obzir   u postupku nadzora nad izvršenjem tih drugih presuda.   180. Sud će se stoga posvetiti glavnom aspektu ovog predmeta:   pojedinačnim mjerama koje su bile potrebne da bi se podvrgnulo presudi   Suda u pogledu povrede članka 18. u vezi s člankom 5.   42 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   (b) Pojedinačne mjere   (i) Prva presuda Mammadov   (α) Tekst presude   181. Ni u obrazloženju ni u izreci prve presude Mammadov Sud nije   izrijekom naveo kako bi se presuda trebala izvršiti. Vlada je tvrdila da   izostanak te upute znači da nisu potrebne nikakve pojedinačne mjere (vidi   prethodni stavak 130.).   182. Sud ponavlja da su prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi njegove   presude deklaratorne prirode i da u određenim posebnim okolnostima može   navesti vrstu mjere koja bi se mogla poduzeti kako bi se okončala utvrđena   povreda (vidi prethodni stavak 153.). Povremeno je Sud naveo upute   povezane s postupkom izvršenja koje su se odnosile i na pojedinačne i na   opće mjere (vidi, na primjer, Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01,   stavak 203., ECHR 2004-II, i Aydoğdu protiv Turske, br. 40448/06,   stavci 118. – 122., 30. kolovoza 2016.). Međutim, uzimajući u obzir   institucijsku ravnotežu između Suda i Odbora ministara utvrđenu u   Konvenciji (vidi prethodne stavke 167. – 168.) i odgovornost država u   postupku izvršenja (vidi prethodni stavak 150.), države su i dalje odgovorne   za krajnji odabir mjera pod nadzorom Odbora ministara, pod uvjetom da su   te mjere u skladu sa „zaključcima i duhom” navedenima u presudi Suda (vidi   Egmez, prethodno citirano, stavci 48. – 49., i Emre (br. 2), prethodno   citirano, stavak 75., te prethodne stavke 149. i 153.).   183. Također treba napomenuti da Odbor ministara smatra da može   preispitati upute povezane s izvršenjem, na primjer, kada u postupku nadzora   mora uzeti u obzir objektivne čimbenike koji su otkriveni nakon što je Sud   donio presudu. Jedan primjer toga jest predmet Al-Saadoon i Mufdhi protiv   Ujedinjenog Kraljevstva, br. 61498/08, ECHR 2010, u kojem se izvršenje   upute koju je Sud dao vlastima Ujedinjenog Kraljevstva o tome da poduzmu   „sve moguće korake kako bi od iračkih vlasti pribavile uvjerenje da   [podnositelji zahtjeva] neće biti podvrgnuti smrtnoj kazni” više nije nadziralo   nakon što je domaći sud oslobodio podnositelje zahtjeva zbog nedostatka   dokaza. Nikakvih drugih optužbi nije bilo pa je Odbor ministara zaključio   predmet prihvativši zaključak Ujedinjenog Kraljevstva da podnositelji   zahtjeva više nisu u stvarnoj opasnosti od smrtne kazne (vidi konačnu   rezoluciju CM/ResDH(2012)68).   184. Pristup kojim se postupak nadzora ograničava na izričite upute Suda   doveo bi do gubitka fleksibilnosti koja je Odboru ministara potrebna da bi   nadzirao, na temelju informacija koje dostavi tužena država i vodeći računa   o razvoju događaja u pogledu podnositelja zahtjeva, donošenje mjera koje su   izvedive, pravodobne, prikladne i dostatne (vidi prethodni stavak 155.).   185. Potreba za fleksibilnosti očita je i kada se, kao i u ovom kontekstu,   prvi zahtjev koji se odnosi na članak 5. odnosi na istražni postupak, dok se   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 43   kasniji drugi zahtjev koji se odnosi na članak 6. odnosi na posljedični sudski   postupak u istom kaznenom postupku. Stoga je u okolnostima ovog predmeta,   zbog kronologije događaja i svojih pravnih postupaka, Sud morao odvojeno   razmotriti povezane materijalne prigovore iz prve i druge presude   Mammadov. Također treba primijetiti da je Sud uvažio da je, kada je riječ o   optužbama o političkim motivima ili drugim skrivenim motivima kaznenog   progona, teško odvojiti istražni zatvor od kaznenog postupka u okviru kojeg   je taj zatvor određen (vidi Lutsenko, prethodno citirano, stavak 108.).   186. Stoga izostanak izričite izjave povezane s izvršenjem prve presude   Mammadov nije odlučujući za pitanje o tome je li Azerbajdžan propustio   ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1. Odlučujuće je pitanje jesu li   mjere koje je tužena država poduzela u skladu sa zaključcima i duhom   presude Suda.   187. Zato se Sud sad vraća razlozima zbog kojih je utvrdio da je došlo do   povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov:   „141. Sud je prethodno utvrdio da se optužbe protiv podnositelja zahtjeva nisu   temeljile na ‚osnovanoj sumnji’ u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije   (usporedi Khodorkovskiy, prethodno citirano, stavak 258., i usporedi Lutsenko,   prethodno citirano, stavak 108.). Stoga se iz tog utvrđenja može zaključiti da vlasti nisu   uspjele pokazati da su postupale u dobroj vjeri. No, taj zaključak sam po sebi nije   dovoljan da bi se pretpostavilo da je došlo do povrede članka 18. pa se mora provjeriti   postoje li dokazi da su postupci vlasti bili stvarno potaknuti neprikladnim razlozima.   142. Sud smatra da se u ovom predmetu u dovoljnoj mjeri može utvrditi da ti dokazi   proizlaze iz kombinacije relevantnih činjenica predmeta. Točnije, Sudu upućuje na sve   relevantne okolnosti koje je uzeo u obzir u svojoj ocjeni prigovora na temelju članka 5.   stavka 1. točke (c) (vidi prethodni stavak 92.) i smatra da su jednako relevantne u   kontekstu ovog prigovora. Nadalje, smatra da je uhićenje podnositelja zahtjeva bilo   povezano s konkretnim objavama koje je podnositelj zahtjeva objavio na blogu 25., 28.   i 30. siječnja 2013. godine…   143. Prethodne okolnosti ukazuju na to da je stvarna svrha spornih mjera bila   ušutkavanje ili kažnjavanje podnositelja zahtjeva zbog kritiziranja Vlade i pokušaja   širenja informacija koje je on smatrao istinitima, a koje je Vlada pokušavala sakriti. S   obzirom na ta razmatranja Sud utvrđuje da je podnositelju zahtjeva sloboda ograničena   u druge svrhe osim u svrhu da ga se izvede pred nadležno pravosudno tijelo zbog   osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo, kako je propisano člankom 5. stavkom 1.   točkom (c) Konvencije.   144. Sud smatra da je to dovoljna osnova za utvrđenje povrede članka 18. Konvencije   u vezi s člankom 5.”   188. U prvoj presudi Mammadov Sud stoga nije utvrdio samo povredu   članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije zbog izostanka „osnovane sumnje”,   nego i povredu članka 18. u vezi s člankom 5.   189. Iz tog je obrazloženja jasno da se zaključak Suda odnosi na sve   optužbe i istražni postupak protiv podnositelja zahtjeva. Nigdje nije   sugerirano da je taj postupak imao više svrha (usporedi, suprotno tome,   Merabishvili, prethodno citirano, stavci 277. i 292. – 308.), što bi moglo   značiti da se neki dio postupka vodio iz legitimnog razloga. Nadalje, Sud je   44 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   u svojoj presudi istaknuo da sama činjenica da vlasti nisu uspjele pokazati da   su postupale u dobroj vjeri nije dovoljna da se pretpostavi da je došlo do   povrede članka 18. Do povrede je došlo jer su postupci vlasti bili potaknuti   neprikladnim razlozima s obzirom na to da su optužbe iznesene kako bi se   ušutkalo ili kaznilo g. Mammadova zbog kritiziranja Vlade (vidi prvu   presudu Mammadov, stavak 143.). Taj je zaključak ključan s obzirom na cilj   i svrhu članka 18., a to je zabrana zloupotrebe ovlasti (vidi Merabishvili,   prethodno citirano, stavak 303., i Rashad Hasanov i drugi, prethodno   citirano, stavak 120.). Iz toga slijedi da je činjenica da je Sud utvrdio da je   došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije u prvoj presudi   Mammadov učinila nevažećim sve postupke koji su proizašli iz iznošenja tih   optužbi.   (β) Pripadajuće obveze koje proizlaze iz odgovornosti države   190. Sud će sada razmotriti obveze koje proizlaze iz odgovornosti države   i koje je Azerbajdžan trebao ispuniti u skladu s prethodnim pristupom (vidi   stavak 155.) i s obzirom na zaključak Suda povezan s prirodom njegova   utvrđenja povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov   (vidi prethodni stavak 189.). Smatra da je Azerbajdžan bio obvezan ukloniti   negativne posljedice iznošenja optužbi za koje je Sud utvrdio da su   zloupotrijebljene.   191. Iz dobro utvrđene sudske prakse na temelju članka 46. Konvencije   slijedi da država mora poduzeti pojedinačne mjere u domaćem pravnom   poretku kako bi se okončala povreda koju je utvrdio Sud i kako bi se ispravili   njezini učinci. Cilj je, koliko je to moguće, vratiti podnositelja zahtjeva u   položaj u kojem bi bio da se nisu zanemarili zahtjevi iz Konvencije. Pri   odabiru pojedinačnih mjera Vlada mora uzeti u obzir da je njihov primarni   cilj postizanje povrata u prijašnje stanje (vidi prethodne stavke 150. – 151.).   192. S obzirom na prethodni zaključak Suda (vidi stavak 189.) prva   presuda Mammadov i pripadajuća obveza povrata u prijašnje stanje prvobitno   su obvezivale državu na povlačenje ili poništenje optužbi, koje je Sud   kritizirao da su zloupotrijebljene, i na okončanje istražnog zatvora   g. Mammadova. Štoviše, njegov boravak u istražnom zatvoru okončan je   kada ga je u ožujku 2014. godine osudio prvostupanjski sud (vidi prethodne   stavke 20. i 76.). No te optužbe nikada nisu poništene. Upravo suprotno,   njegova kasnija osuda u cijelosti se temeljila na njima. Stoga kasnijim   zadržavanjem u zatvoru na temelju te osude (umjesto da ga se zadrži u   istražnom zatvoru) nije ga se vratilo u položaj u kojem bi bio da se nisu   zanemarili zahtjevi iz Konvencije. Primarna obveza povrata u prijašnje stanje   stoga i dalje podrazumijeva uklanjanje negativnih posljedica iznošenja   spornih optužbi za kaznena djela, uključujući njegov otpust iz zatvora.   193. Sud stoga mora razmotriti je li se mogao postići povrat u prijašnje   stanje u vidu uklanjanja negativnih posljedica iznošenja optužbi za kaznena   djela koje je Sud kritizirao da su zloupotrijebljene odnosno bi li to bilo   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 45   „materijalno nemoguće” odnosno „uključuje li teret koji je potpuno   nerazmjeran koristi koja proizlazi iz restitucije u odnosu na onu koja proizlazi   iz kompenzacije” (vidi prethodni stavak 151.).   194. Kad je riječ o tim elementima, Sud primjećuje da Vlada nikada nije   tvrdila da postoje prepreke postizanju povrata u prijašnje stanje jer bi to bilo   „materijalno nemoguće” ili bi uključivalo „teret koji je potpuno   nerazmjeran”. S tim u vezi Sud ponavlja da je tužena država dužna ukloniti   sve prepreke u svom domaćem pravnom sustavu koje bi mogle spriječiti   odgovarajuće ispravljanje situacije podnositelja zahtjeva (vidi Maestri protiv   Italije [VV], br. 39748/98, stavak 47., ECHR 2004-I). Sud zaključuje da u   ovom predmetu nisu postojale prepreke postizanju povrata u prijašnje stanje.   (γ) Zaključak   195. Sud je analizirao prirodu utvrđenja povrede članka 18. u vezi s   člankom 5. u prvoj presudi Mammadov te je utvrdio da pripadajuća obveza   povrata u prijašnje stanje koju Azerbajdžan ima na temelju članka 46.   stavka 1. podrazumijeva da Azerbajdžan mora ukloniti negativne posljedice   iznošenja optužbi za kaznena djela koje je Sud kritizirao da su   zloupotrijebljene i da mora otpustiti g. Mammadova iz zatvora. Sud podsjeća   da tužena država može slobodno odabrati sredstva kojima će ispuniti svoje   obveze iz članka 46. stavka 1. Konvencije, pod uvjetom da su ta sredstva u   skladu sa „zaključcima i duhom” navedenima u presudi Suda (vidi i   prethodne stavke 148. – 149. i 153.). Stoga će sada ispitati pojedinačne mjere   koje je Azerbajdžan poduzeo kako bi ispunio tu obvezu, kao i ocjenu tih mjera   koju je Odbor ministara proveo u postupku izvršenja.   (ii) Postupak izvršenja   (α) Pojedinačne mjere koje je poduzeo Azerbajdžan   196. Azerbajdžan je prvobitno smatrao, kako je navedeno u Akcijskom   planu, da je povreda ispravljena time što su domaći sudovi ispitali predmet   g. Mammadova.   197. Na poziv Odbora ministara da dostavi svoja stajališta prije   pokretanja postupka zbog neispunjenja obveze Vlada je istaknula da je   Vrhovni sud odlukom od 13. listopada 2015. ukinuo presudu Žalbenog suda   u Shakiju od 24. rujna 2014. Vrhovni sud utvrdio je da niži sud nije dostatno   obrazložio zašto je odbio zahtjeve g. Mammadova za saslušanje dodatnih   svjedoka i ispitivanje drugih dokaza te da je time prekršio domaća   postupovna pravila i zahtjeve iz članka 6. Konvencije pa je Vrhovni sud   vratio predmet tom sudu na ponovni postupak. Vlada je smatrala da je u   presudi od 29. travnja 2016. Žalbeni sud u Shakiju pažljivo razmotrio   zaključke Suda iz prve presude Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene   u postupku koji su doveli do osude g. Mammadova (vidi prethodne   stavke 40., 43. i 127.).   46 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   198. Azerbajdžanske vlasti također su, u okviru šire reforme kaznenog   prava, u domaćem pravu stvorile mogućnost za g. Mammadova da podnese   zahtjev za uvjetni otpust na temelju izdržane kazne zatvora (vidi Prilog i   stavke 8. – 10. i 20. stajališta Vlade koja su u njemu sažeta).   199. Povodom druge presude Mammadov i još jedne kasacijske žalbe   g. Mammadova Žalbeni sud u Shakiju po drugi je put preispitao njegovu   osudu od 13. kolovoza 2018. te ju je ponovno potvrdio. No Žalbeni sud   otpustio je g. Mammadova. Iako Vlada tvrdi da je riječ o bezuvjetnom   otpustu, Odbor ministara i g. Mammadov smatraju da je bio uvjetan (vidi   prethodne stavke 125. i 142.). Vlada je ukazala na to da je taj razvoj događaja   dovoljan da bi se ispunili zahtjevi postupka izvršenja (vidi prethodne   stavke 133. – 134.). Dana 28. ožujka 2019. godine Vrhovni sud djelomično   je potvrdio kasacijsku žalbu g. Mammadova protiv presude Žalbenog suda od   13. kolovoza 2018. Smanjio je trajanje objedinjenih kazni zatvora izrečenih   g. Mammadovu jer je smatrao da je u potpunosti izdržao svoju kaznu s   obzirom na vrijeme koje je već proveo u zatvoru. Osim toga, Vrhovni sud   ukinuo je uvjetnu kaznu od dvije godine koju je izrekao Žalbeni sud u Shakiju   u svojoj presudi od 13. kolovoza 2018. (vidi prethodni stavak 73.).   (β) Ocjena tih mjera koju je proveo Odbor   200. Pri prvom ispitivanju predmeta na 1214. sastanku o ljudskim   pravima (2. – 4. prosinca 2014.), uzimajući u obzir Akcijski plan koji je   Azerbajdžan dostavio, Tajništvo Odbora ministara izvijestilo ga je da   „povreda članka 18. u vezi s člankom 5. dovodi u sumnju osnovanost   kaznenog postupka pokrenutog protiv podnositelja zahtjeva” i da bi bilo   korisno kada bi azerbajdžanske vlasti obavijestile Odbor o mjerama koje   namjeravaju poduzeti kako bi uklonile posljedice te povrede u kontekstu   tekućeg kaznenog postupka pred Vrhovnim sudom (vidi prethodni   stavak 45.). U zaključku izvješća navedeno je sljedeće:   „S obzirom na ozbiljne zaključke Suda u ovom predmetu otpust podnositelja zahtjeva   bila bi prva predstojeća važna mjera koja mora biti prioritetna i provesti se bez odgode   u skladu s domaćim postupcima.”   201. U odluci donesenoj na tom sastanku Odbor je pozvao vlasti da   osiguraju otpust podnositelja zahtjeva bez odgode (vidi prethodni stavak 45.).   202. Nakon donošenja te prve odluke Odbor ministara nastavio je   zahtijevati otpust g. Mammadova „bez odgode” i tijekom postupka nadzora   pažljivo je pratio razvoj događaja u domaćem kaznenom postupku (vidi   prethodne stavke 41. – 44.). Pri drugom ispitivanju predmeta, nakon što je   Vrhovni sud rješavanje žalbe g. Mammadova od 13. ožujka 2015. odgodio na   neodređeno razdoblje, Odbor je zahtijevao njegov otpust „bez odgode” (vidi   privremenu rezoluciju od 12. ožujka 2015. (vidi CM/ResDH(2015)43)), a   zatim je na sljedećem sastanku prvi puta zahtijevao njegov „hitni otpust” (vidi   odluku donesenu na 1230. sastanku (o ljudskim pravima) održanom   11. lipnja 2015.). Nakon što je njegov predmet potom Vrhovni sud vratio na   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 47   ponovni postupak 13. listopada 2015., Odbor je zahtijevao njegov otpust „bez   daljnje odgode”. Nakon pravomoćne odluke Vrhovnog suda od   18. studenoga 2016. Odbor je ponovno tražio „hitni otpust” g. Mammadova   (vidi prethodni stavak 58.). U lipnju 2017. godine, nakon što je obaviješten   da je Azerbajdžan stavio u postupak zakonodavne izmjene koje bi mogle   omogućiti uvjetni otpust g. Mammadova, Odbor je zahtijevao i njegov   „bezuvjetni otpust” (vidi prethodne stavke 60. – 62.).   203. Odbor ministara također je pozvao vlasti da ukažu na daljnje mjere   koje su poduzete ili se namjeravaju poduzeti kako bi se izvršila presuda Suda   te da se, koliko je to moguće, brzo uklone preostale posljedice utvrđenih   teških povreda za podnositelja zahtjeva (vidi prethodni stavak 45.).   204. Nakon što je g. Mammadov otpušten 13. kolovoza 2018. godine,   Odbor je zatražio od azerbajdžanske Vlade informacije o tom razvoju   događaja te je zaprimio i komentare g. Mammadova. Razmotrio je te   informacije na svojim sastancima održanima u rujnu 2018. godine, no nije   donio nikakve odluke (vidi prethodne stavke 71. – 72.).   (iii) Je li Azerbajdžan propustio ispuniti svoju obvezu podvrgavanja konačnoj   presudi iz članka 46. stavka 1.   (α) Je li se pojedinačnim mjerama postigao povrat u prijašnje stanje   205. Sud je utvrdio da se prvom presudom Mammadov u biti zahtijevalo   uklanjanje negativnih posljedica iznošenja spornih optužbi za kaznena djela   (vidi prethodni stavak 192.). Odbor ministara smatrao je da je prikladna mjera   odštete bezuvjetni otpust g. Mammadova. Vlada je tvrdila da je ponovno   ispitivanje ovog predmeta pred Žalbenim sudom u Shakiju 2016. i   2018. godine bio zadovoljavajuća pojedinačna mjera (vidi prethodne   stavke 127. i 133.). Vlada je također smatrala da je odlukom Vrhovnog suda   od 28. ožujka 2019. stvorena nova situacija u izvršenju prve presude   Mammadov koju bi Sud možda trebao uzeti u obzir u ovom postupku (vidi   prethodni stavak 146.).   206. Pitanje na koje Sud mora odgovoriti jest je li Azerbajdžan propustio   ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije, pri čemu će mu   početna točka za ispitivanje biti trenutak u kojem mu je Odbor ministara   uputio pitanje (vidi prethodne stavke 169. i 171.).   207. S tim u vezi smatra da je u trenutku u kojem je Odbor ministara   uputio pitanje već bilo jasno da u domaćem postupku nije osigurana odšteta.   Naime, pri ponovnom ispitivanju osude g. Mammadova u svojoj presudi od   29. travnja 2016. Žalbeni sud u Shakiju odbacio je zaključke Suda iz prve   presude Mammadov na temelju članka 5. stavka 1. točke (c) kao neispravne   i nije se osvrnuo ni na jednu drugu povredu, među ostalim ni na povredu   članka 18. u vezi s člankom 5. (vidi prethodni stavak 25.). Utvrdio je da je   prikupljeno dovoljno dokaza te da su oni opsežno i objektivno ispitani pred   prvostupanjskim sudom (vidi prethodni stavak 26.). Odbor ministara pažljivo   48 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   je pratio postupak pred domaćim sudovima i po tom je pitanju zaključio da ti   sudovi nisu uklonili negativne posljedice uzrokovane povredom članka 18. u   vezi s člankom 5. koja je utvrđena u prvoj presudi Mammadov.   208. U mjeri u kojoj bi se moglo postaviti pitanje o tome je li primjereno   da Odbor zahtijeva otpust g. Mammadova na početku postupka izvršenja i   prije završetka domaćeg postupka, Sud je već zaključio da je utvrđenje   povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov učinilo   nevažećim kasniji kazneni postupak (vidi prethodni stavak 189.). Stoga je   bilo logično tražiti da se osigura njegov hitni otpust (vidi prethodni   stavak 192.). Čak i pod pretpostavkom da je za postizanje povrata u prijašnje   stanje dovoljno pričekati da se u domaćem postupku isprave problemi   utvrđeni u toj presudi, Sud primjećuje da to nije učinjeno u predmetnom   domaćem postupku.   209. Nedostatke utvrđene u prvoj presudi Mammadov kasnije je Sud   potvrdio u drugoj presudi Mammadov. U toj je presudi Sud iznimno pažljivo   ispitao sudski postupak zbog prima facie neuvjerljivosti optužbi protiv   podnositelja zahtjeva (vidi prethodni stavak 76. u kojem se citira druga   presuda Mammadov, stavak 203.).   210. U kontekstu članka 6. Sud je utvrdio da se osuda g. Mammadova   temeljila na manjkavim ili pogrešno prikazanim dokazima te da su dokazi   koji su išli u prilog podnositelju zahtjeva sustavno odbijani na nedovoljno   obrazložen ili očito nerazuman način. Čak i nakon što je Vrhovni sud vratio   predmet na ponovni postupak, nijedan od tih nedostatka u konačnici nije   ispravljen. Sud je zaključio da kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva   u cjelini nije bio u skladu s jamstvima poštenog suđenja (vidi prethodni   stavak 77.).   211. Stoga Sud smatra da učinci utvrđenja povrede članka 18. u vezi s   člankom 5. u prvoj presudi Mammadov nisu ispunjeni drugom presudom   Mammadov u kojoj se zapravo potvrdila potreba za pojedinačnim mjerama   koje su zahtijevane u prvoj presudi Mammadov.   212. Vlada je prikazala presudu Žalbenog suda u Shakiju od   13. kolovoza 2018. kao sredstvo uklanjanja negativnih posljedica iznošenja   optužbi za kaznena djela koje su kritizirane da su zloupotrijebljene. U toj je   presudi Žalbeni sud ponovno odbacio zaključke ovog Suda i osigurao samo   uvjetni otpust g. Mammadova (vidi prethodne stavke 31. – 32.). Vrhovni sud   kasnije je ukinuo taj uvjetni otpust presudom od 28. ožujka 2019. i smatrao   je da je g. Mammadov u cijelosti izdržao svoju kaznu (vidi prethodni   stavak 73.). Temeljnim obrazloženjem presude Vrhovnog suda potvrđena je   na najvišem stupnju osuda g. Mammadova i odbacivanje zaključaka ovog   Suda od strane domaćih sudova. Obje su presude u svakom slučaju donesene   nakon što je ovaj predmet upućen Sudu.   213. Zaključno, primjenjujući pristup utvrđen   u prethodnim   stavcima 168. i 171., Sud je ispitao tekst prve presude Mammadov i   pripadajuće obveze koje proizlaze iz odgovornosti države. Zatim je razmotrio   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.) 49   mjere koje je Azerbajdžan poduzeo i njihovu ocjenu koju je Odbor ministara   proveo u postupku izvršenja, kao i stajalište tužene Vlade i podneske   g. Mammadova. Prije donošenja zaključka o tome je li Azerbajdžan propustio   ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne prvoj   presudi Mammadov Sud smatra da bi bilo primjereno iznijeti neka zaključna   razmatranja.   (β) Zaključna razmatranja   214. Izvršenje presuda Suda trebalo bi podrazumijevati dobru vjeru   visoke ugovorne stranke. Kako je Sud naveo u prvoj presudi Mammadov   (stavak 137.), cijela struktura Konvencije temelji se na općoj pretpostavci da   javne vlasti u državama članicama postupaju u dobroj vjeri. Ta struktura   uključuje postupak nadzora, a izvršenje presude trebalo bi uključivati i dobru   vjeru te se odvijati u skladu sa „zaključcima i duhom” presude (vidi Emre   (br. 2), prethodno citirano, stavak 75.). Nadalje, važnost obveze dobre vjere   ključna je kada Sud utvrdi da je došlo do povrede članka 18., čiji su cilj i   svrha zabrana zloupotrebe ovlasti (Merabishvili, prethodno citirano,   stavak 303.; vidi i prethodni stavak 189.).   215. Sud podsjeća i na svoju dobro utvrđenu sudsku praksu prema kojoj   je zadaća Konvencije jamčiti prava koja su praktična i ostvariva, a ne prava   koja su teoretska ili prividna (vidi G.I.E.M. S.R.L. i drugi protiv Italije [VV],   br. 1828/06 i 2 druga predmeta, stavak 216., 28. lipnja 2018., i Airey protiv   Irske, 9. listopada 1979., stavak 24., Serija A br. 32), kao i na to da bi   propuštanje provedbe konačne, obvezatne sudske odluke vjerojatno dovelo   do situacija koje nisu u skladu s načelom vladavine prava koju su se države   ugovornice obvezale poštovati kada su ratificirale Konvenciju (vidi Hornsby   protiv Grčke, 19. ožujka 1997., stavak 40., Izvješća o presudama i odlukama   1997-II). Sud često spominje ta načela u svojoj sudskoj praksi kada ispituje   osnovanost zahtjeva pred njime. Smatra da se ona u jednakoj mjeri protežu   na postupak izvršenja. Naime, u Protokolu br. 14 istaknuto je da je brzo i   potpuno izvršenje presuda Suda ključno radi zaštite prava podnositelja   zahtjeva te jer autoritet Suda i vjerodostojnost sustava oboje uvelike ovise o   učinkovitosti tog postupka.   216. Sud ponavlja da Azerbajdžan jest poduzeo određene korake u svrhu   izvršenja prve presude Mammadov. Isplatili su g. Mammadovu pravednu   naknadu koju mu je dosudio Sud (vidi prethodni stavak 178.). Također je   dostavio Akcijski plan u kojem je utvrdio mjere koje omogućuju izvršenje   presude (vidi prethodne stavke 40. – 44. i 179.). Dana 13. kolovoza 2018.   Žalbeni sud u Shakiju otpustio je g. Mammadova (vidi prethodni stavak 71.)   iako je, kako je Sud primijetio, taj otpust bio uvjetan i g. Mammadovu   nametnuo niz ograničenja na razdoblje od gotovo osam mjeseci sve dok ih   nije ukinuo Vrhovni sud u svojoj presudi od 28. ožujka 2019. (vidi prethodni   stavak 73.). No, kao što je već navedeno, obje te presude donesene su nakon   50 PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA (POSTUPAK NA TEMELJU   ČLANKA 46. STAVKA 4.)   što je Sudu upućeno pitanje o tome je li tužena država ispunila svoje obveze   iz prve presude Mammadov.   217. S obzirom na prethodno utvrđene zaključke (vidi prethodne   stavke 207. – 213.) ti ograničeni koraci ne omogućuju Sudu da zaključi da je   država stranka postupala u „dobroj vjeri”, u skladu sa „zaključcima i duhom”   prve presude Mammadov, kao ni na način koji bi omogućio praktičnu i   učinkovitu zaštitu konvencijskih prava čiju je povredu Sud utvrdio u toj   presudi.   5. Zaključak   218. Odgovarajući na pitanje koje mu je uputio Odbor ministara, Sud   zaključuje da je Azerbajdžan propustio ispuniti svoju obvezu iz članka 46.   stavka 1. da se podvrgne presudi od 22. svibnja 2014. u predmetu   Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana.   IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO   Presuđuje da je došlo do povrede članka 46. stavka 1. Konvencije.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   29. svibnja 2019. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika   Suda.   Roderick Liddell   Tajnik   Angelika Nußberger   Predsjednica   U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2.   Poslovnika Suda ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja:   (a) zajedničko suglasno mišljenje sudaca Yudkivske, Pinta de   Albuquerquea, Wojtyczeka, Dedova, Motoc, Poláčkove i Hüseynova;   (b) suglasno mišljenje suca Wojtyczeka;   (c) suglasno mišljenje sutkinje Motoc.   A.N.R.   R.L.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   51   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA   YUDKIVSKE, PINTA DE ALBUQUERQUEA,   WOJTYCZEKA, DEDOVA, MOTOC, POLÁČKOVE I   HÜSEYNOVA   1. Slažemo se sa zaključkom u ovom predmetu da je, u vrijeme kada je   Odbor ministara uputio pitanje Sudu, Azerbajdžan propustio ispuniti svoju   obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne presudi od   22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana („prva   presuda Mammadov”). No s poštovanjem se ne slažemo s pristupom koji je   većina primijenila u obrazloženju presude. Konkretno se ne slažemo sa   sljedećim točkama: 1. tumačenjem prve presude Mammadov i 2. ocjenom   ovlasti Odbora ministra iz članka 46. stavka 2. Konvencije u kontekstu   tekućih predmeta pred Sudom i domaćim sudovima.   I. Tumačenje prve presude Mammadov   2. Ključno je odrediti točan opseg prve presude Mammadov. U   obrazloženju te presude Sud je naveo sljedeće:   „79. Stoga događaji opisani u kasnijim podnescima podnositelja zahtjeva ulaze u   opseg ovog predmeta. Sud će stoga nastaviti s ispitivanjem prigovora podnositelja   zahtjeva koji se odnose na njegov istražni zatvor, uzimajući u obzir sve relevantne   činjenice koje su mu stavljene na raspolaganje, a obuhvaćaju događaje do posljednjeg   produljenja istražnog zatvora podnositelja zahtjeva određenog u rješenju Okružnog   suda u Nasimi od 14. kolovoza 2013., koje je potvrđeno 20. kolovoza 2013. [pritvor je   produljen do 4. studenoga 2013. – vidi stavak 53. presude].   ...   100. Sud uzima u obzir činjenicu da je podnositelju zahtjeva suđeno u vezi s ovim   predmetom (boravak podnositelja zahtjeva u zatvoru tijekom suđenja, kao i sama   ročišta, nikada nisu bili predmet prigovora pred Sudom). Međutim, to ne utječe na   zaključke Suda povezane s ovim prigovorom, u kojem se poziva Sud da ispita je li   lišavanje podnositelja zahtjeva slobode tijekom istražnog postupka bilo opravdano na   temelju informacija ili činjenica dostupnih u predmetnom razdoblju. U tom pogledu,   uzimajući u obzir prethodnu analizu, Sud utvrđuje da iznesen materijal ne zadovoljava   minimalni standard iz članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije u smislu osnovane   sumnje koja treba postojati da bi se osoba mogla uhititi i zadržati u zatvoru. Stoga nije   na zadovoljavajući način pokazano da je, tijekom razdoblja koje je Sud u ovom   predmetu razmatrao, podnositelj zahtjeva bio lišen slobode zbog ‚osnovane sumnje’ da   je počinio kazneno djelo.”   3. Stoga je prvi predmet Mammadov bio ograničen na događaje koji su se   odvili do 4. studenoga 2013. godine. Očito je da se, prema stavku 100.   prethodno navedene presude, razdoblje do suđenja koje je počelo na taj dan   smatra zasebnim razdobljem koje bi moglo biti predmet novog prigovora.   Nije se smatralo da je riječ o kontinuiranoj situaciji koja je počela prije   suđenja.   52   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   4. Dan 6. siječnja 2015. godine g. Mammadov podnio je drugi zahtjev   povodom kojeg je 16. studenoga 2017. godine donesena presuda u predmetu   Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 2) („druga presuda Mammadov”).   Podnositelj zahtjeva prigovorio je, među ostalim (vidi str. 7. zahtjeva), na   činjenicu da je bio u zatvoru od 20. kolovoza 2013. do barem   17. ožujka 2014. godine, kada je osuđen na prvom stupnju.   5. Sud je proglasio taj dio zahtjeva nedopuštenim (vidi stavak 4. druge   presude Mammadov). To implicitno potvrđuje da se boravak podnositelja   zahtjeva u zatvoru od 20. kolovoza 2013. do 17. ožujka 2014. godine nije   smatrao dijelom kontinuirane povrede koja je počela 4. veljače 2013. godine,   već novom situacijom odvojenom od prethodne povrede. Sud je odbio   razmotriti tu novu situaciju u drugoj presudi Mammadov. Zbog toga   g. Mammadov nije dobio mogućnost da opovrgne pretpostavku da je njegov   boravak u zatvoru nakon 20. kolovoza 2013. godine bio spojiv s   Konvencijom.   6. Stoga je opseg zaključaka Suda u prvoj presudi Mammadov bio jasan i   Sud ga je još jednom razjasnio u drugoj presudi Mammadov na sljedeći način:   „Opseg presude Ilgar Mammadov bio je ograničen, među ostalim, na pitanje o tome   je li zatvor podnositelja zahtjeva tijekom istražnog postupka bio u skladu s člankom 5.   stavkom 1. točkom (c), člankom 5. stavkom 4.   i člankom 18. Konvencije”   (stavak 202.).   7. Sud je potom naglasio da je u drugom predmetu „pozvan da ispita drugi   skup pravnih pitanja – točnije, je li kazneni postupak protiv podnositelja   zahtjeva u cjelini bio pošten kako se zahtijeva člankom 6. Konvencije”   (ibid.). Nadalje, uvažavajući da je opći kontekst u predmetu podnositelja   zahtjeva ostao nepromijenjen, Sud je objasnio da će sada „analizirati na   temelju članka 6. je li taj nedostatak nadoknađen dokazima izvedenima na   suđenju i razlozima koje su iznijeli domaći sudovi” (stavak 203.).   8. Stoga je, suprotno mišljenju Odbora ministara (vidi u nastavku), Sud   očito priznao da su se – unatoč utvrđenju povrede članka 18. – nedostaci   prethodno utvrđeni u prvoj presudi Mammadov mogli ispraviti tijekom   kasnijeg suđenja. Dakle, tužena država mogla je odabrati sredstvo kojim će   se okončati povreda koju je utvrdio Sud te je, osobito, mogla (i trebala)   osigurati da se progon g. Mammadova, koji je u tom trenutku već bio osuđen   na prvom stupnju, temelji na čvrstim dokazima te da se iznesu mjerodavni i   dostatni razlozi za njegovo zadržavanje u zatvoru.   9. U tom kontekstu zatim primjećuje da se u prvoj presudi Mammadov   Sud suzdržao od davanja upute da je otpust podnositelja zahtjeva prikladna   mjera za izvršenje presude. Pretpostavljamo da Sud nije uputio ni na jednu   konkretnu korektivnu mjeru pod pretpostavkom da se razmatrani predmet   odnosi na istražni postupak i da nacionalne vlasti još uvijek mogu ispraviti   situaciju te da domaći sudovi još uvijek mogu nadoknaditi utvrđene   nedostatke.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   53   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   10. U drugoj presudi Mammadov Sud isto tako nije uputio ni na jednu   konkretnu pojedinačnu mjeru i konkretno se suzdržao od davanja upute da je   otpust podnositelja zahtjeva prikladna mjera za izvršenje presude.   11. U ovom predmetu većina je iznijela sljedeće stajalište u članku 189.   in fine:   „Iz toga slijedi da je činjenica da je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u   vezi s člankom 5. Konvencije u prvoj presudi Mammadov učinila nevažećim sve   postupke koji su proizašli iz iznošenja tih optužbi.”   Takvo tumačenje prve presude Mammadov u suprotnosti je s prethodno   opisanim tumačenjem Suda u drugoj presudi Mammadov.   II. Ocjena ovlasti Odbora ministra iz članka 46. stavka 2. Konvencije u   kontekstu tekućih predmeta pred Sudom i domaćim sudovima   12. Ovaj predmet otvara osjetljiva pitanja o poštovanju neovisnosti   sudstva u predmetima u kojima domaći sudovi moraju izvršiti presudu Suda.   13. Zajedničko naslijeđe vladavine prava na koje se upućuje u preambuli   Konvencije obuhvaća neovisnost sudstva, koja je važan aspekt prava na   pošteno suđenje sadržanog u članku 6. Konvencije. U predmetu   Agrokompleks protiv Ukrajine (br. 23465/03, 6. listopada 2011.) Sud je na   sljedeći način objasnio da je neovisnost sudstva zaštićena tom odredbom:   „133. Sud je već najoštrije osudio pokušaje nesudskih vlasti da se umiješaju u sudski   postupak i smatrao je da su oni ipso facto nespojivi s pojmom ‚neovisnog i nepristranog   suda’ u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi Sovtransavto Holding protiv   Ukrajine, br. 48553/99, stavak 80., ECHR 2002-VII, i Agrotehservis protiv Ukrajine   (odl.), br. 62608/00, 19. listopada 2004.).   134. Slično svom pristupu opisanom u predmetu Sovtransavto Holding, prethodno   citirano (stavak 80.), Sud smatra da nije važno jesu li sporna miješanja zapravo utjecala   na tijek postupka. Miješanje izvršne i zakonodavne vlasti države otkriva manjak   poštovanja prema sudačkoj dužnosti kao takvoj i opravdava bojazan društva   podnositelja zahtjeva u pogledu neovisnosti i nepristranosti sudova.   ...   136. S tim u vezi Sud naglašava da opseg obveze države iz članka 6. stavka 1.   Konvencije da osigura suđenje pred ‚neovisnim i nepristranim sudom’ nije ograničen   na sudbenu vlast. Ona usto podrazumijeva da su izvršna vlast, zakonodavna vlast i   druga tijela državne vlasti, neovisno o razini vlasti, obvezne poštovati presude i odluke   sudova i podvrgnuti im se, čak i kada se ne slažu s njima. Stoga je poštovanje autoriteta   sudova od strane države neophodan preduvjet za povjerenje javnosti u sudove i, šire,   vladavinu prava. Da bi se to postiglo, ustavna zaštita neovisnosti i nepristranosti sudstva   nije dovoljna. One moraju biti učinkovito ugrađene u svakodnevni administrativni   pristup i prakse.”   14. Prema toj sudskoj praksi sva javna tijela trebala bi se suzdržati od   miješanja u tekuće sudske postupke, među ostalim, iskazivanjem mišljenja o   tome kako bi ispravno trebalo riješiti te predmete.   54   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   15. Većina je sažela stajalište Odbora ministara u postupku izvršenja na   sljedeći način:   „Odbor ministara pažljivo je pratio postupak pred domaćim sudovima i po tom je   pitanju zaključio da ti sudovi nisu uklonili negativne posljedice uzrokovane povredom   članka 18. u vezi s člankom 5. koja je utvrđena u prvoj presudi Mammadov”   (stavak 207. in fine).   16. Ovdje bismo htjeli istaknuti da je od prvog ispitivanja ovog predmeta   2. prosinca 2014. godine do pokretanja ovog postupka zbog neispunjenja   obveze Odbor ministara uporno zahtijevao hitni (bezuvjetni) otpust   Ilgara Mammadova. Prema Odboru ministara to je bila jedina pojedinačna   mjera kojom bi se poštovala prva presuda Mammadov. To je doista bila   odlučujuća točka koja je Odbor ministara potaknula da smatra da se   „Republika Azerbajdžan … odbija podvrgnuti konačnoj presudi Suda”, a čini   se i jedini razlog zbog kojeg je pribjegao primjeni članka 46. stavka 4.   17. Naglašavamo da se u trenutku kada su domaći sudovi ispitivali žalbu   g. Mammadova Odbor ministara zapravo umiješao u tekući domaći sudski   postupak tako što je ustrajao na njegovu hitnom otpustu i doveo u pitanje   poštenje tog postupka. Smatramo da nije trebalo dopustiti to miješanje jer ga   je teško pomiriti s neovisnosti sudstva.   18. Nadalje, u ovom se predmetu postavlja vrlo osjetljivo pitanje o   poštovanju neovisnosti međunarodnog sudskog tijela za ljudska prava kada   to tijelo odlučuje u predmetima u kojima se sporna pitanja preklapaju s   izvršenjem njegove prethodne presude. Kako bi se osiguralo da Europski sud   za ljudska prava primjenjuje načelo dobrog sudovanja, ključno je da svi   relevantni međunarodni akteri, uključujući države i tijela Vijeća Europe,   poštuju njegovu neovisnost i suzdrže se od miješanja u ispitivanje konkretnih   tekućih predmeta.   19. Azerbajdžanska Vlada obaviještena je o drugom predmetu   Mammadov 20. rujna 2016. godine. Na taj je datum objavljeno da će Sud   ispitati prigovor o tome je li sudski postupak protiv g. Mammadova pošten.   U tom bi se kontekstu moglo protumačiti da se Odbor ministara miješao u   tekući predmet pred Europskim sudom za ljudska prava jer je izrijekom   izjavio da je domaći kazneni postupak protiv g. Mammadova sadržavao   nedostatke. Smatramo da bi se Odbor ministara, kada je suočen sa sličnim   situacijama, trebao suzdržati od izražavanja mišljenja kojima bi mogao   dovesti u pitanje ishod tekućeg predmeta, kao i od zauzimanja stava o   stvarima o kojima treba presuditi Sud.   Zaključak   20. Zaključno, s obzirom na ograničeni opseg prve presude Mammadov   kako je prethodno objašnjeno te uzimajući u obzir činjenicu da je kazneni   postupak koji se odnosi na Ilgara Mammadova i dalje u tijeku pred domaćim   sudbenim vlastima, Odbor ministara nije smio uputiti da je jedino sredstvo   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   55   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   izvršenja te presude hitni (bezuvjetni) otpust g. Mammadova. Stoga ne   možemo prihvatiti zaključak da je Azerbajdžan prekršio svoju obvezu   podvrgavanja prvoj presudi Mammadov jer nije hitno (bezuvjetno) otpustio   g. Mammadova. U drugoj je presudi Mammadov implicitno zahtijevan otpust   g. Mammadova. Smatramo da je tužena država propustila izvršiti prvu   presudu Mammadov jer je propustila ispraviti u kasnijem žalbenom postupku   nedostatke koje je Sud utvrdio u toj presudi.   21. Smatramo da nadzorne ovlasti Odbora ministara iz članka 46.   stavka 2. Konvencije nisu neograničene. Mjere na koje Odbor uputi u   postupku izvršenja moraju biti u skladu sa zaključcima Suda. Sud mora biti u   mogućnosti ocijeniti u postupku zbog neispunjenja obveze jesu li te mjere u   skladu s predmetnom presudom Suda.   22. Naposljetku, želimo naglasiti da treba uspostaviti odgovarajuću   zaštitu kojom će se osigurati da se nadzorne ovlasti Odbora ministara u okviru   postupka izvršenja ne miješaju u tekući postupak pred domaćim sudovima,   kao ni u tekući postupak pred Europskim sudom za ljudska prava.   56   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA   1. S poštovanjem se ne slažem s pristupom koji je većina primijenila u   obrazloženju presude u ovom predmetu. Određeni razlozi mog neslaganja   objašnjeni su u zajedničkom suglasnom mišljenju sudaca Yudkivske, Pinta   de Albuquerquea, Wojtyczeka, Dedova, Motoc, Poláčkove i Hüseynova.   Ovdje bih htio dodati nekoliko dodatnih primjedbi. Zabrinut sam u vezi sa   sljedećim stvarima: 1. postupkom koji je Sud slijedio u ovom predmetu, 2.   tumačenjem članka 46. stavka 2. Konvencije u kojem se utvrđuju ovlasti   Odbora ministara u pogledu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska   prava i 3. tumačenjem članka 46. stavka 5. Konvencije.   2. Kao što je objašnjeno u zajedničkom suglasnom mišljenju sudaca   Yudkivske, Pinta de Albuquerquea, Wojtyczeka, Dedova, Motoc, Poláčkove   i Hüseynova, u presudi od 16. studenoga 2017. u predmetu Ilgar Mammadov   protiv Azerbajdžana (br. 2) (br. 919/15) Sud je jasno naveo da su se – unatoč   utvrđenju povrede članka 18. – nedostaci prethodno utvrđeni u presudi od   22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana   (br. 15172/13) mogli nadoknaditi tijekom kasnijeg suđenja. Dakle, tužena   država mogla je odabrati sredstvo kojim će se okončati povreda koju je   utvrdio Sud te je, osobito, mogla odlučiti:   (i) da će do suđenja otpustiti podnositelja zahtjeva iz zatvora ili   (ii) da će podnositelja zahtjeva zadržati u zatvoru do suđenja i nastaviti s   njegovim progonom – no na temelju čvrstih dokaza koji potkrepljuju optužbe   protiv njega, pri čemu će istodobno iznijeti mjerodavne i dostatne razloge za   zadržavanje podnositelja zahtjeva u zatvoru.   Tužena država nije učinila nijednu od tih stvari.   3. U ovom predmetu većina je iznijela sljedeće stajalište u članku 189. in   fine:   „Iz toga slijedi da je činjenica da je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u   vezi s člankom 5. Konvencije u prvoj presudi Mammadov učinila nevažećim sve   postupke koji su proizašli iz iznošenja tih optužbi.”   To tumačenje presude od 22. svibnja 2014. nije samo u suprotnosti s   tumačenjem Suda iz prethodno navedene presude od 16. studenoga 2017.,   nego iz istih razloga nisu usklađena stajališta Odbora ministara i stajališta   Suda o načinu izvršenja presude od 22. svibnja 2014.   I. Postupak protiv tužene države   4. Prva poteškoća u ovom predmetu jest precizno utvrđivanje cilja i svrhe   postupka na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije. Ta odredba glasi kako   slijedi:   „Ako Odbor ministara smatra da se neka visoka ugovorna stranka odbija podvrgnuti   konačnoj presudi u sporu u kojemu je stranka, Odbor može nakon službene obavijesti   toj stranci odlukom usvojenom dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   57   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   sudjelovati u radu Odbora, uputiti Sudu pitanje je li ta stranka propustila ispuniti svoje   obveze iz stavka 1.”   Nije jasno je li svrha postupka utvrditi: i. je li visoka ugovorna stranka   propustila podvrgnuti se konačnoj presudi u bilo kojoj fazi njezina izvršenja,   ii. je li tužena država propustila poduzeti mjere potrebne za izvršenje konačne   presude do trenutka u kojem je predmet upućen Sudu ili iii. je li tužena država   propustila poduzeti mjere potrebne za izvršenje konačne presude do trenutka   u kojem Sud donese odluku o predmetu podnesenom na temelju članka 46.   stavka 4. S obzirom na nesigurnost u pogledu točnog cilja i svrhe postupka   strankama nije bilo jednostavno iznositi svoje argumente u ovom predmetu.   Radi poštenosti postupka bilo bi poželjnije da se u obavijesti dostavljenoj   tuženoj državi o predmetu podnesenom na temelju članka 46. navelo koje su   mogućnosti Sudu na raspolaganju u tom pogledu.   U svakom slučaju smatram da su države obvezne izvršiti presudu Suda u   razumnom roku i da stoga činjenica da su poduzete potrebne mjere ne znači   da su i ispunjene obveze iz članka 46. ako je poduzimanje tih mjera   nepotrebno odgađano. Zbog toga je Sud nadležan ne samo ocijeniti jesu li   poduzete dostatne mjere, nego i jesu li te mjere poduzete bez nepotrebne   odgode, te može ocjenjivati situaciju sve do donošenja presude u predmetu   podnesenom na temelju članka 46. stavka 4.   II. Tumačenje članka 46. stavka 2. Konvencije   7. Većina je iznijela sljedeće stajalište o ovlastima Odbora ministara u   pogledu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava:   „154. Iako Sud u određenim situacijama može uputiti na neko konkretno pravno   sredstvo ili drugu mjeru koju treba poduzeti tužena država, ipak je na Odboru ministara   da ocijeni provedbu tih mjera na temelju članka 46. stavka 2. Konvencije…   155. Nadalje, Sud ponavlja da je, s obzirom na raznolikost sredstava dostupnih za   postizanje povrata u prijašnje stanje i prirodu predmetnih pitanja, pri izvršenju   nadležnosti iz članka 46. stavka 2. Konvencije Odbor ministara u boljem položaju od   Suda da ocijeni konkretne poduzete mjere. Stoga bi Odboru ministara trebalo   prepustiti nadzor, koji se vrši na temelju informacija koje dostavi tužena država i   vodeći računa o razvoju događaja u pogledu podnositelja zahtjeva, nad donošenjem   mjera koje su izvedive, pravodobne, prikladne i dostatne za osiguranje najveće   moguće naknade štete za povrede koje je utvrdio Sud…” (isticanje dodano)   8. Ne slažem se s tim pristupom kojim se naglasak stavlja na posebnu   ulogu Odbora ministara u utvrđivanju pravnih posljedica povrede   Konvencije.   Članak 32. Konvencije (naslovljen „Nadležnost Suda”) glasi kako slijedi:   „1. Nadležnost Suda proteže se na sve predmete glede tumačenja i primjene   Konvencije i dodatnih protokola što su mu podneseni kao što je određeno u člancima   33., 34., 46. i 47.   2. U slučaju spora o nadležnosti Suda odlučuje Sud.”   58   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   Prema sudskoj praksi međunarodnih sudova primjena ugovora uključuje   pitanja o naknadi štete za povrede tog ugovora (vidi osobito presudu Stalnog   suda međunarodne pravde (PCIJ) od 26. srpnja 1927. u predmetu o tvornici   u gradu Chorzów, zahtjev za odštetu (nadležnost), Serija A PCIJ-a, br. 9,   str. 25., i presudu od 13. rujna 1928. u predmetu o tvornici u gradu Chorzów,   zahtjev za odštetu (osnovanost), Serija A PCIJ-a, br. 17, str. 29; vidi i presudu   Međunarodnog suda pravde od 27. lipnja 2001. u predmetu La Grand   (Njemačka protiv Sjedinjenih Američkih Država), Međunarodni sud pravde,   Izvješća o presudama, Savjetodavna mišljenja i rješenja, 2001., str. 485.).   Isti izraz „tumačenje ili primjena” upotrijebljen je i u članku 55.   Konvencije. Da tom formulacijom nisu obuhvaćena pitanja o pravnim   sredstvima za povrede Konvencije, tada bi članak 55. dopuštao državama da   nastoje ostvariti svoje zahtjeve drugim sredstvima za rješavanje spora.   Nadalje, u Konvenciji se u obliku „suda” uspostavlja ugovorno tijelo koje   je ovlašteno osigurati poštovanje obveza koje su visoke ugovorne stranke   preuzele Konvencijom i Protokolima uz nju. Utvrđivanje pravnih posljedica   povrede prava u samoj je srži sudske dužnosti. Tijelo koje utvrđuje te   posljedice može se nazivati sudom samo ako ispunjava druge kriterije   povezane s njegovom neovisnosti i nepristranosti. Istodobno, da bi bio pravi   sud, Europski sud za ljudska prava mora imati ovlast utvrđivanja pravnih   posljedica svojih presuda.   Sud je u nekim presudama izvršio svoju ovlast utvrđivanja pravnih   posljedica povreda Konvencije tako što je uputio na konkretne pojedinačne   ili opće mjere koje treba poduzeti kako bi se ispravile povrede koje je on   utvrdio. Ništa ne sprečava Sud da uputi na takve mjere u drugim predmetima.   U članku 46. stavku 2. utvrđeno je ovlaštenje Odbora ministara na sljedeći   način: nadzor nad izvršenjem presuda. Sam pojam izvršenja podrazumijeva   postojanje precizno određene obveze izvršenja.   9. Prethodna razmatranja potkrepljuju zaključak da su ovlasti i nadležnost   Suda u Konvenciji vrlo široko utvrđeni, pri čemu obuhvaćaju utvrđivanje   pravnih posljedica povreda Konvencije, dok su ovlasti Odbora ministara vrlo   usko utvrđene, odnosno načelno su ograničene na poštovanje obveza koje   nametne Sud. Odluka Suda da tuženoj državi prepusti, pod nadzorom Odbora   ministara, odabir sredstava za ispravljanje povrede ne temelji se ni na jednoj   odredbi Konvencije, nego ju je Sud svojevoljno donio vođen sudskom   samokontrolom.   III. Članak 46. stavak 5., prva rečenica   10. Članak 46. stavak 5. glasi kako slijedi:   „Ako Sud ustanovi povredu stavka 1., vratit će slučaj Odboru ministara kako bi ovaj   razmotrio mjere koje treba poduzeti. Ako Sud ne ustanovi povredu stavka 1., vratit će   slučaj Odboru ministara koji će zaključiti ispitivanje slučaja.”   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   59   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   U ovoj odredbi pojam „Sud” odnosi se na mjerodavni sastav u kojem se   ispituje predmet podnesen na temelju članka 46. stavka 4. Ako mjerodavni   sastav utvrdi da je došlo do povrede članka 46. stavka 1., tada je   najprimjerenije da se obveza iz prve rečenice članka 46. stavka 5. ispuni tako   da se u izreci presude navede točka u kojoj se predmet izrijekom upućuje   Odboru ministara radi razmatranja mjera koje treba poduzeti. Ako Sud utvrdi   da nije došlo do povrede stavka 1., smatram da bi u izreci presude trebala biti   navedena klauzula kojom se predmet upućuje Odboru ministara na temelju   druge rečenice članka 46. stavka 5.   U ovom predmetu većina je odlučila da u izreci neće navesti nikakvu   klauzulu kojom će predmet uputiti Odboru ministara, što otvara pitanja o   posljedicama presude. Moglo bi se dogoditi da se protumači da presuda znači   da se smatralo da predmet nije potrebno uputiti Odboru na razmatranje mjera   koje treba poduzeti.   Zaključak   11. Zaključno: u ovom predmetu otkriven je niz slabosti u sustavu   izvršenja Konvencije kako je uspostavljen u praksi institucija Konvencije.   Prvo, utvrđivanje pravnih posljedica povreda Konvencije, koje je u samoj srži   sudske dužnosti, obavlja se uz sudjelovanje tijela sastavljenog od   predstavnika izvršne vlasti država stranaka Konvencije. Odluke Odbora   ministara podložne su primjenjivim pravilima o odgovornosti države, no nisu   pravno obrazložene.   Drugo, mnoge presude Suda mora izvršiti nacionalna sudbena vlast.   Nadzor nad izvršenjem presuda Suda može obuhvaćati ocjenu Odbora   ministara o tome jesu li Konvencija, kao i mjerodavna međunarodna pravila   o naknadi štete proizašle iz povrede Konvencije, ispravno primijenjeni u   sudskim odlukama koje su donijeli domaći sudovi. To znači da sudske odluke   donesene na domaćoj razini podliježu ocjeni nesudskog tijela.   Treće, ovaj predmet pokazuje da bi se Odbor ministara u okviru postupka   izvršenja mogao miješati u tekuće predmete pred domaćim sudovima. Nema   dovoljno jamstava kojima se štiti neovisnost domaćih sudova u takvim   situacijama.   60   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   SUGLASNO MIŠLJENJE SUTKINJE MOTOC   (Prijevod)   „Istinski realist, ako ne vjeruje, uvijek će u sebi naći i snagu i sposobnost   da ne povjeruje u čudo, a pojavi li se čudo pred njim kao neoboriva činjenica,   prije će posumnjati u svoje osjećaje nego priznati činjenicu.” (Dostojevski,   Braća Karamazov)   1. Budući da se ovdje radi o prvoj primjeni članka 46. stavka 4. i   „drastičnog rješenja”, smatram da treba razmotriti legitimnost Suda. Prije   nego što se dotaknem tog pitanja bilo bi dobro razmotriti travaux   préparatoires u pogledu načina izvršenja presuda Suda.   2. U tim travaux préparatoires ističe se niz pitanja koje su postavili autori   Konvencije i koja su aktualna i danas. Autori su bili svjesni poteškoća   povezanih s izvršenjem presuda Suda. Istodobno su situaciju uspoređivali s   Međunarodnim sudom pravde, čija je institucionalna struktura poslužila kao   model za strukturiranje Europskog suda za ljudska prava. Stoga, kao što se   vidi iz travaux préparatoires, države su bile zabrinute da bi bez   međunarodnih policijskih snaga mogao izostati učinak presuda. Nadalje,   većina sudionika travaux préparatoires zalagali su se za ulogu javnog   mišljenja u demokraciji. Iznimno je zanimljivo napomenuti da je u nacrtu   Europskog pokreta jasno bilo navedeno da prijelaz ka diktaturi nije   automatski, kako je pokazala Njemačka prije Drugog svjetskog rata. Nakon   što je Vijeće Europe predloženo kao organizacija odgovorna za izvršenje   presuda, belgijski predstavnik, g. Schmal, naveo je da se boji da će samo   najslabije zemlje morati izvršavati presude, dok najsnažnije zemlje to nikada   neće trebati raditi.   3. Također je korisno istaknuti da je članak 46. doslovna kopija članka 94.   Povelje Ujedinjenih naroda, koji glasi:   „1. Svaki se Član Ujedinjenih naroda obvezuje da će prihvatiti odluku   Međunarodnog suda u svakom sporu u kome je on stranka.   2. Ako bilo koja stranka spora ne izvrši obveze koje joj nameće presuda što ju je   izrekao Sud, druga se stranka može obratiti Vijeću sigurnosti, koje može, ako to drži   potrebnim, dati preporuke ili odlučiti o mjerama koje bi trebalo poduzeti da presuda   bude izvršena.”   4. Nema sumnje da je članak 94. jedna od najviše kritiziranih odredbi   Povelje i da, iako države općenito govoreći izvršavaju presude   Međunarodnog suda pravde, ipak postoje slučajevi u kojima to ne čine.   Najpoznatiji je primjer presuda od 27. lipnja 1986. u predmetu o vojnim i   paravojnim aktivnostima u Nikaragvi i protiv Nikaragve (Nikaragva protiv   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   61   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – IZDVOJENA MIŠLJENJA   Sjedinjenih Američkih Država), koju Sjedinjene Američke Države nikada   nisu izvršile1.   5. Iako trenutačno svjedočimo podvođenju izvršenja presuda Suda   sudskoj kontroli, politički čimbenici, a time i „politika moći”, imaju važnu   ulogu u izvršenju presuda Suda.   6. Pitanje koje treba prilično hitno riješiti jest pitanje legitimnosti Suda.   U mjeri u kojoj je belgijski delegat očito razmišljao o načinu na koji bi Sud   primijenio to rješenje, tom rješenju potrebna je protuteža u obliku moralne   osnove. U literaturi se kao moralna osnova predlaže koncept „živog   instrumenta”2. Kada se dogovor postigne na temelju „postupovnog zaokreta”,   a protiv države se primijeni drastično rješenje, legitimnost Suda mora se   ponovno ocijeniti.   1. Wessendorf, Nikolai, Simma, Bruno et al., The Charter of the United Nations:   A Commentary, sv. 1 i 2, Oxford University Press, 2012.   2. Vidi, na primjer, Letsas, George, The ECHR as a Living Instrument: Its Meaning and its   Legitimacy, 2012.   62   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – PRILOG   PRILOG   Privremena rezolucija CM/ResDH(2017)429   Izvršenje presude   Europskog suda za ljudska prava   Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana   (donesena 5. prosinca 2017. godine na 1302. sastanku   zamjenika ministara Odbora ministara)   Zahtjev   Predmet   Presuda od Konačna od   13.10.2014.   15172/13 ILGAR MAMMADOV 22.5.2014.   Odbor ministara, u skladu s odredbom članka 46. stavka 2. Konvencije za   zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom je propisano da Odbor   nadzire izvršenje konačnih presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje u   tekstu: „Konvencija” i „Sud”),   Podsjećajući na svoju privremenu rezoluciju CM/ResDH(2017)379 kojom   je Republiku Azerbajdžan službeno obavijestio o svojoj namjeri da na svom   1302. sastanku (o ljudskim pravima) koji će se održati 5. prosinca 2017.   godine Sudu uputi, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o   tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz   članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne presudi Suda od   22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov te pozvao Republiku   Azerbajdžan da svoja sažeta stajališta o tom pitanju dostavi najkasnije do   29. studenoga 2017. godine;   Ponovno podsjećajući na to   a. da je u prethodno navedenoj presudi Sud utvrdio da je došlo ne samo   do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije jer nisu iznesene nikakve   konkretne činjenice ni informacije koje bi izazvale sumnju kojom bi se   opravdalo iznošenje optužbi protiv podnositelja zahtjeva ili njegovo uhićenje   i istražni zatvor, nego i do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. jer je   stvarna svrha tih mjera bila njegovo ušutkavanje ili kažnjavanje jer je   kritizirao vladu;   b. da je obveza tužene države iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se   podvrgne svim konačnim presudama u predmetima u kojima je stranka te da   ta obveza podrazumijeva, osim isplate pravedne naknade koju dosudi Sud, da   vlasti tužene države donesu prema potrebi pojedinačne mjere kako bi   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   63   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – PRILOG   okončale utvrđene povrede i uklonile njihove posljedice da bi se, koliko je to   moguće, ostvario povrat u prijašnje stanje;   c. da je Odbor pri svom prvom ispitivanju od 4. prosinca 2014. pozvao na   donošenje pojedinačnih mjera koje su s obzirom na prethodnu presudu   potrebne da bi se osigurao otpust podnositelja zahtjeva bez odgode;   d. da je Odbor kasnije donio brojne odluke i privremene rezolucije u   kojima je istaknuo bitne nedostatke u kaznenom postupku koji su utvrđeni u   zaključcima Suda na temelju članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije, kao   i zahtijevao hitni bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva;   e. da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Vrhovnim   sudom zaključen 18. studenoga 2016. godine, a da pritom nisu uzete u obzir   posljedice povreda koje je utvrdio Europski sud, osobito povrede članka 18.   u vezi s člankom 5. Konvencije;   f. da je tijekom tri godine od trenutka kada je presuda Suda postala   konačna podnositelj zahtjeva zadržan u zatvoru na temelju kaznenog   postupka koji ima nedostataka;   Smatra da se u ovim okolnostima Republika Azerbajdžan, zbog toga što   nije osigurala bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva, odbija podvrgnuti   konačnoj presudi Suda;   Odlučuje uputiti Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije,   pitanje o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu   iz članka 46. stavka 1.;   Sažeta stajališta Republike Azerbajdžan o pitanju postavljenom Sudu   priložena su ovdje:   Dodatak: Stajališta Republike Azerbajdžan   „UVOD   1. Na 1298. sastanku održanom 25. listopada 2017. godine zamjenici   ministara donijeli su privremenu rezoluciju CM/ResDH(2017)379, kojom je   Odbor Republiku Azerbajdžan službeno obavijestio o svojoj namjeri da na   1302. sastanku   (o   ljudskim   pravima)   koji   će   se   održati   5. prosinca 2017. godine Sudu uputi, u skladu s člankom 46. stavkom 4.   Konvencije, pitanje o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti   svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije koja proizlazi iz presude   Suda u predmetu Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 15172/13,   22. svibnja 2014.).   64   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – PRILOG   2. Odgovarajući na poziv Odbora iz prethodne rezolucije zamjenika,   Vlada Republike Azerbajdžan dostavlja svoja stajališta o pitanju izvršenja   presude Suda u prethodnom predmetu.   ČINJENICE   3. Dana 4. veljače 2013. godine podnositelj zahtjeva optužen je za   kaznena djela iz članka 23. (organizacija radnji protiv javnog reda ili aktivno   sudjelovanje u njima) i 315.2 (pružanje otpora državnim službenicima ili   nasilje protiv njih, koji predstavljaju prijetnju njihovu životu ili zdravlju)   Kaznenog zakona te je uhićen na temelju odluke Suda okruga Nasimi. Dana   30. travnja 2013. godine podnositelj zahtjeva optužen je na temelju   članaka 220.1 (masovni neredi) i 315.2 Kaznenog zakona.   4. Dana 17. ožujka 2014. godine Sud za teška kaznena djela u Shakiju   osudio je podnositelja zahtjeva na temelju članaka 220.1 i 315.2 Kaznenog   zakona i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.   5. Dana 24. rujna 2014. godine Žalbeni sud u Shakiju potvrdio je presudu   prvostupanjskog suda. Člankom 407.2 Kaznenog zakona Republike   Azerbajdžan predviđeno je da presuda postaje pravomoćna nakon što Žalbeni   sud donese odluku. Stoga počevši od 24. rujna 2014. godine podnositelj   zahtjeva više nije bio u istražnom zatvoru i počeo je izdržavati svoju kaznu.   6. Dana 22. svibnja 2014. godine Sud (Prvi odjel) donio je presudu u kojoj   je utvrdio da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), članka 5.   stavka 4., članka 6. stavka 2. Konvencije i članka 18. Konvencije u vezi s   člankom 5. Konvencije. Ta je presuda postala konačna 13. listopada 2014.   godine.   POSTUPCI ODBORA MINISTARA U SVRHU NADZORA NAD   IZVRŠENJEM PRESUDA SUDA   7. Pravilo 6. Pravilnika Odbora ministara glasi kako slijedi:   „1. Kada u presudi dostavljenoj Odboru ministara u skladu s člankom 46.   stavkom 2. Konvencije Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili   Protokola uz nju i/ili dodijeli pravednu naknadu oštećenoj osobi u skladu s   člankom 41. Konvencije, Odbor poziva predmetnu visoku ugovornu stranku   da ga obavijesti o mjerama koje je visoka ugovorna stranka poduzela ili   namjerava poduzeti povodom presude s obzirom na njezinu obvezu da se   podvrgne presudi u skladu s člankom 46. stavkom 1. Konvencije.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   65   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – PRILOG   2. Prilikom nadzora izvršava li predmetna visoka ugovorna stranka   presudu Odbor ministara, u skladu s člankom 46. stavkom 2., ispituje:   a. je li plaćena pravedna naknada koju je Sud dosudio, uključujući i   zatezne kamate ako su dosuđene; te   b. ako je potrebno, a uzimajući u obzir diskrecijsku ovlast predmetne   visoke ugovorne stranke da sama odabere mjere potrebne za poštovanje   presude:   i. jesu li poduzete pojedinačne mjere radi osiguranja prestanka povrede i   radi vraćanja oštećene osobe, koliko je to moguće, u položaj u kojem je bila   prije povrede Konvencije;   ii. jesu li donesene opće mjere radi sprečavanja novih povreda sličnih onoj   ili onima koje su utvrđene ili radi prestanka povreda koje traju.”   DONESENE POJEDINAČNE MJERE   8. Dana 25. prosinca 2014. godine podnositelju zahtjeva isplaćeno je   ukupno 22.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete te troškova   i izdataka.   9. Odlukom od 13. listopada 2015. Vrhovni sud ukinuo je presudu   Žalbenog suda u Shakiju od 24. rujna 2014. jer je utvrdio da niži sud nije   dostatno obrazložio zašto je odbio zahtjeve podnositelja zahtjeva za   saslušanje dodatnih svjedoka i ispitivanje drugih dokaza te da je time prekršio   domaća postupovna pravila i zahtjeve iz članka 6. Konvencije. Predmet je   vraćen Žalbenoj sudu u Shakiju na ponovni postupak u skladu s domaćim   postupovnim pravilima i konvencijskim zahtjevima.   10. Dana 29. travnja 2016. godine Žalbeni sud u Shakiju dovršio je   ispitivanje predmeta podnositelja zahtjeva i potvrdio presudu Suda za teška   kaznena djela u Shakiju od 17. ožujka 2014. Posebno je pažljivo razmotrio   zaključke Suda iz prve presude Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene   u postupku koji su doveli do osude podnositelja zahtjeva.   OPĆE MJERE   11. U prosincu 2015. godine na temelju članka 52. Konvencije glavni   tajnik Vijeća Europe pokrenuo je istragu kako bi saznao kako se u domaćem   pravu u određenoj državi osigurava da se Konvencija ispravno provodi.   12. Dana 11. siječnja 2017. godine misija koju je imenovao glavni tajnik   posjetila je Azerbajdžan i održala rasprave s pravosudnom, zakonodavnom i   izvršnom vlasti kako bi obuhvatila sva pitanja povezana s izvršenjem presude   Suda u predmetu podnositelja zahtjeva. Vlasti su potvrdile da su spremne   66   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – PRILOG   razmotriti sva rješenja za daljnje izvršenje presude Suda koja je predložila   misija.   13. Dana 10. veljače 2017. godine predsjednik Republike Azerbajdžan   potpisao je izvršnu uredbu „Poboljšanje rada zatvorskog sustava,   humanizacija kaznenih politika te povećanje broja alternativnih sankcija i   nezatvorskih postupovnih mjera zabrane”.   14. Izvršnom uredbom obuhvaćen je niz pitanja koje je Sud postavio u   svojoj presudi, uključujući postojanje osnovane sumnje da je počinjeno   kazneno djelo u vrijeme uhićenja te razmatranje alternativnih mjera zabrane   na razini mjerodavnih tijela.   15. Daljnja humanizacija kaznenih politika u Azerbajdžanu navedena je   kao jedan od ciljeva dokumenta. Navedeno je da bi se, kada istražna tijela i   sudovi primjenjuju mjere zabrane, trebale strogo poštovati odredbe   kaznenoprocesnog prava povezanog s osnovama za uhićenje te da bi se   stupanj primjene alternativnih sankcija i mjera postupovne prisile trebao   proširiti tako da se njome postignu ciljevi kažnjavanja i mjera zabrane kroz   nezatvorska sredstva.   16. Predsjednik Republike Azerbajdžan predložio je Vrhovnom sudu,   Uredu glavnog tužitelja te uputio Ministarstvo pravosuđa da se izrade nacrti   zakona kojima se dekriminaliziraju određena kaznena djela, uvode odredbe o   kaznama koje su alternativa kazni zatvora, utvrđuju osnove za nezatvorske   mjere zabrane i kazne koje su alternativa kazni zatvora, osigurava šira   primjena instituta zamjene ostatka kazne zatvora lakšom kaznom, uvjetnim   otpustom i uvjetnom kaznom, povećava broj slučajeva u kojima se   primjenjuju mjere zabrane koje su alternativa uhićenju, pojednostavnjuju se   pravila za zamjenu uhićenja alternativnim mjerama zabrane te se dodatno   ograničavaju osnove za uhićenje u slučaju niskorizičnih ili lakših kaznenih   djela.   17. Predsjednik je također preporučio Uredu glavnog tužitelja da prije   izdavanje naloga za uhićenje prvo razmotri mogućnost alternativnih mjera   zabrane.   18. Preporučeno je i sudovima da ispitaju postojanje osnovane sumnje da   je pojedinac počinio kazneno djelo, kao i osnova za uhićenje, kada odlučuju   o mjerama zabrane te argumente u korist alternativnih mjera.   19. Prema izvršnoj uredbi Vrhovni sud mora stalno analizirati sudsku   prasku sudova o primjeni uhićenja i izricanju kazne zatvora.   PRESUDA ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA   67   (POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4.) – PRILOG   20. Dana 20. listopada 2017. godine Nacionalna skupština Republike   Azerbajdžan donijela je Zakon o izmjenama Kaznenog zakona, kojim je   izmijenila više od tristo kaznenopravnih odredbi. Osim dekriminalizacije   određenih djela, zakonom se predviđa uvođenje sankcija koje su alternativa   kazni zatvora i pojednostavnjenih pravila o prijevremenom otpustu. Stupit će   se na snagu 1. prosinca 2017. godine. Zakonom se predviđa dodavanje   članka 76.3.1-1 kojim se otvara mogućnost uvjetnog otpusta nakon što se   izdrži dvije trećine kazne zatvora izrečene za počinjenje teških kaznenih   djela. U skladu s tom izmjenom podnositelj zahtjeva ispunjavao bi uvjete za   uvjetni otpust počevši od 4. kolovoza 2017. godine.   21. Dana 1. prosinca 2017. godine Parlament će ispitati, u trećem čitanju,   izmjene Zakona o kaznenom postupku i Kaznenog zakona, koje su u skladu   s preporukama iz predsjedničke Uredbe.   22. U međuvremenu se, uslijed preporuka danih istražnim tijelima i   sudbenoj vlasti, broj pritvorenika u istražnom zatvoru i dalje smanjuje: broj   pritvorenika u istražnom zatvoru smanjio se za 25 % u devet mjeseci. Osim   toga, broj sudskih odluka o uhićenju pojedinaca smanjio se za 24 % u   usporedbi s 2016. godinom.   23. Zaključno, uzimajući u obzir nepostojanje bilo kakve presude Suda na   temelju koje bi se osigurao hitni otpust podnositelja zahtjeva i diskrecijsko   pravo visoke ugovorne stranke da odabere sredstva potrebna za poštovanje   presude Suda, Vlada smatra da je provela mjere potrebne za poštovanje   presude Suda u ovom predmetu.”   © 2020 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za   ljudska prava   Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska   prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu   istoga.  

Full & Egal Universal Law Academy