© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
GRKOKATOLIČKA ŽUPA LUPENI I DRUGI PROTIV RUMUNJSKE
zahtjev broj 76943/11
presuda od 19. svibnja 2015.
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su grkokatolička župa Lupeni, grkokatolička biskupija Lugoj i grkokatolički dekanat u Lupeniju koji pripadaju Katoličkoj crkvi istočnog obreda. Podnositelji se nalaze u Rumunjskoj.
Nakon raspuštanja grkokatoličke župe Lupeni, grkokatoličke biskupije Lugoj i grkokatoličkog dekanata u Lupeniju 1948. godine vlasništvo nad zgradom crkve s pripadajućim dvorištem koji su bili u vlasništvu župe preneseno je 1967. godine na rumunjsku pravoslavnu crkvu, sukladno zakonu prema kojem imovina neke crkve postaje imovinom druge, ukoliko većina vjernika prijeđe u tu drugu crkvu, što je ovdje bio slučaj.
Nakon pada komunističkog režima 1989. godine u Rumunjskoj je donesen poseban zakon prema kojem će status imovine koja je pripadala grkokatoličkoj crkvi utvrditi komisija sastavljena od predstavnika obiju denominacija koja je trebala uzeti u obzir želje pripadnika zajednice koja je u posjedu te imovine. U slučaju neslaganja, strana koja ima pravni interes mogla je pokrenuti postupak prema općim propisima.
Zajednička komisija sastala se 7 puta, ali dogovor nije postignut. Godine 2001. podnositelji su pokrenuli sudski postupak za povrat crkve i pripadajućeg dvorišta.
Iako je županijski sud presudio u korist podnositelja, žalbeni sud je odbio njihovu tužbu. Visoki sud potvrdio je presudu žalbenog suda, utvrdivši da je isti ispravno primijenio odredbe posebnog zakona i kriterij poštivanja želja pripadnika zajednice (većinom pravoslavne vjere) koja posjeduje imovinu. Istovremeno, sud je naglasio koje je pogreške počinio prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke, koji je zanemario odredbe posebnog zakona.
Podnositelji pred Sudom prigovaraju da rumunjski sudovi nisu primijenili opće propise, već zakon koji sadržava posebni kriterij čija primjena nije bila predvidljiva za podnositelja. Ujedno prigovaraju i na duljinu postupka. Nadalje, prigovaraju da su bili diskriminirani u odnosu na pravo na pristup sudu jer pripadaju manjinskoj vjerskoj zajednici. Konačno, prigovorili su da je zbog ishoda postupka povrijeđeno njihovo pravo na slobodu vjeroispovijesti (iz članka 9.), posebno i zajedno s člankom 14. Konvencije te njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, posebno i zajedno s člankom 14. Konvencije.
OCJENA SUDA
U odnosu na članak 6. stavak 1 – pristup sudu
Ovaj predmet treba razmotriti u kontekstu povrata mjesta bogoštovlja koja su pripadala grkokatoličkoj crkvi, a koja su prenesena na pravoslavnu crkvu za vrijeme totalitarnog režima. Povrat vjerskih zgrada je relativno širok društveni problem i socijalno osjetljivo pitanje. Podnositelji su pokrenuli sudski postupak za utvrđivanje pravnog statusa spornog vjerskog mjesta podnošenjem tužbe protiv pravoslavne crkve koja je bila u posjedu imovine.
Sud je u kontekstu ovog postupka trebao ispitati kriterij „želja pripadnika zajednice koja je u posjedu imovine“, budući da su podnositelji prigovarali da je taj kriterij povrijedio njihovo pravo na pristup sudu jer je dao prednost željama tuženika u postupku. Sud je utvrdio da su domaći sudovi mogli primijeniti i tumačiti domaće pravo bez da su bili vezani odbijanjem pravoslavne crkve da sklopi nagodbu. Uz to, u svojim su odlukama detaljno naveli zbog čega su primijenili kriterij propisan posebnim zakonom, uzimajući pritom u obzir povijesne i društvene čimbenike, financijske doprinose zgradi, kao i njezinu upotrebu. Odluke sudova sadržavale su brižljiva obrazloženja, temeljni zahtjevi podnositelja dubinski su ispitani. Sama činjenica da podnositelji smatraju da je zakonom propisani kriterij nepošten ne može učiniti njihovo pravo na pristup sudu neučinkovitim. Stoga je Sud zaključio da nije došlo do povrede članka 6. u ovom dijelu.
Načelo pravne sigurnosti
Podnositelji su prigovorili na nepredvidljivost u primjeni kriterija postavljenog posebnim zakonom prilikom odlučivanja o tužbama za povrat imovine. Sud je primijetio da rumunjski sudovi prilikom odlučivanja o takvim tužbama nisu imali dovoljno jasan i predvidljiv zakonodavni okvir. Prilikom odlučivanja je li potrebno primijeniti posebni zakon, različiti sudovi donijeli su različite odluke o istom pravnom pitanju, a ta je nesigurnost trajala nekoliko godina. No, Visoki sud i Ustavni sud kasnije su razriješili nesuglasja tako što su uskladili svoja stajališta o ovom pitanju. No, situacija u ovom predmetu nije se odnosila na pojašnjavanje različitih interpretacija pravne norme, nego na utvrđivanje, na temelju presedana, treba li primijeniti opće propise ili posebni zakon. Stoga je Sud zaključio da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. u ovom dijelu.
Duljina trajanja postupka
Sud je utvrdio da je postupak trajao otprilike 10 godina, za što su krive rumunjske vlasti, a ne podnositelji, te je presudio da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
U odnosu na članak 14. u vezi sa člankom 6. stavkom 1.
Sud je primijetio da je, načelno, u svim situacijama u kojima se primjenjivao posebni zakon bila riječ o imovini u posjedu pravoslavne crkve, iz čega proizlazi da je prema tom zakonu i u njemu propisanom kriteriju pravoslavna crkva bila privilegirana. Dakle, postojala je razlika u tretmanu između grkokatoličke i pravoslavne crkve koje su bile u sličnoj situaciji u pogledu potraživanja vlasništva nad mjestom bogoslužja. Kao razlog za donošenje posebnog zakona država je navela zaštitu prava osoba koje su bile primorane napustiti grkokatoličku vjeru za vrijeme totalitarnog režima da se izjasne o tome koju religiju žele slijediti, zadržavajući mogućnost da koriste mjesto bogoštovlja koje su izgradili.
Sud je naglasio da rumunjski sudovi nisu samo paušalno primijenili kriterij koji se odnosi na želje pripadnike vjere, nego su odvagnuli interese svih zainteresiranih i donijeli detaljno obrazložene presude. Štoviše, Ustavni sud je naglasio potrebu zaštite vjerskih denominacija i slobode drugih, imajući u vidu povijesnu pozadinu slučaja. S tim u vezi, i Sud ponavlja da je zadaća države da ostane neutralna i nepristrana u pitanjima prakticiranja religije, vjere i vjerovanja. Imajući u vidu cilj koji se želio postići i razumno obrazloženje za isti, usvajanjem spornog kriterija u rumunjskom zakonodavstvu nije povrijeđena zabrana diskriminacije.
U odnosu na članak 9. sam i zajedno s člankom 14.
Sud smatra da rumunjske vlasti nisu povrijedile pravo na slobodu vjeroispovijesti time što su odbile priznati podnositeljima pravo vlasništva nad crkvom. Takvo postupanje vlasti nije bilo diskriminatorno, niti su sudovi svoju odluku temeljili na vjerskoj pripadnosti, već isključivo na činjenicama. Grkokatolička crkva službeno je priznata u Rumunjskoj, ali nijedan zakon nije predviđao automatski povrat imovine koju je ta crkva imala u vlasništvu prije 1948. godine. Sud je naveo da Konvencija ne jamči vjerskim zajednicama pravo da im država osigura mjesto bogoštovlja. Konačno, Sud je utvrdio da je različitim župama grkokatoličke crkve omogućeno ostvarivanje državnih potpora, te da i podnositelji još uvijek mogu podnijeti takav zahtjev. Stoga je Sud ovaj njihov prigovor odbacio kao očigledno neosnovan.
U odnosu na članak 1. Protokola broj 1. sam i zajedno s člankom 14.
Najprije treba navesti da podnositelji nisu imali „postojeće vlasništvo“ nad spornim nekretninama, jer je takvo vlasništvo trebao utvrditi sud. Budući da je njihov zahtjev za priznavanje povrata bio podložan određenim uvjetima, Sud je zaključio kako podnositelji nisu imali legitimno očekivanje da će ovršiva odluka biti donesena u njihovu korist. Stoga se njihov zahtjev za povrat imovine ne može smatrati „imovinom“ koja ulazi u zaštitu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.
Nadalje, Sud nije našao da bi kriteriji uspostavljeni posebnim zakonom predstavljali diskriminaciju na temelju vjere. Stoga je ovaj dio zahtjeva odbacio kao očigledno neosnovan.
PRAVIČNA NAKNADA
2.400,00 EUR – na ime nematerijalne štete;
2.958,00 EUR – na ime troškova postupka
Full & Egal Universal Law Academy