© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su vam potrebne dodatne informacije, pogledajte naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 165
Juli 2013. godine
M. A. protiv Kipra - 41872/10
Presuda od 23.7.2013 [Odjeljenje IV]
Član 5.
Član 5-1
Lišavanje slobode
Premještanje i boravak grupe imigranata u sjedištu policije s ciljem identificiranja i deportiranja osoba koje su nezakonito boravile: povreda
Član 13.
Djelotvoran lijek
Nedostatak pravnog lijeka s dejstvom automatskog obustavljanja naloga za deportiranje: povreda
Član 4. Protokola broj 4
Zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca
Pojedinačni nalozi za deportiranje koji su sastavljeni korištenjem sličnih termina i koji su izdati u vezi s grupom imigranata nakon okončanja azilantskih postupka u vezi sa svakim od njih: nema povrede
Činjenice – Podnositelj predstavke, sirijski državljanin kurdskog porijekla, koji je pobjegao iz Sirije 2005. godine, je bezuspješno tražio azil na Kipru. Služba za azil je ponovo otvorila njegov dosje 2008. godine u svjetlu novih informacija. Dok je azilantski postupak još uvijek trajao 2010. godine, podnositelj predstavke je učestvovao na neprekidnim protestima koji su organizirani protiv azilantske politike Vlade. Vlasti su odlučile da udalje protestante pozivajući se na nehigijenske uvjete, nezakonito korištenje struje i žalbe javnosti. Rano ujutro u junu 2010. godine, 250 policajaca je došlo do mjesta gdje su se protestanti utaborili te su ih udaljili, otpratili do autobuskih stanica te odveli autobusima do policijske stanice kako bi ustanovili njihove imigrantske statuse. Onima za koje je ustanovljeno da su izbjeglice ili bona fide podnositelji zahtjeva za azil je dozvoljeno da odu. Oni za koje je ustanovljeno da nezakonito borave su pritvoreni kako bi bili deportirani. 22 protestanta su deportirana isti dan, a 44 preostala protestanta, uključujući podnositelja predstavke, su optužena za nezakonit boravak te su premještena u pritvorski centar na Kipru. Vlasti su smatrale da podnositelj predstavke nezakonito boravi u Republici te su izdati nalozi za njegovo deportiranje i pritvaranje uprkos azilantskom postupku koji je bio u toku. Sutradan, podnositelj predstavke i 43 osobe kurdskog porijekla su podnijele zahtjev Evropskom sudu za donošenje privremene mjere na osnovu pravila 39. Sud je naznačio kiparskoj vladi da oni ne bi trebali biti deportirani dok Sud ne dobije i ne ispita sve dokumente koji su relevantni za njihove zahtjeve. U augustu 2010. godine, ministar unutrašnjih poslova je proglasio podnositelja predstavke nezakonitim imigrantom pozivajući se na razloge javnog poretka, oslanjajući se na navode da je podnositelj predstavke dobio novac od potencijalnih kurdskih imigranata u zamjenu za dozvolu boravka i radnu dozvolu na Kipru. Na toj osnovi su izdati novi nalozi za deportiranje i pritvaranje, a prethodni su poništeni. U septembru 2010. godine, Evropski sud je preispitao privremenu mjeru na osnovu pravila 39. u vezi s podnositeljem predstavke te ju je održao. Podnositelj predstavke je pokrenuo postupak habeas corpus pred domaćim sudovima žaleći se na pritvor. Konačno, 2012. godine, njegova apelacija Vrhovnom sudu je odbijena budući da je u međuvremenu, u maju 2011. godine, oslobođen nakon što mu je dodijeljen status izbjeglice.
Pravo – Članovi 2. i 3: Podnositelju predstavke je dodijeljen status izbjeglice te nije bilo daljnjeg rizika da će biti deportiran u Siriju tako da nije mogao tvrditi da je žrtva povreda prava predviđenih tim članovima.
Zaključak: neprihvatljiva (inkompatibilna ratione personae).
Član 13. u vezi sa članovima 2. i 3: Žalbeni navodi podnositelja predstavke o kršenju članova 2. i 3. su osnovani tako da se može pozivati na član 13. Premda je odlukom da mu se dodijeli status izbjeglice otklonjen rizik da bi mogao biti deportiran, njom nije priznat niti je dodijeljen lijek u vezi s njegovim žalbenim navodom da je postupak sudskog preispitivanja bio nedjelotvoran. Prema tome, u vezi s tim žalbenim navodom, podnositelj predstavke je i dalje mogao tvrditi da je “žrtva”.
Ako neka osoba tvrdi da bi je protjerivanje moglo izložiti stvarnom riziku od postupanja koje je u suprotnosti sa članovima 2. i 3, djelotvoran pravni lijek mora biti takav da spriječi izvršenje mjera koje su u suprotnosti s Konvencijom, a čija su dejstva potencijalno nepovratna; to iziskuje pažljivu kontrolu domaćih vlasti, a naročito brzo reagiranje i dejstvo automatskog obustavljanja. U vrijeme kada su izdati nalozi za deportiranje i pritvaranje, Služba za azil je razmatrala dosje podnositelja predstavke, a taj postupak je, prema domaćem pravu, po prirodi obustavljajući. Prema tome, podnositelj predstavke se nalazio zakonito na Kipru te nije trebao biti predmet deportiranja. Međutim, nalog za deportiranje je ostao na snazi nekoliko mjeseci za vrijeme azilantskog postupka, a jedini razlog zbog kojeg on nije deportiran u Siriju je taj što je primijenjeno pravilo 39. Kao što je priznala Vlada, ta situacija se desila zbog greške vlasti. Nikakav domaći pravni lijek nije bio na raspolaganju kojim bi se ispravila ta greška. Nadalje, nisu postojale djelotvorne garancije za zaštitu podnositelja predstavke od nezakonitog deportiranja. Naime, obraćanje Vrhovnom sudu s ciljem poništenja naloga za deportiranje te zahtjev za privremenu mjeru obustavljanja deportiranja nisu imali dejstvo automatskog obustavljanja. U vezi s tvrdnjama Vlade da taj zadnji lijek ima obustavljajuće dejstvo “u praksi”, uvjeti predviđeni članom 13. i ostale odredbe Konvencije imaju formu garancija, a ne pukih izjava o namjeri ili praktičnim aranžmanima. Prema tome, podnositelj predstavke nije imao djelotvoran pravni lijek u vezi sa svojim žalbenim navodom na osnovu člana 2. i 3.
Zaključak: povreda (jednoglasno).
(Vidi, u tom pogledu, Gebremedhin [Gaberamadhien] protiv Francuske, 25389/05, od 26. aprila 2007, Informativna naznaka 96; i De Souza Ribeiro protiv Francuske [VV], 22689/07, od 13. decembra 2012, Informativna naznaka 158)
Član 5. stav 1: Da bi procijenio zakonitost pritvora podnositelja predstavke, Sud je ustanovio tri različite faze.
Prvo, u pogledu premještanja u policijsku stanicu, policajci nisu ostavili protestantima drugi izbor osim da uđu u autobuse i ostanu u policijskoj stanici. Imajući u vidu prisilni karakter, opseg i cilj policijskog djelovanja, uključujući činjenicu da su odvedeni tako rano ujutro, došlo je do lišavanje slobode de facto. U vezi s pravnim osnovom lišavanja slobode, Vlada se pozvala na zakonske ovlasti policije i zakonske obaveze policije da pristupi hapšenjima te da očuva red na javnom putu i regulira saobraćaj. Međutim, ona nije tvrdila da je bilo koja od tih ovlasti bila zaista korištena da bi se uhapsio podnositelj predstavke. Jasno je da je cilj djelovanja također bio da se identificiraju protestanti koji su se nalazili nezakonito na teritoriji s ciljem da se oni deportiraju. Vlasti su smatrale da bi bilo nemoguće izvesti djelotvornu istragu na licu mjesta, a da se ne isprovocira nasilno reagiranje te su odveli protestante u policijske stanice. Dok je Sud svjestan teške situacije u kojoj su se našle kiparske vlasti, to ne može opravdati mjere koje su dovele do lišavanja slobode bez jasnog pravnog osnova. Lišavanje slobode podnositelja predstavke za vrijeme tog perioda je, prema tome, bilo u suprotnosti sa članom 5. stav 1.
Drugo, pritvaranje podnositelja predstavke na osnovu naloga za deportiranje i pritvaranje koji su izdati u junu 2010. godine je bilo nezakonito budući da su nalozi izdati greškom u vrijeme kada je njegov boravak bio zakonit jer je preispitivanje njegovog zahtjeva za azil bilo u toku.
Konačno, postupak propisan zakonom se nije poštovao u vezi s pritvaranjem podnositelja predstavke od augusta 2010. godine do njegovog puštanja u maju 2011. godine jer nije informiran o novim nalozima za deportiranje i pritvaranje u skladu s domaćim pravom.
Imajući sve u vidu, ukupno trajanje pritvora podnositelja predstavke, naime od juna 2010. godine do maja 2011. godine, je bilo suprotnosti sa članom 5. stav 1.
Zaključak: povreda (jednoglasno).
(Vidi, Austin i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], 39692/09, 40713/09 i 41008/09, od 15. marta 2012, Informativna naznaka 150; i Medvedyev i ostali protiv Francuske [VV], 3394/03, od 29. marta 2010, Informativna naznaka 128).
Član 4. Protokola broj 4: Lične okolnosti svih predmetnih osoba su bile predmet pojedinačnih ispitivanja. Naime, njihovi zahtjevi za azil su razmatrani na pojedinačnom osnovu u periodu od više od pet godina. Žalbe onih koji su se žalili su pojedinačno ispitane te su odbijene. Azilantske vlasti su poslale odvojene dopise predmetnim osobama u kojima su ih obavijestile o relevantnim odlukama. Vlasti su provjerile situaciju svake osobe prije nego što su donijele odluke te su izdati odvojeni nalozi za deportiranje i pritvaranje u pogledu svake osobe. Pripremljeni su pojedinačni dopisi kojima su pritvorene osobe informirane o odluci vlasti da ih pritvore i deportiraju. Činjenica da su protestanti, uključujući podnositelja predstavke, zajedno odvedeni u policijsku stanicu, da su neki deportirani u grupama ili da su nalozi o deportiranju i dopisi bili sastavljeni korištenjem slične terminologije, te da se, prema tome, nisu posebno pozvali na odluke koje se odnose na azil nije po sebi naznaka kolektivne mjere u smislu jurisprudencije Suda. Premda je napravljena greška u vezi sa statusom nekih od predmetnih osoba, uključujući podnositelja predstavke, ta činjenica, iako nesretna, se ne može posmatrati na način da je došlo do kolektivnog protjerivanja.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).
(Vidi također, Čonka protiv Belgije, 51564/99, od 5. februara 2002, Informativna naznaka 39)
Sud je također zaključio da član 5. stav 2. i član 5. stav 4. nisu prekršeni (brzina ispitivanja).
Član 41: 10.000 EUR po osnovu nematerijalne štete.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy