© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
MAFALANI protiv HRVATSKE
zahtjev br. 32325/13
presuda od 09. srpnja 2015. godine
ČINJENICE
Podnositelja su uhitili pripadnici Specijalne policije, Antiterorističke jedince Lučko (dalje ATJ Lučko) zbog sumnje da je umiješan u dvostruko ubojstvo. Prilikom uhićenja podnositelj je zadobio brojne ozljede: prijelom nosa, ozljede glave (kontuzija i posjekotina), ozljede ramena i ruke. Sve su ozljede potvrđene medicinskom dokumentacijom jer je podnositelja nakon uhićenja dva puta pregledao liječnik - nekoliko sati nakon uhićenja liječnik hitne pomoći, a 5 dana nakon uhićenja liječnik u Zatvoru u Zagrebu prilikom obveznog medicinskog pregleda. Pripadnici ATJ Lučko izradili su izvješće o uporabi sredstava prisile. U izvješću su naveli da su prema podnositelju primijenili silu (tjelesna snaga i sredstva za vezivanje) jer se tijekom uhićenja otimao uslijed čega je pao i glavom udario o stol. Glavni ravnatelj policije je ocijenio da je primjena sredstava prisile bila zakonita i opravdana. Podnositelj je podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih osoba zbog zlostavljanja. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu izvršilo je uvid u postojeću dokumentaciju te pisana izvješća glavnog ravnatelja policije i dvojice policijskih službenika koji su sudjelovali u uhićenju podnositelja. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu utvrdilo je da nema osnovane sumnje da je na štetu podnositelja počinjeno kazneno djelo i stoga je odbacilo kaznenu prijavu.
Podnositelj je prigovarao kako je postupanje policije tijekom njegovog uhićenja i zadržavanja bilo protivno čl. 3. Konvencije, te kako nadležna tijela u vezi s tim nisu provela učinkovitu istragu.
OCJENA SUDA
U odnosu na postupovni aspekt članka 3. Konvencije
Sud je utvrdio da su podnositeljeve ozljede u svojoj ukupnosti dovoljno ozbiljne da bi ušle u područje primjene čl. 3. Konvencije. Time je za domaće vlasti nastala obveza da provedu učinkovitu istragu o navodnom zlostavljanju podnositelja. Sukladno dobro utvrđenoj praksi Suda, za ispunjenje te obveze nije dovoljno samo provesti istragu, već ta istraga mora zadovoljiti određene standarde. Da bi zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz čl. 3. Konvencije doista bila učinkovita u praksi, istraga navoda o povredi čl. 3. Konvencije mora biti učinkovita, temeljita i neovisna.
Istraga je učinkovita ako može dovesti do utvrđivanja svih okolnosti slučaja i kažnjavanja počinitelja. To ne znači da istraga uvijek mora dovesti do tog rezultata jer to iz niza razloga ponekad nije moguće. Međutim, da bi istraga bila učinkovita, svakako mora biti temeljita. Točnije državne vlasti su obvezne poduzeti sve razumne i dostupne korake kako bi utvrdile točno činjenično stanje. To podrazumijeva obvezu provođenja potrebnih dokaza (ispitivanje svjedoka, provođenje vještačenja i slično). To ujedno isključuje nekritičko prihvaćanje zaključaka koje su donijele osobe koje su sudjelovale u spornom događaju. Upravo zato je bitna neovisnost istrage. Neovisnost istrage podrazumijeva da osobe koje provode istragu moraju biti neovisne od osoba koje su sudjelovale u događajima koji se istražuju. Točnije, ne samo što između tih osoba ne smije postojati hijerarhijska ili institucionalna povezanost, nego osobe koje provode istragu moraju biti i praktično neovisne.
U ovom predmetu istragu su provodili policija i državno odvjetništvo nakon podnositeljeve kaznene prijave. Međutim, nijedna od te dvije istrage nije zadovoljila naprijed navedene kriterije. Policijska istraga je bila ograničena na ocjenu zakonitosti i opravdanosti sredstava prisile prema podnositelju. Ona je provedena unutar zapovjednog lanca iste ustrojstvene jedinice čiji su pripadnici sudjelovali u uhićenju. Glavni ravnatelj policije - najviše rangirani pripadnik policije koji je dao naredbu za uhićenje podnositelja - je temeljem izvješća pripadnika ATJ Lučko ocijenio da je primjena sile bile zakonita i opravdana. Takva istraga ni u kojem pogledu nije zadovoljila kriterij neovisnosti.
Te je nedostatke moglo otkloniti državno odvjetništvo koje je počelo istraživati navodno zlostavljanje 3 godine kasnije, nakon što je podnositelj podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja. No, Sud je primijetio da je provođenje učinkovite istrage prvenstveno bila obveza državnog odvjetništva. Sud je također utvrdio da nadležno državno odvjetništvo nije provelo učinkovitu istragu. Ono nije poduzelo nijedan samostalni korak kako bi utvrdilo sve okolnosti slučaja; nije pokušalo identificirati pripadnike ATJ Lučko koji su sudjelovali u uhićenju, nije ispitalo podnositelja i liječnike koji su ga pregledali, nije odredilo vještačenje radi točenog utvrđivanja uzroka povreda itd.
U tom smislu istraga državnog odvjetništva nije zadovoljila kriterij učinkovitosti i temeljitosti. Kako je državno odvjetništvo odluku o odbačaju kaznene prijave utemeljilo na pisanim izvješćima pripadnika policije, istraga državnog odvjetništva nije imala niti potrebni dojam neovisnosti. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio povredu procesnog aspekta članka 3. Konvencije.
U odnosu na materijalni aspekt članka 3. Konvencije
Zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz čl. 3. Konvencije je apsolutna i nije podložna nikakvim iznimkama. Međutim, čl. 3. Konvencije ne zabranjuje primjenu sile tijekom uhićenja, ali zahtijeva da primijenjena sila bude razmjerna i apsolutno nužna u konkretnom slučaju (primjerice postoji mogućnost da osoba pobjegne, pruža otpor uhićenju itd.). U protivnom, primjena sile narušava ljudsko dostojanstvo i u pravilu predstavlja povredu članka 3. Konvencije.
Ako je osoba nesporno ozlijeđena tijekom uhićenja, država je dužna dati uvjerljivo i detaljno objašnjenje da je primijenjena sila bila nužna. U ovom predmetu je bilo nesporno da je podnositelj ozlijeđen tijekom uhićenja. Vlada je tvrdila da je primjena sile bila nužna radi njegovog uhićenja, a da je policija u tu svrhu primijenila dvije vrste sredstava prisile: tjelesnu snagu (točnije, posebni zahvat "čišćenje") i sredstva za vezivanje.
Sud je najprije razmotrio ukupnost podnositeljevih ozljeda (ozljede različitog stupnja težine na različitim dijelovima tijela) te činjenicu da istraga nije rezultirala uvjerljivim i detaljnim objašnjenjem uzroka ozljeda i svih okolnosti uhićenja podnositelja. Slijedom navedenog, Sud je prihvatio navode podnositelja da su njegove ozljede rezultat prekomjerne i nerazmjerne uporabe sredstava prisile te je utvrdio povredu materijalnog aspekta članka 3. Konvencije.
PRAVIČNA NAKNADA
16.500,00 EUR – na ime naknade nematerijalne štete;
2.500,00 EUR – na ime naknade troškova postupka
Full & Egal Universal Law Academy