© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2014. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obaveštenje o praksi Suda br. 173
april 2014.
Mađarska hrišćanska menonitska crkva (Magyar Keresztény Mennonita Egyház) i drugi protiv Mađarske – predstavke br. 70945/11, 23611/12, 26998/12 et al.
Presuda usvojena 8.4.2014. [Drugo odeljenje]
Član 11
Član 11, st. 1
Sloboda udruživanja
Verske zajednice koje su podnele predstavke su morale ponovo da se registruju kako bi dobile status crkve i povratile pravo na materijalne povlastice države: povreda
Činjenice – Shodno Zakonu o crkvama iz 2011, usvojenom radi rešavanja problema vezanih za zloupotrebu državnih sredstava od strane određenih crkava, uveden je dvostepeni sistem priznanja verskih zajednica. Jednom broju verskih zajednica je zakonom priznat status crkve te su imale pravo da nastave da uživaju određene novčane i fiskalne državne povlastice za sprovođenje verskih aktivnosti.
Sve predstavke su podnele verske zajednice ili sveštenici ili članovi tih zajednica. Verske zajednice koje su podnele predstavke a koje su pre usvajanja Zakona iz 2011. bile registrovane kao crkve i dobijale sredstva od države, nisu bile na spisku verskih zajednica kojima je automatski bio priznat status crkve. Nakon odluke Ustavnog suda, verska udruženja ili zajednice kao što su podnosioci predstavki su mogli da nastave da funkcionišu kao crkve i da se nazivaju crkvama. Međutim, i dalje su na snazi bile odredbe Zakona iz 2011, po kojima su verske zajednice, kao što su one koje su podnele predstavke, morale da podnesu zahtev Parlamentu da se registruju kao crkve ako su želele da ponovo imaju pristup novčanim povlasticama i pogodnostima. Hoće li određena verska zajednica steći status crkve zavisilo je od broja njenih vernika i dužine postojanja, kao i dokaza da ne predstavlja opasnost po demokratiju.
Pravo – Član 11 (tumačen u svetlu člana 9): Ukidanje statusa crkve podnosiocima predstavki je predstavljalo zadiranje u njihova prava iz članova 9 i 11. Osnov za ovu meru nalazio se u Zakonu iz 2011. a ona je težila ostvarenju legitimnog cilja sprečavanja subjekata koja tvrde da se bave verskim aktivnostima da na prevaru izdejstvuju finansijske povlastice od države. Sud je zatim razmatrao da li je to zadiranje bilo neophodno u demokratskom društvu.
Shodno tumačenju člana 11 zajedno sa članom 9, verske organizacije nemaju pravo na određeni pravni status. Država samo mora verskim zajednicama da obezbedi mogućnost da steknu pravni status kao subjekti shodno građanskom pravu. Sud, međutim, nije mogao da prenebregne činjenicu da sledbenici određene veroispovesti mogu osećati da su tek tolerisani – ali ne i da su dobrodošli – ako država odbije da prizna i da podržava njihovu versku zajednicu, a da pri tom priznaje druge veroispovesti. Takva situacija osećanja inferiornosti potpada pod slobodu ispoljavanja veroispovesti. Štaviše, nije dokazano da država nije na raspolaganju imala manje drastična rešenja za problem koji je uočila – kao što su, na primer, sudska kontrola ili raspuštanje crkava za koje se dokaže da su zloupotrebljavale državne subvencije. Sporno zakonodavstvo je za ishod imalo lišavanje postojećih i aktivnih crkava njihovog pravnog okvira, što je u nekim slučajevima imalo dalekosežne materijalne posledice i posledice po njihov ugled.
Dvostepeni sistem priznanja crkava sam po sebi može potpadati pod polje slobodne procene država i takav je sistem obično zasnovan na istorijsko-ustavnoj tradiciji država koje ga praktikuju. Država, međutim, nije iznela nikakve ubedljive dokaze da spisak crkava shodno Zakonu iz 2011. u potpunosti odražava mađarsku istorijsku tradiciju. Odbijanje registracije neke verske zajednice zato što nije podnela podatke o sadržini svog učenja može biti opravdano neophodnošću utvrđivanja da li verska zajednica koja je podnela zahtev za priznanje predstavlja ikakvu opasnost po demokratsko društvo. Međutim, podnosioci predstavki su zakonito funkcionisali kao verske zajednice u Mađarskoj nekoliko godina i nisu predočeni nikakvi dokazi da je ikada pokrenut ijedan postupak kako bi se osporilo njihovo postojanje zbog njihovog nezakonitog rada ili zloupotreba. Stoga su razlozi za zahtevanje njihove ponovne registracije morali da budu naročito značajni i ubedljivi.
Sloboda ispoljavanja veroispovesti ili uverenja, istina, ne obezbeđuje verskim zajednicama koje su podnele predstavke ili njenim pripadnicima pravo na dodatna sredstva finansiranja iz državnog budžeta. Međutim, privilegije koje su verska udruženja dobijala su olakšavale njihovo ostvarivanje verskih ciljeva i stoga su državnim vlastima nametale obavezu da pri njihovom odobravanju budu neutralne. Država koja je dobrovoljno odlučila da ta prava obezbedi verskim organizacijama ne može da preduzima diskriminatorne mere prilikom odobravanja, smanjivanja ili ukidanja tih povlastica. Pored toga, države imaju značajnu slobodu izbora oblika saradnje sa verskim zajednicama, uključujući mogućnost izmene tih povlastica zakonodavnim merama. Međutim, neutralnost države iziskuje da odabir partnera bude zasnovan na proverljivim kriterijumima kako bi se sprečile situacije u kojima se pripadnici neke verske zajednice osećaju kao građani drugog reda iz verskih razloga, zbog nepovoljnijeg odnosa države prema njihovoj zajednici. U ovom je predmetu ukidanje povlastica pogodilo samo određene verske zajednice, uključujući podnosioce predstavki.
Sud nije utvrdio nikakve pokazatelje da su verske zajednice koje su podnele predstavke bile sprečene da ispoljavaju svoju veru kao pravni subjekti. Međutim, shodno zakonodavstvu, određene verske aktivnosti koje sprovode crkve nisu bile dostupne verskim udruženjima, što je od značaja za njihovo pravo na kolektivnu slobodu veroispovesti. Zato to razlikovanje nije zadovoljilo zahteve vezane za neutralnost države i nije bilo zasnovano na objektivnim osnovama za različito postupanje.
Sud je zaključio da su vlasti potpunim ukidanjem statusa crkve podnosiocima predstavki umesto primene manje strogih mera, uvođenjem politički obojenog postupka ponovne registracije čije je opravdanje bilo pod sumnjom, i drugačijim postupanjem prema podnosiocima predstavki nego prema crkvama ne samo u pogledu mogućnosti saradnje već i u pogledu dobijanja pogodnosti radi sprovođenja verskih aktivnosti, zanemarile svoju obavezu da budu neutralne u odnosu na verske zajednice koje su podnele predstavke. Ovi elementi, zajedno i pojedinačno, su ukazivali na to da se ne može reći da je sporna mera bila srazmerna „urgentnoj društvenoj potrebi“.
Zaključak: povreda (pet glasova za i dva glasa protiv).
Član 41: Utvrđivanje povrede je predstavljalo pravično zadovoljenje u pogledu naknade za nematerijalnu štetu za pet pojedinačnih podnosilaca predstavki. Odlaže se razmatranje pitanja vezanih za zajednice koje su podnele predstavke.
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy