© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
MARGUŠ PROTIV HRVATSKE
zahtjev broj 4455/10
presuda Velikog vijeća od 27. svibnja 2014. godine
ČINJENICE
Protiv podnositelja zahtjeva 1993. godine bio je pokrenut kazneni postupak zbog kaznenih djela ubojstva, nanošenja teške tjelesne ozljede, dovođenja u opasnost života i imovine te krađe, koja je počinio kao pripadnik Hrvatske vojske.
Dana 24. rujna 1996. godine donesen je Zakon o općem oprostu prema kojem se primjenjuje opći oprost na sva kaznena djela počinjena u vezi s ratom u Hrvatskoj u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine, osim djela koja predstavljaju teške povrede humanitarnog prava ili ratne zločine, uključujući i kazneno djelo genocida. Nadležni sud obustavio je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva dana 24. lipnja 1997. godine na temelju Zakona o općem oprostu.
Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji je podnio državni odvjetnik Vrhovni sud je utvrdio povredu članka 3. stavka 2. Zakona o općem oprostu. Naveo je kako je podnositelj počinio radnje kao pripadnik rezervnog sastava ZNG, ali nakon dovršenog dežurstva. Stoga nije postojala bitna veza između inkriminiranih djela s ratom, jer bi u protivnom oprost obuhvatio sva kaznena djela koja bi u razdoblju od 27. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine počinili pripadnici Hrvatske vojske, a to nije bila intencija zakonodavca.
Dana 26. travnja 2006. godine nadležno državno odvjetništvo optužilo je podnositelja za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. U postupku pred Županijskim sudom podnositelju je sudilo vijeće od tri suca, od kojih je jedan bio sudac M.K., koji je predsjedao vijećem koje je obustavilo raniji postupak. Na završnom ročištu, za vrijeme izlaganja završnih riječi, podnositelj je udaljen iz sudnice zbog remećenja reda. Njegov je odvjetnik ostao u sudnici i izložio svoju završnu riječ. Presudom od 21. ožujka 2007. podnositelj je osuđen na 14. godina zatvora, s tim da je Vrhovni sud preinačio odluku o kazni i osudio ga na 15 godina zatvora. Ustavna tužba koju je kasnije podnio podnositelj je odbijena.
ODLUKA SUDA
Članak 6. stavak 1.
Odlučujući o podnositeljevom prigovoru da je isti sudac sudjelovao i u postupku koji je okončan 1997. godine i u onome u kojem je proglašen krivim 2007. godine, Sud je utvrdio da u prvom postupku sudac nije donio presudu, te da tijekom tog postupka nije ispitan nijedan dokaz relevantan za utvrđivanje podnositeljeve krivnje. Stoga je Sud ocijenio da ne postoje činjenice koje bi mogle opravdale bojazan o pristranosti suca M.K., niti je podnositelj imao ikakav legitiman razlog za takvu bojazan.
Članak 6. stavak 3.
U pogledu podnositeljevog udaljavanja iz sudnice tijekom izlaganja završnih riječi, Veliko vijeće je u cijelosti poduprlo utvrđenje vijeća kako se u okolnostima kada okrivljenik remeti red u sudnici od raspravnog suda ne može očekivati da ostane pasivan i dopusti takvo ponašanje. Imajući u vidu činjenicu da je podnositelj dva puta upozoren da ne prekida završnu riječ, da je okrivljenikov branitelj ostao u sudnici i izložio svoju završnu riječ, te gledajući postupak kao cjelinu, Sud je zaključio da udaljavanje podnositelja iz sudnice tijekom završnog ročišta nije dovelo u pitanje njegovo pravo na obranu u mjeri nespojivoj sa zahtjevima poštenog suđenja. Stoga je utvrdio da nije došlo do povrede podnositeljevih prava iz članka 6. stavak 1. i 3. Konvencije.
U odnosu na podnositeljev prigovor da mu je dva puta suđeno za isto kazneno djelo
Europski sud je najprije utvrdio da je podnositelju zahtjeva u oba kaznena postupka suđeno za istu stvar. Podnositelj je 1991. godine bio optužen za kaznena djela ubojstva, krađe i uništavanje tuđe imovine. Međutim, u tom kaznenom postupku hrvatski sud nije odlučio o podnositeljevoj krivnji, već ga je pomilovao, primjenjujući odredbe Zakona o općem oprostu.
Drugi put podnositelju je suđeno 2006. godine, za isti događaj koji je ovaj put kvalificiran kao kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Međutim, Sud je istaknuo kako države članice imaju obvezu iz članaka 2. (pravo na život) i 3. (zabrana mučenja i nečovječnog postupanja) Konvencije istražiti i procesuirati svako kazneno djelo, posebice ono koje za posljedicu ima smrt ili ozljedu pojedinca. Iako ovaj predmet nije razmatrao pozitivne obveze države iz članaka 2. i 3. Konvencije, već pravo podnositelja na primjenu načela ne bis in idem, Sud je smatrao kako se ta prava ne mogu sagledavati odvojeno, već kao jedna cjelina. Tako se pravo države da procesuira ratni zločin (čak i u novoj optužnici i ponovnom suđenju nakon oprosta) mora sagledati kroz njezinu dužnost da zaštiti prava žrtava iz čl. 2. i 3. Konvencije.
Nadalje, Sud je primijetio da se u međunarodnom pravu davanje oprosta za teška kršenja ljudskih prava sve više smatra neprihvatljivim. Iako nijedan međunarodni ugovor izrijekom ne zabranjuje davanje takvih oprosta, dodjeljivanje oprosta za teška kršenja ljudskih prava može biti ograničeno drugim ugovorima kojih je ta država stranka. I različita međunarodna tijela donijela su rezolucije, preporuke i komentare u kojima se načelno slažu da oprost ne bi trebalo dati onima kojima su počinili teške povrede ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava.
Sud je stoga zaključio da su hrvatske vlasti, podizanjem nove optužnice protiv podnositelja i njegovom osudom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, postupale u skladu s člancima 2. i 3. Konvencije, kao i sukladno zahtjevima i preporukama drugih međunarodnih mehanizama i instrumenata (detaljno navedeni u presudi).
Zbog toga, sud je zaključio da članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju nije primjenjiv u okolnostima ovog predmeta.
Full & Egal Universal Law Academy