© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
MARKOVIĆ I DR. PROTIV ITALIJE
(članak 6.)
Presuda velikog vijeća od 14. prosinca 2006. godine
Sud je presudio, sa 10 glasova prema 7, da nije došlo do povrede čl. 6. (pravo na pravično suđenje) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
ČINJENICE
Zahtjev se odnosio na postupak za naknadu štete koji su podnositelji pokrenuli pred talijanskim sudovima zbog smrti njihovih rođaka tijekom zračnih napada na Federalnu Republiku Jugoslaviju.
Svih deset podnositelja su državljani bivše Srbije i Crne Gore te bliski rođaci ljudi koji su poginuli tijekom napada na Kosovo kada je 23. travnja 1999. godine iz zraka napadnuto sjedište Radio Televizije Srbije (RTS) u Beogradu od strane NATO saveznika što je rezultiralo sa 16 mrtvih.
Dušan i Zoran Marković rođeni su 1924. godine, odnosno 1952. godine; njihov se zahtjev odnosi na smrt Dejana Markovića, sina prvonavedenog i brata drugonavedenog podnositelja. Dušika i Vladimir Jontić rođeni su 1948. godine, odnosno 1978. godine; njihov se zahtjev odnosi na smrt Slobodana Jontića, supruga prvonavedene i ova drugonavedenog podnositelja. Draga Janković rođena je 1947. godine i njen se zahtjev odnosi na smrt njenog supruga Milana Jankovića. Mirjana i Slavica Stevanović rođene su 1945. godine, odnosno 1974. godine; i njihov se zahtjev odnosi na smrt Slaviše Stevanovića, sina prvonavedene i brata drugonavedene podnositeljice. Milena, Obrad i Dejan Dragojević rođeni su 1953. godine, 1946. godine odnosno 1975. godine; njihov se zahtjev odnosi na smrt sina gospodina i gospođe Dragojević odnosno Dejanovog brata, Dragorada Dragojevića.
Podnositelji su pokrenuli postupak za naknadu štete pred Okružnim sudom u Rimu, jer su smatrali da je sudjelovanje Italije u navedenim vojnim operacijama bilo znatno veće od sudjelovanja drugih članica NATO-a jer je Italija pružila važnu političku i logističku podršku, dajući na uporabu svoje zračne baze i letjelice koje su korištene za napad na Beograd i zgradu RTS-a. U navedenom postupku tuženu državu su zastupali Ured premjera, talijansko Ministarstvo obrane te Zapovjedništvo ujedinjenih snaga južne Europe (NATO AFSOUTH).
Ured premjera i talijansko Ministarstvo obrane podnijeli su na prethodnom ročištu Prizivnom sudu zahtjev za ispitivanje nadležnosti na temelju čl. 41. Zakona o parničnom postupku. U presudi od 8. veljače 2002. godine kojom je završen postupak koji su pokrenuli podnositelji, Prizivni sud je presudio da talijanski sudovi nisu nadležni za postupanje jer je odluka Italije da sudjeluje u zračnim napadnima bila politička i stoga se ne može preispitivati na sudu.
PRIGOVORI
Podnositelji su se žalili, na temelju čl. 6. Konvencije (pravo na pravično suđenje), a u vezi sa čl. 1. (obveza na poštivanje ljudskih prava), da nisu imali pravo na pristup sudu.
ODLUKA SUDA
Članak 6.
Talijanska Vlada navela je da podnositelji nisu iscrpili sva domaća pravna sredstva jer nisu nastavili postupak protiv NATO saveznika. Sud je naveo da nema konkretnog primjera uspješnog provođenja postupka protiv NATO-a tako da ga talijanska Vlada nije uvjerila da bi postupak protiv NATO–a bio uspješniji od onog protiv Italije. Dodao je da, jednom kad su podnositelji pokrenuli postupak pred talijanskim sudovima, nesporno postoji „veza jurisdikcije“ u smislu članka 1. Konvencije. Presudio je da je članak 6. primjenjiv u navedenom slučaju i odbacio navode talijanske Vlade.
Sud je onda ponovio da je na domaćim vlastima da interpretiraju i primjene domaće pravo te da je to pravilo primjenjivo i u slučaju kada su domaće vlasti upućene na opće međunarodno pravo ili međunarodni sporazum. Uloga Suda je ocijeniti da li je takva interpretacija u skladu s odredbama Konvencije.
Sud navodi da primjedbe Prizivnog suda u odnosu na međunarodne konvencije koje su podnositelji citirali ne sadrže pogrešnu interpretaciju te da talijansko pravo dopušta postavljanje preliminarnih pitanja nadležnosti. Prema tome, nije moguće zaključiti, iz načina na koji je interpretirano domaće pravo, odnosno primijenjeni relevantni međunarodni ugovori da postoji „pravo“ na odštetu iz kaznenog prava u okolnostima kakve su u ovom slučaju.
Što se tiče odluke Prizivnog suda, iako nije dovela do priznavanja imuniteta, indicirala je širinu ovlasti suda da preispita odluku vanjske politike kao što je čin rata.
Zbog toga, Sud smatra da je zahtjev podnositelja pravedno ispitan u svjetlu talijanskih pravnih načela koji se primjenjuju na kazneno pravo. Podnositelji su imali pravo na pristup sudu, ali je taj pristup bio ograničen, i nije im omogućio donošenje meritorne odluke.
Iz tih razloga Sud je presudio da nije došlo do povrede čl. 6. Konvencije.
Full & Egal Universal Law Academy