© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
M. C. I A. C. PROTIV RUMUNJSKE
OD DANA 12. TRAVNJA 2016. GODINE
ZAHTJEV BR. 12060/12
ČINJENICE
Podnositelji su dana 03. lipnja 2016. sudjelovali u godišnjem LGBTI maršu u Bukureštu. Na povratku ih je u podzemnoj željeznici napala skupina od šest osoba. Napadači su ih udarali šakama i nogama te su ih glasno vrijeđali. Podnositelji su pretrpjeli ozljede poput masnica, kontuzija i ozljeda glave. Navedene ozljede potkrijepljene su medicinskom dokumentacijom. Istaknuli su da su se podvrgnuli grupnoj terapiji zbog pretrpljene psihičke traume.
Podnositelji su protiv napadača pravodobno podnijeli kaznenu prijavu navodeći da je motiv napada bila njihova seksualna orijentacija. Naveli su da su ih napadači ugledali tijekom marša i zatim pratili do podzemne željeznice. Nekoliko dana kasnije, podnositelji su dostavili svu raspoloživu dokumentaciju, posebice fotografije napada na kojima su fotograf i jedan od podnositelja identificirali neke od napadača. Tijekom postupanja po kaznenoj prijavi, policija je ispitala jednog svjedoka, a budući da se za jednog od napadača sumnjalo da je nogometni navijač, policija je na 29 nogometnih utakmica provela nasumične kontrole u podzemnoj željeznici. Tijekom 2011. godine, policija je odlučila kako neće podnijeti kaznenu prijavu zbog toga što nije bilo moguće identificirati napadače i zbog toga što je u međuvremenu nastupila zastara kaznenog progona te je o tome obavijestila državno odvjetništvo. Podnositelji su zatim državnom odvjetništvu podnijeli pritužbu koju je tijekom 2012. godine, nadležni sud odbio.
PRIGOVORI
Pozivajući se na čl. 3. i čl. 14. Konvencije, podnositelji su prigovarali da istraga nije bila učinkovita, ističući kako policija nije uzela u obzir motiv napada – njihovu seksualnu orijentaciju. Isto tako, istaknuli su kako u Rumunjskoj ne postoji odgovarajući pravni okvir koji propisuje učinkovite mjere u borbi protiv zločina iz mržnje počinjenog prema LGBTI osobama.
OCJENA SUDA
Rumunjska Vlada je tvrdila da podnositelji nisu iscrpili sva domaća dostupna pravna sredstva jer nisu podnijeli pritužbu Nacionalnom Vijeću protiv diskriminacije. Sud je zaključio da navedeno pravno sredstvo nije bilo prikladno budući da se radilo o napadu koji je predstavljao kazneno djelo za koje je predviđena učinkovita zaštita putem kaznenopravnih mehanizama, te da nije bilo dostupno jer se takva pritužba mogla podnijeti isključivo protiv poznatih počinitelja, a podnositelji nisu znali identitet napadača. Stoga je Sud odbacio navedeni prigovor.
Rumunjska Vlada je nadalje prigovarala da podnositelji nisu podnijeli zahtjev u šestomjesečnom roku jer su trebali znati da će policijska istraga biti neučinkovita prije nego li je policija odlučila da neće podnositi kaznenu prijavu. Istaknula je i da se podnositelji nisu obraćali policiji s upitima o tijeku istrage. Sud je utvrdio da su podnositelji pravodobno podnijeli prijavu policiji te da su dostavili sva raspoloživa dokazna sredstva. Sud je naglasio da se od žrtve tijekom istrage ne očekuje pretjerana aktivnost nakon što je ispitana. Štoviše, uobičajeno je da policija ne kontaktira sa žrtvom do završetka istrage jer je istraga nejavni i nekontradiktorni dio kaznenog postupka. To što je državno odvjetništvo po prijedlogu policije odlučilo da neće podnijeti kaznenu prijavu nije ovisilo o (ne)aktivnosti podnositelja. Štoviše, podnositelji su prigovorili navedenoj odluci. Njihov prigovor je razmatralo više državno odvjetništvo te posljedično i nadležan kazneni sud. Stoga je Sud utvrdio da je zahtjev Sudu podnesen u roku koji se u ovom predmetu treba računati od dana konačne odluke (točnije, od dana kada je nadležan kazneni sud odbio podnositeljev prigovor protiv odluke državnog odvjetništva o nepodnošenju kaznene prijave).
Nakon što je Sud odbio navedene prigovore, utvrdio je da je zahtjev dopušten te se upustio u ispitivanje njegove osnovanosti. Radi utvrđivanja je li došlo do povrede čl. 3. i čl. 14. Konvencije, Sud je prvo ispitivao je li napad dosegnuo minimalnu razinu ozbiljnosti koja proizlazi iz zahtjeva čl. 3. Konvencije.
Sud je primijetio da su napadači prvo pratili podnositelje tijekom marša, a zatim ih napali u podzemnoj željeznici. Napad je bio izravan te su pri tom zadobili nekoliko ozljeda, a naknadno su potražili i psihološku pomoć. Sud je zaključio da je svrha napada bila zastrašiti podnositelje ne bi li odustali od javnog izražavanja podrške LGBTI zajednici. Psihičko stanje podnositelja je dodatno bilo ugroženo činjenicom da su napadnuti isključivo zbog sudjelovanja u maršu, iako sukladno uputama organizatora marša nisu imali nikakve oznake na sebi koje bi ih identificirale kao sudionike marša. Stoga je Sud zaključio da je napad izravno bio usmjeren na podnositelje te je u njima izazvao osjećaj straha, tjeskobe i nesigurnosti. Stoga je utvrdio da je postignuta minimalna razina ozbiljnosti koja je proizlazi iz zahtjeva čl. 3. Konvencije.
Nakon toga, Sud je ispitivao je li policija provela učinkovitu istragu o napadu. Sud je utvrdio da je istraga bila neučinkovita jer je predugo trajala, imala je nedostatke te tijekom istrage nisu ispitani homofobni motivi napada.
Sud je primijetio da je istraga trajala više od šest godina. Podnositelji su istoga dana podnijeli kaznenu prijavu i dostavili raspoloživa dokazna sredstva, ali policija nije tijekom istrage pravodobno poduzimala odgovarajuće radnje u cilju rasvjetljavanja okolnosti u kojima se napad odvio te utvrđivanja identiteta napadača. Posebice, policija nije poduzela radnje kojima bi otkrila neke od napadača iako su podnositelji dostavili nekoliko fotografija na kojima su se ti napadači vidjeli. Sud je uzeo u obzir da je istraga provedena u otežanim okolnostima zbog velikog broja ljudi koji su sudjelovali u protuprosvjedu te zbog promjene nadležnosti policijske postaje. Međutim, usprkos tome tužena država je i dalje bila obvezna poduzeti učinkovitu istragu.
Prilikom provođenja istrage, policija je propustila ispitati mogući homofobni motiv napada. Sud je istaknuo da je ispitivanje je li napad bio motiviran seksualnom orijentacijom podnositelja bilo nužno za osiguranje odgovarajuće razine zaštite, pogotovo imajući u vidu netrpeljivost rumunjskog društva prema LGBTI zajednici te činjenice da su podnositelji u nekoliko navrata istaknuli da su ih napadači vrijeđali zbog seksualne orijentacije.
Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je došlo do povrede postupovnog aspekta čl. 3. u vezi s čl. 14. Konvencije.
PRAVIČNA NAKNADA
7.000,00 EUR - svakom podnositelju pojedinačno na ime naknade nematerijalne štete
3.863,02 EUR – solidarno podnositeljima na ime troškova postupka
Full & Egal Universal Law Academy