© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su vam potrebne dodatne informacije, pogledajte naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 158
Decembar 2012. godine
Michaud protiv Francuske - 12323/11
Presuda od 6.12.2012 [Odjeljenje V]
Član 8.
Član 8-1
Poštivanje prepiske
Poštivanje privatnog života
Obaveza odvjetnika da prijave sumnje u pranje novca klijenata, osim ako su sumnje zasnovane na informacijama koje su dobijene kada odvjetnici djeluju u ime klijenta u sudskom postupku: nema povrede
Činjenice – U julu 2007. godine, Nacionalno vijeće odvjetničkih komora je donijelo odluku o usvajanju pravilnika o odvjetničkoj profesiji s ciljem, inter alia, osiguranja implementiranja obaveza u vezi s odvjetničkom profesijom u kontekstu borbe protiv pranja novca na osnovu Evropske direktive 2005/60/EC. Prema tome, odvjetnici imaju obavezu da u određenim okolnostima prijave Nacionalnoj finansijskoj obavještajnoj jedinici (Tracfin) novačne iznose svojih klijenata ako sumnjaju da su ti iznosi dobijeni kriminalnim aktivnostima kao što je pranje novca. U oktobru 2007. godine, podnositelj predstavke, odvjetnik, se obratio Državnom vijeću (Conseil d’Etat) tražeći ukidanje te odluke Nacionalnog vijeća odvjetničkih komora. Dana 23. jula 2010. godine, njegov zahtjev je odbijen.
Pravo – Član 8: Obaveza odvjetnika da prijave sumnju predstavlja miješanje u njihova prava na poštivanje prepiske budući da se od njih zahtijeva da proslijede upravnoj vlasti informacije u vezi s nekom drugom osobom koje dobiju putem razmjene informacija s tom osobom. To također dovodi do miješanja u njihovo pravo na poštivanje privatnog života koji uključuje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode. Naime, podnositelj predstavke nije imao razloga da prijavi takvu sumnju, niti je sankcioniran u skladu sa spornim pravilnikom zbog propusta da to uradi. Međutim, bilo da se povinuje tom pravilniku, ako okolnosti to zahtijevaju, bilo da to ne uradi, on bi bio izložen disciplinskim sankcijama, uključujući skidanje sa spiska odvjetnika. Prema tome, obaveza da se prijavi sumnja predstavlja “stalno miješanje” u prava podnositelja predstavke kao odvjetnika koja su zagarantirana članom 8. u pogledu poštivanja razmjene profesionalnih informacija sa svojim klijentima.
Obaveza odvjetnika da prijave sumnju je u skladu sa zakonom, kao što je naznačeno u Zakonu o monetarnim i finansijskim pitanjima. Zakon je pristupačan i jasan u pogledu opisa djelatnosti na koje se primjenjuje. Namjera predmetnog miješanja je borba protiv pranja novca i krivičnih djela u vezi s njim, te je njegov legitiman cilj odbrana poretka i prevencija krivičnih djela.
Obaveza da se bude oprezan i obaveza da se prijavi sumnja proizilaze iz inkorporiranja evropskih direktiva u Zakon o monetarnim i finansijskim pitanjima, što se zahtijevalo od Francuske na osnovu njenih pravnih obaveza koje su proizašle iz njenog članstva u Evropskoj uniji. Pozivajući se na presudu Bosphorus Airways, Vlada je smatrala da se mora pretpostavljati da se Francuska povinovala zahtjevima iz Konvencije budući da je samo ispunila te obaveze, te da je ustanovljeno da Evropska unija dodjeljuje osnovnim pravima zaštitu koja je ekvivalentna zaštiti zagarantiranoj Konvencijom. Međutim, ovaj predmet se razlikuje od predmeta Bosphorus Airways zbog dva razloga. Ovaj predmet se odnosi na implementaciju direktiva od strane Francuske, koje obavezuju države članice u pogledu rezultata kojeg treba postići, ali im ostavljaju slobodu izbora u pogledu metode i forme. Pitanje da li Francuska, pri poštivanju obaveza koje proizilaze iz članstva u Evropskoj uniji, raspolaže zbog toga diskrecionim pravom da onemogućava primjenu presumpcije ekvivalentne zaštite nije, prema tome, irelevantno. Osim toga i povrh svega, Državno vijeće, odlučivši da ne zahtijeva preliminarnu odluku od Evropskog suda pravde, iako taj sud još uvijek nije ispitao pitanje koje mu je proslijeđeno u vezi s pravima zaštićenim Konvencijom, je donijelo odluku prije nego što je relevantni međunarodni mehanizam za nadgledanje poštivanja osnovnih prava, koji je u principu ekvivalentan mehanizmu Konvencije, mogao pokazati svoj puni potencijal. Imajući u vidu tu odluku i važnost predmetnog pitanja, presumpcija ekvivalentne zaštite nije primjenjiva. Prema tome, od Suda se zahtijevalo da odluči da li je miješanje bilo potrebno u smislu člana 8. Konvencije.
Sud se slaže s analizom koju je Državno vijeće predočilo u presudi od 23. jula 2010. godine, koje je istaklo da član 8. štiti osnovno pravo na povlasticu u vezi s profesionalnom tajnom te potom zaključilo da podvrgavanje odvjetnika obavezi da prijavljuju sumnju ne predstavlja prekomjerno miješanje, imajući u vidu javni interes koji se sastoji od borbe protiv pranja novca i garancije koju predstavlja isključivanje iz njegovog opsega informacija koje odvjetnici prime ili dobiju prilikom zastupanja svojih klijenata u sudskim postupcima te informacija koje prime ili dobiju u kontekstu pružanja pravnih savjeta (osim ako pravni savjetnik ima, putem svog djelovanja, aktivnu ulogu u pranju novca). Povlastica u vezi s profesionalnom tajnom odvjetnika nije nepovrediva. Ona mora biti uravnotežena s mjerama za borbu protiv pranja novca koje proizilazi iz nezakonitih aktivnosti koje mogu biti korištene za finansiranje kriminalnih aktivnosti. Evropske direktive slijede tu logiku. Čak i ako bi svaki odvjetnik upleten u pranje novca mogao biti podvrgnut krivičnom gonjenju, to ne bi moglo staviti van snage odluku da se obezbijede sankcije mjerom koja ima specifičan preventivan cilj. Konačno, dva elementa su odlučujuća pri procjenjivanju proporcionalnosti predmetnog miješanja. Prvi se odnosi na činjenicu da se odvjetnici podvrgavaju obavezi da prijavljuju sumnju samo u dva slučaja: prvo, ako, u kontekstu profesionalnih dužnosti, sudjeluju u ime i za račun klijenta u finansijskim ili imovinskim transakcijama ili djeluju u svojstvu fiducijara; i drugo, ako, još uvijek u kontekstu profesionalnih dužnosti, pomažu svojim klijentima u pripremanju ili obavljanju transakcija koje se odnose na određene definirane operacije.* Prema tome, obaveza da se prijavi određena sumnja se odnosi samo na aktivnosti koje su daleko od uloge branitelja koja je povjerena odvjetnicima i koje liče na aktivnosti drugih profesionalnih lica koja su također podvrgnuta navedenoj obavezi. Drugi element je činjenica da je zakonodavstvo uvelo filter kojim štiti povlasticu profesionalne tajne: odvjetnici ne prosljeđuju prijave direktno Tracfinu, nego, u ovisnosti o slučaju, predsjedniku izabranom iz reda odvjetnika u Državnom vijeću i Kasacionom sudu ili predsjedniku odvjetničke komore čiji su oni članovi. Prema tome, informacije se dijele s profesionalnim licem koje ne samo da podliježe istim deontološkim pravilima nego ga biraju oni koji su jednaki njemu kako bi se osiguralo da se povlastica u vezi s profesionalnom tajnom ne krši. Predsjednik relevantne odvjetničke komore prosljeđuje prijavu sumnje Trafcinu tek nakon što se uvjeri da su uvjeti propisani Zakonom o monetarnim i finansijskim pitanjima ispunjeni.
Prema tome, imajući u vidu način na koji je implementirana, te njen legitimni cilj i posebnu važnost tog cilja u demokratskom društvu, obaveza prijavljivanja sumnje ne predstavlja disproporcionalno miješanje u profesionalnu povlasticu odvjetnika.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).
(vidi, Bosphorus Hava Yolları Turizm Anonim Şirketi protiv Irske [VV], broj 45036/98, od 30. juna 2005, Informativna naznaka broj 76)
* Te operacije su: (1) kupovanje i prodavanje nepokretne imovine ili poslovnih subjekata; (2) upravljanje novcem, vrijednosnim papirima ili nekom drugom imovinom; (3) otvaranje bankovnih računa, štednih računa ili računa u vezi s vrijednosnim papirima; (4) organiziranje udjela potrebnih za osnivanje preduzeća; (5) osnivanje preduzeća, obavljanje poslova preduzeća ili rukovođenje preduzećem; (6) osnivanje fiducija sa sjedištem u inostranstvu, obavljanje poslova takvih fiducija ili upravljanje takvim fiducijama ili sličnim strukturama.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy