© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
MOMČILOVIĆ PROTIV HRVATSKE
PRESUDA OD DANA 26. OŽUJKA 2015. GODINE
ZAHTJEV BROJ 11239/11
ČINJENICE
Dana 5. ožujka 1998. godine podnositelji su podnijeli Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu radi naknade štete protiv Republike Hrvatske te protiv Z. R., pravomoćnog osuđenog zbog ubojstva njihove kćeri, odnosno sestre. Na ročištu održanom dana 4. listopada 1999. godine podnositelji su povukli tužbu u odnosu na Z. R. Budući da zastupnik podnositelja nije pristupio na dva sljedeća ročišta, sud je donio rješenje o mirovanju postupka.
U daljnjem tijeku postupka, sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom: Budući da podnositelji nisu podnijeli pravodobnu žalbu, rješenje je postalo pravomoćno.
Dana 9. svibnja 2005. godine podnositelji su Općinskom sudu u Karlovcu podnijeli novu tužbu protiv Republiku Hrvatsku i Z. R. radi naknade štete. Dana 17. ožujka 2010. godine, Općinski sud u Karlovcu donio je rješenje kojim je odbacio tužbu podnositelja u odnosu na Republiku Hrvatsku, budući da se prije podnošenja tužbe podnositelji nisu obratili nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora.
Povodom žalbe podnositelja na navedeno rješenje, Županijski sud u Karlovcu je potvrdio prvostupanjsko rješenje. Podnositelji su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koja je odbijena. Njihovu ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu.
Podnositelji su prigovarali kako im je zbog uvjeta propisanog Zakonom o parničnom postupku nametnuto nerazmjerno ograničenje prava na pristup sudu iz članka 6. Konvencije. Tvrdili su kako su navedeni zahtjev podnijeli prije pokretanja prvog postupka te da je bilo nerazumno tražiti od njih da ponovno podnesu zahtjev za mirno rješavanje spora u odnosu na isti zahtjev.
OCJENA SUDA
Sud je prije svega ustanovio kako među strankama nije sporna primjena članka 6. Konvencije niti pitanje pasivne legitimacije Republike Hrvatske u parničnom postupku radi naknade štete. Uzimajući u obzir mjerodavno domaće pravo, Sud je primijetio kako tužitelj prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske, mora prvo podnijeti nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješavanje spora. Budući da takav postupovni uvjet u svojoj biti predstavlja ograničavanje prava na pošteno suđenje, Sud je ispitivao je li takvo ograničavanje umanjilo ili uskratilo podnositeljima navedeno pravo. Sud je stoga ispitao je li takvo ograničavanje imalo legitiman cilj te je li takav cilj bio razmjeran načinu na koji je ograničenje primijenjeno.
Prihvaćajući Vladine argumente, Sud je zaključio kako mogućnost sklapanja nagodbe, čime se sprječava potreba pokretanja i provođenja parničnog postupka, predstavlja legitiman cilj. U odnosu na pitanje razmjernosti, Sud je primijetio kako nakon podnošenja tužbe, podnositelji tijekom parničnog postupka nisu postupali s dužnom pažnjom.
Naime, njihov zastupnik nije se pojavio na nekoliko ročišta na koja je bio uredno pozvan, a nakon što je nadležni sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, podnositelji su nepravodobno podnijeli žalbu na isto. Usprkos navedenom, predmetno rješenje nije uskratilo podnositeljima pravo da podnesu novu tužbu, a što su i učinili, ali su propustili prethodno podnijeti nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora.
Sud je primijetio kako su podnositelji prvu tužbu podnijeli 1998. godine povodom koje je doneseno rješenje kojim se tužba smatrala povučenom, a drugu tužbu su podnijeli 2005. godine. S obzirom na značajan protek vremena, Sud je naglasio kako ne može pretpostavljati kako bi nadležno državno odvjetništvo odlučilo o zahtjevu za mirnim rješenjem spora da su ga podnositelji prije podnošenja druge tužbe podnijeli, jer je možda došlo do društvenih i pravnih promjena koje su mogle utjecati na odluku državnog odvjetništva. Sud je nadalje ustanovio kako obveza podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nije ni na koji način mogla negativno utjecati na podnositeljevo pravo na podnošenje tužbe radi naknade štete. Štoviše, podnošenjem predmetnog zahtjeva dolazi do prekida zastare, a ako nadležno državno odvjetništvo ne prihvati zahtjev, podnositelju ostaje pravo na podnošenje tužbe nadležnom sudu.
Istina je kako je sukladno mjerodavnom domaćem pravu, nadležno državno odvjetništvu odluku o zahtjevu bilo dužno donijeti u roku od tri mjeseca od podnošenja, no Sud ističe kako takav rok sam po sebi nije nerazuman te kako ne utječe na samu biti prava na pošteno suđenje.
Sud naglašava kako nije nadležan ispitivati djeluje li domaći pravni sustav na način koji odgovara podnositelju već kako je se njegova nadležnost ograničava na pitanje je li podnositeljima pravo na pošteno suđenje uskraćeno na nerazmjeran način. Propuštanjem da poduzmu ovaj dodatni procesni korak podnositelji su se sami doveli u poziciju u kojoj su domaći sudovi bili spriječeni meritorno odlučivati o njihovom zahtjevu.
Sud je utvrdio da odluke domaćih sudova nisu bile nepoštene i arbitrarne, te da pravo podnositelja na pristup sudu nije bilo ograničeno.
Full & Egal Universal Law Academy