© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 170
Januar 2014. godine
O’Keeffe protiv Irske [VV] - 35810/09
Presuda od 28.1.2014 [VV]
Član 3.
Pozitivne obaveze
Propust države da uspostavi odgovarajuće mehanizme da bi zaštitila jednu učenicu državne škole od seksualnog zlostavljanja nastavnika: povreda
Činjenice – Podnositeljica predstavke je navela da ju je jedan nastavnik (L.H.) seksualno zlostavljao 1973. godine kada je bila učenica državne škole koju je finansirala država, ali koja je bila vlasništvo Katoličke crkve i kojom je upravljala Katolička crkva. Državne škole su osnovane u Irskoj početkom XIX stoljeća kao oblik osnovne škole koju država finansira direktno, ali kojom zajednički upravljaju država, pokrovitelj i lokalni zastupnici. U okviru tog sistema, država osigurava najveći dio sredstava i definira propise u vezi s pitanjima kao što je nastavni plan i program te edukacija i kvalifikacije nastavnika, ali većina škola je vlasništvo svećenstva (pokrovitelj) koje imenuje direktore škola (također svećenike). Pokorvitelj i direktor biraju, zapošljavaju i otpuštaju nastavnike.
L.H. je dao otkaz u sepembru 1973. godine nakon što su se ostali učenici žalili na zlostavljanje. Međutim, u to vrijeme, Ministarstvo za obrazovanje i nauku nije bilo informirano o žalbama protiv nastavnika, a niko nije podnio prijavu policiji. L.H. se zaposlio u jednoj drugoj državnoj školi gdje je radio kao nastavnik do 1995. godine kada je otišao u mirovinu. Podnositeljica predstavke je potisnula da je bila žrtva seksualnog zlostavljanja te je tek 1990. godine, nakon što je dobila psihološku pomoć nakon policijske istrage u vezi s krivičnom prijavom jedne bivše učenice, postala svjesna veze između svojih psiholoških problema i zlostavljanja koje je pretrpila. Ona je dala izjavu policiji 1997. godine. L.H. je konačno optužen za 386 krivičnih djela seksualnog zlostavljanja koja su obuhvatala 21 bivšeg učenika državne škole koju je pohađala podnositeljica predstavke. L.H. se izjasnio da je kriv po 21 tački optužnice koje su poslužile kao primjerak krivičnih djela te je bio osuđen na zatvorsku kaznu.
Nakon toga, Sud za dodjeljivanje odštete žrtvama krivičnih djela je dodijelio naknadu podnositeljici predstavke te odštetu u postupku koji je vođen protiv nastavnika L.H. Ona je također podnijela tužbu za naknadu štete u kojoj je navela nemar, supsidijarnu odgovornost te ustavnu odgovornost različitih državnih organa (iz tehničkih razloga, ona nije pokrenula postupak protiv Crkve). Međutim, Visoki sud (High Court) je donio presudu kojom je odbio njene zahtjeve. Tu presudu je potvrdio Vrhovni sud 19. decembra 2008. godine uglavnom uz obrazloženje da Ustav Irske specifično predviđa ustupanje dnevnog rukovođenja državnim školama interesima koje zastupaju pokrovitelj i direktor, da je direktor najadekvatniji tuženik protiv kojeg treba podnijeti tužbu zbog nemara te da je direktor djelovao kao zastupnik Crkve, a ne države.
U svojoj predstavci Evropskom sudu, podnositeljica predstavke se žalila, inter alia, da je država propustila da uspostavi sistem osnovnog školovanja na način da je zaštiti od zlostavljanja (član 3. Konvencije) te da nije mogla dobiti priznanje da je država propustila da je zaštiti (član 13), niti naknadu štete u tom pogledu.
Pravo – Član 3.
(a) Materijalni aspekt – Javne vlasti imaju obavezu, koja je svojstvena njihovoj funkciji, da zaštite djecu od zlostavljanja, naročito u okviru osnovnog obrazovanja, putem usvajanja, ako je potrebno, posebnih mjera i garancija. U vezi s tim, priroda seksualnog zlostavljanja nad djetetom je takva, naročito ako je zlostavljač u položaju da ima autoritet nad djetetom, da je postojanje korisnih mehanizama za detekciju i prijavljivanje fundamentalno za djelotvornu implementaciju krivičnog prava, koji trebaju da odvraćaju od takvog zlostavljanja. Država ne može sebe osloboditi obaveza u pogledu maloljetnika u osnovnim školama tako što će delegirati navedene obaveze privatnim tijelima ili pojedincima. Niti može biti oslobođena svoje pozitivne obaveze da zaštiti dijete samo zbog toga što je dijete odabralo jednu od obrazovnih opcija koje je odobrila država (bilo da je državna škola, škola koja se plaća ili obrazovanje od kuće).
Prema tome, Sud je morao odlučiti da li je zakonski okvir države, a naročito njegovi mehanizmi detekcije i prijavljivanja, obezbijedio djelotvornu zaštitu djeci koja pohađaju državnu školu od rizika od seksualnog zlostavljanja za koje su vlasti znale ili trebala znati u relevantno vrijeme. Budući da su se relevantne činjenice desile 1973. godine, pitanje odgovornosti države u predmetu podnositeljice predstavke se moralo procijeniti s tačke gledišta činjenica i standarda koji su postojali u to vrijeme, ne uzimajućim naročito u obzir svjesnost društva o riziku od seksualnog zlostavljanja kojem su izloženi maloljetnici u kontekstu obrazovanja.
Nije sporno da je L.H. seksualno zlostavljao podnositeljicu predstavke ni da to zlostavljanje potpada pod opseg člana 3. Isto tako, nije bilo ni velikog neslaganja među strankama u pogledu strukture sistema osnovnog obrazovanja u Irskoj, koji je, kao proizvod istorijskog iskustva Irske, jedinstven u Evropi budući da država osigurava obrazovanje (definira nastavni plan i program, izdaje dozvole za nastavnike i finansira škole), dok državne škole obezbjeđuju rukovodstvo. Ono o čemu se stranke nisu složile je bilo pitanje odgovornosti države u tom pogledu na osnovu domaćeg prava i Konvencije.
Pri određivanju odgovornosti države, Sud je morao ispitati da li je država morala biti svjesna rizika od seksualnog zlostavljanja maloljetnika kao što je podnositeljica predstavke u državnim školama u relevantno vrijeme te da li je ona pružila adekvatnu zaštitu djeci od takvog zlostavljanja putem pravnog sistema.
Sud je ustanovio da je država morala biti svjesna nivoa seksualne delinkvencije protiv maloljetnika budući da je stopa postupaka krivičnog gonjenja u takvim predmetima prije 70-tih bila znatna. Niz izvještaja sačinjenih 1930-tih do 1970-tih je pružao detaljne statističke podatke o krivičnim gonjenjima zbog seksualnih delikata nad djecom u Irskoj. U izvještaju Ryan iz maja 2009. godine, iznesene su također žalbe koje su upućene vlastima prije i za vrijeme 1970-tih o seksulanom zlostavljanju koje su počinile odrasle osobe nad djecom. Premda je taj izvještaj fokusiran na reformatorske i industrijske škole, također su evidentirane i žalbe o zlostavljanju u državnim školama.
Prema tome, kada je ustupila kontrolu nad obrazovanjem velike većine djece subjektima koji nisu državni, država je trebala usvojiti adekvatne mjere i garancije za zaštitu djece od potencijalnog rizika za njihovu sigurnost putem, barem, djelotvornih mehanizama za detektiranje i prijavljivanje zlostavljanja od strane organa koji kontrolira država te takvom organu.
Međutim, mehanizmi koje je uspostavila država i na koje se pozvala Vlada nisu bili djelotvorni. Ni Pravilnik o državnim školama iz 1965. godine ni Direktiva iz 1970. godine u kojima je naznačena praksa u vezi s pritužbama protiv nastavnika ne naznačavaju bilo kakvu obavezu države da prati postupanje nastavnika prema djeci, niti predviđa postupak da bi se podstakla djeca ili roditelji da se žale na zlostavljanje direktno nekom državnom organu. Naprotiv, Direktiva izričito orijenitira osobe koje žele da se žale nedržavnim direktorima, uopćeno lokalnom svećeniku, kao u predmetu podnositeljice predstavke. Prema tome, premda su žalbe koje se odnose na nastavnika L.H. uložene 1971. godine i 1973. godine direktoru škole koju je pohađala podnositeljica predstavke, on nije pružio informaciju o njima nijednom državnom organu. Isto tako, sistem školskih inspektora, na koji se pozvala Vlada, nije obavezivao inspektore da ispitaju ili prate postupanje nastavnika prema djeci budući da je njihov zadatak uglavnom bio nadziranje i izvještavanje o kvalitetu nastavnog procesa. Dok je inspektor koji je dodijeljen školi koju je pohađala podnositeljica predstavke obavio šest posjeta od 1969. godine do 1973. godine, nijedna žalba mu nije dostavljena o nastavniku L.H. Zapravo, nijedna žalba o djelima nastavnika L.H. nije uložena nekom državnom organu do 1995. godine kada je L.H. otišao u mirovinu. Sud smatra da se bilo koji sistem detektiranja i prijavljivanja koji je omogućio 400 incidenata koji se odnose na zlostavljaje koje je počinio neki nastavnik u tako dugom periodu mora smatrati nedjelotvornim.
Razumno je pretpostavljati da, da su adekvatne mjere bile poduzete nakon žalbe iz 1971. godine, podnositeljica predstavke ne bi bila izložena zlostavljanju koje je počinio isti nastavnik dvije godine kasnije u istoj školi. Umjesto toga, izostanak bilo kakvog mehanizma djelotvorne državne kontrole da bi se spriječio rizik od seksualnog zlostavljanja je rezultirao u ovom predmetu propustom direktora, kao nedržavnog organa, da djeluje nakon prvih žalbi o seksualnom zlostavljanju, kasnijem zlostavljanju L.H. nad podnositeljicom predstavke i, šire, dugotrajnom i ozbiljnom seksualnom uzenemiravanju koje je počinio nastavnik L.H. nad brojnim drugim učenicima u istoj državnoj školi. Prema tome, država nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da zaštiti podnositeljicu predstavke od seksualnog zlostavljanja.
Zaključak: povreda (jedanaest glasova naspram šest).
(b) Proceduralni aspekt – Nakon što je podnesena krivična prijava o seksualnom zlostavljanju nastavnika L.H. nad jednim djetetom državne škole policiji 1995. godine, pokrenuta je istraga za vrijeme koje je podnositeljica predstavke dala izjavu. Istraga se okončala tako što je L.H. optužen po brojnim tačkama optužnice za seksualno zlostavljanje, osuđen je te zatvoren. Podnositeljica predstavke nije osporila ni odobrenje koje je dato nastavniku L.H. da se izjasni da je kriv u pogledu optužbi koje su poslužile kao primjerak krivičnih djela ni krivičnu osudu protiv njega.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).
Član 13. u vezi s članom 3: Podnositeljica predstavke je trebala raspolagati pravnim lijekom koji bi joj omogućio da se ustanovi eventualna odgovornost države. Prema tome, građanski pravni lijekovi protiv ostalih osoba i nedržavnih aktera na koje se poziva Vlada se moraju smatrati nedjelotvornim u ovom predmetu bez obzira da li je postojala mogućnost da oni budu uspješni. Isto tako, ako je osuđujuća presuda protiv osobe L.H. centralna za proceduralne garancije iz člana 3, osuda osobe L.H. nije djelotvoran pravni lijek za podnositeljicu predstavke u smislu člana 13.
U vezi s navedenim pravnim lijekovima protiv države, nije dokazano da je bilo koji domaći pravni lijek (supsidijarna odgovornost, tužba protiv države zbog dirketnog nemara ili zahtjev za ustavnu odgovornost) djelotvoran u pogledu žalbenog navoda podnositeljice predstavke u vezi s propustom države da je zaštiti od zlostavljanja.
Zaključak: povreda (jedanaest glasova naspram šest).
Član 41: Dodjela ukupnog iznosa od 30.000 EUR po osnovu materijalne i nematerijalne štete, imajući u vidu odštetu koju je podnositeljica predstavke već primila i nesigurnost budućih isplata osobe L.H.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy