© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
O’KEEFFE protiv IRSKE
zahtjev br. 35810/09
presuda Velikog vijeća od dana 28. siječnja 2014. godine
ČINJENICE
Podnositeljica zahtjeva je irska državljanka koja je od 1968. godine nadalje pohađala državnu školu kao i većina djece u Irskoj u to vrijeme. Državne škole obuhvaćale su osnovne škole pod vjerskim pokroviteljstvom (uglavnom katoličkim) financirane od strane države. Podnositeljica je pohađala državnu školu u vlasništvu katoličke župe kojom je upravljao svećenik O.
U dva navrata tijekom 1971. i 1973. godine, roditelji podnositeljice obratili su se O-u navodeći kako je ravnatelj škole (LH) inače svjetovni svećenik, seksualno zlostavljao njihovu kćer. O je sazvao roditeljski sastanak nakon kojeg je LH otišao na bolovanje.
U rujnu 1973. godine LH je podnio ostavku. U siječnju 1974. godine, O je o navedenoj ostavci obavijestio tadašnji Odjel za obrazovanje i znanost. Taj odjel nije bio obaviješten o razlozima LH-ove ostavke niti je podnesena prijava nadležnoj policijskoj postaji. LH se nakon toga zaposlio u drugoj državnoj školi u kojoj je predavao sve do mirovine 1995. godine.
Podnositeljica je zlostavljanje potisnula iz sjećanja, a određene psihičke smetnje tek je kasnije povezala s istima. Tijekom 1990. godine, policija je provela kriminalističku istragu protiv LH, povodom prijave jednog od bivšeg učenika državne škole. Policija je kontaktirala podnositeljicu koja je dala izjavu u siječnju 1997. godine, nakon čega je upućena na savjetovanje. Brojni drugi učenici navedene škole, obavijestili su tijekom istrage policiju kako su bili žrtve zlostavljanja počinjenog od strane LH. LH je optužen za 386 djela seksualnog zlostavljanja prema 21 bivšem učeniku državne škole. Tijekom 1998. godine, LH je izjavio kako se osjeća krivim te je osuđen na kaznu zatvora.
Nakon liječenja, a pogotovo nakon što je u predmetnom kaznenom postupku čula svjedočenja drugih žrtava, podnositeljica je uvidjela poveznicu između psihičkih poteškoća i pretrpljenog zlostavljanja. U listopadu 1998. godine, pred nadležnim sudom pokrenula je postupak radi naknade štete te joj je na ime iste dodijeljen iznos od 53.962,24 EUR. U studenom 1998., podnositeljica je podnijela tužbu protiv tadašnjeg Ministarstva obrazovanja i znanosti, državnog odvjetništva te Republike Irske, zahtijevajući naknadu štete prouzročene seksualnim zlostavljanjem. U svom tužbenom zahtjevu navodi kako je država propustila poduzeti odgovarajuće mjere radi sprječavanja sustavnog seksualnog zlostavljanja od strane LH. Isto tako navodi kako je država odgovorna kao LH-ov poslodavac te kao pružatelj obrazovanja.
Visoki sud je u listopadu 2006. godine presudio u korist podnositeljice i LH naložio isplatu naknade štete.
Međutim, podnositeljičina tužba protiv Republike Irske je odbačena jer je Visoki sud je ustanovio kako ne postoji odgovornost države zbog pretrpljenog seksualnog zlostavljanja.
OCJENA SUDA
U ovom predmetu, glavno pitanje nije odgovornost LH-a, ravnateljstva škole, roditelja ili bilo kojeg drugog pojedinca za seksualno zlostavljanje kojem je podnositeljica bila izložena tijekom 1973. godine. U ovom predmetu radi se o pitanju odgovornosti države – je li država trebala biti svjesna seksualnog zlostavljanja koje se događalo u državnim školama u predmetnom periodu, je li u okviru irskog zakonodavstva poduzela odgovarajuće zaštitne mjere od takvog postupanja.
Sud je prilikom ispitivanja okolnosti slučaja imao na umu da se radi o događaju iz 1973. godine, ne uzimajući pri tom u obzir stupanj osviještenosti današnjeg društva po pitanju seksualnog zlostavljanja maloljetnika u školama koji je nastao s obzirom na brojne javne kontroverze koje su se dogodile u tom kontekstu. Sud uzima u obzir i činjenicu kako je tadašnji školski sustav u Irskoj bio poprilično jedinstven na području Europe - država se bavila materijalnim aspektom školovanja - financiranjem, određivanjem obrazovnog programa, dok su ostala svakodnevna pitanja regulirana od strane samih škola.
Sud ističe kako djeca predstavljaju osjetljivu društvenu skupinu i kako je obveza države da ih putem posebnih mjera zaštiti od bilo kakvog oblika neadekvatnog ponašanja, pogotovo u okviru osnovnog školstva kada su pod isključivom kontrolom škole. Država se ne može osloboditi navedene obveze prenoseći vlastite ovlasti na privatna tijela ili pojedince.
Prema irskom zakonodavstvu, pohađanje osnovne škole bilo je obvezno, a podnositeljica u danom trenutku nije imala mogućnost odabira druge škole te je stoga morala pohađati predmetnu državnu školu kao i većina njezinih vršnjaka.
Sud je prvenstveno utvrdio kako je država trebala biti svjesna seksualnog zlostavljanja maloljetnika koje se događalo prije 1970. godine, s obzirom na sudske postupke provedene zbog istih. Iako je država, prema brojnim izvješćima koja datiraju iz tog vremena, bila svjesna navedenih događaja, to je nije spriječilo da upravljanje nad državnim osnovnim školama prepusti vodstvu irske katoličke crkve, ne osiguravajući pri tom učinkovit mehanizam državne kontrole. Prema tada važećim pravilima djeca i roditelji nisu mogli direktno nadležnim tijelima uputiti svoje pritužbe, a nadležni inspektor, koji je šest puta u razdoblju od 1969. do 1972. godine posjetio školu koju je podnositeljica pohađala, nije zaprimio niti jednu pritužbu na ponašanje LH.
Sud je mišljenja kako je sustav zaštite koji nije spriječio LH da u dužem vremenskom periodu počini više od 400 djela seksualnog zlostavljanja nedjelotvoran. Da su se povodom pritužbi iz 1971. godine poduzele adekvatne mjere, podnositeljica ne bi opetovano bila zlostavljanja dvije godine kasnije od strane istog nastavnika u istoj školi.
U konačnici, Sud utvrđuje kako u podnositeljičinom slučaju, posljedice nedostatka zaštite od zlostavljanja proizlaze prvenstveno iz nedostatka nedržavnih tijela u poduzimanju odgovarajućih radnji povodom pritužbi na seksualno zlostavljanje podnositeljice od strane LH te zlostavljanja druge djece od istog počinitelja u dužem vremenskom periodu.
Slijedom navedenog, Sud je ustanovio kako je Republika Irska propustila podnositeljici osigurati zaštitu od seksualnog zlostavljanja kojemu je povrgnuta tijekom 1973. godine dok je pohađala državu školu, što predstavlja povredu čl.3 Konvencije. Nadalje, Sud je ustanovio kako je u predmetnom slučaju došlo i do povrede čl.13. Konvencije, s obzirom da podnositeljica nije imala pravo na djelotvoran pravni lijek.
PRAVIČNA NAKNADA
30.000,00 EUR – materijalna i nematerijalna šteta
85.000,00 EUR – troškovi postupka
Full & Egal Universal Law Academy