© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod finansiran je uz podršku Zakladnog fonda za ljudska prava Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund.). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacija pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund.). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund.). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
NEKADAŠNJI PETI ODJEL
PREDMET OLEKSANDR VOLKOV protiv UKRAJINE
(Predstavka br. 21722/11)
PRESUDA
(Meritum)
Ova presuda je dopunjena 9. aprila 2013.
prema pravilu 81 Poslovnika Suda
STRASBOURG
9. januar 2013.
KONAČNA
27/05/2013
Ova presuda postala je konačna prema članu 44, stav 2 Konvencije. Može biti predmetom redakcijskih izmjena.
U predmetu Volkov protiv Ukrajine,
Evropski sud za ljudska prava (bivši Peti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:
Dean Spielmann, predsjednik,
Mark Villiger,
Boštjan M. Zupančič,
Ann Power-Forde,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger,
André Potocki, sudije,
i Claudia Westerdiek, registrar Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 11. decembra 2012.,
donijelo je sljedeću presudu, koja je usvojena tog istog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 21722/11) protiv Ukrajine, koju je Sudu podnio ukrajinski državljanin, gospodin Oleksandr Fedorovych Volkov (“podnositelj predstavke”), 30. marta 2011. u skladu sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija”).
2. Podnositelja predstavke zastupali su gospodin P. Leach i gospođa J. Gordon, advokati iz Evropskog centra za zagovaranje ljudskih prava iz Londona (“EHRAC”). Ukrajinski vladu (“Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gospođa V. Lutkovska, koju je naslijedio gospodin N. Kulchytskyy, iz Ministarstva pravde.
3. Podnositelj predstavke žalio se na povredu svojih prava prema Konvenciji tokom njegovog razrješavanja dužnosti sudije Vrhovnog suda. Tačnije, tvrdio je, temeljem člana 6 Konvencije: (i) da njegov slučaj nije razmotren pred “nezavisnim i nepristrasnim sudom”; (ii) da je postupak pred Vrhovnim sudbenim vijećem (“VSV”) bio nepravičan jer nije proveden u skladu sa postupkom propisanim nacionalnim zakonodavstvom, koji pruža važne proceduralne garancije, uključujući i rokove zastare za disciplinske sankcije; (iii) da je parlament donio odluku o njegovom razrješenju na plenarnom sastanku bez prethodnog ispitivanja slučaja i zloupotrebljavajući sistem elektronskog glasanja; (iv) da njegov predmet nije razmatran pred “zakonom ustanovljenim sudom”; (v) da su odluke u njegovom slučaju donesene bez pažljivog razmatranja dokaza i neodgovarajućeg razmatranja bitnih argumenata koje je iznijela odbrana; (vi) da je to što Vrhovni upravni sud (“VUS”) nije imao dovoljne ovlasti da ocjenjuje mjere koje je usvojio VSV bilo u suprotnosti sa njegovim “pravom na sud”; te (vii) da nije poštovano načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Podnositelj predstavke također se žalio da njegovo razrješavanje nije bilo u skladu sa članom 8 Konvencije i da u tom smislu nije imao dostupan djelotvoran pravni lijek, što je protivno članu 13 Konvencije.
4. Dana 18. oktobra 2011. predstavka je proglašena djelomično neprihvatljivom, a Vlada je obaviještena o gore navedenim tužbama. Odlučeno je također da se prioritet da ispitivanju predstavke (pravilo 41 Poslovnika Suda).
5. Podnositelj predstavke i Vlada podnijeli su pismena očitovanja (pravilo 54, stav 2 (b)).
6. Javno saslušanje održano je 12. juna 2012. u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (pravilo 59, stav 3).
Pred Sudom su se pojavili:
(a) u ime Vlade
G-din N. Kulchytskyy, zastupnik,
G-din V. Nasad,
G-din M. Bem,
G-din V. Demchenko,
G-đa N. Sukhova, savjetnici;
(b) u ime podnositelja predstavke
G-din P. Leach,advokat,
G-đa J. Gordon,
G-đa O. Popova,savjetnici.
Podnositelj predstavke također je bio prisutan.
Sud je saslušao obraćanja gospodina N. Kulchytskyya, P. Leacha i gospođe J. Gordon, kao i odgovore gospodina N. Kulchytskyya i P. Leacha na pitanja koja su postavljena stranama u postupku.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
7. Podnositelj predstavke rođen je 1957. godine i živi u Kijevu.
A. Pozadina predmeta
8. Podnositelj predstavke je imenovan na poziciju sudije Okružnog suda 1983. godine. U to vrijeme, domaće pravo nije zahtijevalo od sudija da polažu zakletvu prije stupanja na dužnost.
9. Dana 5. juna 2003. godine podnositelj predstavke imenovan je na funkciju sudije Vrhovnog suda.
10. Dana 2. decembra 2005. godine izabran je za predsjednika Vijeća sudija Ukrajine (tijelo sudske samouprave).
11. Dana 30. marta 2007. godine podnositelj predstavke izabran je za predsjednika Vojnog vijeća Vrhovnog suda.
12. Dana 26. juna 2007. godine, Skupština sudija Ukrajine utvrdila je da jedna sutkinja, V.P., više ne može biti članica VSV-a, te da njezin mandat treba ukinuti. V.P. je ovu odluku osporavala pred sudovima. Žalila se, zatim, Parlamentarnoj komisiji za pravosuđe (Комітет Верховної Ради України з питань правосуддя)[1] (“parlamentarna komisija”) po ovom pitanju.
13. Dana 7. decembra 2007. godine, Skupština sudija Ukrajine izabrala je podnositelja predstavke na dužnost člana VSV-a i zatražila od Parlamenta da pripremi polaganje zakletve člana VSV-a, da bi mogao preuzeti dužnost u VSV-u, kako je propisano članom 17 Zakona o VSV-u iz 1998. godine. Sličan prijedlog podnio je i predsjednik Vijeća sudija Ukrajine.
14. U odgovoru, predsjedavajući parlamentarne komisije, S.K., koji je također bio član VSV-a, informirao je Vijeće sudija Ukrajine da je ovo pitanje potrebno pažljivo razmotriti zajedno sa prijedlozima V.P., u kojima se navodi da je odluka Skupštine sudija Ukrajine da je razriješi dužnosti kao članicu VSV-a bila nezakonita.
15. Podnositelj predstavke nije preuzeo dužnost člana VSV-a.
B. Postupak protiv podnositelja predstavke
16. U međuvremenu, S.K. i još dva člana Parlamentarne komisije podnijeli su zahtjeve VSV-u, tražeći da se provede preliminarno ispitivanje zbog moguće povrede službene dužnosti podnositelja predstavke, pozivajući se, između ostalog, na pritužbe V.P.
17. Dana 16. decembra 2008. godine, R.K., član VSV-a, nakon provođenja preliminarnog ispitivanja, podnio je zahtjev VSV-u tražeći da se utvrdi da li je podnositelj predstavke mogao biti razriješen dužnosti sudije zbog “kršenja zakletve”, tvrdeći da je podnositelj predstavke u više navrata, kao sudija Vrhovnog suda, razmatrao odluke koje je donosio sudija B., sa kojim je u srodstvu, tj. brat njegove supruge. Pored toga, dok je učestvovao kao treća strana u postupku koji je pokrenula V.P. (a koji se odnosi na gore spomenutu odluku Skupštine sudija Ukrajine da se ona razriješi s dužnosti), podnositelj predstavke propustio je da zatraži izuzeće tog istog sudije, B., koji je zasjedao u vijeću Apelacionog suda i razmatrao taj predmet. Dana 24. decembra 2008. godine, R.K. je svoj zahtjev dopunio dodatnim primjerima predmeta u kojima je odlučivao sudija B., a koje je preispitivao podnositelj predstavke. Neke od radnji podnositelja predstavke, koje su poslužile kao osnov za taj zahtjev, datiraju iz novembra 2003. godine.
18. Dana 20. marta 2009. godine, V.K., član VSV-a, nakon provođenja preliminarnog ispitivanja, podnio je još jedan zahtjev VSV-u tražeći razrješenje podnositelja predstavke sa dužnosti sudije zbog “kršenja zakletve”, tvrdeći da je podnositelj predstavke počinio niz ozbiljnih proceduralnih nepravilnosti u razmatranju predmeta koji su se odnosili na korporativne sporove jednog društva ograničene odgovornosti. Neke od radnji podnositelja predstavke, koje su služile kao osnov za zahtjev, datiraju iz jula 2006. godine.
19. Dana 19. decembra 2008. i 3. aprila 2009. godine podnositelj predstavke je obaviješten o ovim zahtjevima.
20. Dana 22. marta 2010. godine, V.K. izabran je za predsjednika VSV-a.
21. Dana 19. maja 2010.[2] VSV pozvao je podnositelja predstavke na saslušanje koje se trebalo održati 25. maja 2010. godine, koje se odnosilo na njegovo razrješenje. U odgovoru od 20. maja 2010. godine[3], podnositelj predstavke informirao je VSV da ne može prisustvovati saslušanju jer mu je predsjednik Vrhovnog suda naložio da otputuje u Sevastopol u periodu od 24. do 28. maja 2010. Godine, kako bi podijelio najbolju praksu sa lokalnim sudom. Podnositelj predstavke zatražio je od VSV-a da odloži saslušanje.
22. Dana 21. maja 2010. godine, VSV je poslao obavještenje podnositelju predstavke da je saslušanje o njegovom razrješenju odgođeno za 26. maj 2010. godine. Prema navodima podnositelja predstavke, on je to obavještenje primio 28. maja 2010. godine.
23. Dana 26. maja 2010. godine, VSV razmatrao je zahtjeve koje su podnijeli R.K. i V.K. i donio dvije odluke o upućivanju zahtjeva u Parlament, kojima se traži da se podnositelja predstavke razriješi dužnosti sudije zbog “kršenja zakletve”. V.K. je predsjedavao saslušanjem. R.K. i S.K. su također učestvovali kao članovi VSV-a. Podnositelj predstavke nije bio prisutan.
24. Za odluke je glasalo šesnaest prisutnih članova VSV-a, od kojih su tri člana bili sudije.
25. Dana 31. maja 2010. godine, V.K., predsjednik VSV-a, predstavio je Parlamentu dva prijedloga za razrješenje podnositelja predstavke sa dužnosti sudije.
26. Dana 16. juna 2010. godine, tokom saslušanja kojim je predsjedavao S.K., Parlamentarna komisija ispitivala je prijedloge VSV-a, koji se odnose na podnositelja predstavke i usvojila preporuku za njegovo razrješenje. Članovi komisije, koji su zahtijevali da VSV provede preliminarno ispitivanje u odnosu na podnositelja predstavke, također su glasali za tu preporuku. Pored S.K., još jedan član komisije prethodno je razmatrao predmet podnositelja predstavke kao član VSV-a i naknadno je glasao za preporuku kao član komisije. Prema spisu na kojem je naveden datum razmatranja Suda,[4] podnositelj predstavke nije bio prisutan na saslušanju komisije.
27. Dana 17. juna 2010. godine, prijedlozi VSV-a i preporuka parlamentarne komisije razmatrane su na plenarnoj sjednici Parlamenta. Data je riječ S.K. i V.K., koji su izvijestili o predmetu podnositelja predstavke. Nakon razmatranja, Parlament je glasao za razrješenje podnositelja predstavke sa dužnosti sudije zbog “kršenja zakletve” i u skladu s tim donio odluku.
28. Prema navodima podnositelja predstavke, tokom elektronskog glasanja, većina članova Parlamenta nije bila prisutna. Članovi Parlamenta koji su bili prisutni koristili su glasačke kartice, koje su pripadale odsutnim kolegama. Izjave članova Parlamenta o zloupotrebi glasačkih kartica i video snimak plenarne sjednice dostavljeni su Sudu.
29. Podnositelj predstavke je osporio svoje razrješenje pred VUS-om. Podnositelj predstavke je tvrdio: da VSV nije djelovao nezavisno i nepristrasno; da ga nije adekvatno informirao o saslušanjima u predmetu; da nije primijenio proceduru za razrješenje sudije Vrhovnog suda, koja je definirana u četvrtom poglavlju Zakona o VSV-u iz 1998. godine, u kojem se propisuje niz proceduralnih garancija poput obavještavanja predmetnog sudije o disciplinskom postupku i njegovom aktivnom učešću u njemu, vremenskim rokovima za postupak, tajnom glasanju i zastari disciplinskih kazni; da su nalazi VSV-a bili neosnovani i nezakoniti; da mu Parlamentarna komisija nije omogućila saslušanje, te da je djelovala na nezakonit i pristrasan način; i da je Parlament usvojio odluku o razrješenju podnositelja predstavke, iako nije bila prisutna većina članova Parlamenta, čime se krši član 84 Ustava, dio 24 Zakona o statusu članova Parlamenta iz 1992. godine i pravilo 47 Poslovnika Parlamenta.
30. Podnositelj predstavke je stoga zahtijevao da se osporavane odluke i prijedlozi koje je dostavio VSV, kao i parlamentarna odluka proglase nezakonitim i da se ukinu.
31. U skladu sa članom 171-1 Zakona o upravnoj pravdi (“Zakon”), predmet je dodijeljen posebnom vijeću VUS-a.
32. Podnositelj predstavke tražio je izuzeće tog vijeća, tvrdeći da je nezakonito konstituirano i pristrasno. Njegova predstavka je odbijena kao neosnovana. Prema navodima podnositelja predstavke, odbijen je niz njegovih zahtjeva za prikupljanje i prihvatanje različitih dokaza i za svjedoke koji su trebali biti pozvani.
33. Dana 6. septembra 2010. godine, podnositelj predstavke je svoj zahtjev dopunio izjavama članova Parlamenta o zloupotrebi glasačkih kartica tokom glasanja o njegovom razrješenju i video snimkom relevantnog dijela plenarne sjednice.
34. Nakon nekoliko saslušanja, VUS je 19. oktobra 2010. godine razmatrao tužbeni zahtjev podnositelja predstavke i usvojio je presudu. Sud je utvrdio da je podnositelj predstavke stupio na dužnost sudije 1983. godine, kada domaći zakoni nisu predviđali da sudije polažu zakletvu. Međutim, podnositelj predstavke je razriješen dužnosti zbog kršenja temeljnih standarda sudske profesije, koji su utvrđeni u dijelovima 6 i 10 Zakona o statusu sudija iz 1992. godine, a koji je bio pravno važeći u vrijeme radnji koje je počinio podnositelj predstavke.
35. Sud je nadalje utvrdio da su odluka i prijedlog VSV-a, u smislu zahtjeva R.K., bili nezakoniti jer se podnositelj predstavke i sudija B. nisu smatrali srodnicima prema zakonodavstvu koje je u to vrijeme bilo na snazi. Pored toga, u vezi sa postupkom u kojem je podnositelj predstavke bio treća strana, nije imao obavezu da traži izuzeće sudije B. Međutim, VUS je odbio da ukine akte VSV-a u odnosu na zahtjev R.K., navodeći da u skladu sa članom 171-1 Zakona nije bio ovlašten da poduzme takve mjere.
36. Što se tiče odluke i prijedloga VSV-a u vezi sa zahtjevom V.K., utvrđeno je da su zakoniti i opravdani.
37. U dijelu tvrdnji podnositelja predstavke da je VSV trebao primijeniti proceduru koja je predviđena četvrtim poglavljem Zakona o VSV iz 1998. godine, sud je naveo da se u skladu s članom 37, stav 2 tog Zakona ta procedura primjenjuje samo u predmetima koji uključuju sankcije kao što su ukori ili smanjenje ranga. Odgovornost za “kršenje zakletve” u formi razrješenja dužnosti propisana je u članu 126, stav 5 (5) Ustava, a postupak koji se primjenjuje je drugačiji, odnosno radi se o postupku koji je opisan u dijelu 32 Zakona o VSV-u iz 1998. godine, a koji se nalazi u poglavlju dva Zakona. Sud je zaključio da nije bila primjenjiva procedura koju je naveo podnositelj predstavke za razrješenje sudije zbog “kršenja zakletve”. Stoga nije bilo osnove da se primijene rokovi zastare iz dijela 36 Zakona o statusu sudija iz 1992. i dijela 43 Zakona o VSV-u iz 1998. godine.
38. Sud je potom utvrdio da je podnositelj predstavke bio odsutan sa saslušanja pred VSV-om bez valjanog razloga. Nadalje je naveo da nije došlo do proceduralnih povreda u postupku pred Parlamentarnom komisijom. U odnosu na navodna proceduralna kršenja na plenarnoj sjednici, parlamentarnu odluku o razrješenju podnositelja predstavke izglasala je većina u Parlamentu i to je potvrđeno evidencijom o prozivanju. Sud je nadalje primijetio da nije bio ovlašten da razmatra ustavnost parlamentarnih odluka, jer to spada u nadležnost Ustavnog suda.
39. Ročište pred VUS-om održano je uz prisustvo podnositelja predstavke i ostalih strana u sporu.
C. Događaji koji su povezani sa imenovanjem predsjednika i zamjenika predsjednika domaćih sudova i, posebice, predsjednika VUS-a C
40. Dana 22. decembra 2004. godine, predsjednik Ukrajine, u skladu sa dijelom 20 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine, imenovao je sudiju P. na poziciju predsjednika VUS-a.
41. Dana 16. maja 2007. Ustavni sud je utvrdio da je član 20, stav 5 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine, koji se odnosi na postupak kojim predsjednik Ukrajine vrši imenovanja i razrješavanja predsjednika i zamjenika predsjednika sudova, neustavan. Preporučio je da Parlament usvoji relevantne zakonodavne izmjene i adekvatno regulira ovo pitanje.
42. Dana 30. maja 2007. godine, Parlament je usvojio odluku kojom se uvodi privremeni postupak za imenovanje predsjednika i zamjenika predsjednika sudova. Odlukom se daje ovlaštenje VSV-u da imenuje predsjednike i zamjenike predsjednika sudova.
43. Na taj isti datum, podnositelj predstavke je osporio tu odluku pred sudom, tvrdeći, između ostalog, da je nekonzistentna sa Zakonom o VSV-u iz 1998. godine i drugim zakonima Ukrajine. Sud je odmah donio privremeno rješenje kojim se suspendira dejstvo te odluke.
44. Dana 31. maja 2007. godine, Vijeće sudija Ukrajine, imajući na umu zakonodavni jaz do kojeg je došlo zbog odluke Ustavnog suda od 16. maja 2007. godine, usvojilo je odluku kojom sebi dodjeljuje privremenu nadležnost da imenuje predsjednike i zamjenike predsjednika sudova.
45. Dana 14. juna 2007. godine, parlamentarni glasnik objavio je mišljenje predsjedavajućeg Parlamentarne komisije, S.K., u kojem se navodi da lokalni sudovi nemaju nadležnost da razmatraju gore spomenutu odluku Parlamenta te da će sudije koje je razmatraju biti razriješene dužnosti zbog “kršenja zakletve”.
46. Dana 26. juna 2007. godine, Skupština sudija Ukrajine podržala je odluku Vijeća sudija Ukrajine od 31. maja 2007. godine.
47. Dana 21. februara 2008. godine, sud koji je razmatrao parlamentarnu odluku ukinuo je istu kao nezakonitu.
48. Dana 21. decembra 2009. godine, Predsjedništvo VUS-a je odlučilo da sudija P. treba nastaviti obavljati dužnosti predsjednika VUS-a nakon isteka petogodišnjeg perioda koji je predviđen članom 20 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine.
49. Dana 22. decembra 2009. godine, Ustavni sud je usvojio odluku kojom se tumače odredbe člana 116, stav 5 (4) i člana 20, stav 5 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine. Sud je utvrdio da se ove odredbe trebaju tumačiti na način da daju ovlaštenje Vijeću sudija Ukrajine da daje preporuke za imenovanje sudija na upravne pozicije, koje vrši drugo tijelo (ili zvaničnik), kako to propisuje zakon. Sud je nadalje obavezao Parlament da, bez odlaganja, provede ovu odluku od 16. maja 2007. godine i izvrši relevantne zakonodavne izmjene.
50. Dana 24. decembra 2009. godine, Konferencija sudija upravnih sudova odlučila je da sudija P. treba nastaviti obnašati dužnost predsjednika VUS-a.
51. Dana 25. decembra 2009. godine, Vijeće sudija Ukrajine ukinulo je odluku od 24. decembra 2009. godine kao nezakonitu i navelo da se, temeljem člana 41, stav 5 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine, od prvog zamjenika predsjednika VUS-a, sudije S., zahtijeva da obnaša dužnosti predsjednika tog suda.
52. Dana 16. januara 2010. godine, Ured glavnog tužitelja je dao saopćenje za štampu u kojem se navodi da tijelo, ili javni zvaničnik, koje ima nadležnost da imenuje i razrješava predsjednike sudova još uvijek nije određeno zakonima Ukrajine, a Vijeće sudija Ukrajine ima nadležnost samo da daje preporuku u toj stvari. Sudija P. nije bio razriješen dužnosti predsjednika VUS-a i stoga je zakonito ostao na toj poziciji.
53. Sudija P. je nastavio djelovati kao predsjednik VUS-a.
54. Dana 25. marta 2010. godine, Ustavni sud je utvrdio da je parlamentarna odluka od 30. maja 2007. godine neustavna.
55. Vijeće VUS-a, koje se bavi predmetima iz člana 171-1 Zakona, uspostavljeno je u maju i junu 2010. godine, primjenom procedure predviđene u članu 41 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine.
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO
A. Ustav od 28. juna 1996. godine
56. Član 6 Ustava proglašava da se državna vlast u Ukrajini vrši na temelju podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast.
57. Član 76 Ustava predviđa da se članovi Parlamenta biraju iz reda građana Ukrajine, koji su napunili dvadeset i jednu godinu, koji imaju pravo glasa i koji su živjeli u Ukrajini tokom proteklih pet godina.
58. Član 84 Ustava predviđa da članovi Parlamenta glasaju lično na sjednicama u Parlamentu.
59. Član 126 stav 5 Ustava glasi:
“Sudiju dužnosti razrješava tijelo koje ga je izabralo ili imenovalo, i to u slučaju:
(1) isteka mandata na koji je izabran ili imenovan;
(2) dostizanja starosne dobi od šezdeset i pet godina;
(3) nemogućnosti obavljanja dužnosti iz zdravstvenih razloga;
(4) kršenja uvjeta koji se odnose na nespojivost obnašanja sudijske profesije;
(5) kršenja zakletve;
(6) stupanja na snagu osude protiv tog sudije;
(7) ukidanja državljanstva tog sudije;
(8) izjave da je sudija nestao, odnosno proglašenja da je preminuo;
(9) podnošenja izjave sudije o ostavci ili dobrovoljnom razrješenju s dužnosti.”
60. Članovi 128 i 131 Ustava glase:
Član 128
“Predsjednik Ukrajine vrši inicijalno imenovanje profesionalnog sudije na period od pet godina. Sve druge sudije, izuzev sudija Ustavnog suda, bira Parlament na neodređeno vrijeme u skladu sa procedurom utvrđenom u zakonu. ...”
Član 131
“U Ukrajini djeluje Vrhovno sudbeno vijeće. Dužnosti Vrhovnog sudbenog vijeća su:
(1) izrada prijedloga o imenovanju i razrješenju sudija;
(2) usvajanje odluka u slučajevima kada sudije i tužitelji prekrše uvjete koji se odnose na nespojivost sa obnašanjem sudijske funkcije;
(3) provođenje disciplinskih postupaka kada se radi o sudijama Vrhovnog suda i sudijama viših specijaliziranih sudova i razmatranje prigovora na odluke kojima se nameće disciplinska odgovornost sudijama apelacionih sudova i tužiteljima.
Vrhovno sudbeno vijeće sastoji se od dvadeset članova. Parlament Ukrajine, predsjednik Ukrajine, Skupština sudija Ukrajine, Advokatska komora Ukrajine i Skupština predstavnika visokih pravnih obrazovnih ustanova i naučnih institucija, pojedinačno imenuju po tri člana Vrhovnog sudbenog vijeća, a Sveukrajinska konferencija tužitelja imenuje dva člana za Vrhovno sudbeno vijeće.
Predsjednik Vrhovnog suda, ministar pravde i glavni tužitelj članovi su Vrhovnog sudbenog vijeća ex officio.”
B. Krivični zakon od 5. aprila 2001. godine
61. Član 375 Zakona glasi:
“1. Ukoliko sudija (ili sudije) svjesno potvrde nezakonitu osudu, presudu, odluku ili rješenje –
bit će kažnjen ograničavanjem slobode do pet godina ili zatvorskom kaznom od dvije do pet godina.
2. Ukoliko djela iz stava 1 rezultiraju ozbiljnim posljedicama ili su počinjena zbog finansijske koristi ili drugog ličnog interesa –
bit će kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju od pet do osam godina.”
C. Zakon o upravnoj pravdi od 6. jula 2005. godine
62. Relevantne odredbe Zakona glase:
Član 161. Pitanja koja sud mora utvrditi kada odlučuje u predmetu
“1. Kada odlučuje u predmetu, sud utvrđuje:
(1) da li su se okolnosti, koje su navedene u zahtjevu i prigovorima, dogodile i koji dokazi potvrđuju te okolnosti;
(2) da li postoje neke druge činjenične informacije koje su relevantne za predmet i dokazi koji potkrjepljuju te informacije;
(3) koje odredbe zakona treba primijeniti na pravne odnose u sporu; ...”
Član 171-1. Postupak u predmetima koji se odnose na akte, radnje ili propuste Parlamenta Ukrajine, predsjednika Ukrajine, Vrhovnog sudbenog vijeća i Vrhovne kvalifikacijske komisije sudija
[odredba na snazi od 15. maja 2010. godine]
“1. Pravila koja se propisuju ovim članom primjenjuju se na postupke u upravnim predmetima koji se odnose na:
(1) zakonitost (ali ne ustavnost) odluka Parlamenta i na uredbe i naloge predsjednika Ukrajine;
(2) akte Vrhovnog sudbenog vijeća; ...
2. Akti, radnje ili propusti Parlamenta Ukrajine, predsjednika Ukrajine, Vrhovnog sudbenog vijeća i Vrhovne kvalifikacijske komisije sudija mogu se osporiti pred Višim upravnim sudom. U tu svrhu, uspostavit će se posebno vijeće na Višem upravnom sudu.
...
4. Upravni predmeti koji se odnose na akte, radnje ili propuste Parlamenta Ukrajine, predsjednika Ukrajine, Vrhovnog sudbenog vijeća i Vrhovne kvalifikacijske komisije sudija razmatra panel koji se sastoji od najmanje pet sudija ...
5. Nakon razmatranja predmeta, Viši upravni sud može:
(1) proglasiti akte Parlamenta Ukrajine, predsjednika Ukrajine, Vrhovnog sudbenog vijeća i Vrhovne kvalifikacijske komisije sudija nezakonitim u potpunosti ili djelimično;
(2) proglasiti radnje ili propuste Parlamenta Ukrajine, predsjednika Ukrajine, Vrhovnog sudbenog vijeća i Vrhovne kvalifikacijske komisije sudija nezakonitim i obavezati [ga ili ih] na poduzimanje određenih mjera. ...”
D. Zakon o pravosudnom sistemu od 7. februara 2002. godine sa izmjenama i dopunama (“Zakon o pravosudnom sistemu iz 2002. godine”) (na snazi do 30. jula 2010. godine)
63. Relevantne odredbe ovog zakona predviđaju:
Član 20. Postupak uspostave sudova
“...5. Predsjednik i zamjenik predsjednika suda su sudije koje se na relevantnu dužnost imenuju na mandat od pet godina, koje predsjednik Ukrajine može razriješiti s te dužnosti na zahtjev predsjednika Vrhovnog suda (a u slučaju specijaliziranih sudova, na zahtjev predsjednika relevantnog višeg specijaliziranog suda), na temelju preporuke Vijeća sudija Ukrajine (a u slučaju specijaliziranih sudova, preporuke relevantnog vijeća sudija). ...”
Odlukom Ustavnog suda od 16. maja 2007. godine, odredba člana 20, stav 5 Zakona koja se odnosi na imenovanje predsjednika i zamjenika predsjednika sudova, koje vrši predsjednik Ukrajine, proglašena je neustavnom.
Član 41. Predsjednik Višeg specijaliziranog suda
“1. Predsjednik Višeg specijaliziranog suda:
...
(3) ... uspostavlja vijeća suda; daje prijedloge za pojedinačni sastav vijeća, koji odobrava predsjedništvo suda; ...
5. U slučaju odsustva predsjednika Višeg specijaliziranog suda, njegove će dužnosti obavljati prvi zamjenik predsjednika suda, odnosno, u njegovom odsustvu, jedan od zamjenika predsjednika suda, u skladu sa raspodjelom upravnih ovlasti.”
Član 116. Vijeće sudija Ukrajine
“1. Vijeće sudija Ukrajine djeluje kao više tijelo sudske samouprave u periodu između sesija Skupštine sudija Ukrajine.
...
5. Vijeće sudija Ukrajine:
... (4) odlučuje o imenovanju sudija na upravne pozicije i njihovom razrješenju sa tih pozicija u predmetima i u skladu sa procedurom koju predviđa ovaj Zakon; ...
6. Odluke Vijeća sudija Ukrajine obavezujuće su za sva tijela sudske samouprave. Odluku Vijeća sudija Ukrajine može ukinuti Skupština sudija Ukrajine.”
E. Zakon o statusu sudija od 15. novembra 1992. godine sa izmjenama i dopunama (“Zakon o statusu sudija iz 1992. godine”) (na snazi do 30. jula 2010. godine)
64. Relevantne odredbe ovog zakona predviđaju:
Član 5. Uvjeti po pitanju spojivosti
“Sudija ne može biti član političke stranke ni sindikata, ne može učestvovati u političkim aktivnostima, imati bilo kakav mandat zastupanja, obavljati drugu djelatnost koja je prihodovna, niti imati neki drugi plaćen posao, izuzev naučnih, obrazovnih ili umjetničkih djelatnosti.”
Član 6. Dužnosti sudija
“Sudije se obavezuju na:
- poštivanje Ustava i zakona Ukrajine pri provođenju pravde i osiguravanje potpunog, sveobuhvatnog i objektivnog razmatranja predmeta u propisanim rokovima;
- usklađenost sa uvjetima iz člana 5 ovog Zakona i internim propisima;
- neotkrivanje informacija koje su proglašene državnom, vojnom, komercijalnom ili bankarskom tajnom ...
- suzdržavanje od djela ili radnji koje obeščašćuju sudsku poziciju i koje mogu potaknuti sumnju u njihovu objektivnost, nepristrasnost i nezavisnost.”
Član 10. Sudijska zakletva
“Pri prvom imenovanju, sudija polaže sljedeću zakletvu:
‘Svečano se zaklinjem da ću časno i strogo obavljati dužnosti sudije, pridržavati se samo zakona pri provođenju pravde i da ću biti objektivan i pravičan.’
Zakletva se polaže pred predsjednikom Ukrajine.”
Član 31. Osnove za disciplinsku odgovornost sudija
“1. Sudija disciplinski odgovara za disciplinski prekršaj, odnosno za kršenje:
- zakonodavstva pri razmatranju predmeta;
- uvjeta iz člana 5 ovog Zakona;
- dužnosti propisanih u članu 6 ovog Zakona.
2. Ukidanje ili izmjena sudijske odluke ne povlači disciplinsku odgovornost sudije koji je učestvovao u usvajanju te odluke, pod uvjetom da nije bilo namjere da se prekrši zakon ili uvjeti strogoće, te da ta odluka nije prouzrokovala ozbiljne posljedice.”
Član 32. Vrste disciplinskih kazni
“1. Sljedeće disciplinske kazne mogu se izreći sudijama:
- ukor;
- smanjenje kvalifikacijske klase.
2. Za svaku povredu opisanu u članu 31 ovog Zakona izriče se samo jedna disciplinska kazna. ...”
Član 36. Rokovi za izricanje disciplinske kazne i uklanjanje disciplinske evidencije
“1. Sudiji se disciplinska kazna izriče u roku od šest mjeseci od datuma kada se sazna za prekršaj, izuzimajući svaki period privremene nesposobnosti ili dopusta.
2. Ukoliko se sudiji, tokom godine dana od datuma primjene disciplinske mjere, ne izrekne nova disciplinska kazna, smatra se da taj sudija nema disciplinsku evidenciju. ...”
F. Zakon o Vrhovnom sudbenom vijeću od 15. januara 1998. godine (“Zakon o VSV-u iz 1998. godine”), kako je glasio u to relevantno vrijeme.”
F. Zakon o Vrhovnom sudbenom vijeću od 15. januara 1998. godine (“Zakon o VSV-u iz 1998. godine”), kako je glasio u to vrijeme
65. Član 6 Zakona, prije izmjena i dopuna od 7. jula 2010. godine, glasi:
“Građanin Ukrajine starosti od trideset pet do šezdeset godina može biti predložen za poziciju člana [VSV-a] ukoliko dobro vlada nacionalnim jezikom, ima visoku stručnu spremu u oblasti prava i najmanje deset godina radnog iskustva u oblasti prava, te ako je živio u Ukrajini tokom proteklih deset godina.
Zahtjevi iz stava 1 ovog člana ne odnose se na pojedince, koji su ex officio članovi [VSV-a].
Zabranjuje se svaki pokušaj uticanja na člana [VSV-a].”
66. Izmjenama i dopunama od 7. jula 2010. godine, član 6 ovog Zakona je proširen sljedećim stavom:
“Ukoliko ovaj Zakon zahtijeva da član [VSV-a] bude sudija, taj član se imenuje iz reda sudija koji su izabrani na neodređeno vrijeme.”
67. Članovi 8-13 bave se procedurama putem kojih tijela predviđena članom 131 Ustava imenuju članove VSV-a.
68. Izmjenama i dopunama od 7. jula 2010. godine, ovi članovi su prošireni dodatnim uvjetima u smislu da deset članova VSV-a imenuju, iz reda sudija, tijela predviđena članom 131 Ustava.
69. Član 17 Zakona predviđa da član VSV-a, prije preuzimanja dužnosti, mora položiti zakletvu na sjednici Parlamenta.
70. Član 19 Zakona predviđa da se VSV sastoji od dva odjela. Radom VSV-a koordinira predsjednik, a u njegovom odsustvu, zamjenik predsjednika. Predsjednik, zamjenik predsjednika i rukovoditelji odjela VSV-a zaposleni su na puno radno vrijeme.
71. Ostale relevantne odredbe Zakona glase:
Član 24. Saslušanje pred Vrhovnim sudbenim vijećem
“... Saslušanje pred Vrhovnim sudbenim vijećem je javno. Privatno saslušanje se održava kada većina ustavnog sastava Vrhovnog sudbenog vijeća o tome donese odluku ...”
Član 26. Izuzeće člana Vrhovnog sudbenog vijeća
“Član Vrhovnog sudbenog vijeća ne može učestvovati u razmatranju predmeta i izuzima se ukoliko se utvrdi da ima lični, direktni ili indirektni, interes u vezi sa ishodom predmeta ... U ovakvim okolnostima, član Vrhovnog sudbenog vijeća se izuzima na vlastitu inicijativu. U istim tim okolnostima osoba ... čiji se predmet razmatra ... ima pravo zahtijevati izuzeće člana Vrhovnog sudbenog vijeća. ...”
Član 27. Akti Vrhovnog sudbenog vijeća
“... Akti Vrhovnog sudbenog vijeća mogu se osporavati isključivo pred Višim upravnim sudom u skladu sa procedurom predviđenom u Zakonu o upravnoj pravdi.”
72. Poglavlje dva Zakona, “Razmatranje pitanja koja se odnose na razrješenje sudija”, u relevantnom dijelu, predviđa sljedeće:
Član 32. Prijedlog za razrješenje sudije u posebnim okolnostima
[tekst od prije 15. maja 2010. godine]
“Vrhovno sudbeno vijeće razmatra pitanje razrješavanja sudije po osnovama predviđenim u članu 126 stav 5 (4) – (6) Ustava po primitku relevantnog mišljenja od Kvalifikacijske komisije ili na vlastitu inicijativu. Sudiji se dostavlja pismeni poziv da prisustvuje saslušanju pred Vrhovnim sudbenim vijećem.
Odluku Vrhovnog sudbenog vijeća da zahtijeva razrješenje sudije prema članu 126, stav 5 (4) i (5) Ustava donosi dvotrećinska većina članova Vrhovnog sudbenog vijeća, koji učestvuju u saslušanju, a u slučajevima predviđenim članom 126, stav 5 (6) Ustava, većina ustavnog sastava Vrhovnog sudbenog vijeća.
Član 32. Prijedlog za razrješenje sudije u posebnim okolnostima
[tekst nakon 15. maja 2010. godine]
“Vrhovno sudbeno vijeće razmatrat će pitanje razrješavanja sudije po osnovama predviđenim u članu 126, stav 5 (4) – (6) Ustava (povreda uvjeta nespojivosti sa obnašanjem sudijske funkcije, kršenje zakletve, stupanje na snagu osude protiv sudije), po primitku relevantnog mišljenja od Kvalifikacijske komisije ili na vlastitu inicijativu. Sudiji se dostavlja pismeni poziv da prisustvuje saslušanju pred Vrhovnim sudbenim vijećem.
Kršenje zakletve sudije podrazumijeva:
(i) počinjenje djela kojima se obeščašćuje sudijska pozicija i koja mogu dovesti u pitanje objektivnost, nepristrasnost i nezavisnost sudije, kao i pravednost i nepotkupljivost sudstva;
(ii) nezakonito sticanje bogatstva ili rashode sudije koji prevazilaze njegove prihode i prihode njegove porodice;
(iii) namjerno odlaganje razmatranja predmeta uz prekoračenje utvrđenih rokova; [ili]
(iv) kršenje moralnih i etičkih načela sudskog kodeksa ponašanja.
Sudiji se dostavlja pismeni poziv da prisustvuje saslušanju pred Vrhovnim sudbenim vijećem. Ukoliko sudija ne može učestvovati u saslušanju zbog valjanih razloga, ima pravo dostaviti pismena izjašnjenja koja će biti uključena u spis predmeta. Pismena izjašnjenja sudije se čitaju na saslušanju pred Vrhovnim sudbenim vijećem. Drugo nepojavljivanje sudije na saslušanju predstavlja osnov za razmatranje predmeta u njegovom odsustvu.
Odluku Vrhovnog sudbenog vijeća da zahtijeva razrješenje sudije prema članu 126, stav 5 (4) i (5) Ustava donosi većina ustavnog sastava Vrhovnog sudbenog vijeća.”
73. Poglavlje četiri Zakona, “Disciplinski postupci protiv sudija Vrhovnog suda i viših specijaliziranih sudova”, u relevantnom dijelu predviđa sljedeće:
Član 37. Vrste kazni koje izriče Vrhovno sudbeno vijeće
[tekst od prije 30. jula 2010. godine]
“Vrhovno sudbeno vijeće izriče disciplinsku odgovornost ... sudija Vrhovnog suda ... po osnovama predviđenim članom 126, stav 5 (5) Ustava i Zakonom o statusu sudija.
Vrhovno sudbeno vijeće može izreći sljedeće disciplinske kazne:
(1) ukor;
(2) smanjenje kvalifikacijske klase.
Vrhovno sudbeno vijeće može odlučiti da sudija nije spojiv sa datim radnim mjestom i podnijeti zahtjev za razrješenje sudije kod tijela koje ga je imenovalo.”
Član 39. Faze disciplinskog postupka
“Disciplinski postupak se sastoji od sljedećih faza:
(1) provjera informacija o disciplinskom prekršaju;
(2) pokretanje disciplinskog postupka;
(3) razmatranje disciplinskog predmeta;
(4) usvajanje odluke. ...”
Član 40. Provjera informacija o disciplinskom prekršaju
“Provjeru informacija o disciplinskom prekršaju vrši ... jedan od članova Vrhovnog sudbenog vijeća tako što primi pismena obrazloženja sudije i drugih osoba, zahtijeva i ispituje materijal iz spisa predmeta, i zaprima ostale informacije od državnim tijela, organizacija, institucija, asocijacija i građana.
Nakon provjere informacija, priprema se izjava o činjenicama sa zaključcima i prijedlozima. Sudija se informira o izjavi i ostalim materijalima. ...”
Član 41. Pokretanje disciplinskog postupka
“Ukoliko postoje osnove da se provede disciplinski postupak protiv ... sudije Vrhovnog suda ... on se pokreće odlukom Vrhovnog sudbenog vijeća u roku od deset dana od dana prijema informacije o disciplinskom prekršaju ili, ukoliko je neophodno provjeriti ovu informaciju, u roku od deset dana od dana okončanja provjere.”
Član 42. Razmatranje disciplinskog predmeta
[tekst od prije 30. jula 2010. godine]
“Vrhovno sudbeno vijeće razmatra disciplinski predmet na sljedećem saslušanju nakon prijema zaključka i drugih materijala koji su proistekli iz provjere.
Odluka u disciplinskom predmetu donosi se tajnim glasanjem bez prisustva datog sudije ...
Vrhovno sudbeno vijeće saslušava dokaze sudije pri utvrđivanju njegove disciplinske odgovornosti. Ukoliko sudija ne može učestvovati u saslušanju zbog valjanih razloga, ima pravo dostaviti pismena izjašnjenja koja će biti uključena u spis predmeta. Pismena izjašnjenja sudije se čitaju na saslušanju pred Vrhovnim sudbenim vijećem. Drugo nepojavljivanje sudije na saslušanju predstavlja osnov za razmatranje predmeta u njegovom odsustvu.”
Član 43. Rokovi za izricanje disciplinske kazne
“Sudija disciplinsku kaznu prima u roku od šest mjeseci od datuma kada se saznalo za prekršaj, isključivši svaki period privremene nesposobnosti ili odsustva, a u svakom slučaju ne kasnije od jedne godine od datuma prekršaja.”
Član 44. Brisanje evidencije o disciplinskim mjerama
“Ukoliko sudiji, u roku od jedne godine od datuma primjene disciplinske kazne, ne bude izrečena nova disciplinska kazna, smatrat će se da taj sudija nema disciplinsku evidenciju. ...”
G. Zakon o postupku Parlamenta za izbor i razrješenje sudija od 18. marta 2004. godine (“Zakon o sudijama (izbor i razrješenje) iz 2004. godine”) (na snazi do 30. jula 2010. godine)
74. Relevantne odredbe Zakona glase:
Dio 19. Postupak pred Parlamentarnom komisijom, koji se odnosi na razmatranje zahtjeva za razrješenje sudije koji je izabran na neodređeno vrijeme
“Prijedlog [Vrhovnog sudbenog vijeća] za razrješenje sudije koji je izabran na neodređeno vrijeme razmatra parlamentarna komisija u roku od mjesec dana od dana prijema zahtjeva. ...
Parlamentarna komisija ispituje izjave građana i druge informacije koje se odnose na aktivnosti sudije.
Parlamentarna komisija može zatražiti da Vrhovni sud, Vrhovno sudbeno vijeće, relevantni viši specijalizirani sud, državna pravosudna uprava, Vijeće sudija Ukrajine ili relevantna kvalifikacijska komisija sudija izvrši dodatno ispitivanje.
Rezultate dodatnog ispitivanja relevantni organi dostavljaju Parlamentarnoj komisiji u pisanoj formi, u rokovima koje odredi Parlamentarna komisija, a koji ne mogu biti duži od petnaest dana od dana slanja zahtjeva za ispitivanje.
Predmetni sudija se informira o vremenu i mjestu saslušanja pred Parlamentarnom komisijom.”
Član 20. Postupak pred Parlamentarnom komisijom, koji se odnosi na razmatranje osnova za razrješenje sudije koji je izabran na neodređeno vrijeme
“Saslušanju pred Parlamentarnom komisijom u predmetu razrješenja sudije izabranog na neodređeno vrijeme mogu prisustvovati članovi Parlamenta i predstavnici Vrhovnog suda, viših specijaliziranih sudova, Vrhovnog sudbenog vijeća, državne pravosudne uprave, drugih državnih organa, tijela lokalne samouprave i javnih institucija.
Predmetni sudija je prisutan na saslušanju, osim u slučajevima razrješenja iz člana 126, stav 5 (2), (3), (6), (7), (8) i (9) Ustava.
Ukoliko sudija drugi put propusti da prisustvuje saslušanju bez valjanog razloga, to predstavlja osnov da se predmet razmatra u njegovom odsustvu, nakon što parlamentarna komisija utvrdi da je sudija primio obavještenje o vremenu i mjestu saslušanja. Parlamentarna komisija ocjenjuje valjanost razloga nepojavljivanja. ...
Saslušanje pred Parlamentarnom komisijom o razrješenju sudije počinje izvještajem koji je pripremio predsjedavajući.
Članovi Parlamentarne komisije i drugi članovi Parlamenta mogu postavljati pitanja sudiji o materijalu koji je proistekao iz ispitivanja [ukoliko ih je bilo] i činjenicama iz prijava građana [ukoliko ih je bilo].
Sudija ima pravo da prouči materijal, tvrdnje i zaključak Parlamentarne komisije u vezi sa njegovim razrješenjem.”
Član 21. Stavljanje prijedloga za razrješenje sudije na dnevni red ... plenarne sjednice Parlamenta
“Parlamentarna komisija stavlja na dnevni red za plenarnu sjednicu Parlamenta prijedlog kojim se preporučuje ili ne preporučuje razrješenje sudije koji je izabran na neodređeno vrijeme. Predstavniku parlamentarne komisije se daje riječ.”
Član 22. Poziv na plenarnu sjednicu na kojoj se razmatra razrješenje sudije koji je izabran na neodređeno vrijeme
“... Predmetni sudija prisustvuje plenarnoj sjednici Parlamenta u slučajevima razrješenja iz člana 126 stav 5 (1), (4) i (5) Ustava. Nepojavljivanje sudije ne sprječava razmatanje osnovanosti predmeta.”
Član 23. Procedura na plenarnoj sjednici Parlamenta za utvrđivanje osnove za razrješenje sudije koji je izabran na neodređeno vrijeme
“Tokom plenarne sjednice Parlamenta, predstavnik Parlamentarne komisije izvještava o svakom kandidatu za razrješenje.
Ukoliko se sudija ne slaže sa svojim razrješenjem, saslušaju se njegova obrazloženja.
Članovi parlamenta imaju pravo sudiji postavljati pitanja.
Ukoliko se tokom rasprave na plenarnoj sjednici Parlamenta utvrdi da je potrebno provesti dodatna ispitivanja u vezi sa prijavama građana ili zahtjevima za dodatnim informacijama, Parlament upućuje Parlamentarnoj komisiji relevantne instrukcije.”
Član 24. Odluka Parlamenta o razrješenju sudije koji je izabran na neodređeno vrijeme
“Parlament donosi odluku o razrješenju sudije po osnovama definiranim u članu 126, stav 5 Ustava.
Odluka se donosi otvorenim glasanjem i to većinom ustavnog sastava Parlamenta.
Odluka o razrješenju sudije donosi se u formi rješenja.”
H. Zakon o parlamentarnim komisijama od 4. aprila 1995. (“Zakon o parlamentarnim komisijama iz 1995. godine”)
75. Član 1 Zakona predviđa da je parlamentarna komisija tijelo Parlamenta koje se sastoji od članova Parlamenta i ima zadatak izrade nacrta zakona u određenim oblastima, provođenja preliminarnih razmatranja pitanja koje spadaju u nadležnost Parlamenta i provođenja nadzornih funkcija.
I. Zakon o statusu članova Parlamenta od 17. novembra 1992. godine (“Zakon o statusu članova Parlamenta iz 1992. godine”)
76. Član 24 Zakona predviđa da članovi Parlamenta moraju prisustvovati i lično učestvovati u zasjedanjima Parlamenta. Član je obavezan lično glasati o pitanjima koje razmatra Parlament i njegova tijela.
J. Zakon o pravilima Parlamenta od 10. februara 2010. godine (“Pravila Parlamenta”)
77. Pravilo 47 Poslovnika Parlamenta predviđa da, kada Parlament donosi odluke, njegovi članovi glasaju lično u sali za rasprave koristeći sistem elektronskog glasanja ili, u kada se radi o tajnom glasanju, u glasačkom holu u blizini sale za rasprave.
III. MATERIJAL VIJEĆA EVROPE
A. Evropska povelja o zakonima za sudije od 8. – 10. jula 1998. godine (Odjel za pravne poslove Vijeća Evrope, dokument (98)23)
78. Relevantni dijelovi poglavlja 5 Povelje, “Odgovornost”, glase:
“5.1. Propust sudije da izvrši neku od dužnosti koja je izričito definirana u Zakonu, može dovesti do primjene sankcije na prijedlog, preporuku ili uz pristanak suda ili tijela koje se sastoji od barem polovine izabranih sudija i to unutar postupka u koji je uključeno saslušanje stranaka, a u kojem sudija, protiv kojeg se postupak vodi, ima pravo na zastupanje. Lista sankcija koje se mogu izreći nalazi se u Zakonu, a na njihovo izricanje primjenjuje se princip proporcionalnosti. Sve odluke izvršnog tijela, suda ili tijela koje izriče sankcije, kako je to ovim Zakonom predviđeno, može se pobijati žalbom na višem sudu.”
Mišljenje Venecijanske komisije
79. Relevantni dijelovi Zajedničkog mišljenja Venecijanske komisije i Uprave za saradnju u Općoj upravi za ljudska prava i pravne poslove Vijeća Evrope o Zakonu o dopunama i izmjenama određenih zakonodavnih akata u Ukrajini u odnosu na sprečavanje zloupotrebe prava na žalbu, koji je usvojila Venecijanska komisija na 84. plenarnoj sjednici (Venecija, 15. – 16. oktobar 2010. godine, CDL-AD(2010)029), glase (tekst je izvorno naglašen):
“28. U naizgled prihvaćenom nastojanju da se prevaziđe problem malobrojnosti sudija u Vrhovnom sudbenom vijeću, u konačnim odredbama iz Odjeljka XII;3 (izmjene i dopune pravnih akata Ukrajine) Zakona o pravosuđu i statusu sudija, nakon izmjena i dopuna 3.11 ukrajinskog Zakona o Vrhovnom sudbenom vijeću, sada je regulirano da dva od tri člana Vrhovnog sudbenog vijeća, koje posebno imenuju Verkhovna Rada (član 8.1) i predsjednik Ukrajine (član 9.1), jedan od tri člana koje imenuje Kongres sudija (član 11.1), te jedan od tri člana koje imenuje Kongres predstavnika institucija za više pravno obrazovanje i istraživanje (član 12.1), moraju biti iz reda sudija. Sveukrajinska Konferencija tužitelja imenuje dva člana Vrhovnog sudbenog vijeća, od kojih se jedan imenuje iz reda sudija (član 13.1).
29. Ipak, sastav Vrhovnog sudbenog vijeća (VSV) Ukrajine još uvijek ne odgovara evropskim standardima zato što, od ukupno 20 članova, samo su tri sudije koje biraju njihove kolege. Konačnim važećim odredbama se priznaje da bi sudački element u Vrhovnom sudbenom vijeću trebao biti veći, ali se prema odabranom rješenju od Parlamenta, predsjednika, obrazovnih institucija i tužitelja zahtijeva da biraju ili imenuju sudije. ... Prema trenutnom sastavu, jedan sudija je član po službenoj dužnosti (predsjednik Vrhovnog suda), a neki od članova koje imenuju predsjednik i Parlament su de facto sudije ili bivše sudije, ali ne postoji zakonski uvjet kojim se zahtijeva da tako ostane do isteka mandata sadašnjih članova. Zajedno sa ministrom pravde i glavnim tužiteljem, 50% članova pripadaju ili su imenovani od strane izvršne ili zakonodavne vlasti. Stoga se ne može reći da Vrhovno sudbeno vijeće značajnim dijelom čine sudije. Možda u starijim demokratskim društvima ponekad izvršna vlast ima odlučujući uticaj, a u nekim zemljama je rad takvih sistema u praksi prihvatljiv. Sami predstavnici ukrajinskih vlasti su na sastancima u Kijevu govorili o Ukrajini kao o tranzicijskoj demokratiji, koja sa zadovoljstvom koristi iskustva drugih zemalja. Kao što je navedeno u ranijim mišljenjima, ‘Nove demokratije, međutim, još nisu imale šansu da razviju te tradicije kojima se može spriječiti zloupotreba, i stoga su, bar u tim zemljama, neophodne eksplicitne ustavne i zakonske odredbe, kao zaštitne mjere u cilju sprječavanja političkih zloupotreba u procesu imenovanja sudija’.
30. Stvarnim sastavom Vrhovnog sudbenog vijeća možda se omogućavaju ustupci kod međusobnih uticaja parlamentarnih većina i pritisci izvršne vlasti, ali se time ne mogu prevazići strukturni nedostaci u njegovom sastavu. Ovo tijelo ne može biti slobodno i neovisno o političkim strankama. Ne postoji dovoljno garancija da VSV štiti vrijednosti i temeljne principe pravde. Njegov sastav je utvrđen Ustavom, pa bi bio neophodan ustavni amandman. Uključivanje glavnog tužitelja, kao člana po službenoj dužnosti, izaziva posebne bojazni, jer može imati efekat zastrašivanja na sudije i posmatrati se kao potencijalna prijetnja. Glavni tužitelj je jedna od strana u mnogim predmetima u kojima sudije moraju donijeti odluku, pa se njegovim prisustvom u tijelu koje se bavi imenovanjima, disciplinskim postupcima i razrješenjem sudija nameće rizik od toga da sudije neće postupati nepristrasno u takvim predmetima, ili da glavni tužitelj neće biti nepristran prema sudijama sa čijim se odlukama ne slaže. Stoga, sastav Vrhovnog sudbenog vijeća Ukrajine ne odgovara evropskim standardima. Budući da bi za promjenu sastava bilo potrebno napraviti izmjene i dopune Ustava, što je teško postići, Zakonom bi se trebale strožije regulirati ove nekompatibilnosti, kao bi se napravila protuteža neadekvatnom sastavu Vijeća. Uzimajući u obzir ovlaštenja Vrhovnog sudbenog vijeća, ono bi trebalo funkcionirati kao redovno tijelo, a izabranim članovima, za razliku od članova po službenoj dužnosti, ne bi trebalo biti dozvoljeno da se bave bilo kakvom drugom javnom ili privatnom aktivnošću dok sjede u Vijeću kao članovi ...
42. ... Uzimajući u obzir činjenicu da su ministar pravde i glavni tužitelj Ukrajine članovi VSV-a po službenoj dužnosti (član 131 Ustava), kao i da se Ukrajinskim ustavom ne garantira da će VSV biti sastavljen većinom ili značajnim dijelom od sudija koje izaberu njihove kolege, podnošenjem prijedloga za smjenu od strane pripadnika izvršne vlasti može se narušiti neovisnost sudija.... U svakom slučaju, član VSV-a, koji je podnio prijedlog za razrješenje, ne bi smio učestvovati u donošenju odluke o razrješenju sudije na kojeg se taj prijedlog odnosi: to bi uticalo na garanciju nepristranosti...
45. ... Preciznost i predvidljivost osnova za disciplinsku odgovornost poželjna je radi pravne sigurnosti, a pogotovo zaštite nezavisnosti sudija; stoga je potrebno uložiti napore kako bi se izbjegle nejasno definirane osnove ili široke definicije. Međutim, nova definicija uključuje veoma generalne koncepte, kao npr.: ‘[vršenje] aktivnosti kojima se obeščašćuje sudijska funkcija ili može dovesti u sumnju njegova nepristranost, objektivnost i neovisnost, [ili] integritet, nekorumpiranost pravosuđa’ i ‘kršenje moralnih i etičkih principa ponašanja’, između ostalog. To se čini posebno opasnim zbog korištenja neodređenih pojmova i mogućnosti njegovog korištenja kao političkog oružja protiv sudija. ... Dakle, osnove disciplinske odgovornosti su i dalje preširoko postavljene, te je potrebno njihovo preciznije reguliranje, kako bi se garantirala nezavisnost pravosuđa.
46. Konačno, posljednjim stavom člana 32 zahtijeva se da se odluke Vrhovnog sudbenog vijeća o razrješenjima sudija donose jednostavnom, a ne dvotrećinskom većinom. U svjetlu neadekvatnog sastava VSV-a, ovo nije dobrodošao korak, jer bi se njime išlo protiv nezavisnosti sudija...
51. Na kraju, sastav ... visoko uticajnog tzv. ‘petog vijeća’ [Višeg] upravnog suda bi se trebao precizno definirati zakonom, kako bi se ispunili zahtjevi osnovnog prava na pristup sudu koji je prvenstveno ustanovljen zakonom. ...”
C. Izvještaj Thomasa Hammarberga, Povjerenika za ljudska prava Vijeća Evrope, pripremljen nakon posjete Ukrajini (19. – 26. novembar 2011. godine), CommDH(2012)10, 23. februar 2012. godine
80. Relevantni dijelovi izvještaja glase:
“II. Pitanja nezavisnosti i nepristrasnosti sudija
Nezavisnost pravosuđa – koja podrazumijeva i nezavisnost sudija kao pojedinaca – potrebno je zaštititi zakonom, ali i u praksi. Povjerenik je sa zabrinutošću napomenuo da, prema percepciji javnosti u Ukrajini, sudije nisu zaštićene od vanjskog pritiska, uključujući pritiske političke prirode. Potrebne su odlučne mjere na nekoliko frontova, kako bi se eliminirali faktori koji sudije čine ranjivim i slabe njihovu nezavisnost. Vlasti ti trebale pažljivo razmotriti sve navode o neprikladnim političkim ili drugim uticajima ili miješanju u rad pravosudnih institucija, te osigurati adekvatna rješenja.
Povjerenik poziva ukrajinske vlasti da u potpunosti provedu preporuke Venecijanske komisije u pogledu potrebe za racionaliziranjem i pojašnjavanjem procedura i kriterija za imenovanje i razrješenje sudija, kao i primjenu disciplinskih mjera. Od presudne je važnosti da se uvedu adekvatne zaštitne mjere, kako bi se osigurala pravičnost i uklonio rizik od politizacije disciplinskih postupaka. Što se tiče procesa imenovanja sudija, kvalifikacije i sposobnosti kandidata bi trebali biti odlučujući faktori.
Trenutni sastav Vrhovnog sudbenog vijeća ne odgovara međunarodnim standardima i potrebno ga je promijeniti; za to će biti potrebni ustavni amandmani. ...
20. U novembru 2011. godine, zamjenik glavnog tužioca, Myhailo Havryliuk, koji je i član Vrhovnog sudbenog vijeća, objavio je pokretanje disciplinskih postupaka protiv članova krivičnog vijeća Vrhovnog suda, po osnovu navoda da su prekršili zakletvu. Povjerenik je primio navode o tome da su ovi događaji bili dio pritiska od strane izvršne vlasti na ovu pravosudnu instituciju, kako bi uticali na izbor narednog predsjednika Vrhovnog suda. ...
35. Ustavom i Zakonom o pravosuđu i statusu sudija regulirano je razrješenje sudija od strane organa koji ga je imenovao, i to na zahtjev Vrhovnog sudbenog vijeća. Nekoliko Povjerenikovih sagovornika je naglasilo da je, s obzirom na trenutni sastav Vrhovnog sudbenog vijeća (VSV), rizik od pokretanja takvih odluka radi političkih i sličnih ciljeva prilično visok. Takvi ciljevi mogu igrati ulogu i u kontekstu donošenja odluke na Parlamentu o smjeni sudije koji je izabran na doživotnu funkciju. Stoga je potrebno uvesti dodatne zaštitne mjere u zakonu i u praksi, u cilju zaštite nezavisnosti sudija.
36. U Ustavu, kao i u Zakonu o pravosuđu i statusu sudija postoje odredbe protiv neprikladnih pritisaka; međutim, te odredbe je potrebno dodatno ojačati u zakonu, ali i u praksi. ...
42. Povjerenik je posebno zabrinut zbog izvještaja o snažnom uticaju tužiteljskih institucija i izvršnih organa vlasti na sudije putem njihovih predstavnika u Vrhovnom sudbenom vijeću. Posebice, Povjerenik je obaviješten da su u nekim slučajevima članovi VSV-a iz redova tužiteljstva pokretali disciplinske postupke protiv sudija zbog navodnog kršenja zakletve po osnovu sadržaja sudskih odluka u predmetima u kojima sudije nisu podržavale stanovište tužiteljstva (v. također tačku 20 iznad). U tom kontekstu, Povjerenik napominje da sudije ne bi trebale imati razloga da se plaše smjene ili disciplinskih postupaka protiv sebe zbog odluka koje donose. ...
Zaključci i preporuke
46. Povjerenik ističe da bi sistem imenovanja sudija trebao biti u potpunosti zaštićen od neprikladnog političkog ili drugog stranačkog uticaja. Odluke sudija ne bi trebale biti podložne reviziji nakon redovnog žalbenog postupka. Disciplinske mjere protiv sudija se trebaju regulirati preciznim pravilima i procedurama, a takvi postupci se trebaju voditi unutar sudskog sistema, bez izloženosti političkim ili drugim neprikladnim uticajima.
47. Iako Povjerenik nije u poziciji da komentira vjerodostojnost opisanih navoda o pritiscima na sudije Vrhovnog suda (v. tačku 20), ipak smatra da ta situacija izaziva ozbiljnu bojazan. Ukrajinske vlasti bi trebale ispitati i pozabaviti se svim navodima o miješanju u rad pravosudnih institucija. Zvaničnici iz drugih dijelova vlasti trebaju se uzdržati od bilo kakvih aktivnosti ili izjava koje se mogu posmatrati kao instrument za vršenje pritiska na rad pravosudnih institucija ili izazivanje sumnji u njihovu sposobnost da efikasno izvršavaju svoje dužnosti. Sudije ne bi trebale imati razloga da se plaše razrješenja ili disciplinskih postupaka zbog odluka koje donose. Pored toga, potrebno je iskoristiti priliku koju nudi sadašnja reforma, kako bi se dodatno učvrstila nezavisnost pravosuđa od izvršne vlasti. ...”
IV. UPOREDNO PRAVO
81. Izvještaj o istraživanju komparativnog prava pod nazivom “Nezavisnost pravosuđa u tranziciji”[5] završen je 2012. godine, a pripremio ga je Institut za komparativno javno pravo Max Planck (Max-Planck-Institut für ausländisches öffentliches Recht und Völkerrecht) iz Njemačke.
82. Istraživački izvještaj se bavi, između ostalog, i disciplinskim postupcima protiv sudija u različitim jurisdikcijama. Navodi da ne postoji jedinstven pristup organiziranju sistema sudske discipline u evropskim zemljama. Ipak, može se primijetiti da su u mnogim evropskim zemljama osnove za disciplinsku odgovornost sudija poprilično općenito definirane (na primjer, ozbiljno ili ponovljeno zanemarivanje službenih dužnosti što rezultira dojmom da je sudija očigledno nesposoban za obavljanje dužnosti (Švedska)). Izuzetak je Italija, gdje zakon navodi sveobuhvatnu listu od trideset sedam različitih disciplinskih povreda koje se odnose na ponašanje sudije na dužnosti, ali i van nje. Sankcije za disciplinski prekršaj sudije mogu uključivati: upozorenje, ukor, premještaj, smanjenje ranga, nazadovanje, suspenziju unapređenja, novčanu kaznu, umanjenje plate, privremenu suspenziju sa dužnosti, razrješenje sa ili bez penzije. Razrješenje sudije, kao najstrožiju sankciju, obično izriče sud; u nekim pravnim sistemima može se naložiti da to radi neka druga institucija poput specijaliziranog Disciplinskog odbora Vrhovnog vijeća sudske uprave, ali u pravilu, postoji mogućnost ulaganja žalbe sudu. S izuzetkom Švicarske, Parlament nije uključen u postupak; međutim, sistem u Švicarskoj se bitno razlikuje zbog ograničene dužine mandata na koji se sudije biraju.
PRAVO
I. NAVODNE POVREDE ČLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE
83. Podnositelj predstavke uložio je sljedeće prigovore prema članu 6, stav 1 Konvencije: (i) njegov predmet nije razmatran pred “neovisnim i nepristrasnim sudom”; (ii) postupak pred VSV-om bio je nepravičan, u smislu da nije proveden u skladu sa procedurom koja ja predviđena poglavljem četiri Zakona o VSV-u iz 1998. godine, u kojem je naveden niz značajnih proceduralnih garancija, uključujući periode zastare za disciplinske kazne; (iii) Parlament je usvojio odluku o njegovom razrješenju na plenarnoj sjednici zloupotrebljavajući sistem elektronskog glasanja; (iv) njegov predmet nije saslušao “zakonom ustanovljen sud”; (v) odluke u njegovom predmetu su donesene bez pravilnog ocjenjivanja dokaza, a nisu adekvatno uzeti u obzir ni važni argumenti koje je iznijela odbrana; (vi) nepostojanje dovoljne nadležnosti VUS-a da razmatra akte koje usvaja VSV suprotno je njegovom “pravu na sud”; i (vii) nije ispoštovan princip ravnopravnosti strana u postupku.
84. Član 6, stav 1 Konvencije, u dijelu koji je relevantan, predviđa:
“1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. ...”
A. Prihvatljivost
85. Strane nisu osporavale prihvatljivost gore navedenih prigovora.
86. Iako je Vlada prihvatila da je član 6, stav 1 Konvencije primjenjiv na ovaj predmet, Sud smatra da je primjereno detaljno razmotriti ovo pitanje.
1. Da li je član 6, stav 1 primjenjiv u svom građanskom smislu
87. Sud navodi da radni sporovi između državnih službenika i države mogu biti izvan građanskog aspekta člana 6, pod uvjetom da su ispunjena dva kumulativna uvjeta. Prvi je da je država u domaćem zakonodavstvu izričito izuzela pristup sudovima za tu poziciju ili kategoriju službenika. Drugi je da to izuzimanje mora biti opravdano objektivnim osnovama u interesu države (v. Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske [VV], br. 63235/00, stav 62, ECHR 2007‑IV).
88. U kontekstu prvog uvjeta, Sud nije spriječen da određeno domaće tijelo, izvan domaćeg pravosuđa, kvalificira kao “sud” u svrhu testa Vilho Eskelinen. Upravno ili parlamentarno tijelo može se smatrati “sudom” u materijalnom smislu te riječi, čime član 6 postaje primjenjiv na sporove državnih službenika (v. Argyrou i drugi protiv Grčke, br. 10468/04, stav 24, 15. januar 2009., i Savino i drugi protiv Italije, br. 17214/05, 20329/05 i 42113/04, stavovi 72 i 75, 28. april 2009.). Zaključak u smislu primjenjivosti člana 6, ipak, ne dovodi u pitanje način na koji su ispoštovane proceduralne garancije u takvom postupku (ibid., stav 72).
89. U ovoj predstavci, predmet podnositelja predstavke razmatrao je VSV, koji je utvrdio sva pitanja činjenica i prava nakon održavanja saslušanja i ocjene dokaza. Ispitivanje predmeta u VSV-u okončano je podnošenjem dva prijedloga Parlamentu za razrješenje podnositelja predstavke. Kada ih je Parlament zaprimio, Parlamentarna komisija za pravosuđe ih je razmotrila, a u to vrijeme komisija je imala određenu slobodu u ocjeni zaključaka VSV-a, jer je imala ovlasti da i sama razmatra predmet i provede dodatna ispitivanja, ukoliko je to neophodno, koja na kraju rezultiraju preporukom da se sudija razriješi ili ne razriješi (v. dijelove 19-21 Zakona o sudijama (izbor i razrješenje) iz 2004. godine. Na plenarnoj sjednici Parlament je naknadno usvojio odluku o razrješenju podnositelja predstavke temeljem prijedloga VSV-a i preporuke Parlamentarne komisije (v. dio 23 istog Zakona). Konačno, VUS je razmatrao odluke VSV-a i Parlamenta.
90. Stoga se čini da su, u razmatranju predmeta podnositelja predstavke i u donošenju obavezujuće odluke, VSV, parlamentarna komisija i Parlament u plenarnom zasjedanju, u kombinaciji, obavljali sudsku funkciju (v. Savino i drugi, citiran gore, stav 74). Obavezujuću odluku o razrješenju podnositelja predstavke dalje je razmatrao VUS, odnosno redovni sud u okviru domaćeg pravosuđa.
91. U smislu gore navedenog, ne može se zaključiti da je domaće pravo “izričito izuzelo pristup sudu” za tužbu podnositelja predstavke. Prvi uvjet testa Vilho Eskelinen stoga nije ispunjen i član 6 je primjenjiv u svom građanskom smislu (usporedi sa Olujić protiv Hrvatske, br. 22330/05, stavovi 31‑45, 5. februar 2009.).
2. Da li je član 6, stav 1 primjenjiv u svom krivičnom smislu
92. Dva aspekta člana 6, građanski i krivični, nisu nužno međusobno isključivi (v. Albert i Le Compte protiv Belgije, 10. februar 1983., stav 30, serija A br. 58). Pitanje je da li je u tom slučaju primjenjiv član 6 Konvencije i u svom krivičnom smislu.
93. U smislu kriterija iz predmeta Engel (v. Engel i drugi protiv Holandije, 8. juni 1976., stavovi 82-83, serija A br. 22), otvaraju se određena pitanja u odnosu na ozbiljnost sankcije koja je podnositelju predstavke izrečena. Iako lustracijski postupak u Poljskoj, koji je također doveo do razrješenja predmetnih osoba može biti analogan do određene mjere, Sud je smatrao da u tom scenariju relevantne odredbe poljskog zakonodavstva nisu bile “usmjerene na grupu pojedinaca koji imaju poseban status, na primjer, u smislu disciplinskog zakona”, već su se odnosile na veliku grupu građana; postupak je rezultirao zabranom zapošljavanja na veliki broj javnih pozicija, a domaće pravo nije u tom smislu predvidjelo konačnu listu tih pozicija (v. Matyjek protiv Poljske (odluka), br. 38184/03, stavovi 53 i 54, ECHR 2006‑VII). Zbog toga je taj predmet drugačiji, jer je u ovom predmetu podnositelj predstavke, koji ima poseban status, kažnjen zbog nepoštivanja svojih službenih dužnosti, odnosno za prekršaj koji jasno potpada pod disciplinski zakon. Podnositelju predstavke je izrečena klasična disciplinska mjera za profesionalni prekršaj i, u smislu domaćeg prava, ta se mjera značajno razlikuje od krivičnopravne sankcije za sudiju koji svjesno potvrdi nezakonitu odluku (v. član 375 Krivičnog zakona iznad). Također je relevantno ovdje napomenuti da razrješenje s pozicije sudije podnositelja predstavke nije formalno spriječilo da se bavi pravom u drugom svojstvu unutar pravne profesije.
94. Nadalje, Sud je utvrdio da se otpuštanje iz oružanih snaga ne može smatrati krivičnom kaznom u svrhe člana 6, stav 1 Konvencije (v. Tepeli i drugi protiv Turske (odluka), br. 31876/96, 11. septembar 2001., i Suküt protiv Turske (odluka), br. 59773/00, 11. septembar 2007). Sud je također izričito utvrdio da postupak razrješenja sudskog službenika “nije uključivao utvrđivanje krivične prijave” (v. Bayer protiv Njemačke, br. 8453/04, stav 37, 16. juli 2009.).
95. U smislu gore navedenog, Sud smatra da činjenice ovog predmeta ne pružaju osnove za zaključak da je slučaj razrješenja podnositelja predstavke povezan sa utvrđivanjem krivične prijave u značenju člana 6 Konvencije. U skladu s tim, ovaj član nije primjenjiv u njegovom krivičnom smislu.
3. Prihvatljivost u drugom smislu
96. Sud dalje navodi da ovi prigovori nisu očigledno neosnovani, u značenju člana 35, stav 3 (a) Konvencije. Nisu neprihvatljivi po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju proglasiti prihvatljivim.
B. Meritum
1. U odnosu na načela “nezavisnog i nepristrasnog suda”
(a) Izjašnjenja podnositelja predstavke
97. Podnositelj predstavke se žalio da njegov predmet nije razmatrao “nezavisan i nepristrasan sud”. Posebice, VSV nije ispunio ove uvjete u smislu svog sastava, podređenosti svojih članova drugim državnim tijelima i lične pristrasnosti nekih članova u predmetu podnositelja predstavke. Podnositelj predstavke je specifično tvrdio da S.K., V.K. i R.K. nisu mogli biti nepristrasni u odlučivanju o njegovom predmetu. Uvjeti nezavisnosti i nepristrasnosti nisu ispunjeni ni u daljim fazama postupka, pred VUS-om, koji nije pružio neophodne garancije ni adekvatno ponovno saslušanje u predmetu.
98. Nadalje, prema navodima podnositelja predstavke, razmatranje njegovog predmeta na VUS-u ne može se smatrati dovoljnim da se isprave proceduralni propusti iz ranijih faza postupka. VUS naročito nije bio u mogućnosti da formalno ukine odluke koje su se odnosile na njegovo razrješenje te je, u nedostatku propisa, ostalo nejasno kakve su proceduralne posljedice proglašenja nezakonitosti tih odluka. Nadalje, način na koji je VUS razmatrao predmet podnositelja predstavke sugerira da nije bilo adekvatnog odgovora na njegove relevantne i važne argumente i izjašnjenja u odnosu na nedostatak činjenične osnove za njegovo razrješenje, ličnu pristrasnost VSV-a i nepravilnosti u parlamentarnoj glasačkoj proceduri.
(b) Izjašnjenja Vlade
99. Vlada je tvrdila da je domaće pravo pružilo dovoljno garancija nezavisnosti i nepristrasnosti VSV-a. U isto vrijeme, nije bilo nikakvih indicija da postoji lična pristrasnost bilo kojeg člana VSV-a u razmatranju predmeta podnositelja predstavke. Konkretno, izjave za medije S.K. na koje se poziva podnositelj predstavke date su više od šest mjeseci prije događaja koji se razmatraju u ovom predmetu. Stoga nije postojala uzročno-posljedična veza između ovih izjava i razrješenja podnositelja predstavke Nisu postojali održivi argumenti u korist izjave da su R.K i V.K. bili pristrasni. U svakom slučaju, odluka VSV-a donesena je većinom glasova, a navodna pristrasnost određenih članova VSV-a nije mogla ozbiljno uticati na nepristrasnost tog tijela.
100. Vlada je nadalje priznala da je bilo određenih preklapanja u sastavu VSV-a i parlamentarne komisije koja je razmatrala predmet podnositelja predstavke nakon što je upućen Parlamentu. Ipak, komisija je kolegijalno tijelo koje odluke donosi većinom glasova, a ta odluka nije bila obavezujuća na plenarnom zasjedanju Parlamenta.
101. Vlada je utvrdila da nije bilo razloga za sumnju u nezavisnost i nepristrasnost VUS-a.
102. Nadalje, prema Vladi, razmatranje na VUS-u bilo je dovoljno da se otklone navodni nedostaci u proceduralnoj pravičnosti do kojih je moglo doći u prethodnim fazama domaćeg postupka. Vlada je naznačila u ovom smislu da je dovoljna nadležnost VUS-a da proglašava odluke VSV-a i Parlamenta o razrješenju sudije nezakonitim, jer se time implicira da se sudija tretira kao da nije razriješen. U korist svojih tvrdnji, Vlada je dostavila primjere domaće sudske prakse prema kojoj su sudije uspješno osporavale odluke o svom razrješenju i nakon toga započinjale sudske postupke da se ponovno imenuju na funkcije. U ovom kontekstu, Vlada smatra da je način na koji je VUS razmatrao predmet podnositelja predstavke bio primjeren te da su adekvatno razmotreni svi relevantni i značajni argumenti koje je podnositelj predstavke iznio. VUS je, posebice, pružio adekvatan odgovor na navode podnositelja predstavke da je došlo do kršenja glasačke procedure u Parlamentu. Na sličan način je VUS pravilno razmotrio tvrdnju podnositelja predstavke u odnosu na kršenje uvjeta nezavisnosti i nepristrasnosti u ranijim fazama postupka.
(c) Ocjena Suda
103. Da bi se ustanovilo da li se sud može smatrati “nezavisnim” u značenju člana 6, stav 1, mora se uzeti u obzir, inter alia, način na koji se imenuju njegovi članovi i njihov mandat, postojanje zaštitnim mjera od vanjskih pritisaka i pitanje da li to tijelo odaje dojam nezavisnosti (v. Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. februar 1997., stav 73, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I, i Brudnicka i drugi protiv Poljske, br. 54723/00, stav 38, ECHR 2005-II). Sud naglašava da u njegovoj sudskoj praksi postaje sve značajnija ideja podjele vlasti između političkih organa vlade i pravosuđa (v. Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 46295/99, stav 78, ECHR 2002-IV). U isto vrijeme, ni član 6 ni druge odredbe Konvencije ne zahtijevaju od države da se uskladi sa bilo kakvim teorijskim konceptima koji se odnose na prihvatljiva ograničenja interakcije ovih vlasti (v. Kleyn i drugi protiv Holandije [VV], br. 39343/98, 39651/98, 43147/98 i 46664/99, stav 193, ECHR 2003‑VI).
104. U pravilu, nepristrasnost označava nepostojanje predrasude ili pristrasnosti. Prema sudskoj praksi Suda, postojanje nepristrasnosti u svrhe člana 6 stav 1 mora se utvrditi u skladu sa: (i) subjektivnim testom, gdje se mora uzeti u obzir lično ubjeđenje i ponašanje određenog sudije, odnosno, da li sudija ima određene predrasude ili pristrasnost u datom predmetu; i (ii) objektivnim testom, odnosno utvrđivanjem da li sam sud ili, između ostalih aspekata, njegov sastav, pruža dovoljno garancija da se može izuzeti svaka legitimna sumnja u njegovu nepristrasnost (v., među ostalim predmetima, Fey protiv Austrije, 24. februar 1993., stavovi 28 i 30, serija A br. 255, i Wettstein protiv Švicarske, br. 33958/96, stav 42, ECHR 2000-XII).
105. Međutim, ne postoji striktna podjela između subjektivne i objektivne nepristrasnosti, jer ponašanje sudije može potaknuti ne samo strepnje u vezi sa njegovom nepristrasnošću s pozicije eksternog posmatrača (objektivni test), već se također može proširiti i na pitanje njegovog ličnog uvjerenja (subjektivni test) (v. Kyprianou protiv Kipra [VV], br. 73797/01, stav 119, ECHR 2005‑XIII). Stoga u nekim predmetima u kojima može biti teško pronaći dokaze kojima se obara pretpostavka subjektivne nepristrasnosti sudije, uvjet objektivne nepristrasnosti daje važnu dodatnu garanciju (v. Pullar protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. juni 1996., stav 32, Izvještaji 1996‑III).
106. U ovom smislu, čak i privid može imati određeni značaj ili, drugim riječima, “pravda se mora ne samo činiti, već se mora i vidjeti da se čini”. Radi se ovdje o povjerenju koje u demokratskom društvu sudovi u javnosti moraju inspirirati (v. De Cubber protiv Belgije, 26. oktobar 1984., stav 26, serija A br. 86).
107. Konačno, koncepti nezavisnosti i objektivne nepristrasnosti su usko povezani i, zavisno od okolnosti, mogu zahtijevati spojeno razmatranje (v. Sacilor-Lormines protiv Francuske, br. 65411/01, stav 62, ECHR 2006‑XIII). Imajući na umu činjenice ovog predmeta, Sud smatra da je primjereno zajedno razmatrati nezavisnost i nepristrasnost.
108. Sud je naveo (v. tačke 89 i 90 iznad) da VSV i Parlament obavljaju funkciju rješavanja predmeta podnositelja predstavke i usvajanja obavezujuće odluke. VUS je nakon toga razmatrao nalaze i odluke koje su ta tijela donijela. Stoga Sud prvo treba ispitati da li su ispoštovani principi nezavisnosti i nepristrasnosti suda u fazi rješavanja predmeta podnositelja predstavke i donošenja obavezujuće odluke.
(i) Nezavisnost i nepristrasnost tijela koja su rješavala predmet podnositelja predstavke
(α) VSV
109. Sud smatra da ukoliko je najmanje polovina članstva suda sastavljena od sudija, uključujući i predsjedavajućeg sa presudnim glasom, to je snažan pokazatelj nepristrasnosti (v. Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije, 23. juni 1981., stav 58, Serija A br. 43). Primjereno je primijetiti da je, u odnosu na disciplinski postupak protiv sudija, potreba da postoji značajna zastupljenost sudija u relevantnim disciplinskom tijelu prepoznata u Evropskoj povelji o statusu sudija (v. tačku 78, gore).
110. Sud navodi da se, u skladu sa članom 131 Ustava i Zakonom o VSV-u iz 1998. godine, VSV sastoji od dvadeset članova koje imenuju različita tijela. Međutim, ono što je ovdje potrebno naglasiti je da tri člana direktno imenuje predsjednik Ukrajine, tri imenuje Parlament Ukrajine, a tri Sve-ukrajinska konferencija tužitelja. Ministar pravde i glavni tužitelj su ex officio članovi VSV-a. Slijedi da je učinak principa kojima se rukovodi sastav VSV-a, kako su utvrđeni Ustavom i razrađeni Zakonom o VSV-u iz 1998. godine, da nesudsko osoblje koje direktno imenuju izvršni i zakonodavni organi čini veliku većinu članova VSV-a.
111. Kao rezultat toga, predmet podnositelja predstavke rješavalo je šesnaest članova VSV-a koji su prisustvovali saslušanju, a od kojih su samo tri bila sudije. Stoga su sudije činile malu manjinu članova VSV-a koji su saslušavali predmet podnositelja predstavke (v. tačku 24, gore).
112. Tek se izmjenama i dopunama od 7. jula 2010. godine dodao uvjet u Zakon o VSV-u iz 1998. godine da deset članova VSV-a trebaju biti imenovani iz reda sudija. Ove izmjene, međutim, nisu uticale na predmet podnositelja predstavke. U svakom slučaju, nedovoljne su, jer tijela koja imenuju članove VSV-a ostaju ista, sa samo tri sudije koje biraju njihove kolege po struci. Imajući na umu značaj smanjenja uticaja političkih organa vlade na sastav VSV-a i neophodnost da se osigura potreban nivo sudske nezavisnosti, način na koji se sudije imenuju u disciplinsko tijelo također je relevantan u smislu sudske samouprave. Kako je navela Venecijanska komisija, izmjene procedura nisu riješile ovaj problem, jer samo imenovanje i dalje provode isti organi, a ne pravosuđe (v. stavove 28 i 29 mišljenja Venecijanske komisije, citirane u tački 79, gore).
113. Sud dalje navodi da u skladu sa dijelom 19 Zakona o VSV-u iz 1998. godine, samo četiri člana VSV-a rade puno radno vrijeme. Ostali članovi i dalje rade i primaju platu van VSV-a, što neminovno uključuje materijalnu, hijerarhijsku i administrativnu zavisnost od primarnih poslodavaca i ugrožava njihovu nezavisnost i nepristrasnost. Posebice u slučaju ministra pravde i glavnog tužitelja koji su članovi VSV-a ex officio, gubitak primarnog posla povlači i ostavku u VSV-u.
114. Sud se poziva na mišljenje Venecijanske komisije da uključivanje glavnog tužitelja kao člana VSV-a ex officio otvara dalja pitanja jer može imati zastrašujući efekat na sudije i može se smatrati potencijalnom prijetnjom. Posebice, glavni tužitelj se stavlja na vrh hijerarhije tužiteljskog sistema i nadzire sve tužitelje. U smislu njihove funkcionalne uloge, tužitelji učestvuju u brojnim predmetima u kojima sudije odlučuju. Prisustvo glavnog tužitelja u tijelu koje je povezano sa imenovanjem, discipliniranjem i razrješenjem sudija stvara rizik da sudije neće djelovati nepristrasno i takvim predmetima ili da glavni tužitelj neće djelovati nepristrasno prema sudijama čije odluke ne odobrava (v. stav 30 mišljenja Venecijanske komisije, citiran u tački 79 iznad). Isto važi i u odnosu na ostale članove VSV-a koje imenuje Sve-ukrajinska konferencija tužitelja na bazi kvote. Strepnje koje je Povjerenik za ljudska prava Vijeća Evrope izrazio to pojašnjavaju (v. stav 42 izvještaja koji je citiran u tački 80 iznad).
115. Sud dalje primjećuje da su članovi VSV-a koji su proveli preliminarno ispitivanje predmeta podnositelja predstavke i koji su podnijeli zahtjev za njegovo razrješenje (R.K. i V.K.) naknadno učestvovali u odlukama da se podnositelj predstavke ukloni sa dužnosti. Nadalje, jedan od tih članova (V.K.) imenovan je za predsjednika VSV-a i predsjedavao je saslušanjem u predmetu podnositelja predstavke. Uloga tih članova u podnošenju disciplinskih prijava protiv podnositelja predstavke, na osnovu rezultata njihovog preliminarnog ispitivanja, baca objektivnu sumnju na njihovu nepristrasnot pri odlučivanju o meritumu predmeta podnositelja predstavke (usporedi Werner protiv Poljske, br. 26760/95, stavovi 43 i 44, 15. novembar 2001.).
116. Tvrdnje podnositelja predstavke o ličnoj pristrasnosti određenih članova VSV-a također treba uzeti u obzir u odnosu na aktivnosti predsjedavajućeg (S.K.) parlamentarne komisije za pravosuđe, koji je također bio član VSV-a. Prvo, ne treba zanemariti njegovu ulogu u odbijanju[6] da dozvoli podnositelju predstavke da položi zakletvu kao član VSV-a. Drugo, njegovo mišljenje koje je objavljeno u zvaničnom parlamentarnom glasniku 14. juna 2007. godine sugerira da se on u velikoj mjeri ne slaže sa privremenom odlukom suda u predmetu koji se odnosio na nezakonitost parlamentarne odluke o privremenoj proceduri za imenovanje predsjednika i zamjenika predsjednika lokalnih sudova. Iako ga S.K. nije direktno kritizirao, očigledno je da se nije slagao sa djelima podnositelja predstavke, koji je u tom predmetu bio strana koja tuži. Sud nije uvjerila u Vladina tvrdnja da je ova javna izjava data mnogo ranije, prije početka disciplinskog postupka. Imajući na umu da je vrijeme koje je proteklo između ova dva događaja, kako je Vlada navela, bilo šest mjeseci, ovaj se period ne može uzeti kao dovoljno dug da se otklone sve uzročno-posljedične veze u tom smislu.
117. U skladu s tim, činjenice ove predstavke otkrivaju niz ozbiljnih pitanja koja upućuju kako na strukturalne nedostatke u postupku pred VSV-om, tako i na izglede da je postojala lična pristrasnost na strani određenih članova VSV-a koji su rješavali predmet podnositelja predstavke. Sud stoga zaključuje da postupak pred VSV-om nije bio u skladu sa principima nezavisnosti i nepristrasnosti kako se zahtijeva članom 6 stav 1 Konvencije.
(β) “Nezavisnost i nepristrasnost” u parlamentarnoj fazi
118. Naknadno razmatranje predmeta na Parlamentu, zakonodavnom tijelu, nije otklonilo strukturalne nedostatke u smislu “nezavisnosti i nepristrasnosti” već je prije doprinijelo politizaciji procedure i pojačalo nekonzistentnost procedure sa principima podjele vlasti.
- Parlamentarna komisija
119. Kada govorimo o postupku pred parlamentarnom komisijom, predsjedavajući komisije (S.K.) i jedan od njenih članova bili su istovremeno i članovi VSV-a i učestvovali su u odlučivanju u predmetu podnositelja predstavke na oba nivoa. Zbog toga je moguće da nisu djelovali nepristrasno pri ispitivanju zahtjeva VSV-a (v., mutatis mutandis, Oberschlick protiv Austrije (br. 1), 23. maj 1991., stavovi 50-52, Serija A br. 204). Pored toga, razmatranja Suda u odnosu na nedostatak lične nepristrasnoti, kako je navedeno u tački 116 iznad, jednako su značajna za ovu fazu postupka. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je S.K., zajedno da dva člana parlamentarne komisije, podnio zahtjev VSV-u da se pokrene preliminarno ispitivanje mogućeg neadekvatnog ponašanja podnositelja predstavke.
120. U isto vrijeme, članovi VSV-a nisu se mogli povući jer Zakon o sudijama (izbor i razrješenje) iz 2004. godine nije predviđao proceduru povlačenja sudije. Ovo ukazuje na nepostojanje primjerenih garancija za usklađenost postupka sa testom objektivne nepristrasnosti (v., mutatis mutandis, Micallef protiv Malte [VV], br. 17056/06, stavovi 99 i 100, ECHR 2009).
- Plenarna sjednica Parlamenta
121. Kada je u pitanju plenarna sjednica Parlamenta, predmet su članovima Parlamenta predstavili S.K. i V.K. (v. tačku 27, gore). Međutim, procedura je, u suštini, podrazumijevala puku razmjenu općih mišljenja koja su zasnovana na zaključcima VSV-a i parlamentarne komisije. U ovoj fazi je razmatranje predmeta bilo ograničeno na usvajanje obavezujuće odluke koja je zasnovana na nalazima koje su prethodno utvrdili VSV i parlamentarna komisija.
122. Općenito gledajući, činjenice ovog predmeta ukazuju na to da procedura na plenarnoj sjednici nije bila adekvatan forum za ispitivanje činjenica i prava, ocjenu dokaza i donošenje pravne karakterizacije činjenica. Vlada nije dovoljno pojasnila ulogu političara koji sjede u Parlamentu, a od kojih se nije zahtijevalo da imaju ikakvo pravno i sudsko iskustvo u utvrđivanju složenih pitanja činjenica i prava i pojedinačnom disciplinskom predmetu, te nije opravdana kao kompatibilna sa uvjetima nezavisnosti i nepristrasnosti suda prema članu 6 Konvencija.
(ii) Da li je VUS ispravio pitanja “nezavisnosti i nepristrasnosti”
123. Prema sudskoj praksi Suda, čak i kada sudsko tijelo u rješavanju sporova o “građanskim pravima i obavezama” ne poštuje član 6 stav 1 u određenom smislu, ne može se utvrditi kršenje Konvencije ukoliko je postupak pred tim tijelom “podložan naknadnoj kontroli sudskog tijela koje ima punu jurisdikciju i pruža garancije iz člana 6, stav 1” (v. Albert i Le Compte, citirano iznad, stav 29, i Tsfayo protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 60860/00, stav 42, 14. novembar 2006.). Da bi se utvrdilo da drugostepeni sud koji je usklađen sa članom 6 ima “punu jurisdikciju”, ili da pruža “dostatan pregled” da se otkloni nedostatak nezavisnosti prvostepenog tijela, neophodno je uzeti u obzir faktore poput predmeta odluke protiv koje se ulaže žalba, način na koji je odluka donesena i sadržaj spora, uključujući i tražene i stvarne osnove žalbe (v. Bryan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. novembar 1995., stavovi 44-47, Serija A br. 335‑A, i Tsfayo, citiran iznad, stav 43).
(α) Po pitanju “dostatnosti ispitivanja”
124. Sud nije uvjeren da je VUS dostatno ispitao predmet podnositelja predstavke, iz sljedećih razloga:
125. Prvo, otvara se pitanje da li je VUS mogao djelotvorno razmatrati odluke VSV-a i Parlamenta, imajući na umu da je VUS-u data ovlast da te odluke proglasi nezakonitim bez mogućnosti da ih ukine i poduzme dalje korake ukoliko smatra da su neophodni. Iako iz odluka koje se proglase nezakonitim općenito ne proističu dalje pravne posljedice, Sud smatra da nesposobnost VUS-a da formalno ukine osporavane odluke i nepostojanje pravila u smislu daljeg napretka disciplinskog postupka stvara ozbiljnu nesigurnost u smislu stvarno-pravnih posljedica takvih proglašenja.
126. Sudska praksa koja se razvila u ovom smislu može biti indikativna. Vlada je podnijela kopije domaćih sudskih odluka u dva predmeta. Međutim, ovi primjeri pokazuju da nakon što je VUS proglasio razrješenje sudija nezakonitim, oni su morali pokrenuti posebne postupke da bi bili vraćeni na pozicije. Ovaj materijal ne pojašnjava na koji način se trebaju voditi disciplinski postupci (a naročito ne korake koje uključeni organi trebaju poduzeti nakon što su osporavane odluke proglašene nezakonitim, niti rokove za korake koje je potrebno poduzeti), već ispravno ukazuje na činjenicu da ne postoji automatsko vraćanje na dužnost sudije isključivo na osnovu deklarativne odluke VUS-a. Stoga podnošenje ovog materijala ukazuje na to da su pravne posljedice koje proističu iz razmatranja VUS-a o ovakvim pitanjima ograničene i potvrđuje strepnje Suda o nesposobnosti VUS-a da se bavi predmetima na djelotvoran način i pruži dostatan pregled tih predmeta.
127. Drugo, posmatrajući način na koji je VUS došao do odluke u predmetu podnositelja predstavke i opseg spora, Sud primjećuje da VUS nije adekvatno razmotrio argumente koje je iznio podnositelj predstavke. Sud posebice ne smatra da su navodi podnositelja predstavke o nedostatku nepristrasnosti na strani članova VSV-a i parlamentarne komisije razmatrani do potrebne detaljnosti. Vladine tvrdnje u ovom smislu nisu uvjerljive.
128. Nadalje, VUS nije istinski pokušao da ispita tvrdnju podnositelja predstavke da je parlamentarna odluka o njegovom razrješenju bila u suprotnosti sa Zakonom o statusu članova Parlamenta iz 1992. godine i Pravilima Parlamenta, usprkos činjenici da je imao nadležnost da to uradi (v. član 171-1 stavovi 1 i 5 Zakona o upravnoj pravdi, citiran iznad) i podnositelj predstavke je jasno naglasio ovo pitanje u svojoj tužbi te podnio relevantne dokaze u tom smislu (v. tačke 29 i 33 iznad). VUS nije ocjenjivao dokaze podnositelja predstavke. U međuvremenu, navodi podnositelja predstavke o nezakonitosti glasačke procedure u Parlamentu ponovo su tumačeni kao tvrdnja o neustavnosti relevantne parlamentarne odluke. Nastavljajući na ovaj način, VUS je izbjegao da se bavi ovim pitanjem u korist Ustavnog suda, kojem podnositelj predstavke nije imao direktan pristup (v. Bogatova protiv Ukrajine, br. 5231/04, stav 13, 7. oktobar 2010., uz dalje reference).
129. Stoga, Sud smatra da razmatranje predmeta podnositelja predstavke na VUS-u nije bilo dostatno te da iz tog razloga nije moglo neutralizirati nedostatke u smislu proceduralne pravičnosti u prethodnim fazama postupka.
(β) Po pitanju uvjeta nezavisnosti i nepristrasnosti u fazi pregleda na VUS-u
130. Sud primjećuje da su sudsko ocjenjivanje vršile sudije VUS-a koje su također bile pod disciplinskom jurisdikcijom VSV-a. To znači da su ove sudije također mogle biti predmetom disciplinskog postupka pred VSV-om. Imajući na umu široke ovlasti VSV-a u odnosu na karijere sudija (imenovanje, discipliniranje i razrješenje) te nedostatak zaštitnih mjera za nezavisnost i nepristrasnost VSV-a (kako je razmatrano ranije), Sud nije uvjeren da su sudije VUS-a koje su razmatrale predmet podnositelja predstavke, u kojem je VSV bio strana, bile u stanju pokazati “nezavisnost i nepristrasnost” koja se zahtijeva članom 6 Konvencije.
(iii) Zaključak
131. U skladu s tim, Sud smatra da domaći organi nisu osigurali nezavisno i nepristrasno razmatranje predmeta podnositelja predstavke i da taj naknadni pregled predmeta nije te nedostatke ispravio. Stoga je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije u ovom smislu.
2. Usklađenost sa principom pravne sigurnosti u odnosu nepostojanja zastare postupka protiv podnositelja predstavke
(a) Izjašnjenje strana
132. Podnositelj predstavke se žalio da je postupak pred VSV-om bio nepravičan, u smislu da nije proveden u skladu sa procedurom koja je predviđena poglavljem četiri Zakona o VSV-u iz 1998. godine, koji je predvidio niz važnih proceduralnih garancija, uključujući zastaru disciplinskih kazni. U isto vrijeme, razlozi koje iznosi VUS za primjenu drugačije procedure nisu bili dostatni.
133. Podnositelj predstavke je tvrdio da je primjena zastare u njegovom predmetu bila važna da se osigura princip pravne sigurnosti. Kako su propustili da primijene zastaru u njegovom predmetu, državni organi su prekršili njegovo pravo na pravično suđenje.
134. Vlada je osporila ova prigovor i izjasnila se da pravni status sudija podrazumijeva garancije njegove nezavisnosti u vršenju pravde i mogućnost da ga se smatra odgovornim za buduće propuste u obavljanju dužnosti. Kako je “kršenje zakletve” ozbiljan prekršaj, rokovi koji se primjenjuju da se podnositelj predstavke pozove na odgovornost nisu se mogli primijeniti.
(b) Ocjena suda
135. Sud navodi da je neslaganje podnositelja predstavke sa odabranim postupkom pitanje tumačenja domaćeg prava, što primarno spada u domen domaćih organa. Međutim, od Suda se zahtijeva da provjeri da li način na koji se zakon tumači i primjenjuje uzrokuje posljedice koje su konzistentne sa principima Konvencije, kako se ona tumači u sudskoj praksi Suda (v. Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavovi 190 i 191, ECHR 2006-V).
136. Sud smatra da je VUS pružio dovoljno razloga zbog kojih je proces proveden po drugačijoj proceduri od one koju je podnositelj predstavke citirao (v. tačku 37 iznad). Primjena drugačije procedure ne može se smatrati nepredvidljivom, proizvoljnom i očigledno nerazumnom. Međutim, ostaje pitanje da li je navodno odsustvo određene zaštitne mjere na koju se on oslonio, odnosno nepostojanja zastare za izricanje disciplinske kazne sudiji za “kršenje zakletve”, uticalo na pravičnost postupka.
137. Sud je smatrao da zastare imaju nekoliko važnih ciljeva, naime, osiguravaju pravnu sigurnost i konačnost, štite potencijalne optužene od zastarjelih tužbi koje bi možda bilo teško poreći i spriječiti nepravdu do koje bi moglo doći ukoliko bi sudovi trebali odlučivati o događajima koji su se desili u davnoj prošlosti na osnovu dokaza koji su možda postali nepouzdani i nepotpuni zbog proteka vremena (v. Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. oktobar 1996., stav 51, Izvještaji 1996‑IV). Zastare su uobičajena odlika domaćih pravnih sistema država ugovornica u krivičnim, disciplinskim i drugim prekršajima.
138. U predmetu podnositelja predstavke, činjenice koje je VSV ispitivao 2010. godine datiraju iz 2003. i 2006. godine (v. tačke 17 i 18 iznad). Stoga je podnositelj predstavke stavljen u tešku poziciju, jer je morao da gradi svoju odbranu u odnosu na događaje od kojih su se neki dogodili u davnoj prošlosti.
139. Čini se iz odluke VUS-a u predmetu podnositelja predstavke i Vladinih izjašnjenja da domaće pravo ne predviđa vremenska ograničenja za razrješenje sudija zbog “kršenja zakletve”. Iako Sud nije smatrao da je primjereno navoditi koliko dug period zastare treba biti, smatra da tako neograničen pristup disciplinskim predmetima koji uključuju sudstvo predstavlja ozbiljnu prijetnju po princip pravne sigurnosti.
140. U takvim okolnostima, Sud utvrđuje da je došlo do kršenja člana 6 6 stav 1 Konvencije u ovom smislu.
3. Usklađenost sa principom pravne sigurnosti tokom plenarne sjednice Parlamenta
(a) Izjašnjenje strana
141. Podnositelj predstavke se žalio da je Parlament usvojio odluku o njegovom razrješenju očigledno kršeći zakon zloupotrebom sistema elektronskog glasanja. Tvrdio je da su tokom plenarnog glasanja o razrješenju određeni članovi Parlamenta nezakonito glasali koristeći glasove članova koji su bili odsutni. U prilog ovom prigovoru, podnositelj predstavke se pozvao na video snimak postupka na plenarnoj sjednici Parlamenta i na izjave četiri člana Parlamenta koje je ovjerio notar.
142. Vlada je tvrdila da je parlamentarna odluke o razrješenju podnositelja predstavke bila zakonita te da se dokazi koje je iznio podnositelj predstavke ne mogu smatrati pouzdanim jer njihovi istinitost nisu ocijenili domaći organi.
(b) Ocjena suda
143. Sud smatra da su proceduralna pravila osmišljena da se njima osigura adekvatno dijeljenje pravde i usklađenost s principom pravne sigurnosti, te da parničari moraju imati pravo da očekuju da se ta pravila primjenjuju. Princip pravne sigurnosti se ne primjenjuje samo u odnosu na parničare, već i u odnosu na domaće sudove (v. Diya 97 protiv Ukrajine, br. 19164/04, stav 47, 21. oktobar 2010., uz dodatne reference). Taj princip se jednako primjenjuje na procedure za razrješenje koje su primijenjene na podnositelja predstavke, uključujući i proces donošenja odluka na plenarnoj sjednici Parlamenta.
144. Sud navodi da su činjenice kojima se podupire ovaj prigovor potvrđene izjavama podnositelja predstavke, koji je posmatrao plenarnu sjednicu, ovjerenim izjavama četiri člana Parlamenta te video snimkom postupka. Vlada nije iznijela nijedan vjerodostojan argument koji bi doveo u pitanje istinitost ovih dokaza. U ovom dijelu, Sud ne pronalazi razlog da smatra da je ovaj dokazni materijal nepouzdan.
145. Nakon ispitivanja gore spomenutog materijala, Sud je utvrdio da je odluka o razrješenju podnositelja predstavke izglasana u odsustvu većine članova Parlamenta. Oni članovi koji su prisustvovali namjerno su i nezakonito glasali više puta, koristeći glasove svojih odsutnih kolega. Odluka je stoga donesena kršenjem člana 84 Ustava, dijela 24 Zakona o statusu članova Parlamenta i pravila 47 Pravila Parlamenta, kojima se zahtijeva da članovi Parlamenta lično prisustvuju sjednicama i glasanju. U tim okolnostima, Sud smatra da je glasanje o razrješenju podnositelja predstavke narušilo princip pravne sigurnosti, kršeći član 6 stav 1 Konvencije.
146. Kako je navedeno iznad, ovaj nedostatak u proceduralnoj pravičnosti nije ispravljen u kasnijim fazama postupka, jer VUS nije razmatrao ovo pitanje na adekvatan način.
147. Stoga je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije u ovom smislu.
4. Usklađenost sa principom “suda ustanovljenog zakonom”
(a) Izjašnjenja strana
148. Podnositelj predstavke se žalio da njegov predmet nije saslušao “sud ustanovljen zakonom”. U odnosu na vijeće VUS-a koje je saslušalo njegov predmet, podnositelj predstavke je tvrdio da je prije vremena u kojem je predsjednik VUS-a uspostavio vijeće i dao prijedlog za sastav vijeća, njegov mandat istekao te da je stoga bio na svojoj administrativnoj poziciji bez ikakvog pravnog osnova.
149. Vlada se navela da se predsjednik VUS-a nakon isteka mandata razrješava s dužnosti. Međutim, u nedostatku bilo kakve procedure za razrješenje sudije sa administrativne pozicije, svaka radnja povezana sa njegovim razrješenjem bila bi nezakonita. Dalje su tvrdili da je ovlaštenje da predsjednik VUS-a ostane na toj poziciji poduprto odlukom Konferencije sudija upravnih sudova.
(b) Ocjena suda
150. U skladu sa sudskom praksom Suda, pojam “ustanovljen zakonom” u članu 6 Konvencije služi da osigura “da pravosuđe u demokratskom društvu ne zavisi od diskrecije izvršne vlasti, već od toga da je regulirano zakonom koji proističe iz Parlamenta”. A ni u zemljama u kojima je zakon kodificiran pravosuđe ne može biti prepušteno diskreciji sudskih organa, iako ovo ne znači da sudovi nemaju prostor za tumačenje relevantnog domaćeg zakonodavstva (v. Fruni protiv Slovačke, br. 8014/07, stav 134, 21. juni 2011., uz dodatne reference).
151. Fraza “uspostavljen zakonom” ne odnosi se samo na pravnu osnovu za samo postojanje “suda”, već i na sastav sudija u svakom predmetu (v. Buscarini protiv San Marina (odluka), br. 31657/96, 4. maj 2000., i Posokhov protiv Rusije, br. 63486/00, stav 39, ECHR 2003-IV). Praksa prešutnog proširenja mandata sudija na neograničeno vrijeme nakon isteka zakonskog mandata i sve do ponovnog imenovanja smatra se kršenjem principa “suda uspostavljenog zakonom” (v. Gurov protiv Moldavije, br. 36455/02, stavovi 37-39, 11. juli 2006.).
152. U ovom predmetu važno je napomenuti da se, zahvaljujući članu 171-1 Zakona o upravnoj pravdi, predmet podnositelja predstavke mogao isključivo saslušavati pred specijalnim vijećem VUS-a. Prema dijelu 41 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine, ovo specijalno vijeće se uspostavlja odlukom predsjednika VUS-a; lični sastav tog vijeća definirao je predsjednik, uz odobrenje predsjedništva tog suda. Međutim, u ovom predmetu, u vrijeme donošenja ove odluke, petogodišnji mandat predsjednika je već bio istekao.
153. U tom periodu, procedura za imenovanje predsjednika sudova nije bila regulirana domaćim pravom: relevantne odredbe dijela 20 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine proglašene su neustavnim, a Parlament još uvijek nije bio usvojio nove odredbe (v. tačke 41 i 49 iznad). Razni domaći organi su izrazili svoja mišljenja o toj pravnoj situaciji. Na primjer, Vijeće sudija Ukrajine, više tijelo sudske samouprave, smatralo je da se stvar treba riješiti temeljem dijela 41 stav 5 Zakona o pravosudnom sistemu iz 2002. godine te da se od prvog zamjenika predsjednika VUS-a, sudije S., zahtijeva da obavlja dužnosti predsjednika tog suda (v. stav 51 iznad), dok je Ured glavnog tužitelja imao drugačije mišljenje (v. tačku 52 iznad).
154. Prema tome, tako važno pitanje kao što je imenovanje predsjednika sudova spušteno je na nivo domaće prakse, što se pokazalo ozbiljnom kontraverzom. Čini se da je sudija P. nastavio obavljati dužnosti predsjednika VUS-a i nakon isteka zakonskog roka, oslanjajući se, u suštini, na činjenicu da procedure za (ponovno) imenovanje nisu propisane zakonima Ukrajine, dok zakonodavna osnova za njegovo ovlaštenje da djeluje kao predsjednik VUS-a nije bila dovoljno osnovana.
155. U međuvremenu, tokom tog perioda u kojem je sudija P., djelujući kao predsjednik VUS-a, uspostavio vijeće koje je razmatralo predmet podnositelja predstavke i dao prijedloge za pojedinačni sastav tog vijeća.
156. U ovakvim okolnostima, Sud ne može zaključiti da je vijeće koje je razmatralo predmet podnositelja predstavke uspostavljeno i sastavljeno na zakonit način, zadovoljavajući uvjet “suda ustanovljenog zakonom”. Stoga se radi o kršenju člana 6, stav 1 Konvencije u ovom smislu.
5. Druge povrede člana 6, stav 1 Konvencije
157. Podnositelj predstavke se dalje žalio da: su odluke u njegovom predmetu donesene bez adekvatne ocjene dokaza, a važni argumenti koje je iznijela odbrana nisu adekvatno uzeti u obzir; je nepostojanje dostatne nadležnosti VUS-a da vrši pregled akata koje usvaja VSV u suprotnosti je njegovom “pravu na sud”; te da nije ispoštovan princip ravnopravnosti strana u postupku.
158. Vlada je te navode osporila.
159. Imajući na umu gore navedena razmatranja i zaključke prema članu 6 stav 1 Konvencije, Sud ne utvrđuje nijednu dodatnu pravnu stvar u odnosu na ove prigovore. Stoga nije neophodno ispitivati ove prigovore.
II. NAVODNE POVREDE ČLANA 8 KONVENCIJE
160. Podnositelj predstavke se žalio da je njegovo razrješenje s dužnosti sudije predstavljalo miješanje u njegov privatni i profesionalni život, što je suprotno članu 8 Konvencije.
161. Član 8 Konvencije glasi:
“1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”
A. Prihvatljivost
162. Sud navodi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u značenju člana 35, stav 3 (a) Konvencije. Nije neprihvatljiv po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti prihvatljivim.
B. Meritum
1. Izjašnjenja strana
163. Podnositelj predstavke je tvrdio da je došlo do miješanja u njegov privatni život zbog toga što je razriješen s dužnosti sudije Vrhovnog suda. To miješanje je bilo nezakonito, jer su osnove za pozivanje na odgovornost zbog “kršenja zakletve” nejasno definirane; domaći zakon nije predvidio nikakve zastare koji bi se primjenjivali u postupcima razrješenja, a time ni adekvatnu zaštitu od zloupotrebe i samovolje; osim toga, zakonom nije utvrđena odgovarajuća lista sankcija po osnovu disciplinske odgovornosti, čime bi se osigurala njena proporcionalna primjena. Iz tih razloga, zakon nije ispunjavao zahtjeve u pogledu “kvaliteta zakona”. Podnositelj predstavke je dalje tvrdio da spomenuto miješanje nije bilo potrebno u datim okolnostima slučaja.
164. Vlada je priznala da je razrješenje podnositelja predstavke predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života u smislu člana 8 Konvencije. Međutim, ova mjera je bila opravdana prema drugom stavu člana 8 Konvencije. Konkretno, smjena je izvršena na osnovu domaćeg zakona, koji je bio dovoljno predvidljiv i dostupan. Pored toga, ova mjera je bila neophodna u datim okolnostima slučaja.
2. Ocjena Suda
(a) Da li je došlo do miješanja
165. Strane su se složile da je došlo do miješanja u pravo podnositelja predstavke na poštivanje njegovog privatnog života. Sud nije pronašao razloge da smatra drugačije. Napominje da privatni život “obuhvata pravo pojedinca da uspostavlja i razvija odnose sa drugim ljudskim bićima, uključujući odnose profesionalne ili poslovne prirode” (v. C. protiv Belgije, 7.8. 1996., stav 25, Izvještaji 1996‑III). Članom 8. Konvencije “štiti se pravo na lični razvoj i uspostavljanje i razvijanje odnosa sa drugim ljudskim bićima i vanjskim svijetom ” (v. Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 2346/02, stav 61, ECHR 2002‑III). Ideja “privatnog života” u principu ne isključuje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode. Ipak, upravo tokom radnog vijeka većina ljudi ima značajnu priliku da razvija odnose sa vanjskim svijetom (v. Niemietz protiv Njemačke, 16. decembar 1992., stav 29, serija A br. 251‑B). Stoga je utvrđeno da nametnute restrikcije u pristupu profesiji utiču na “privatni život ” (v. Sidabras i Džiautas protiv Litvanije, br. 55480/00 i 59330/00, stav 47, ECHR 2004‑VIII, i Bigaeva protiv Grčke, br. 26713/05, stavovi 22-25, 28. maj 2009.). Isto tako, utvrđeno je da se razrješenje sa dužnosti miješa u pravo na poštivanje privatnog života (v. Özpınar protiv Turske, br. 20999/04, stavovi 43-48, 19. oktobar 2010.). Konačno, članom 8 su definirana pitanja zaštite časti i ugleda kao dio prava na poštivanje privatnog života (v. Pfeifer protiv Austrije, br. 12556/03, stav 35, 15.11. 2007., i A. protiv Norveške, br. 28070/06, stavovi 63 i 64, 9. april 2009.).
166. Razrješenje podnositelja predstavke sa pozicije sudije uticala je na širok spektar njegovih odnosa sa drugim ljudima, uključujući odnose profesionalne prirode. Isto tako, uticalo je na njegov “unutarnji krug“, budući da je gubitak posla morao nanijeti opipljive posljedice po materijalnu dobrobit podnositelja predstavke i njegove porodice. Osim toga, razlog za razrješenje podnositelja predstavke, tj. kršenje sudijske zakletve, upućuje na to da je pogođen i njegov profesionalni ugled.
167. Slijedi da razrješenje podnositelja predstavke predstavljala miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života u smislu člana 8 Konvencije.
(b) Da li je miješanje bilo opravdano
168. Sud sada treba ispitati da li miješanje zadovoljava uvjete iz stava 2, člana 8.
(i) Opći principi koji se tiču zakonitosti miješanja
169. Izraz “u skladu sa zakonom” prvenstveno zahtijeva da osporavana mjera mora imati osnov u domaćem pravu. Drugo, odnosi se na kvalitet datog zakona, zahtijevajući da on bude dostupan osobi o kojoj se radi, a koja mora biti u stanju i da predvidi njegove posljedice po sebe, kao i da bude u skladu sa vladavinom zakona (v., između ostalih predmeta, Kopp protiv Švicarske, 25. mart 1998., stav 55, Izvještaji 1998-II).
170. Dakle, ovom se frazom implicira, inter alia, da domaći zakon mora biti dovoljno predvidljiv kako bi pojedincima dao adekvatnu indikaciju u pogledu okolnosti i uvjeta pod kojima organi vlasti imaju pravo da pribjegnu mjerama koje utiču na njihova prava iz Konvencije (v. C.G. i ostali protiv Bugarske, br. 1365/07, stav 39, 24. april 2008.). Osim toga, zakon mora pružati i određeni stepen pravne zaštite od samovoljnog miješanja organa vlasti. Postojanje konkretnih proceduralnih mjera zaštite je u ovom kontekstu od suštinskog značaja. Šta je potrebno u pogledu zaštite zavisit će bar u određenoj mjeri od prirode i obima datog miješanja (v. P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44787/98, stav 46, ECHR 2001-IX).
(ii) Usklađenost sa domaćim pravom
171. Sud je utvrdio (v. stav 145 iznad) da parlamentarno glasanje o odluci o razrješenju podnositelja predstavke nije bilo zakonito prema domaćem pravu. Ovaj bi zaključak sam po sebi bio dovoljan Sudu da utvrdi da miješanje u pravo podnositelja predstavke na poštivanje privatnog života nije bilo u skladu sa zakonom u smislu člana 8 Konvencije.
172. Ipak, Sud nalazi za shodno da pritužbu dodatno ispita i utvrdi da li su ispunjeni uvjeti u odnosu na “kvalitet zakona”.
(iii) Ispunjavanje uvjeta “kvaliteta zakona”
173. U izjašnjenjima u ovom smislu, strane su se sporile oko pitanja predvidljivosti primjenjivog zakona. U tom smislu, Sud primjećuje da do 15. maja 2010. godine, materijalni zakon nije sadržavao opis djela “kršenja zakletve”. Osnova za konstruiranje obima ovog djela izvedena je iz teksta sudačke zakletve, sadržane u dijelu 10 Zakona o statusu sudija iz 1992. godine[7] koji glasi: “Svečano se zaklinjem da ću časno i strogo obavljati dužnosti sudije, pridržavati se samo zakona pri provođenju pravde i da ću biti objektivan i pravičan”.
174. Sud primjećuje da tekst sudijske zakletve daje široka diskreciona prava u tumačenju djela “kršenje zakletve”. Novo zakonodavstvo se sada konkretno bavi vanjskim elementima ovog prekršaja (v. dio 32 Zakona o VSV-u iz 1998. godine, kako je izmijenjen i dopunjen, u tački 72 iznad). Iako novi propisi nisu primjenjivi na predmet podnositelja predstavke, bitno je napomenuti da formulacija “kršenja zakletve” u tom dijelu i dalje daje disciplinska ovlaštenja sa širokim diskrecionim pravima (v. i relevantni dio mišljenja Venecijanske komisije, citiran u tački 79 iznad).
175. Međutim, Sud priznaje da u nekim oblastima može biti teško formulirati zakone sa visokom preciznošću i da je nekad čak i poželjan određeni stepen fleksibilnosti, kako bi se domaćim sudovima omogućilo da zakon izrade u svjetlu vlastite procjene mjera koje su potrebne u konkretnim okolnostima svakog predmeta (v. Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. mart 1996. godine, stav 33, Izvještaji 1996‑II). Logična posljedica principa da zakoni moraju biti općeprimjenjivi je da tekstovi zakona nisu uvijek precizni. Potreba za izbjegavanjem pretjerane rigidnosti i praćenjem promjenjivih okolnosti znači da su mnogi zakoni neizbježno formulirani korištenjem manje-više nejasnih pojmova. Tumačenje i primjena takvih zakona zavisi od prakse (v. Gorzelik i drugi protiv Poljske [VV], br. 44158/98, stav 64, ECHR 2004‑I).
176. Ove kvalifikacije, kojima se nameću ograničenja u pogledu zahtjeva za preciznošću zakona, posebno su bitne za oblast disciplinskog prava. Doista, što se tiče vojne discipline, Sud smatra da bi teško bilo moguće napisati pravila kojima se detaljno opisuju različite vrste ponašanja. Stoga je ponekad neophodno da organi vlasti takva pravila šire formuliraju (v. Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs i Gubi protiv Austrije, 19. decembar 1994., stav 31, serija A br. 302).
177. Iskustvo drugih država ukazuje na to da su osnove za disciplinsku odgovornost sudija obično uopćeno definirane, dok primjeri detaljnog zakonskog reguliranja ovog pitanja ne moraju biti dokaz adekvatnosti primijenjene tehnike u pisanju zakona i predvidljivosti te oblasti zakona (v. stav 82 iznad).
178. Stoga, u kontekstu disciplinskog zakona, treba postojati razuman pristup u ocjeni zakonske preciznosti, jer se radio o pitanju objektivne neophodnosti da se actus reus takvih prekršaja formulira općenitim jezikom. Inače se u zakonu ovo pitanje može nejasno riješiti, što znači da će zahtijevati stalne izmjene i dopune u skladu sa novim okolnostima koje se pojavljuju u praksi. Iz ovoga slijedi da opis prekršaja u zakonu, koji se zasniva na listi specifičnih ponašanja, ali ima cilj opće i nebrojive primjene, ne garantira da će se na adekvatan način riješiti pitanje predvidljivosti zakona. Potrebno je identificirati i ispitati ostale faktore koji utiču na kvalitet pravne regulative i adekvatnost pravne zaštite od proizvoljnosti.
179. U vezi s ovim, Sud navodi da smatra da postojanje specifične i konzistentne tumačenjske prakse u odnosu na datu pravnu odredbu predstavlja faktor koji vodi na zaključak da je odredba bila predvidljiva u smislu njenih efekata (v. Goodwin, citirano iznad, stav 33). Dok je ovaj zaključak donesen u kontekstu sistema precedentnog prava, tumačenjska uloga sudskih tijela u osiguravanju predvidljivosti pravnih odredbi ne smije biti podcijenjena u građanskopravnom sistemu. Upravo ova tijela trebaju konstruirati pravo značenje općih odredbi zakona na konzistentan način i otkloniti sve tumačenjske sumnje (v., mutatis mutandis, Gorzelik i drugi, citirano iznad, stav 65).
180. U ovom predmetu, nema indikacija da su u vrijeme razmatranja predmeta podnositelja predstavke postojale bilo kakve smjernice ili praksa kojima se uspostavlja konzistentno i restriktivno tumačenje pojma “kršenje zakletve”.
181. Sud dalje smatra da nisu bile utvrđene potrebne zaštitne mjere da se spriječi proizvoljna primjena relevantnog materijalnog zakona. Domaći zakoni, posebice, nisu propisali nikakve rokove za pokretanje i provođenje postupka protiv sudije za “kršenje zakletve”. Nepostojanje perioda zastare, kako je razmatrano iznad u odnosu na član 6 Konvencije, potpuno je otvorilo prostor za diskreciju disciplinskih organa i narušilo princip pravne sigurnosti.
182. Nadalje, domaći zakoni nisu propisali adekvatnu listu sankcija za disciplinske prekršaje i nisu utvrdili pravila kojima se osigurava njihova primjena u skladu sa principom proporcionalnosti. U vrijeme kada je razmatran predmet podnositelja predstavke, postojale su samo tri sankcije za disciplinske prekršaje: ukor, smanjenje kvalifikacijske klase i razrješenje. Ove tri vrste sankcija ne ostavljaju dovoljno prostora za discipliniranje sudije na proporcionalnoj osnovi. Stoga vlasti imaju ograničene mogućnosti pri balansiranju suprotstavljajućih javnih i pojedinačnih interesa u svjetlu svakog pojedinačnog predmeta.
183. Vrijedi napomenuti da je princip o proporcionalnoj primjeni disciplinskih sankcija na sudije direktno citiran u stavu 5.1 Evropske povelje o zakonu za sudije (v. tačku 78 iznad), te da su određene zemlje propisale detaljniju hijerarhiju sankcija da bi ispoštovale ovaj princip (v. tačku 82 iznad).
184. Konačno, najvažnija protuteža neizbježnoj diskreciji disciplinskog tijela u ovoj oblasti bila bi dostupnost nezavisnog i nepristrasnog pregleda. Međutim, domaće pravo nije utvrdilo adekvatan okvir za takav pregled i nije, kako je ranije razmatrano, pokazalo se da on nije bio dostupan podnositelju predstavke.
185. Prema tome, nedostatak smjernica i prakse kojima se uspostavlja konzistentno i restriktivno tumačenje djela “kršenja zakletve” i nepostojanje adekvatnih zaštitnih mjera rezultiralo je činjenicom da relevantne odredbe domaćeg prava nisu predvidljive u smislu njihovih efekata. U tom kontekstu se s pravom može pretpostaviti da se bilo kakvo neprimjereno ponašanje sudije koje se dogodilo u bilo koje vrijeme tokom njegove karijere može tumačiti, ukoliko to želi disciplinsko tijelo, kao dostatna činjenična osnova za disciplinsku prijavu zbog “kršenja zakletve” i može dovesti do njegovog uklanjanja s pozicije.
(iv) Zaključak
186. U svjetlu ovih razmatranja, Sud zaključuje da je miješanje u pravo podnositelja predstavke da se poštuje njegov privatni život bilo nezakonito: miješanje nije u skladu sa domaćim pravom te, nadalje, primjenjivo domaće pravo nije ispunilo uvjete predvidljivosti i pružanja adekvatne zaštite od proizvoljnosti.
187. Stoga je došlo do kršenja člana 8 Konvencije.
III. NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
188. Podnositelj predstavke se dalje žalio da nije imao na raspolaganju djelotvorne pravne lijekove u odnosu na njegovo nezakonito razrješenje. Oslonio se na član 13 Konvencije, koji glasi:
“Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti.”
189. Nakon ispitivanje izjašnjenja strana u postupku u ovom dijelu Sud smatra da je prigovor prihvatljiv. Međutim, imajući na umu nalaze Suda prema članu 6 Konvencije, ovaj prigovor ne otvara posebnu pravnu stvar (v. Brualla Gómez de la Torre protiv Španije, 19. decembar 1997., stav 41, Izvještaji 1997-VIII).
190. Posljedično, Sud smatra da nije neophodno odvojeno ispitivati prigovor u skladu sa članom 13 Konvencije.
IV. PRIMJENA ČLANOVA 41 I 46 KONVENCIJE
191. Član 41 Konvencije glasi:
“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo dijelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”
192. Član 46 Konvencije glasi:
“1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obvezu da se povinuju konačnoj presudi Suda u svakom predmetu u kome su stranke.
2. Konačna odluka Suda se dostavlja Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje. ...”
A. Navođenje generalnih i pojedinačnih mjera
1. Opći principi
193. U kontekstu izvršenja presuda u skladu sa članom 46 Konvencije, presuda u kojoj Sud utvrdi kršenje Konvencije nameće tuženoj državi pravnu obavezu prema toj odredbi da spriječi kršenje te da izvrši reparaciju posljedica na način da, do mjere do koje je to moguće, vrati onu situaciju koja je postojala prije kršenja. Ukoliko, s jedne strane, domaće pravo ne dozvoljava, ili samo djelomično dozvoljava, da se izvrši reparacija zbog posljedica kršenja, član 41 ovlašćuje Sud da oštećenoj strani dodijeli onoliko obeštećenja koliko joj pripada. Iz ovoga slijedi, inter alia, da presuda u kojoj Sud utvrdi kršenje Konvencije ili njenih protokola nameće tuženoj državi pravnu obavezu da ne samo plati predmetnim osobama iznose koji se dodjeljuju kao pravična naknada, već i da odabere, pod nadzorom Komiteta ministara, opće i/ili, ukoliko je adekvatno, pojedinačne mjere koje se usvajaju u domaćem pravnom poretku a kojima se okončava kršenje utvrđeno na Sudu i pruža sva moguća reparacija za posljedice na način da se, do mjere do koje je to moguće, ponovno uspostavi ona situacija koja je postojala prije kršenja (v. Maestri protiv Italije [VV], br. 39748/98, stav 47, ECHR 2004‑I; Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, stav 198, ECHR 2004‑II; i Ilaşcu i drugi protiv Moldavije i Rusije [VV], br. 48787/99, stav 487, ECHR 2004-VII).
194. Sud ponavlja da su presude suda suštinski deklarativne te da je, općenito, zadatak države da odabere, pod nadzorom Komiteta ministara, način koji će se primjenjivati u domaćem pravnom poretku s ciljem ispunjavanja obaveze prema članu 46 Konvencije, pod uvjetom da je takav način kompatibilan sa zaključcima donesenim u presudi Suda (v., među ostalim predmetima, Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, stav 210, ECHR 2005-IV; Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII; i Brumărescu protiv Rumunije (pravična naknada) [VV], br. 28342/95, stav 20, ECHR 2001-I). Ova diskrecija u smislu načina izvršenja presude odražava slobodu izbora koja je povezana sa primarnom obavezom država ugovornica da osiguraju prava i slobode koje garantira Konvencija (član 1) (v. Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke (član 50), 31. oktobar 1995., stav 34, serija A br. 330‑B).
195. Međutim, u izuzetnim slučajevima, s ciljem pomaganja tuženoj zemlji da ispuni svoje obaveze prema članu 46, Sud će nastojati navesti vrstu mjere koja se može donijeti da bi se prekinulo kršenje koje je utvrdio. U takvim okolnostima, može predložiti različite opcije i prepustiti izbor mjere i njenu provedbu diskreciji date zemlje (v., na primjer, Broniowski protiv Poljske [VV], br. 31443/96, stav 194, ECHR 2004-V). U određenim slučajevima, priroda kršenja može biti takva da ne omogućuje biranje mjere koja se zahtijeva da bi se otklonilo kršenje i Sud može odlučiti da navede specifičnu mjeru (v., na primjer, Assanidze, citirani iznad, stavovi 202 i 203; Aleksanyan protiv Rusije, br. 46468/06, stav 240, 22. decembar 2008.; i Fatullayev protiv Azerbejdžana, br. 40984/07, stavovi 176 i177, 22. april 2010.).
2. Po pitanju ovog predmeta
(a) Opće mjere
(i) Izjašnjenja strana
196. Podnositelj predstavke je tvrdio da njegov predmet dokazuje da postoje temeljni sistemski problemi u ukrajinskom pravnom sistemu, koji proističu iz činjenice da država ne poštuje princip podjele vlasti; ovi sistemski problemi zahtijevaju primjenu člana 46 Konvencije. Tvrdio je da problemi koje je otkrio ovaj predmet ukazuju na neophodnost mijenjanja relevantne oblasti domaćeg zakonodavstva. Posebice je potrebno izmijeniti i dopuniti Ustav i Zakon o VSV-u iz 1998. godine u odnosu na principe utvrđivanja sastava VSV-a i procedure za imenovanje i razrješenje sudija, te Zakon o upravnoj pravdi u odnosu na nadležnost i ovlasti VUS-a.
197. Vlada se nije složila s tim tvrdnjama i navela je da se važeće domaće zakonodavstvo značajno izmijenilo od vremena kada je razmatran predmet podnositelja predstavke u domaćim organima. Posebice, izmjene i dopune od 7. jula 2010. godine Zakona o VSV-u iz 1998. godine propisale su da će se povećati broj sudija koji učestvuju u VSV-u te da će oni u konačnosti činiti većinu tog tijela (v. tačku 68 iznad). U julu 2012. godine, Zakon o VSV-u iz 1998. godine dodatno je izmijenjen i dopunjen tako da preliminarna ispitivanja koja pokreće tužiteljstvo ne treba vršiti član VSV-a koji je bio ili je i dalje tužitelj.
198. Vlada je nadalje naglasila da je umanjena uloga Parlamenta u postupku razrješenja sudije, jer je ukinut uvjet da parlamentarna komisija razmatra predmet kao i svaka druga vrsta parlamentarnog ispitivanja.
(ii) Ocjena suda
199. Sud smatra da ovaj predmet otkriva ozbiljne sistemske probleme u funkcioniranju ukrajinskog pravosuđa. Posebice, u predmetu su utvrđena kršenja koja ukazuju na to da sistem pravosudne discipline u Ukrajini nije organiziran na adekvatan način, jer ne osigurava dovoljnu odvojenost pravosuđa od drugih grana državne vlasti. Nadalje, ne propisuje adekvatne garancije protiv zloupotrebe disciplinskih mjera, što ide na štetu sudskoj nezavisnosti, jednoj od najvažnijih vrijednosti kojom se podupire djelotvorno funkcioniranje demokratija.
200. Sud smatra da priroda utvrđenih kršenja ukazuje na to da se za ispravno izvršenje ove presude zahtijeva da tužena država donese niz općih mjera koje imaju cilj reformirati sistem sudske discipline. Ove mjere trebaju uključivati zakonodavnu reformu koja obuhvata restrukturiranje institucionalnih osnova sistema. Nadalje, ove mjere bi trebale zahtijevati izradu adekvatnih oblika i principa koherentne primjene domaćeg prava u ovoj oblasti.
201. Kada su u pitanju Vladine tvrdnje da su već uspostavljene određene zaštitne mjere u ovoj oblasti, Sud navodi da zakonodavne izmjene od 7. jula 2010. godine nisu imale neposredan efekat te da će se novi sastav VSV-a uspostavljati postepeno u budućnosti. U svakom slučaju, Sud je naveo da ove izmjene i dopune u suštini ne rješavaju konkretno pitanje sastava VSV-a (v. tačku 112 iznad). A kada su u pitanju zakonodavne izmjene koje je predstavila Vlada, Sud ne smatra da one suštinski rješavaju cijeli niz problema koje je Sud identificirao u kontekstu ovog predmeta. Postoje brojna pitanja, kako je razmatrano u obrazloženju ove presude, koja ukazuju na nedostatke u domaćem zakonodavstvu i u praksi. U konačnici, zakonodavni koraci koje je Vlada spomenula ne rješavaju probleme sistemskog nefunkcioniranja u pravnom sistemu koje je ovaj predmet otkrio.
202. Stoga, Sud smatra da je neophodno naglasiti da Ukrajina mora hitno pokrenuti opće reforme u svom pravnom sistemu, kako je gore navedeno. U toj aktivnosti, ukrajinske vlasti trebaju uzeti u obzir ovu presudu, relevantnu sudsku praksu Suda i relevantne preporuke, rezolucije i odluke Komiteta ministara.
(b) Pojedinačne mjere
(i) Izjašnjenja strana
203. Podnositelj predstavke je tvrdio da bi najadekvatniji oblik pojedinačnog obeštećenja bilo njegovo vraćanje na poziciju. Kao alternativu, zatražio je od Suda da obaveže tuženu državu da ponovno pokrene domaći postupak.
204. Vlada se izjasnila da nema potrebe za specifičnim zahtjevima koji se odnose na lično obeštećenje, jer će se Vlada adekvatno pobrinuti za ta pitanja u saradnji sa Komitetom ministara.
(ii) Ocjena suda
205. Sud je utvrdio da je podnositelj predstavke razriješen s dužnosti kršenjem osnovnih principa proceduralne pravičnosti koji su propisani članom 6 Konvencije, poput principa nezavisnog i nepristrasnog suda, pravne sigurnosti i prava na saslušanje pred sudom ustanovljenim zakonom. Utvrđeno je također da je razrješenje podnositelja predstavke neusklađeno sa uvjetima zakonitosti iz člana 8 Konvencije. Razrješenje podnositelja predstavke, sudije Vrhovnog suda, koje očigledno zanemaruje gore navedene principe Konvencije, može se smatrati prijetnjom po nezavisnost cjelokupnog pravosuđa.
206. Stoga se otvara pitanje koje bi pojedinačne mjere bile najprimjerenije da se prekine kršenje koje je u ovom predmetu utvrđeno. U mnogim predmetima u kojima se utvrdio da domaći postupak nije bio u skladu sa Konvencijom, Sud je smatrao da bi najprimjereniji oblik reparacije za utvrđena kršenja moglo biti ponovno pokretanje domaćeg postupka (v., na primjer, Huseyn i drugi protiv Azerbejdžana, br. 35485/05, 45553/05, 35680/05 i 36085/05, stav 262, 26. juli 2011., uz dodatne reference). U tom smislu, Sud je specificirao ovu mjeru u operativnom dijelu presude (v., na primjer, Lungoci protiv Rumunije, br. 62710/00, 26. januar 2006., i Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09, 13. decembar 2011.).
207. Uzimajući u obzir gore navedene zaključke koji se odnose na neophodnost uvođenja općih mjera za reformiranje sistema sudske discipline, Sud ne smatra da bi ponovno pokretanje domaćeg postupka predstavljalo primjeren oblik naknade za kršenja prava podnositelja predstavke. Ne postoje osnove da se pretpostavi da će se u bližoj budućnosti ponovno suđenje voditi u skladu sa principima Konvencije. U ovim okolnostima, Sud ne vidi svrhu takve mjere.
208. Stoga, Sud ne može prihvatiti da se podnositelj predstavke ostavi u nesigurnosti u odnosu na način na koji mu se njegova prava trebaju vratiti. Sud smatra da po samoj svojoj prirodi, situacija koja je u ovom predmetu utvrđena ne ostavlja mogućnost izbora pojedinačne mjere koja se zahtijeva za ispravljanje kršenja prava podnositelja predstavke koja proističu iz Konvencije. Imajući na umu veoma izuzetne okolnosti predmeta i hitnu potrebu da se zaustave kršenja članova 6 i 8 Konvencije, Sud smatra da tužena država treba osigurati ponovno imenovanje podnositelja predstavke na poziciju sudije Vrhovnog suda i to što je prije moguće.
B. Šteta
1. Materijalna šteta
209. Podnositelj predstavke je tvrdio da mu je, zbog nepravičnog postupka koji je vođen protiv njega i koji je rezultirao njegovim razrješenjem s dužnosti sudije Vrhovnog suda, osporeno pravo na platu sudije Vrhovnog suda, naknade po osnovi plate i na sudijsku mirovinu. Podnositelj predstavke je predstavio detaljni obračun u svom zahtjevu za materijalnu štetu, koji je iznosio 11.720.639,86 ukrajinskih hrivni (UAH), odnosno 1.107.255,87 eura (EUR).
210. Vlada je osporila ovu tvrdnju i izjasnila se da smatra da je tvrdnja špekulativna, pretjerana i neosnovana.
211. U okolnostima ovog predmeta, Sud smatra da se po pitanju materijalne štete još uvijek ne može donijeti odluka. Potrebno je to pitanje odložiti i odrediti naknadnu proceduru, imajući u vidu da se može postići sporazum između Vlade i podnositelja predstavke (pravilo 75, stavovi 1 i 4 Pravila Suda).
2. Nematerijalna šteta
212. Podnositelj predstavke je tvrdio da je zbog nepravednog razrješenja pretrpio značajnu tjeskobu i frustraciju, koji se ne mogu obeštetiti utvrđivanjem povrede. Tražio je dodjelu pravične naknade za nematerijalnu štetu u iznosu od 20.000 eura.
213. Vlada je tvrdila da je ovaj zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan.
214. Sud smatra da je podnositelj predstavke sigurno pretrpio tjeskobu i nemir zbog utvrđenih kršenja. Presuđujući na pravičnoj osnovi, kako zahtijeva član 41 Konvencije, dosuđuje podnositelju predstavke iznos od 6,000 eura na ime nematerijalne štete.
C. Sudski i drugi troškovi
215. Podnositelj predstavke je također zahtijevao naknadu u iznosu od 14.945,81 funti sterlinga (GBP) za sudske i druge troškove, koji su nastali pred Sudom između 23. marta i 20. aprila 2012. godine. Zahtjev se sastojao od naknada za pravne zastupnike podnositelja predstavke iz Londona (g. Philip Leach i gđa Jane Gordon), koji su proveli 82 sata i 40 minuta radeći na predmetu u spomenutom periodu; naknade za pomoćnog službenika EHRAC-a; administrativne troškove; i troškove prevoda.
216. U dodatnim izjašnjenjima na ovu temu, podnositelj predstavke je zatražio GBP 11.154,95 za sudske i druge troškove koji su nastali u vezi sa saslušanjem održanim 12. juna 2012. godine. Zahtjev je uključivao naknade za pravne zastupnike podnositelja predstavke, koji su proveli 69 sati i 30 minuta radeći na predmetu; naknade za pomoćnog službenika EHRAC-a; administrativne troškove; i troškove prevoda.
217. Podnositelj predstavke je zatražio da se svaki dosuđeni iznos u ovom smislu plati direktno na bankovni račun EHRAC-a.
218. Vlada je tvrdila da podnositelj predstavke nije pokazao da su sudski i drugi troškovi bili neophodni. Nadalje, nisu adekvatno osnovani.
219. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj predstavke ima pravo na naknadu sudskih i drugih troškova samo u onoj mjeri u kojoj se pokaže da su ti troškovi zaista nastali, da su bili neophodni te da su njihovi iznosi razumni. U ovom predmetu, imajući na umu dokumente u svom posjedu i gore navedene kriterije, Sud smatra da je razumno da se dosudi iznos od EUR 12.000 kojim se pokrivaju troškovi po svim stavkama. Iznos se plaća direktno na bankovni račun pravnih zastupnika podnositelja predstavke.
D. Zatezna kamata
220. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri procentna poena.
IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,
1. Proglašava preostale dijelove predstavke neprihvatljivim;
2. Presuđuje da je došlo do povrede člana 6, stav 1 Konvencije u odnosu na načela nezavisnosti i nepristrasnosti suda;
3. Presuđuje da je došlo do povrede člana 6, stav 1 Konvencije u odnosu na načelo pravne sigurnosti i nepostojanje roka zastare postupka koji se vodio protiv podnositelja predstavke;
4. Presuđuje da je došlo do povrede člana 6, stav 1 Konvencije u odnosu na načelo pravne sigurnosti i razrješenja podnositelja predstavke na plenarnoj sjednici Parlamenta;
5. Presuđuje da je došlo do kršenja člana 6, stav 1 Konvencije u odnosu na načelo “suda ustanovljenog zakonom”;
6. Presuđuje da nema potrebe da se ispituju preostali prigovori na temelju člana 6, stav 1 Konvencije;
7. Presuđuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije;
8. Presuđuje da nema potrebe da se ispituje prigovor na temelju člana 13 Konvencije;
9. Presuđuje da je Ukrajina dužna osigurati ponovno postavljanje podnositelja predstavke na poziciju sudije Vrhovnog suda što je prije moguće;
10. Zaključuje da se, u smislu materijalne štete koja je nastala kao rezultat utvrđenih povreda, još uvijek ne može donijeti odluka po pitanju pravične naknade te da se,
(a) ovo pitanje odlaže;
(b) pozivaju Vlada i podnositelj predstavke da dostave, u roku od tri mjeseca od datuma obavještenja o ovoj presudi, pismena zapažanja o ovom pitanju i da, naročito, obavijeste Sud o svakom eventualnom sporazumu;
(c) odlaže dalji postupak i ovlašćuje predsjednik Vijeća da ga pokrene, ukoliko bude potrebe;
11. Presuđuje
(a) da tužena država treba platiti podnositelju predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose:
(i) EUR 6.000 (šest hiljada eura), kao i sve pripadajuće poreze, a koji će se konvertirati u ukrajinske hrivne prema važećem kursu na dan namirenja, na ime nematerijalne štete;
(ii) EUR 12.000 (dvanaest hiljada eura), kao i sve pripadajuće poreze podnositelju predstavke, na ime sudskih i drugih troškova, na bankovni račun pravnih zastupnika podnositelja predstavke;
(b) da će od isteka gore spomenutog perioda od tri mjeseca do namirenja, biti obračunata fiksna kamata na pomenuti iznos po najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, za period kašnjenja, uvećana za tri procentna poena;
12. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja predstavke za pravično zadovoljenje u odnosu na nematerijalnu štetu i sudske i druge troškove.
Sastavljena na engleskom i francuskom jeziku i priopćena na javnom saslušanju 9. januara 2013. u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu, u skladu sa Pravilom 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.
Claudia WesterdiekDean Spielmann
RegistrarPredsjednik
U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Pravila Suda, u prilogu ove presude dostavlja se izdvojeno mišljenje sutkinje Yudkivska.
D.S.
C.W.
Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali ih sadrži presuda na engleskom i/ili francuskom jeziku, kao službenim jezicima, te se mogu pročitati u bazi podataka o sudskoj praksi Suda, HUDOC.
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prijevod je finansiran uz podršku Zakladnog fonda za ljudska prava Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud i sud nije odgovoran za njegovu kvalitetu. Prevod se može preuzeti iz HUDOC baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava () ili iz bilo koje druge baze podataka sa kojom je Sud podijelio. Prevod se može umnožavati u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da se navede puni naziv predmeta, zajedno sa naznakom autorskih prava i referencom na Zakladni fond za ljudska prava. Ukoliko se bilo koji dio ovog prevoda namjerava koristiti u komercijalne svrhe, molimo kontaktirajte publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights 2013.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court not does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2013.
Les langues officielles del la Cour européene de droits de l’homme sont le français at l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund.). Elle ne lie pas la Cour et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européene des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à la quelle HUDOC l’acommuniquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciare our les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la préssente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante publishing@.
[1] Ispravljeno 9. aprila 2013. godine: sljedeći tekst je dodat: “(Комітет Верховної Ради України з питань правосуддя)”.
[2] Ispravljeno 9. aprila 2013. godine: ranije u tekstu stajalo je “20. maj 2010.”.
[3] Ispravljeno 9. aprila 2013. godine: ranije u tekstu stajalo je “istog datuma”.
[4] Ispravljeno 9. aprila 2013. godine: sljedeći tekst je dodat: “Prema spisu na kojem je naveden datum razmatranja Suda,”.
[5]5. Seibert-Fohr, Anja (ed.), Judicial Independence in Transition, 2012, XIII, 1378 p.
[6] Ratificirano 9. aprila 2013. godine: tekst je prethodno glasio “njegovom odbijanju”.
[7] Prečišćeno 9. aprila 2013. godine: tekst je ranije glasio “Zakon o pravosudnom sistemu iz 2002. godine”.
Full & Egal Universal Law Academy