ĈETVRTI ODJEL PREDMET ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Aplikacija br. 16332/18) PRESUDA STRASBOURG 1. oktobar 2019. godine Ova presuda postat će konačna u skladu s odredbom člana 44. stav 2. Konvencije. U presudi su moguće uredničke izmjene. PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 1 U predmetu Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasijedajući kao vijeće u slijedećem sastavu: Jon Fridrik Kjølbro, predsjednik Faris Vehabović, Paul Lemmens, Iulia Antoanella Motoc, Carlo Ranzoni, Jolien Schukking, Péter Paczolay, sudije, i Andrea Tamietti, zamjenik registrara Odjela, nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 02.07. i 09.07.2019. godine, donio je slijedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 16332/18) koju je prema ĉlanu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) Sudu podnijelo ĉetrnaest državljana Bosne i Hercegovine („aplikanti“), gĊa Fata Orlović, gosp. Šaban Orlović, gĊa Fatima Ahmetović, gosp. Hasan Orlović, gĊa Zlatka Bašić, gĊa Senija Orlović, gosp. Ejub Orlović, gosp. Abdurahman Orlović, gĊa Muška Mehmedović, gĊa Mirsada Ehlić, gĊa Melka Mehmedović, gĊa Rahima Dahalić, gĊa Fatima Orlović i gĊa Murtija Hodžić, dana 30.03.2018. godine. 2. Aplikante je zastupao gosp. F. Karkin, advokat iz Sarajeva. Vladu Bosne i Hercegovine („vlada“) zastupala je njena zastupnica, gĊa B. Skalonjić. 3. Aplikanti su se žalili da im je onemogućeno stvarno uživanje njihove imovine, budući da s njihove zemlje nije uklonjena nezakonito izgraĊena crkva. Aplikanti su takoĊer tvrdili da su odluke domaćih sudova, koje se odnose na njihov graĊanskopravni zahtjev, bile suprotne ĉlanu 6. Konvencije. 4. Dana 24.05.2018. godine o aplikaciji je obaviještena vlada. 2 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE ĈINJENICE I. OKOLNOSTI SLUĈAJA 5. Aplikanti su roĊeni 1942, 1966, 1969, 1972, 1976, 1974, 1980, 1968, 1970, 1973, 1975, 1978, 1980, odnosno 1982. godine. Prva aplikantica živi u Konjević Polju, Bosna i Hercegovina. Prema informacijama koje su dostavili ostali aplikanti, oni žive u Srebreniku, Bosna i Hercegovina. A. Relevantna pozadina sluĉaja 6. Aplikanti su nasljednici muža prve aplikantice, Š.O., i njegovog brata M.O. Muž aplikantice, kao i više od dvadeset njenih drugih srodnika ubijeno je u Srebreniĉkom genocidu 1995. godine. 7. Aplikanti, gosp. Šaban Orlović, gĊa Fatima Ahmetović, gosp. Hasan Orlović, gĊa Zlatka Bašić, gĊa Senija Orlović i gosp. Ejub Orlović su djeca prve aplikantice i njenog preminulog muža. Gosp. Abdurahman Orlović, gĊa Muška Mehmedović, gĊa Mirsada Ehlić, gĊa Melka Mehmedović, gĊa Rahima Dahalić, gĊa Fatima Orlović i gĊa Murtija Hodžić su djeca M.O. 8. Aplikanti su živjeli u Konjević Polju, općina Bratunac, u podruĉju koje je sada u Republici Srpskoj (jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine), na imovini koja je pripadala Š.O. i M.O. Imovina se sastojala od nekoliko individualnih i poljoprivredih zgrada, njiva i livada. 9. Za vrijeme rata koji je voĊen u periodu 1992.-95. godine aplikanti su bili prisiljeni da pobjegnu iz svoje kuće i postanu interno raseljene osobe. B. Izgradnja crkve na zemlji aplikanata 10. Dana 11.09.1997. godine, nakon zahtjeva koji je podnijela Srpska pravoslavna opština Drinjaĉa („crkvena opština“), općina Bratunac je izvršila eksproprijaciju dijela zemljišta aplikanata – njive ukupne površine od 11.765 metara kvadratnih, oznaĉene kao katastarska ĉestica br. 996/1 – i dodijelila je crkvenoj opštini u svrhu izgradnje crkve. U rješenju je zemljište o kojem je rijeĉ oznaĉeno kao neizgraĊeno graĊevinsko zemljište i navedeno je da će naknada ranijim vlasnicima biti utvrĊena u posebnom postupku. Aplikanti nikada nisu obaviješteni o postupku eksproprijacije. 11. Crkva je izgraĊena 1998. godine na ĉestici br. 996/1, na udaljenosti od 20,5 m od postojeće kuće u kojoj je prva aplikantica živjela sa svojom porodicom prije rata. Crkva je izgraĊena bez bilo kakve relevantne tehniĉke dokumentacije. 12. Dana 21.10.2003. godine crkvena opština je podnijela zahtjev opštinskoj upravi Bratunac - Odjeljenje za prostorno ureĊenje i stambeno- PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 3 komunalne poslove u kojem je zatražila urbanistiĉku saglasnost za izgraĊeni objekat crkve. 13. Dana 14.04.2004. godine, u postupku nadzora nad radom SPHU, graĊevinska inspekcija Ministarstva za prostorno ureĊenje, graĊevinarstvo i ekologiju Republike Srpske („inspekcija“) donijela je odluku kojom je naredila graĊevinskoj inspekciji općine Bratunac („općinska inspekcija“) da zabrani korištenje crkve u Konjević Polju u roku od tri dana od donošenja te odluke, u skladu sa ĉlanom 138. Zakona o ureĊenju prostora iz 2002. godine (vidi taĉku 43. ove presude). Inspekcija je smatrala da općinska inspekcija nije postupila u skladu s važećim zakonom jer nije zaustavila izgradnju, niti je kasnije sprijeĉila korištenje crkve, iako je ona izgraĊena bez urbanistiĉke dozvole i druge tehniĉke dokumentacije. TakoĊer, crkvena opština nikad nije dobila upotrebnu dozvolu. 14. Dana 27.08.2004. godine općinska inspekcija je obavijestila Ministarstvo za prostorno ureĊenje, graĊevinarstvo i ekologiju da je zamjenik naĉelnika Bratunca „izriĉito zahtijevao“ da se ne obustavi korištenje crkve za svoju namjenu. Dalje je navedeno da po mišljenju zamjenika naĉelnika to pitanje treba riješiti na višem politiĉkom nivou u koju svrhu je organiziran sastanak izmeĊu predstavnika općine, Ministarstva za prostorno ureĊenje, graĊevinarstvo i ekologiju i vladike Zvorniĉko- tuzlanske eparhije. Nakon sastanka Srpska pravoslavna crkva je pokrenula postupak za legalizaciju crkve. Općinska inspekcija je zakljuĉila da, s obzirom na takav razvoj dogaĊaja, odustaje od postupanja u skladu sa ĉlanom 138. Zakona o ureĊenju prostora iz 2002. godine. 15. U decembru 2004. godine crkvena opština je dobila urbanistiĉku saglasnost za crkvu (vidi taĉku 12. ove presude). C. Postupak vraćanja imovine 16. Dana 28.10.1999. godine, nakon što je drugi aplikant, gosp. Šaban Orlović, podnio zahtjev, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica („CRPC“), osnovana prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma (vidi taĉku 44. ove presude), utvrdila je da je preminuli muž prve aplikantice, Š.O., bio vlasnik zemlje u Konjević Polju i poništila sve prisilne prenose ili ograniĉenja vlasništva do kojih je došlo nakon 01.04.1992. godine. Odlukom je dalje utvrĊeno da nasljednici Š.O. imaju pravo da se vrate u posjed predmetnog zemljišta šezdeset dana nakon podnošenja zahtjeva za izvršenje te odluke. 17. Dana 14.11.2001. godine, nakon zahtjeva koji je podnijela prva aplikantica, gĊa Fata Orlović, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, odsjek u Bratuncu („Ministarstvo za izbjeglice“), takoĊer je utvrdilo da je Š.O. bio vlasnik predmetnog zemljišta, te posebno, suvlasnik ĉestice br. 996/1, zajedno s njegovim bratom M.O. NareĊeno je da se zemljište odmah vrati u posjed. 4 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 18. Dana 17.04.2002. godine prva aplikantica je Ministarstvu za izbjeglice podnijela zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 28.10.1999. godine (vidi taĉku 16. ove presude). 19. NeutvrĊenog dana nakon toga aplikanti su se vratili u posjed svoga zemljišta, osim ĉestice br. 996/1 na kojoj je ostala crkva (vidi taĉku 11. ove presude). Prva aplikantica se vratila u kuću u kojoj je živjela s porodicom prije rata. 20. Dana 03.04.2003. godine prva aplikantica se obratila Ministarstvu za izbjeglice sa zahtjevom da se odluka ovog Ministarstva od 14.11.2001. godine izvrši u potpunosti (vidi taĉku 17. ove presude). Ona je takoĊer zatražila da se crkvenoj opštini naredi da ukloni crkvu s njene imovine kako bi se omogućilo da se imovina u potpunosti vrati u posjed, te vraćanje zemljišta u preĊašnje stanje. 21. Dana 20.04.2004. godine aplikanti su uputili dopis crkvenoj opštini zatraživši prijateljsko rješenje spora. Aplikanti su predložili premještanje crkve kao najbolje rješenje, tvrdeći da je ona izgraĊena nezakonito na njihovoj zemlji. U tom smislu su se pozvali na odluku inspekcije od 14.04.2004. godine (vidi taĉku 13. ove presude). 22. Dana 20.01.2005. godine naĉelnik opštine Bratunac ponudio je aplikantima naknadu u neodreĊenom iznosu, ili dodjelu druge imovine umjesto vraćanja u posjed ĉestice br. 966/1. Aplikanti su to odbili i ostali kod svog zahtjeva za potpuno vraćanje u posjed svoje imovine. 23. Dana 19.09.2005. godine aplikanti su uputili dopis ministarstvu za izbjeglice, crkvenoj opštini, Ministarstvu za prostorno ureĊenje, graĊevinarstvo i ekologiju i naĉelniku Bratunca zahtijevajući od njih da omoguće potpuno izvršenje odluke CRPC-a. D. Parniĉni postupak 24. Dana 29.10.2002. godine prva aplikantica je pokrenula parniĉni postupak pred prvostepenim sudom u Srebrenici („prvostepeni sud“) protiv Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini tražeći povrat u posjed ĉestice br. 996/1. Ona je zatražila da se crkva ukloni s njene zemlje, te vraćanje zemljišta u preĊašnje stanje. 25. Dana 04.03.2003. godine prvostepeni sud je odluĉio da nema stvarnu nadležnost za odluĉivanje u predmetu i odbacio je tužbeni zahtjev prve aplikantice. 26. Dana 25.08.2006. godine, postupajući po žalbi prve aplikantice, Okružni sud u Bijeljini („okružni sud“) ukinuo je presudu od 04.03.2002. godine i vratio predmet na ponovno odluĉivanje. 27. U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, ostalih trinaest aplikanata pridružilo se tužbi prve aplikantice. Na zahtjev suda aplikanti su kao tužene oznaĉili: Zvorniĉko-tuzlansku eparhiju Srpske pravoslavne crkve, Crkvenu opštinu Bratunac i Crkvenu opštinu Konjević Polje. PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 5 Aplikanti su precizirali tužbeni zahtjev da sud donese naredbu o uklanjanju crkve izgraĊene na zemljištu o kojem je rijeĉ, te o ustupanju posjeda zemljišta aplikantima u roku od trideset dana od dana presude, dok bi u protivnom aplikanti imali pravo da uklone crkvu o trošku tuženih. 28. Pripremna roĉišta pred prvostepenim sudom odgaĊana su nekoliko puta na prijedlog parniĉnih stranaka. Naroĉito, roĉište zakazano za 27.12.2007. godine odgoĊeno je na zahtjev punomoćnika aplikanata koji je obavijestio sud da je razgovarao sa premijerom Republike Srpske, te da postoji mogućnost da će doći do sporazumnog rješenja spora tijekom 2008. godine. 29. Na roĉištu održanom 20.04.2010. godine aplikanti su izmijenili svoj tužbeni zahtjev tako da su od suda zatražili da prizna valjanost vansudske nagodbe zakljuĉene 11.01.2008. godine izmeĊu njihovog punomoćnika i tuženih koje je zastupao premijer Republike Srpske, njegov savjetnik, M.D., i vladika Zvorniĉko-tuzlanske eparhije, u slijedećoj formulaciji: „tuženi su dužni ukloniti crkvu koja je izgraĊena na k.ĉ. 996 ...u roku od petnaest dana od dana kada tuženi obezbijede novi prostor za izgradnju crkve u Konjević Polju, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.” 30. Dana 21.05.2010. godine prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev aplikanata. Tu presudu je dana 17.09.2010. godine potvrdio Okružni sud (kopije tih odluka ne nalaze se u spisu predmeta). 31. Dana 01.02.2012. godine, nakon revizije koju su podnijeli aplikanti, Vrhovni sud Republike Srpske („Vrhovni sud“) je ukinuo presudu okružnog suda od 17.09.2010. godine i predmet vratio na ponovni postupak (kopija odluke Vrhovnog suda ne nalazi se u spisu predmeta). 32. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, dana 24.09.2012. godine Okružni sud je ukinuo presudu prvostepenog suda od 21.05.2010. godine i vratio predmet tome sudu na ponovni postupak (kopija te odluke ne nalazi se u spisu predmeta). Okružni sud je naložio prvostepenom sudu da ispita ĉinjenice koje se odnose na postojanje vansudske nagodbe, njen sadržaj i postojanje odgovarajućeg ovlaštenja za zakljuĉivanje nagodbe. 33. Dana 03.06.2013. godine prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev aplikanata. S jedne strane, sud je smatrao da aplikanti nisu dokazali da su premijer i njegov savjetnik bili ovlašteni da zakljuĉe nagodbu u ime tuženih. Oni nisu bili za to ovlašteni ni po zakonu, zbog naĉela odvojenosti države i crkve. S druge strane, dok se vladika Zvorniĉko-tuzlanske eparhije mogao smatrati pravnim zastupnikom tuženih, nije dokazano da je nagodba zaista zakljuĉena s njim. U svojoj izjavi, svjedok M.D. je potvrdio da je kontaktirao sa vladikom putem telefona kako bi razgovarao o mogućnosti prijateljskog rješenja, ali da nije postignut nikakav sporazum. Aplikantima je nareĊeno da plate troškove postupka u iznosu od 11.243,70 konvertibilnih maraka (KM, približno 5.760 eura). 34. Dana 23.10.2013. godine, nakon žalbe aplikanata, Okružni sud je preinaĉio presudu prvostepenog suda u dijelu o troškovima postupka na 6 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE naĉin da je iznos smanjen na 1.029,60 KM, dok je presuda potvrĊena u preostalom dijelu. 35. Dana 06.08.2014. godine Vrhovni sud je odbio reviziju aplikanata. Sud je posebno istaknuo da su se pregovori voĊeni 2008. godine izmeĊu punomoćnika aplikanata i premijera Republike Srpske i njegovog savjetnika odnosili na finansijsku pomoć vlade Zvorniĉko-tuzlanskoj eparhiji u svrhu premiještanja crkve sa zemljišta aplikanata na drugu lokaciju. Sudovi nižeg stepena su pravilno zakljuĉili iz ĉinjeniĉnog stanja da nije postignut sporazum izmeĊu stranaka u postupku, odnosno aplikanata i Srpske pravoslavne crkve. 36. Dana 17.10.2014. godine aplikanti su podnijeli ustavnu apelaciju pozivajući se na ĉlan 6. Konvencije i ĉlan 1. Protokola br. 1. Oni su naroĉito ponovili da je povrijeĊeno njihovo pravo na mirno uživanje imovine jer je na njihovoj zemlji nezakonito izgraĊena crkva. Oni su takoĊer tvrdili da je vladika u telefonskom razgovoru sa M.D. dao svoj pristanak za vansudsku nagodbu. 37. Dana 28.09.2017. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine („Ustavni sud“) je, sa pet glasova prema ĉetiri, odbio apelaciju kao neosnovanu. U odnosu na ĉlan 6. stav 1. Konvencije, on je smatrao da su sudovi nižeg stepena dali jasne i uvjerljive razloge za svoje odluke, te da ti razlozi nisu proizvoljni. Prilikom razmatranja pritužbe aplikanata prema ĉlanu 1. Protokola br. 1, sud se u biti pozvao na svoj zakljuĉak u odnosu na ĉlan 6. stav 1. Konvencije. Ta odluka je dostavljena aplikantima dana 02.11.2017. godine. E. Ostale relevantne informacije 38. Dana 10.09.2008. godine prvu aplikanticu je fiziĉki napao jedan od policajaca koji su nadzirali ĉišćenje prostora oko crkve u pripremi za službu koja se trebala održati slijedećeg dana. 39. Istoga dana Ured visokog predstavnika izdao je slijedeće saopćenje: „Mora biti proveden sporazum o crkvi u Konjević Polju OHR osuĊuje incident koji se jutros dogodio na posjedu Fate Orlović u Konjević Polju. Vlada Republike Srpske je prošle godine odluĉila da obezbijedi sredstva za izmještanje bespravno izgraĊene crkve sa privatnog posjeda Fate Orlović u Konjević Polju. OHR je pozdravio sporazum kao znak da će pravo na privatnu imovinu Fate Orlović biti ispoštovano. Bezbjednosni forum Opštine Bratunac, kojim je predsjedavao naĉelnik Bratunca Nedeljko MlaĊenović, i kojem su prisustvovali svi relevantni akteri, 30. avgusta prošle godine je saopštio da će obilježavanje krsne slave crkve biti posljednji put održano u postojećoj crkvi u Konjević Polju 11. septembra 2007. godine. PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE OHR potvrĊuje da se sporazum od prošle godine mora ispoštovati. 7 Ured visokog predstavnika poziva sve ukljuĉene strane da ostanu pri ranije dogovorenim stavovima, da pokažu suzdržanost te da odustanu od svih radnji koje bi mogle pogoršati situaciju.“ 40. Dana 12.09.2010. godine prvu aplikanticu je opet na njenom imanju napao policajac. II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO A. Zakon o povratu imovine iz 1998. godine 41. Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ „SG RS“, br. 16/10), koji ureĊuje vraćanje imovine u privatnom vlasništvu koja je napuštena nakon 30.04.1991. godine zamijenjen je Zakon o korištenju napuštene imovine iz 1996. godine, („SG RS“, br. 3/96 i 21/96), i poništeni svi akti koji su regulirali status napuštene imovine, a koji su doneseni u periodu izmeĊu 30.04.1991. i 19.12.1998. godine. 42. U skladu sa ĉlanom 5. toga zakona, vlasnik ima pravo na povrat nekretnine sa svim pravima koja je imao do 30.04.1991. godine, odnosno do momenta kada je izgubio posjed. Pravo na podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed ne zastarijeva (ĉlan 9). Zahtjev se može podnijeti u svako vrijeme nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice u općini u kojoj se nalazi nekretnina o kojoj je rijeĉ i/ili CRPC-u (ĉlanovi 10.(1.) i 16.(1.)). Odluke CRPC-a su konaĉne i odmah izvršne od strane relevantnih organa vlasti Republike Srpske (ĉlan 16.(3.) i (5.)). Vlasnik može odmah stupiti u posjed svoje nekretnine koja je iseljena (od strane privremenog korisnika) (ĉlan 14.(5.)). B. Zakon o ureĊenju prostora iz 2002. godine 43. Prema ĉlanu 138. Zakona o ureĊenju prostora iz 2002. godine („SG RS“, br. 84/02) koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, graĊevinski inspektor je bio ovlašten, izmeĊu ostalog, da u nedostatku odgovarajućeg odobrenja za upotrebu zabrani korištenje objekta ili dijela objekta. III. RELEVANTNI MEĐUNARODNI MATERIJALI Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini („Dejtonski mirovni sporazum“) 44. Dejtonski mirovni sporazum je parafiran u vojnoj bazi u blizini Dejtona u Sjedinjenim Državama, dana 21.11.1995. godine. Stupio je na 8 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE snagu 14.12.1995. godine kada je potpisan u Parizu, u Francuskoj. Njime je okonĉan rat koji se vodio u periodu 1992-95. u Bosni i Hercegovini. Relevantni dio Aneksa 4 (Ustava Bosne i Hercegovine) glasi: Ĉlan II taĉka 5 „Sve izbeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju naknadu za svaku imovinu koja im se može vratiti. Svako preuzimanje obaveze ili izjave u vezi s takvom imovinom koje su date pod prisilom su ništave.“ Relevantni dio Aneksa 7 (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama) propisuje: Ĉlan I: Prava izbjeglica i raseljenih osoba „Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu za imovinu koja im se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrĊuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihovu teritoriju, ukljuĉujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja. Strane će osigurati da se izbjeglicama i raseljenim osobama omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naroĉito zbog njihovog etniĉkoga porijekla, vjeroispovijesti ili politiĉkog mišljenja. Strane će poduzeti sve potrebne korake za spreĉavanje aktivnosti unutar svoje teritorije kojima bi se ugrozio ili sprijeĉio siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Da bi pokazale svoje opredjeljenje za osiguravanje punog poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda svim osobama pod svojom nadležnošću, te za stvaranje, bez odgaĊanja, pogodnih uvjeta za povratak izbjeglica i raseljenih osoba, strane moraju odmah poduzeti sljedeće mjere za izgradnju povjerenja: a. ukinuti sve domaće pravne propise i administrativne prakse sa diskriminirajućom namjerom ili uĉinkom; b. sprijeĉiti i hitno suzbiti bilo kakvo pismeno ili usmeno poticanje, putem medija ili na drugi naĉin, na etniĉku ili vjersku netrpeljivost ili mržnju; ...“ Ĉlan VII: Osnivanje Komisije „Strane ovime osnivaju neovisnu komisiju za raseljene osobe i izbjeglice ('Komisija')...“ Ĉlan VIII: Suradnja „Strane će suraĊivati s Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke brzo i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim meĊunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih osoba.“ PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 9 PRAVO I. NAVODNA POVREDA ĈLANA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 45. Aplikanti su se žalili da im je onemogućeno stvarno uživanje imovine budući da nezakonito izgraĊena crkva još nije uklonjena s njihove zemlje. Oni se pozivaju na ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju koji glasi: „Svaka fiziĉka i pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen imovine osim kada je to u javnom interesu i u skladu s uvjetima propisanim zakonom i općim naĉelima meĊunarodnog prava.. Prethodne odredbe, meĊutim, ni na koji naĉin ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim kako bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili kako bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.” A. Dopuštenost 46. Sud primjećuje da ova pritužba nije oĉigledno neosnovana u smislu ĉlana 35. stav 3. (a) Konvencije. Sud dalje primjećuje da ona nije nedopuštena niti po bilo kojem drugom osnovu. Prema tome, ona se mora proglasiti dopuštenom. B. Meritum 1. Podnesci strana 47. Aplikanti su ostali kod svog zahtjeva za potpuni povrat njihove imovine i uklanjanje crkve. Oni su takoĊer istaknuli da je općina Bratunac, u odluci od 11.09.1997. godine (vidi taĉku 10. ove presude), pogrešno kategorizirala zemlju o kojoj je rijeĉ kao neizgraĊeno graĊevinsko zemljište koje je pogodno za eksproprijaciju. U stvarnosti, rijeĉ je o njivi, kako je opisano u zemljišnoj knjizi. Aplikanti su dalje naveli da im rješenje o eksproprijaciji od 11.09.1997. godine nikada nije dostavljeno. TakoĊer, crkva o kojoj je rijeĉ bila je u upotrebi samo jednom godišnje, na dan njene slave, budući da u Konjević Polju nema srpske1 populacije. 48. Vlada je prihvatila da je odluka od 11.09.1997. godine o izuzimanju zemljišta aplikanata i njegovoj dodjeli crkvenoj opštini za izgradnju crkve predstavljala miješanje u imovinska prava aplikanata. Vlada je dalje istaknula da je miješanje u predmetnom sluĉaju predstavljalo lišavanje 1. Srbi su etniĉka grupa ĉiji pripadnici mogu biti porijeklom iz Srbije ili iz drugih bivših sastavnih republika SFRJ, ukljuĉujući i Bosnu i Hercegovinu. Naziv „Srbin“ (na engleskom jeziku „Serb“, i kao imenica i kao pridjev- prim.prev.) obiĉno se koristi kada se misli na pripadnike etniĉke grupe, bez obzira na njihovo državljanstvo; treba ga razlikovati od naziva „Srbijanac“ koji obiĉno oznaĉava državljane Srbije. 10 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE imovine, osim ukoliko Sud utvrdi da složenost pravne i ĉinjeniĉne situacije spreĉava njegovu klasifikaciju u odreĊenu kategoriju. Kada je rijeĉ o zakonitosti, vlada tvrdi da je odluka od 11.09.1997. godine donesena u skladu sa Zakonom o graĊevinskom zemljištu iz 1986. godine. U odnosu na proporcionalnost miješanja, vlada je istakla da je Sud ranije utvrdio da prinudni prijenos imovine s jedne osobe na drugu, ovisno o okolnostima, može biti zakonito sredstvo za promoviranje javnog interesa. U predmetnom sluĉaju imovina aplikanata je izuzeta na zahtjev crkvene opštine u svrhu izgradnje crkve u kojoj bi Srbi iz okolnih sela mogli prakticirati svoju vjeru. 49. Vlada je takoĊer istaknula da je Republika Srpska bila svjesna obaveza koje je preuzela prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma u vezi sa slobodnim povratkom izbjeglica u svoje domove i vraćanjem njihove imovine (vidi taĉku 44. ove presude). U cilju implementacije Aneksa 7, Republika Srpska je donijela Zakon o vraćanju imovine iz 1998. godine (vidi taĉku 41. ove presude). Povratak raseljenih osoba i izbjeglica predstavlja važan cilj za sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini, i vlasti nemaju namjeru da ovaj sluĉaj bude generator budućih podjela i sukoba. 2. Ocjena Suda 50. Sud prvo primjećuje da u predmetnom sluĉaju nije osporeno da su aplikanti vlasnici imovine o kojoj je rijeĉ i da imaju pravo da im se zemlja vrati. 51. Kao što je Sud istaknuo u više navrata, ĉlan 1. Protokola br. 1 sadrži tri posebna pravila: prvo pravilo, utvrĊeno u prvoj reĉenici prvog stava, opće je prirode i izražava naĉelo mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj reĉenici prvog stava, odnosi se na lišenje imovine i podvrgava ga odreĊenim uvjetima; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, priznaje da države potpisnice imaju pravo, izmeĊu ostalog, vršiti kontrolu korištenja imovine u skladu sa općim interesom i osigurati naplatu kazni. MeĊutim, ta tri pravila nisu „odvojena“ u smislu da su nepovezana. Drugo i treće pravilo odnose se na odreĊene sluĉajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i stoga ih treba tumaĉiti u svjetlu općeg naĉela utvrĊenog u prvom pravilu (vidi, meĊu ostalim izvorima, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21.02.1986., taĉka 37., Serija A br. 98, i Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, taĉka 55., ESLJP 1999-II). 52. Suštinski cilj ĉlana 1. Protokola br. 1 je zaštita osobe od neopravdanog miješanja države u mirno uživanje imovine. MeĊutim, temeljem ĉlana 1. Konvencije, svaka država potpisnica „će osigurati svakome ko se nalazi u njenoj nadležnosti, prava i slobode utvrĊene u Konvenciji“. Vršenje ove opće dužnosti može povlaĉiti pozitivne obaveze koje su tijesno povezane sa osiguravanjem efektivnog ostvarivanja prava koja garantira Konvencije. U kontekstu ĉlana 1. Protokola br. 1, te pozitivne obaveze mogu zahtijevati da država poduzme mjere potrebne da bi se zaštitilo pravo na imovinu (vidi Broniowski protiv Poljske [VV], PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 11 br. 31443/96, taĉka 143., ESLJP 2004-V; Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije [VV], br. 60642/08, taĉka 100., ESLJP 2014; i Sargsyan protiv Azerbejdžana [VV], br. 40167/06, taĉka 219., ESLJP 2015), naroĉito kada postoji neposedna veza izmeĊu mjera koje aplikant može legitimno oĉekivati od vlasti i stvarnog uživanja imovine (vidi Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, taĉka 134., ESLJP 2004-XII). Ĉak i u odnosima izmeĊu privatnih osoba ili entiteta može postojati pozitivna obaveza države (vidi Kotov protiv Rusije [VV, br. 54522/00, taĉka 109., 3.04.2012.). 53. U cilju utvrĊivanja da li je odgovorna država ispunila svoju obavezu iz ĉlana 1. Protokola br. 1, Sud mora ispitati da li je uspostavljena praviĉna ravnoteža izmeĊu zahtjeva javnog interesa i temeljnog prava aplikanta na imovinu (vidi Broniowski, citiran gore, taĉka 144.; Kotov, citiran gore, taĉka 110.; Ališić i drugi, citiran gore, taĉka 101.; i Sargsyan, citiran gore, taĉka 220.). 54. Vraćajući se predmetnom sluĉaju Sud napominje da su prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma aplikanti, interno raseljene osobe, imali pravo povratka u svoje domove (vidi taĉku 44. ove presude). Kao što je istaknula vlada, povratak raseljenih osoba i izbjeglica je važan cilj vlasti Bosne i Hercegovine na svim nivoima (vidi taĉku 49. ove presude). 55. Sud dalje napominje da je pravo aplikanata na potpuni povrat imovine uspostavljeno odlukama CRPC i Ministarstva za izbjeglice, od 28.10.1999., odnosno 14.11.2001. godine (vidi taĉke 16. i 17. ove presude). Obje odluke su utvrdile pravo aplikanata da se odmah vrate u posjed (vidi takoĊer ĉlan 14.(5) zakona iz 1998. godine, u taĉki 42. ove presude) i obje su bile konaĉne i izvršne. Sud posebno istiĉe da su prema Zakonu o povratu imovine iz 1998. godine i ĉlanu VIII Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, relevantni organi vlasti Republike Srpske morali implementirati odluke CRPC-a (vidi taĉke 42. i 44. ove presude). Sud smatra da se pritužba aplikanata u biti odnosi na nepostupanje javnih vlasti, suprotno pozitivnoj obavezi tih vlasti da u potpunosti vrate njihova imovinska prava. 56. Sud takoĊer napominje da je zemlja kasnije vraćena aplikantima, osim ĉestice br. 996/1, na kojoj je ostala crkva. Aplikanti su opetovano tražili potpuni povrat u posjed, ali bez uspjeha (vidi taĉke 18., 20. i 23. ove presude). 57. Sud će stoga utvrditi da li je šteta koju su aplikanti pretrpjeli, a koja je nastala kao rezultat nedjelovanja organa vlasti bila opravdana u svjetlu relevantnih naĉela. Ocjena proporcionalnosti zahtijeva sveukupno ispitivanje razliĉitih interesa o kojima je rijeĉ, vodeći raĉuna o tome da je cilj Konvencije da štiti prava koja su „praktiĉna i efektivna”. Nadalje, u svakom sluĉaju koji ukljuĉuje navodnu povredu ĉlana 1. Protokola br. 1, Sud mora utvrditi da li je zbog postupanja ili nepostupanja države osoba o 12 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE kojoj je rijeĉ morala snositi nesrazmjeran teret (vidi Szkórits protiv Mađarske, br. 58171/09, taĉke 39. i 40., 16.09.2014.). 58. Sud smatra da je obaveza države da aplikantima osigura efektivno uživanje njihovih imovinskih prava, kako to garantira ĉlan 1. Protokola br. 1, zahtijevala da domaći organi poduzmu praktiĉne korake kako bi osigurali da odluke od 28.10.1999. i 14.11.2001. godine budu izvršene. Umjesto toga, vlasti su u poĉetku ĉak postupile suprotno tako što su u stvarnosti odobrile da crkva ostane na zemlji aplikanata (vidi taĉke 14. i 15. ove presude). 59. Sud takoĊer zapaža da su aplikanti pokrenuli parniĉni postupak tražeći povrat u posjed svoje zemlje tijekom kojega su navodno zakljuĉili vansudsku nagodbu, te kasnije izmijenili svoj zahtjev (vidi taĉku 29. ove presude). Zahtjev aplikanata je konaĉno odbijen što su potvrdili Vrhovni sud i Ustavni sud (vidi stavove 35. i 37. ove presude). 60. Unatoĉ tome što postoje dvije konaĉne odluke kojima se nareĊuje da im se u potpunosti vrati u posjed njihova zemlja, aplikanti su, sedamnaest godina nakon ratifikacije Konvencije i njenih protokola od strane tužene države, još uvijek onemogućeni u njenom mirnom uživanju. 61. Iako kašnjenje u izvršenju presude može biti opravdano u odreĊenim okolnostima (vidi Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, taĉka 35., ESLJP 2002-III), Sud primjećuje da vlada nije ponudila bilo kakvo opravdanje za nedjelovanje vlasti u predmetnom sluĉaju. Sud smatra da veoma dugo kašnjenje u predmetnom sluĉaju predstavlja jasno odbijanje vlasti da izvrše odluke od 28.10.1999. i 14.11.2001. godine, ostavljajući aplikante u stanju neizvjesnosti u pogledu realizacije njihovih imovinskih prava. Tako su, zbog propusta organa vlasti da izvrše konaĉne i obavezujuće odluke, aplikanti pretrpjeli tešku povredu svojih imovinskih prava (vidi, mutatis mutandis, Szkórits, citiran gore, taĉka 45.). 62. S obzirom na sve navedeno, Sud zakljuĉuje da su aplikanti morali nositi nesrazmjeran i prekomjeran teret. Prema tome, došlo je do kršenja ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. II. NAVODNA POVREDA ĈLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE 63. Aplikanti su se žalili da su odluke domaćih sudova o njihovom tužbenom zahtjevu bile suprotne ĉlanu 6. stav 1. Konvencije. 64. Vlada je osporila tu tvrdnju. 65. Sud primjećuje da je ta pritužba povezana sa pritužbom koja je ispitana gore u tekstu, te se i ona mora proglasiti dopuštenom. 66. S obzirom na zakljuĉak koji se odnosi na ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi taĉku 62. ove presude), Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede ĉlana 6. stav 1. PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 13 III. PRIMJENA ĈLANA 46. KONVENCIJE 67. Ĉlan 46. Konvencije u relevantnom dijelu glasi: „1. Visoke ugovorne stranke preuzimaju obavezu da se povinuju konaĉnoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su stranke. 2. Konaĉna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji vrši nadzor nad njenim izvršenjem.“ 68. Sud ponavlja da su ĉlanom 46. Konvencije države potpisnice preuzele obavezu da se povinuju konaĉnim presudama Suda u svakom predmetu u kojem su stranke, dok nadzor nad izvršenjem vrši Komitet ministara. Slijedi, izmeĊu ostaloga, da presuda u kojoj Sud utvrdi povredu Konvencije ili njenih protokola nameće pravnu obavezu tuženoj državi ne samo da osobama o kojima je rijeĉ isplati dosuĊene iznose praviĉne naknade, već i da odabere, pod nadzorom Komiteta ministara, opće i/ili, po potrebi, individualne mjere koje je potrebno usvojiti u njenom domaćem pravnom poretku kako bi se okonĉala povreda koju je utvrdio Sud, te u mjeri u kojoj je to moguće, otklonile njene posljedice (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98, taĉka 249., ESLJP 2000-VIII). Sud dalje napominje da je prvenstveno na državi o kojoj je rijeĉ, pod nadzorom Komiteta ministara, da odabre sredstva koja će primijeniti u svom pravnom poretku kako bi ispunila obavezu iz ĉlana 46. Konvencije (vidi Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, taĉka 210, ESLJP 2005-IV). 69. MeĊutim, izuzetno, u cilju pružanja pomoći tuženoj državi u ispunjenju njenih obaveza iz ĉlana 46., Sud može ukazati na vrstu individualnih i/ili generalnih mjera koje se mogu poduzeti kako bi se otklonila utvrĊena povreda Konvencije (vidi Broniowski, citiran gore, taĉka 194, i Scoppola protiv Italije (br. 2) [VV], br. 10249/03, taĉka 148., 17.09.2009. godine). 70. Sud smatra da povreda utvrĊena u ovom sluĉaju ne ostavlja bilo kakav stvarni izbor u pogledu mjera potrebnih za njeno otklanjanje. 71. U takvim uvjetima, imajući u vidu konkretne okolnosti ovog sluĉaja, Sud smatra da tužena država mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala potpuno izvršenje odluke CRPC-a od 28.10.1999. godine (vidi taĉku 16. ove presude) i odluke Ministarstva za izbjeglice od 14.11.2001. godine (vidi taĉku 17. ove presude), ukljuĉujući posebno uklanjanje crkve sa zemlje aplikanata, bez daljeg odgaĊanja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna, u skladu sa ĉlanom 44. stav 2. Konvencije. IV. PRIMJENA ĈLANA 41. KONVENCIJE 72. Ĉlan 41. Konvencije glasi: 14 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE „Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je rijeĉ omogućuje samo djelomiĉno obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti praviĉnu naknadu oštećenoj strani.“ A. Odšteta 73. Aplikanti potražuju po 10.000 eura (EUR) na ime nastale materijalne štete jer su bili sprijeĉeni da zemlju na kojoj je izgraĊena crkva koriste u poljoprivredne svrhe. Nisu podnijeli zahtjev za nematerijalnu štetu. 74. Vlada je istaknula da je moguće da su aplikanti pretrpjeli odreĊenu materijalnu štetu i pozvala Sud da dosudi naknadu na praviĉnoj osnovi i u skladu sa svojom utvrĊenom praksom. 75. Sud nije mogao izvršiti precizan obraĉun u pogledu štete pretrpljene zbog nemogućnosti korištenja zemlje za poljoprivredu s obzirom na nedostatak dokaza o profitu koji su aplikanti mogli steći da su koristili tu zemlju. MeĊutim, on smatra da su aplikanti nužno morali pretrpjeti materijalni gubitak budući da su bili sprijeĉeni u korištenju dijela njihove zemlje, iako je nareĊeno da im se ona odmah vrati još 1999. i 2001. godine (vidi taĉke 16. i 17. ove presude; vidi takoĊer, mutatis mutandis, Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, taĉka 200., ESLJP 2004-II). Sud dalje smatra da je najznaĉajnija materijalna šteta nastala za prvu aplikanticu jer je ona jedina koja se vratila na svoju imovinu u Konjević Polju (vidi taĉku 19. ove presude). Stoga, odluĉujući na praviĉnoj osnovi i u skladu sa kriterijima utvrĊenim u svojoj praksi, Sud po ovom osnovu dosuĊuje 5.000 eura prvoj aplikantici i po 2.000 eura svakom od preostalih aplikanata. B. Troškovi i izdaci 76. Aplikanti su takoĊer potraživali 13.000 eura na ime troškova i izdataka pred domaćim sudovima i pred Sudom. 77. Vlada je istaknula da bi domaće troškove i izdatke trebalo cijeniti u skladu sa važećom advokatskom tarifom. U pogledu troškova i izdataka pred Sudom, vlada je navela da aplikanti imaju pravo na naknadu nužnih i stvarnih troškova. 78. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je pokazano da su oni stvarno nastali, da su bili nužni, te da je njihov iznos realan (vidi, na primjer, Iatridis protiv Grčke (praviĉna naknada) [VV], br. 31107/96, taĉka 54., ESLJP 2000-XI). U predmetnom sluĉaju, Sud primjećuje da aplikanti nisu dostavili bilo kakve dokaze (raĉune ili fakture) o troškovima i izdacima koje su imali. Stoga se njihov zahtjev odbija jer nije potkrijepljen dokazima. PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 15 C. Zatezna kamata 79. Sud smatra da je primjereno da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda. IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD 1. Proglašava, jednoglasno, aplikaciju dopuštenom; 2. Utvrđuje, jednoglasno, da je došlo do povrede ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 3. Utvđuje, jednoglasno, da nema potrebe da razmatra pritužbu prema ĉlanu 6. Konvencije; 4. Utvrđuje, (a) sa šest glasova prema jednom, da tužena država mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala potpuno izvršenje odluke CRPC-a od 28.10.1999. godine i odluke Ministarstva za izbjeglice od 14.11.2001. godine ukljuĉujući, naroĉito, uklanjanje crkve sa zemlje aplikanata u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna, u skladu sa ĉlanom 44. taĉka 2. Konvencije; (b) jednoglasno, da tužena država ima isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna, u skladu sa ĉlanom 44. taĉka 2. Konvencije, 5.000 EUR (pet hiljada eura) kao i svaki porez koji se može zaraĉunati, prvoj aplikantici, i po 2.000 EUR (dvije hiljade eura kao i svaki porez koji se može zaraĉunati svakom od preostalih aplikanata, na ime materijalne štete, koji iznosi će biti pretvoreni u valutu tužene države po teĉaju na dan izmirenja; (c) jednoglasno, da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose obraĉunavati obiĉna kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 5. Odbija, jednoglasno, ostatak zahtjeva aplikanata za praviĉnu naknadu. 16 PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 1.10.2019. godine, u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda. Andrea Tamietti zamjenik registrara Jon Fridrik Kjølbro predsjednik U skladu sa ĉlanom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izdvojeno mišljenje sudije Jona Fridrik Kjølbro priloženo je uz ovu presudu. JFK ANT PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE, IZDVOJENO MIŠLJENJE DJELIMIĈNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KJØLBRO 1. Saglasan sam sa presudom osim u jednoj taĉki gdje se moje viĊenje razlikuje od stava većine. Stoga sam glasao protiv taĉke 4(a) izreke koja odražava obrazloženje većine iz taĉke 71. presude, u kojoj je Sud ukazao da tužna država, kao individualnu mjeru, mora osigurati „uklanjanje crkve sa zemlje aplikanta u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna.“ 2. Po mome viĊenju, a iz razloga koji su obrazloženi u tekstu dolje, smatram da je navedena individualna mjera problematiĉna, budući da ne uzima u dovoljnoj mjeri u obzir ĉinjenicu da se predmetni sluĉaj ne tiĉe samo spora izmeĊu aplikanata i tužene države, već takoĊer, i posebno, spora izmeĊu aplikanata i privatne treće strane, Srpske pravoslavne opštine Drinjaĉa („crkvena opština“) koja nije stranka u postupku pred Sudom. 3. Kako to većina ispravno istiĉe (vidi taĉke 68.-69. presude), Sud će prema ĉlanu 46. samo u izuzetnim situacijama ukazati na individualne mjere koje tužena država treba usvojiti, i u pravilu, Sud će to uĉiniti samo kada utvrĊenje o povredi „ne ostavlja bilo kakav stvarni izbor u pogledu mjera potrebnih za njeno otklanjanje” (vidi, na primjer, Öcalan protiv Turske [VV, br. 46221/99, taĉka 210., ESLJP 2005-IV). 4. U predmetnom sluĉaju, Sud je u svom obrazloženju, kao i u izreci presude, ukazao da tužena država mora osigurati „uklanjanje crkve sa zemlje aplikanta, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna“. Predmetni sluĉaj se, meĊutim, ne tiĉe samo spora izmeĊu aplikanata (koji traže povrat preostalog dijela zemlje i uklanjanje crkve izgraĊene na njoj) i tužene države, već takoĊer, i spora izmeĊu aplikanata i crkvene opštine (vlasnika crkve izgraĊene na spornoj zemlji). 5. NareĊujući da se crkva ukloni, Sud, de facto, rješava i odluĉuje u sporu izmeĊu dvije privatne stranke na štetu jedne od stranaka, crkvene opštine, koja nije strana u postupku pred Sudom i nije imala priliku izraziti svoje pravne stavove i braniti svoje interese, ĉak ni kao treća strana koja intervenira u postupku pred Sudom. 6. Izdvajajući svoje mišljenje u ovoj taĉki, ja ne izražavam svoj stav o tome kako bi trebalo odluĉiti u sporu izmeĊu aplikanata i crkvene opštine. To je, po mome mišljenju, pitanje koje trebaju riješiti domaći organi vlasti u domaćem postupku, u kojem se mogu pružiti neophodne procesne garancije i izvršiti potrebno usklaĊivanje interesa; to nije pitanje o kojem treba odluĉivati Sud. 7. U tom kontekstu, skrenuo sam pažnju na slijedeće ĉinjenice: zemljište o kojem je rijeĉ izuzeto je 1997. godine i dodijeljeno trećoj strani (vidi taĉku 10. presude). Godine 1998., crkvena opština je izgradila predmetnu crkvu (vidi taĉku 11. presude). Crkva postoji i crkvena opština je koristi više od 21 godinu. Osim toga, 2004. godine, izdana je urbanistiĉka saglasnost (vidi taĉku 15. presude). Bez izražavanja bilo kakvog stava o mjerama koje su 18PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE, IZDVOJENO MIŠLJENJE donijele domaće vlasti kada su zemlju dodijelile crkvenoj opštini i izdale urbanistiĉku saglasnost, ne mogu a da ne primijetim da se crkvena opština, kao privatna stranka, može pozvati na prava utvrĊena u Konvenciji, ukljuĉujući pravo na poštovanje imovine koje garantira ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Kako bi trebalo riješiti spor izmeĊu aplikanata i crkvene opštine, to je na domaćim sudovima da odluĉe, uz mogućnost naknadnog podnošenja individualne aplikacije Sudu u skladu sa ĉlanom 34. Konvencije. 8. U predmetnom sluĉaju, aplikant je pokrenuo parniĉni postupak protiv crkvene opštine. U poĉetku, aplikanti su tražili uklanjanje crkve i vraćanje predmetnog zemljišta u posjed (vidi taĉku 24. presude). MeĊutim, kasnije, a u kontekstu parniĉnog postupka, aplikanti su izmijenili svoj zahtjev i zatražili da domaći sudovi priznaju valjanost vansudske nagodbe koja je navodno zakljuĉena izmeĊu stranaka (vidi taĉku 29. presude), a koji zahtjev je na kraju odbijen budući da nije zakljuĉen nikakav sprazum, kako su naveli aplikanti (vidi taĉku 35. presude). 9. Drugim rijeĉima, u kontekstu parniĉnog postupka domaći sudovi nisu imali priliku odluĉivati o meritumu spora izmeĊu stranaka, odnosno o pitanju uklanjanja crkve i vraćanja predmetne zemlje, a to je direktna posljedica izbora aplikanata u kontekstu domaćeg postupka. 10. Da predmetni sluĉaj nije ukljuĉivao interese privatne treće strane, crkvene opštine, ne bih imao nikakav problem s tim što je Sud naredio ili ukazao da se zemljište vrati, ali u ovom sluĉaju postoji spor u osnovi izmeĊu privatnih stranaka sa suprotstavljenim zahtjevima i interesima, a Sud odluĉuje u sporu na štetu jedne od stranaka koja, kao što sam pomenuo, nije predstavljena pred Sudom. To zaista smatram veoma problematiĉnim. 11. Da su domaći sudovi postupili na naĉin sliĉan pristupu koji je usvojila većina u predmetnom sluĉaju, odnosno da su naredili uklanjanje zgrade i povrat zemlje u postupku u kojem vlasnik ili osoba sa imovinskim pravima nije bila stranka i nije mogla prezentirati svoje viĊenje i braniti svoje interese, Sud bi utvrdio jasnu povredu ĉlana 6. Konvencije (vidi, na primjer, Gankin i drugi protiv Rusije, br. 2430/06 i 3 druga, taĉke 33.-39., 31.05.2016., u odnosu na pravo na obavijest o postupku i mogućnost prisustva na roĉištima i odbrane prava), kao i ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi, na primjer, G.I.E.M. S.R.L. i drugi protiv Italije [VV], br. 1828/06 i 2 druga, taĉka 303., 28.06.2018., u odnosu na procesna prava iz ĉlana 1. Protokola br. 1). 12. Iako je Sud u mnogo sluĉajeva naredio ili ukazao na potrebu povrata imovine aplikantu, on je uvijek imao na umu da mogu postojati situacije u kojima je povrat imovine nemoguć de facto ili de jure, izmeĊu ostalog, zbog prava i interesa trećih strana. Zbog toga je Sud u takvim sluĉajevima ukazivao na povrat imovine o kojoj je rijeĉ ili, alternativno, plaćanje naknade koja je jednaka stvarnoj vrijednosti te imovine (vidi, na primjer, Zwierzyński protiv Poljske (praviĉna naknada), br. 34049/96, taĉke 13.-16., PRESUDA ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE, IZDVOJENO MIŠLJENJE 2.07.2002.; Hodoş i drugi protiv Rumunije, br. 29968/96, taĉke 72.-73., 21.05.2002.; Scordino protiv Italije (br. 3) (praviĉna naknada), br. 43662/98, taĉke 37.-38., 6.03. 2007; Budescu i Petrescu protiv Rumunije, br. 33912/96, taĉke 53.-54., 2.07.2002.; Cretu protiv Rumunije, br. 32925/96, taĉke 59.-60., 9.07.2002.; i Bălănescu protiv Rumunije, br. 35831/97, taĉke 36.-37., 9.07.2002.). 13. Po mome mišljenju, to je ono što je Sud mogao i trebao uĉiniti u predmetnom sluĉaju: ukazati da je potrebno izvršiti uklanjanje crkve i povrat imovine o kojoj je rijeĉ, ili alternativno, isplatiti naknadu koja je jednaka stvarnoj vrijednosti zemlje o kojoj je rijeĉ. 14. To bi omogućilo odgovornoj državi da, pod nadzorom Komiteta ministara, odluĉi o sporu u postupku u kojem bi obje strane imale priliku iznijeti svoje pravne argumente, procesna prava iz ĉlana 6. Konvencije bi mogla biti poštovana i moglo se izvršiti usklaĊivanje interesa koje zahtijeva ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Većina je, meĊutim, odluĉila da se umiješa u prava privatne treće strane, crkvene opštine, koja nije strana u postupku pred Sudom i nije imala priliku iznijeti bilo koje argumente pred Sudom, ĉak ni kao treća strana. 15. Ipak, želio bih dodati još jedno konaĉno zapažanje u vezi sa pristupom Suda u predmetnom sluĉaju: pitam se da li bi mjeru koja je predmet pritužbe trebalo cijeniti prema pozitivnoj ili negativnoj obavezi države iz ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 16. Iz razloga navedenih u taĉkama 54.-57. presude, Sud polazi od toga da se predmet odnosi na pozitivne obaveze države. MeĊutim, praksa Suda nije uvijek dosljedna po tom pitanju. U nekim sluĉajevima koji se tiĉu propusta države da se povinuje konaĉnoj i obavezujućoj domaćoj odluci o imovinskim pravima Sud je nedjelovanje države cijenio kao miješanje u imovinska prava aplikanta prema ĉlanu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi, na primjer, Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, taĉka 55., ESLJP 1999-II; Antonetto protiv Italije, br. 15918/89, taĉka 34., 20.07.2000; Frascino protiv Italije, br. 35227/97, taĉka 32., 11.12.2003.; i Paudicio protiv Italije, br. 77606/01, taĉka 42., 24.05.2007.), Păduraru protiv Rumunije, br. 63252/00, taĉka 92., ESLJP 2005-XII (izvaci), Viaşu protiv Rumunije, br. 75951/01, taĉka 59., 9.12.2008. MeĊutim, kako je Sud naveo u mnogo sluĉajeva, naĉela koja je potrebno primijeniti su ista (vidi, na primjer, Broniowski protiv Poljske [VV], br. 31443/96, taĉka 144, ESLJP 2004-V) i, prema tome, da je Sud odluĉio cijeniti sluĉaj kao pitanje miješanja, ili negativne obaveze, obrazloženje je moglo biti drugaĉije, ali bi ishod sluĉaja bio isti.
Full & Egal Universal Law Academy