© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2015. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna beleška br. 188 o sudskoj praksi Suda
avgust - septembar 2015.
Parilo protiv Italije (Parrillo c. Italie) [GC] - 46470/11
Presuda od 27.8.2015. [GC]
Član 8
Član 8-1
Poštovanje privatnog života
Zabrana doniranja embriona nastalih oplodnjom in vitro u naučne svrhe : nema kršenja
Činjenice – 2002. godine, u jednom Centru za reproduktivnu medicinu (« centar »), podosilac predstavke sledi tretman medicinski potpomognute oplodnje, postupkom in vitro, uz pomoć svog partnera. Pet embriona nastalih pomenutom oplodnjom čuva se u zamrznutom stanju, međutim partner podnosioca predstavke umire, a da nije došlo do toga da podnosiocu predstavke usade embrione. Pošto je odustala od ostajanja u drugom stanju, podnosilac predstavke odlučuje da svoje embrione donira u svrhe naučnih istraživanja kako bi doprinela razvoju načina lečenja teško izlečivih bolesti.
U tu svrhu je u više navrata uzaludno usmeno tražila od centra u kojima su njeni embrioni čuvani da joj se stave na dalje raspolaganje. Pismom od 14. decembra 2011. godine, podnosilac predstavke zahteva od direktora centra da joj stavi na raspolaganje pet zamrznutih embriona kako bi poslužili istraživanjima na matičnim ćelijama. Direktor odbacuje pomenuti zahtev, navodeći da je ta vrsta istraživanja u Italiji zabranjena i da, na osnovu člana 13, Zakona br. 40 od 19. februara 2004. godine (« zakon »), podleže krivičnom gonjenju.
Pomenuti embrioni se trenutno čuvaju u Krio-banci centra.
Pravo – Član 8 Konvencije
a) Primenljivost – Sud je po prvi put bio pozvan da se izjasni o pitanju da li « pravo na poštovanje privatnog života » koje se štiti članom 8 Konvencije obuhvata i pravo na koje se pred sudom poziva podnosilac predstavke, tj. pravo da raspolaže embrionima nastalim in vitro oplodnjom u cilju nihovog doniranja u naučno istraživačke svrhe.
Predmet spora je ograničenje prava na koje se poziva podnosilac predstavke da odlučuje o sudbini svojih embriona, a koje u svakom slučaju spada u opseg « privatnog života ». U slučajevima u kojima se postavljalo specifično pitanje sudbine embriona stvorenih medicinski potpomognutom oplodnjom, Sud se pozvao na slobodu odlučivanja strana. Italijanski pravni poredak takođe pridaje težinu slobodi odlučivanja strana učesnica u tretmanu in vitro oplodnje u pogledu sudbine embriona koji nisu namenjeni usađivanju.
U ovom slučaju, Sud takođe mora uvažiti vezu koja postoji između osobe koja je pribegla in vitro oplodnji sa tako nastalim embrionima, a koja se sastoji iz toga što ti embrioni sadrže genetsko nasleđe dotične osobe i na osnovu toga predstavljaju njen sastavni deo i sastavni deo njenog biološkog identiteta.
Stoga, mogućnost podnosioca predstavke da donese svesnu i razumnu odluku u vezi sa sudbinom svojih embriona predstavlja intimni aspekat njenog ličnog života i samim tim ulazi u polje njenog prava na samoopredeljenje. Član 8 Konvencije, sagledan iz ugla prava na poštovanje privatnog života, primenljiv je na konkretni slučaj.
b) Suština – Zakonska zabrana poklanjanja u naučne svrhe embriona nastalih in vitro oplodnjom koji nisu namenjeni usađivanju predstavlja mešanje u pravo podnosioca predstavke na poštovanje njenog privatnog života. U trenutku kada je podnosilac predstavke pribegla in vitro oplodnji, pitanje neusađenih embriona nastalih pomenutom tehnikom nije bilo zakonski regulisano. Stoga, do stupanja na snagu spornog zakona, nije postojala zabrana za podnosioca predstavke da pokloni svoje embrione u naučno istraživačke svrhe.
Sud prihvata da se « zaštita potencijalnog života koji je sadržan u embrionu » može povezati sa ciljem zaštite morala i prava i sloboda drugih. Ipak to ne podrazumeva nikakvu presudu Suda u vezi sa tim da li termin « drugi » obuhvata ljudski embrion, u smislu u kojem taj pojam shvata Vlada, odnosno, u italijanskom pravnom poretku, ljudski embrion se shvata kao pravni subjekat koji uživa dužno poštovanje ljudskog dostojanstva.
Ne manje važno, pravo da se embrioni poklone u naučno istraživačke svrhe na koje se poziva podnosilac predstavke nije deo tvrdokornih prava koja se štite članom 8 Konvencije, s obzirom da se ne odnose na posebno značajan aspekat postojanja identiteta zainteresovanog lica. Stoga, i imajući u vidu načela koja se mogu izvući iz prakse Suda, potrebno je dati državi široko diskreciono pravo procene u konkretnom slučaju.
Pored toga, pitanje poklanjanja embriona koji nisu namenjeni usađivanju povlači osetljiva moralna i etička pitanja. U ovoj oblasti ne postoji evropski konsenzus, a zna se da pojedine države dozvoljavaju istraživanja na ćelijskim linijama humanih embriona, a da druge to izričito brane, dok neke dozvoljavaju takvu vrstu istraživanja uz poštovanje striktnih uslova, npr. sa ciljem da se zaštiti zdravlje embriona ili uz uslov da su embrioni uvezeni iz inostranstva.
Međunarodni instrumenti potvrđuju da domaći organi vlasti uživaju široko diskreciono pravo u usvajanju restriktivnih zakonodavstava kada je u igri uništavanje humanih embriona. Ograničenja koja postoje na nivou EU uglavnom se odnose na sprečavanje ekstremnih ponašanja u toj oblasti.
Izrada spornog domaćeg zakona podstakla je veliku debatu u kojoj su uzeta u obzir različita mišljenja i etička i naučna pitanja koja postoje u datoj oblasti. Zakon je bio podvrgnut sprovođenju više referenduma, koji su redom propadali zbog nedostatka kvoruma. Tako je, prilikom procesa izrade spornog zakona, zakonodavac već uzeo u obzir različite upletene interese, posebno državni interes koji se odnosi na zaštitu embriona i zainteresovanih lica da vrše svoje pravo na sopstveno samoopredeljenje u vidu poklanjanja embriona nauci.
Podnosilac predstavke tvrdi da je italijansko zakonodavstvo koje se odnosi na medicinski potpomognuto začeće nekoherentno, u cilju dokazivanja nesrazmernosti mešanja na koje se žali. Sud nikako nema zadatak da in abstracto analizira koherentnost italijanskog zakonodavstva u ovoj oblasti. Da bi bile relevantne za rad Suda, kontradikcije na koje ukazuje podnosilac predstavke trebalo bi da se odnose na tužbeni osnov njene predstavke uložene Sudu, tj. na ograničenje njenog prava na samoopredeljenje u vezi sa sudbinom njenih embriona.
Što se tiče istraživanja koja se sprovode u Italiji na uvezenim ćelijskim linijama embriona uzetim iz embriona koji su uništeni u inostranstvu, iako je pravo o odlučivanju o sudbini svojih embriona koje podnosilac predstavke želi da ostvari vezano za njenu želju da doprinese naučinim istraživanjima, ipak nije predmetno da u tome vidi okolnost koja se na nju direktno odnosi. Šta više, linije ćelija embriona koji se koriste u italijanskim laboratorijama u naučne svrhe ni u jednom slučaju nisu proizvedene na zahtev italijanskih vlasti. Takođe, voljno i aktivno uništavanje humanih embriona ne može se poistovetiti sa korišćenjem ćelijskih linija uzetih iz humanih embriona koji su uništeni u prethodnom stadijumu.
Čak i kad bismo pretpostavili da su očigledne, navodne nekoherentnosti zakonodavstva nisu takve prirode da direktno pogađaju pravo na koje se ona poziva u konkretnom slučaju.
Najzad, odluka da se sporni embrioni poklone nauci rezultat je isključive volje podnosioca predstavke, s obzirom da je njen partner preminuo. S druge strane ni jedan element ne ukazuje na to da bi njen partner, koji je u vreme oplodnje bio isto zainteresovan za embrione koliko i podnosilac predstavke, doneo istu takvu odluku. Pored toga, takva situacija takođe nije regulisana domaćim zakonima.
Stoga vlada u konkretnom slučaju nije prevazišla široko diskreciono pravo koje uživa u ovoj oblasti, a sporna zabrana je bila potrebna u jednom demokratskom društvu.
Zaključak : nema kršenja (šesnaest glasova protiv jednog).
Član 1 Prvog protokola : U vezi sa primenljivošću člana 1 Prvog protokola na činjenice konkretnog slučaja, strane su zauzele dijametralno suprotne stavove, posebno u pogledu statusa in vitro humanog embriona. Ipak, nije potrebno baviti se u ovom slučaju tim delikatnim i kontroverznim pitanjem početka ljudskog života, s obzirom da član 2 Konvencije nije bio predmet u konkretnom slučaju.
Što se tiče člana 1 Prvog protokola, on se ne primenjuje na konkretan slučaj. U stvari, imajući u vidu ekonomski i imovinski domet koji se vezuje za ovaj član, humani embrioni se ne mogu redukovati na « imovinu » u smislu te odredbe. Taj deo predstavke je dakle odbačen kao nekompatibilan sa ratione materiae.
Zaključak : neprihvatljivo (jednoglasno).
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy