© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
PERINÇEK protiv ŠVICARSKE
zahtjev br. 27510/08
presuda Velikog Vijeća od 15. listopada 2015.
ČINJENICE
Podnositelj zahtjeva turski je državljanin, doktor prava i predsjednik Turske radničke stranke. Tijekom 2005. godine, podnositelj je u Turskoj sudjelovao na dvije konferencije i jednom skupu na kojima je izjavio kako masovne deportacije i masakr koji je pretrpjelo armensko stanovništvo na području Osmanskog carstva tijekom 1915. i narednih godine ne predstavlja genocid.
Na konferenciji održanoj u svibnju 2005. godine, podnositelj je izjavio kako su navodi o „armenskom genocidu“ međunarodna laž. Prema njegovom mišljenju, „Imperijalisti sa zapada i iz carske Rusije odgovorni su za situaciju između muslimana i Armenaca. Velike sile koje su željele podijeliti Osmansko carstvo isprovocirale su Armence s kojima smo stoljećima živjeli u miru te ih potaknule na nasilje.“
Na konferenciji održanoj u srpnju 2005. godine u spomen mirovnog sporazuma kojim je okončan Prvi svjetski rat, podnositelj je izjavio kako „armenski problem...nije ni postojao“. Potom je podijelio kopije eseja u kojemu je zanijekao genocid počinjen tijekom 1915. godine nad armenskim stanovništvom.
Konačno, na skupu održanom u rujnu 2005. godine, podnositelj je izjavio da „sovjetski arhivi ukazuju kako je u spornom razdoblju došlo do etničkih sukoba, pokolja i masakra između muslimana i Armenaca. Međutim, Turska je bila na strani onih koji su branili svoju domovinu, a Armenci su bili oruđe imperijalističke sile...“ Ponovno je napomenuo kako tijekom 1915. godine nije počinjen genocid nad armenskim stanovništvom.
Švicarsko – armensko udruženje je protiv podnositelja podnijelo kaznenu prijavu zbog izjava izrečenih na prvoj konferenciji. Istraga je naknadno proširena i na preostala dva događaja. Dana 9. ožujka 2007. godine, sud je proglasio podnositelja krivim za kazneno djelo iz čl. 261. st. 4. švicarskog Kaznenog zakona,[1] navodeći posebice kako je postupao iz rasističkih i nacionalističkih pobuda te kako njegove izjave nisu doprinijele raspravi o povijesnim temama. Izrečena mu je novčana kazna te naložena naknada nematerijalne štete. Podnositelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu tražeći da se ponovno ispita slučaj i utvrdi koje su stajalište zauzeli povjesničari o događaju iz 1915. godine. Međutim, žalba je odbijena.
PRIGOVORI
Podnositelj je prigovarao povredi prava na slobodu izražavanja uslijed osuđujuće presude izrečene zbog njegovih stavova o događajima iz 1915. godine. Prigovarao je i povredi čl. 7. Konvencije (nema kazne bez zakona) navodeći da nije dovoljno jasan izričaj čl. 261. st. 4. švicarskog Kaznenog zakona. Vijeće Suda je presudom od dana 17. prosinca 2013. godine utvrdilo da je došlo do povrede čl. 10. Konvencije. Švicarska vlada je sukladno čl. 43. Konvencije, podnijela zahtjev za upućivanjem predmeta Velikom vijeću. U postupku pred Velikim vijećem, Sud je dopustio miješanje sljedećim trećim stranama: turskoj, armenskoj i francuskoj vladi te različitim nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.
OCJENA SUDA
Sud je prije svega istaknuo kako nije ovlašten ispitivati je li nad armenskim stanovništvom na području Osmanskog carstva tijekom 1915. godine počinjen genocid.
Veliko vijeće potvrdilo je stav vijeća da je miješanje u podnositeljevo pravo na slobodu izražavanja bilo zakonito. Istaknuo je kako je podnositelj mogao predvidjeti da će sukladno švicarskom pravu kaznenopravno odgovarati za dane izjave.
U odnosu na pitanje je li miješanje imalo legitiman cilj, Sud nije bio zadovoljan s odgovorom švicarske vlade da je miješanje bilo nužno radi sprječavanja nemira. Međutim, Sud je zauzeo stav da je cilj miješanja bila „zaštita prava ostalih“ predviđena čl. 10. st. 2. Konvencije. Primijetio je da su brojni potomci armenskih žrtava iz 1915. i narednih godina, posebice oni u dijaspori, svoj identitet izgradili na temelju ideje da je nad njihovim precima počinjen genocid. Sud je stoga utvrdio kako je miješanje imalo legitiman cilj koji se ogledao u zaštiti nacionalnog identiteta i dostojanstva današnjih Armenaca.
U odnosu na pitanje je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, Sud je naglasio kako se ne može upuštati u procjenu mogu li se masakr i masovne deportacije klasificirati kao genocid. Sud može jedino procjenjivati je li primjena čl. 261. st. 4. Švicarskog Kaznenog zakona bila u skladu s čl. 10. Konvencije. U svjetlu prakse Suda, dostojanstvo armenskog naroda zaštićeno je čl. 8. Konvencije. Sud je stoga morao ispitati je li postignuta ravnoteža između čl. 8. i čl. 10. Konvencije, uzimajući pri tom u obzir specifične okolnosti predmeta i proporcionalnost između cilja i sredstva kojim se cilj postiže. Sud nije ispitivao je li podnositelj svojih izjavama poricao genocid, jer je o tom pitanju trebao odlučiti švicarski sud.
Podnositelj je svoje izjave dao kao političar, na javnim skupovima, pred istomišljenicima. Skupovi su se odnosili na raspravu koja je već od prije poznata Sudu iz prakse koja se odnosi na predmete protiv Turske. Sud je već prihvatio da se takve rasprave odnose na pitanja od javnog značaja. Podnositelj pritom nije s mržnjom ili prijezirom govorio o žrtvama događaja iz 1915. i narednih godina. Armence nije nazivao lažljivcima, nije koristio pogrdne nazive niti ih je pokušavao kategorizirati. Njegovi navodi su bili upereni na „imperijaliste“ i njihove navodne podmukle namjere prema Osmanskom carstvu i Turskoj.
Iako je prethodno Sud zbog povijesnih razloga izjave o Holokaustu uzimao kao oblik poticanja na rasnu mržnju, zaključio je kako to ne može učiniti u ovom predmetu. Naime, iz podnositeljevih izjava se nije moglo automatski pretpostaviti da one potiču rasizam i antidemokratske namjere.
Prema mišljenju Suda, podnositeljeve izjave kada se sagledaju u cjelini ne potiču mržnju, nasilje ili netoleranciju prema Armencima. Budući da se njegove izjave odnose na pitanja od javnog interesa, Sud je zaključio da zahtijevaju pojačanu zaštitu čl. 10. Konvencije te kako je zbog toga sloboda procjene švicarskih sudova bila sužena.
Uzimanje u obzir povijesnog iskustva pojedine tužene države zbog navodnih povreda članka 10. posebno je važno s obzirom na Holokaust. Prema mišljenju Suda, opravdanje za kažnjavanje poricanja takvih događaja leži u činjenici da se takvo poricanje u povijesnom kontekstu pojedinih država, čak i kada je predstavljeno kao neovisno povijesno istraživanje, mora smatrati impliciranjem antidemokratske ideologije i antisemitizma. Sud je tako u odnosu na Austriju, Francusku, Belgiju i Njemačku već ispitivao povredu čl. 10. Konvencije zbog poricanja Holokausta te je utvrdio kako je takvo poricanje posebno opasno u državama koje su bile izložene nacizmu, a koje se stoga, zbog posebne moralne odgovornosti, moraju distancirati od zločina koje su počinili ili pomogli da se počine i to u prvom redu na način da zabrane poricanje takvih događaja.
U odnosu na konkretan predmet, Sud je primijetio kako ne postoji veza između Švicarske i događaja koji su se 1915. i narednih godine zbili u Osmanskom carstvu. Štoviše, u vrijeme kada je podnositelj iznio sporne izjave, atmosfera u Švicarskoj nije bila napeta ni u kom smislu, niti su mogle biti uzrokovanje ozbiljne tenzije između Turaka i Armenaca koji su boravili na švicarskom teritoriju.
Sud je zaključio kako se podnositeljeva osuđujuća presuda ne može opravdati situacijom u Turskoj u kojoj je armenska manjina navodno bila izložena neprijateljskom ozračju i diskriminaciji. Dapače, prilikom donošenja navedene presude, švicarski sud se nije pozvao na situaciju u Turskoj. Iako je postojala netrpeljivost određenih ekstremnih krugova u Turskoj prema Armencima, posebice s obzirom na ubojstvo tursko-armenskog pisca i novinara Hranta Dinka u siječnju 2007. godine do kojeg je navodno došlo zbog njegovih stajališta o događajima iz 1915. godine, ta netrpeljivost se ne može smatrati razlogom zbog koje je podnositelj osuđen za sporne izjave u Švicarskoj.
Sud je osobito cijenio doprinos Armenije u raspravi o tome mogu li se događaji iz 1915. godine smatrati genocid. Međutim, zaključio je da podnositeljeve izjave nisu u tolikoj mjeri vrijeđale dostojanstvo armenskog naroda da bi zahtijevale kaznenopravnu sankciju u Švicarskoj. Podnositelj je Armence nazvao „oruđem imperijalističke sile“, što se može smatrati uvredljivim. Međutim, podnositelj nije zbog toga smatrao da je armenski narod zasluženo bio podvrgnut masakru i protjerivanju. Uzimajući u obzir i protok vremena, Sud je zaključio kako se podnositeljeve izjave ne mogu smatrati iznimno uznemirujućima.
Sud je primijetio kako među državama članicama postoje različita stajališta o potrebi postojanja određenog vida odgovornosti za poricanje povijesnih događaja. Neke od njih predviđaju kaznenu odgovornost za poricanje Holokausta ili zločina počinjenih za vrijeme nacizma ili komunizma, neke za poricanje genocida, dok određene države članice ne predviđaju takvu kaznenu odgovornost. Iako je Švicarska predvidjela jasnu zakonodavnu regulativu sukladno kojoj poricanje genocida (bez obzira je li poricanje imalo namjeru poticati nasilje/mržnju ili nije) predstavlja kazneno djelo, Sud je zaključio da različita zakonodavna regulativa među državama članicama ne može utjecati na njegovu odluku u ovom predmetu jer su postojali brojni drugi faktori bitni za odlučivanje.
Štoviše, Švicarsku nije obvezana niti jednim važećim međunarodnim sporazumom koji izričito predviđa obvezu izricanja kaznenopravne sankcije u slučajevima poricanja genocida. Sud je primijetio kako je čl. 261. švicarskog Kaznenog zakona donesen nakon pristupanja Švicarske Međunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD). Međutim, ništa ne ukazuje da je čl. 261. st. 4. na temelju kojeg je protiv podnositelja donesena osuđujuća presuda proizašao iz zahtjeva CERD-a ili nekog drugog međunarodnog dokumenta.
Povrh toga, Sud je primijetio kako se u drugim sličnim predmetima miješanje sastojalo od primjerice ograničavanje ili sprječavanje objavljivanja informacija. Činjenica da je protiv podnositelja izrečena osuđujuća presuda je značajna utoliko što je presuda donesena za jedan od najtežih oblika miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Sud je utvrdio kako izricanje kaznenopravne sankcije u cilju zaštite prava armenske zajednice nije bilo nužno u demokratskom društvu.
Slijedom navedenog, Sud je utvrdio kako je došlo do povrede čl. 10. Konvencije. Sud je zaključio kako ne postoji potreba za ispitivanjem drugih navodnih povreda Konvencije koje je podnositelj istaknuo u svom zahtjevu Velikom vijeću.
PRAVIČNA NAKNADA
Sud je utvrdio da samo utvrđenje povrede čl. 10. Konvencije predstavlja dostatnu pravičnu naknadu nematerijalne štete. Sud je stoga odbio podnositeljev zahtjev za isplatom pravične naknade.
[1] čl. 261. Švicarskog Kaznenog zakona odnosi se na kazneno djelo rasne diskriminacije, a stavak 4. glasi:„ svatko tko javno vrijeđa ili diskriminira pojedinca ili skupinu ljudi na temelju rase, etničkog podrijetla ili vjere, na način koji vrijeđa ljudsko dostojanstvo, bez obzira da li to čini usmenim ili pisanim putem, pokretima, nasilnim činima ili na neki drugi način ili svatko tko na istom temelju negira, značajno omalovažava ili opravdava genocid ili druga kaznena djela protiv čovječnosti, kaznit će se novčanom kaznom ili uvjetnom osudom s rokom kušnje do tri godine“
Full & Egal Universal Law Academy