© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. godina. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund) i nije obavezujući za Sud. Više informacija može se pronaći u punoj izjavi o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informator o sudskoj praksi suda br. 181
januar, 2015. godine
Petropavlovskis protiv Letonije - 44230/06
Presuda 13.1.2015. (Odjeljenje IV)
Član 10
Član 10-1
Sloboda izražavanja
Član 11
Član 11-1
Sloboda mirnog okupljanja
Odbijanje da se da državljanstvo lideru protesta protiv jezičke politike Vlade. Članovi 10 i 11 nisu primjenjivi
Činjenice – Podnosilac predstavke bio je "stalni stanovnik ne-državljanin" Republike Letonije, što je bio pravni status koji se davao državljanima bivšeg Sovjetskog Saveza koji su izgubili sovjetsko državljanstvo nakon raspada SSSR-a, a, iako su imali pravo, nisu kasnije dobili nijedno drugo državljanstvo. Podnosilac predstavke bio je jedan od lidera pokreta koji je protestvovao protiv obrazovne reforme u Letoniji tokom 2003. i 2004. godine. U tom svojstvu on je davao javne izjave u kojima je zagovarao prava zajednice koja je govorila ruskim jezikom na obrazovanje na ruskom jeziku i zadržavanje škola koje je finansirala država sa ruskim kao jedinim jezikom nastave. Tokom 2004. godine njegov zahtjev za državljanstvo Letonije odbijen je od strane Kabineta ministara, a njegove kasnije žalbe bile su neuspješne. U svojoj predstavci Evropskom sudu on se žalio da je ovo odbijanje bilo kaznena mjera koja je izrečena jer je kritikovao Vladu.
Pravo – Članovi 10 i 11: Sud ne vidi kako bi odbijanje da mu se da letonsko državljanstvo moglo da spriječi podnosioca predstavke da izražava svoje neslaganje sa politikama vlade ili da učestvuje u sastancima ili pokretima. Odluka koja se odnosila na njegovu naturalizaciju nije mogla da se smatra kaznom za njegove stavove i nije oslabila njegovu riješenost da istupa u javnosti i da učestvuje u debatama o stvarima od javnog interesa. Upravo je bilo suprotno. O njegovim stavovima i o reformi obrazovanja izvještavalo se u medijima i on je ostao politički aktivan čak i nakon što je odbijen njegov zahtjev za naturalizaciju. On nikada nije bio krivično kažnjen za izražavanje mišljenja ili za učešće u demonstracijama.
Nadalje, u skladu sa međunarodnim pravom, odluke o naturalizaciji bile su prije svega stvar koja je ulazila u nadležnost država i obično se bazirala na kriterijumima koji su imali za cilj da uspostave vezu između države i lica koja su tražila naturalizaciju. Ni Evropska konvencija ni međunarodno pravo generalno gledano ne predviđaju pravo da se stekne neko konkretno državljanstvo. Nije postojalo ništa u domaćem pravu što bi ukazivalo na to da je podnosilac predstavke imao bezuslovno pravo na letonsko državljanstvo ili da je odluka vlasti mogla da se doživi kao proizvoljna.
U ostvarivanju svoje slobode izražavanja i okupljanja, podnosilac predstavke imao je slobodu da se ne složi sa politikama vlade sve dok je ta kritika bila u skladu sa zakonom. Granice takve kritike bile su šire u odnosu na vladu nego u odnosu na građanina pojedinca, ili čak političara. Međutim, ovo je potpuno odvojeno od pitanja kriterijuma i postupaka za naturalizaciju, koji su bili utvrđeni u domaćem pravu. U mnogim državama sticanje državljanstva obavljalo se uz polaganje zakletve odanosti kojom se pojedinac obavezuje na odanost državi i njenom ustavu, kao što je bio slučaj i u Letoniji. Takav uslov - za koji se moralo priznati da je drugačiji od kriterijuma kojim se traži obavezivanje na lojalnost nekoj konkretnoj Vladi - nije se mogao smatrati kaznenom mjerom koja može da zadire u slobodu izražavanja i okupljanja. To je više bio kriterijum koji je moralo da ispuni svako lice koje je tražilo državljanstvo Letonije putem naturalizacije.
Zaključak: Članovi 10 i 11 nisu primjenjivi (jednoglasno)
(V. takođe Slivenko protiv Letonije [GC], 48321/99, 9. oktobar 2003. godine, Informator o sudskoj praksi 57; Kolosovskiy protiv Letonije (dec.), 50183/99, 29. januar 2004. godine, Informator 60; Sisojeva i drugi protiv Letonije - izbrisan [GC], 60654/00, 15. januar 2007. godine, Informator 93; i Fehér i Dolník protiv Slovačke (dec.), 14927/12 i 30415/12, 21. maj 2013)
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Sekretarijata ne obavezuje Sud.
Informatori o sudskoj praksi
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. godina.
Zvanični jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund). On nije obavezujući za Sud i Sud ne preuzima odgovornost za njegov kvalitet. Prevod se može preuzeti sa baze podataka o sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili sa bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud dostavio. Prevod se može reprodukovati za nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede puni naziv predmeta, sa gore navedenom izjavom o autorskim pravima i pominjanjem Fonda za ljudska prava. Ukoliko je namjera da se bilo koji dio ovog prevoda upotrijebi za komercijalne svrhe, molimo vas da se obratite na adresu publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy