© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
PINKAS I DRUGI PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA VIJEĆA OD 4. LISTOPADA 2022.
ZAHTJEV BR. 8701/21
Diskriminacija sudskih službenika u odnosu na suce
zbog različitih sudskih odluka o dodjeli naknade plaće
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva bili su sudski službenici Državnog suda u Bosni i Hercegovini koji su pred tim sudom, zajedno sa sucima tog istog suda, pokrenuli parnični postupak tražeći naknadu za topli obrok, prijevoz i odvojeni život od 2009. nadalje jer zakon koji je regulirao njihove plaće[1] u to vrijeme nije predviđao navedene naknade. Pozvali su se na zabranu diskriminacije, budući da su ostali javni službenici imali pravo na te naknade. Nadležni sud je prekinuo parnični postupak i Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnio zahtjev za apstraktnu ocjenu ustavnosti spornog Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama. Ustavni sud je taj zakon, u siječnju 2013., proglasio neustavnim zbog diskriminacije u dijelu u kojem nije predviđao naknadu za topli obrok, prijevoz i odvojeni život. Nakon toga, redovni sud pred kojim su suci i sudski službenici pokrenuli parnični postupak, nastavio je taj postupak te ga je razdvojio na dva dijela s obzirom na status tužitelja (sudski službenici i suci). Dok je tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva kao sudskih službenika bio usvojen samo u odnosu na razdoblje nakon siječnja 2013. u skladu s općim pravilom da ustavne odluke kojima se propisi proglašavaju neustavnima nemaju retroaktivni učinak, tužbeni zahtjev sudaca bio je usvojen u cijelosti te su im dodijeljene neisplaćene naknade za topli obrok, prijevoz i odvojeni život od 2009. pa nadalje. Podnositelji zahtjeva su se bezuspješno pozivali na tu presudu u svojoj ustavnoj tužbi koja je u konačnici odbijena.
PRIGOVORI
Pozivajući se na članak 6. stavak 1. te članak 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, podnositelji zahtjeva su prigovorili da je ishod parničnog postupka povrijedio njihovo pravo na pošteno suđenje te da su bili diskriminirani u odnosu na suce s kojima su bili u istom položaju.
OCJENA ESLJP-a
Članak 6. stavak 1.
Ispitujući je li članak 6. stavak 1. primjenjiv na postupak pred Ustavnim sudom, ESLJP je ponovio svoje dobro utvrđeno stajalište da ustavnosudski postupci ulaze u djelokrug članka 6. stavka 1. Konvencije kada postoji istinski i ozbiljan spor koji se odnosi na građansko pravo (Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, br. 4907/18, st. 188., 7. svibnja 2021.). S obzirom da je postupak pred Ustavnim sudom bio direktno odlučujući za spor o građanskom pravu podnositelja zahtjeva, članak 6. stavak 1. bio je primjenjiv na postupak pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.
Podnositelji zahtjeva su tvrdili da su odluke domaćih sudova u njihovom predmetu bile očigledno proizvoljne pozivajući se na činjenicu da je u gotovo identičnom predmetu njihovom, drugi redovni sud (Kantonalni sud u Sarajevu) donio suprotni zaključak. Međutim, ESLJP je istaknuo da je ta suprotna odluka donesena nekoliko mjeseci nakon što je odluka domaćeg suda u predmetu podnositelja zahtjeva već postala konačna. Naglasio je da je mogućnost oprečnih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sustava koji se temelji na mreži prvostupanjskih i žalbenih sudova koji imaju mjesnu nadležnost, a takva odstupanja mogu nastati i unutar istog suda. To se samo po sebi ne može smatrati suprotnim Konvenciji (Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske [VV], br. 13279/05, st. 51., 20 listopada 2011.). Dodatno, ESLJP nije vidio razloga ne složiti se s odlukom Ustavnog suda da primijeni opće pravilo domaćeg ustavnog prava sukladno kojem odluke o proglašenju zakona neustavnim nemaju retroaktivni učinak.
Slijedom navedenog, nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
Članak 1. Protokola br. 12
Iako nije bilo jasno jesu li podnositelji imali pravo na naknadu za topli obrok, prijevoz i odvojeni život i u odnosu na razdoblje prije siječnja 2013., ESLJP je naglasio da članak 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju proširuje obujam zaštite ne samo na „prava određena zakonom“, kako to proizlazi iz teksta stavka 1. navedenog članka, već i izvan toga. Naime, sukladno stavku 2. istog članka „nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi“, a pojam “javna tijela” obuhvaća i sudove, stoga je članak 1. Protokola br. 12 primjenjiv na činjenice ovog predmeta.
Značenje pojma “diskriminacije” iz članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju identično je onom iz članka 14. Konvencije (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06 i 34836/06, st. 55., ECHR 2009). Obje odredbe zabranjuju različito postupanje prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama ako za to nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako se ne teži legitimnom cilju ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrjebljenog sredstva i cilja koji se želi postići.
Primjenjujući ta načela na predmet podnositelja zahtjeva, ESLJP je zaključio da su podnositelji kao sudski službenici bili u relevantno sličnoj situaciji kao suci, budući da se na njih primjenjivalo isto zakonodavno rješenje u pogledu naknade za topli obrok, prijevoz i odvojeni život. Nije sporno da su sudskim službenicima predmetne naknade dodijeljene za razdoblje nakon siječnja 2013., dok su sucima te naknade dodijeljene i za razdoblje prije toga, odnosno od 2009. godine. Dakle, dvije kategorije javnih službenika bile su tretirane različito.
Premda domaći sudovi možda nisu imali diskriminatornu namjeru, opća politika ili mjera koja ima nerazmjerno štetne učinke na određenu grupu može biti diskriminatorna čak i kada nije posebno usmjerena na tu grupu. Takve situacije predstavljaju „posrednu diskriminaciju“, koja ne zahtijeva nužno diskriminatorsku namjeru (Biao protiv Danske[2] [VV], br. 38590/10, st. 103., 24. svibnja 2016.).
Posebnost ovog predmeta je činjenica da su suci i sudski službenici podnijeli zajedničku tužbu oslanjajući se na iste zakonske odredbe, da su postupci potom razdvojeni na temelju njihovog različitog statusa i da su domaći sudovi u tim razdvojenim postupcima donijeli suprotne zaključke u pogledu istog ključnog pravnog pitanja.
ESLJP je podsjetio da nakon što se prima facie utvrdi da je postojao različit tretman, na tuženoj državi je da dokaže kako je razlika u postupanju bila opravdana (Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, st. 57., ESLJP 2005-XII). U ovom predmetu, domaći sudovi nisu ponudili nikakvo opravdanje za razliku u postupanju. Iako je, kako je gore navedeno, mogućnost suprotstavljenih sudskih odluka inherentna osobina svakog pravosudnog sistema koji se zasniva na mreži prvostupanjskih i žalbenih sudova koji imaju mjesnu nadležnost, imajući u vidu posebne okolnosti ovog slučaja i činjenicu da domaći sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje za razliku u postupanju, ESLJP je utvrdio da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
PRAVEDNA NAKNADA
1.000 EUR svakom podnositelju zahtjeva na ime neimovinske štete
[1] Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i pravosudnim institucijama.
[2] Sažetak presude dostupan je na hrvatskom jeziku.