© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE VELIKOG VIJEĆA
RADOMILJA I DRUGI protiv HRVATSKE
OD DANA 2 . OŽUJKA 2018. GODINE
ZAHTJEVI BR. 37685/10 i 22768/12
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su hrvatski državljani, Mladen Radomilja, Ivan Brčić, Vesna Radomilja, Nenad Radomilja i Marin Radomilja, koji žive u Stobreču (zahtjev br. 37685/10), te Jakov Jakeljić i Ivica Jakeljić, koji žive u Splitu (zahtjev br. 22768/12). U bivšoj Jugoslaviji bilo je zabranjeno stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Hrvatski je sabor 1991. godine ukinuo ovu zabranu, te je na temelju članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine dopustio uračunavanje vremenskog razdoblja od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. godine u rok dosjelosti potreban za stjecanje vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu. Međutim, Ustavni sud je 1999. godine ukinuo navedeni članak kao neustavan, navodeći da retroaktivni učinak ove odredbe ima štetne posljedice na prava trećih osoba. Podnositelji zahtjeva pokrenuli su postupke radi utvrđenja prava vlasništva pred Općinskim sudom u Splitu u travnju 2002. godine. Podnositelji su tvrdili da su navedene nekretnine bile u posjedu njihovih pravnih prednika više od 70 godina (u prvom slučaju) i 100 godina (u drugom slučaju). Prvostupanjski sud je u rujnu 2004. i lipnju 2007. godine donio odluke u njihovu korist, ali su presude preinačene povodom žalbe tuženika, Grada Splita. Drugostupanjski sud je utvrdio da je jedini način za stjecanje vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama bio da su podnositelji zahtjeva do travnja 1941. godine bili u posjedu nekretnina kroz zakonom predviđeno vrijeme za dosjelost od 40 godina. Naime, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine određen je rok dosjelosti od 40 godina za stjecanje vlasništva na imovini u društvenom vlasništvu. Taj uvjet nije bio ispunjen u slučaju podnositelja jer su njihovi prednici nekretnine posjedovali neprekidno i u dobroj vjeri od 1912. godine. Dakle, četrdesetgodišnje razdoblje dosjelosti prekinuto je u travnju 1941. i počelo je iznova teći tek nakon 8. listopada 1991. Ustavne tužbe od podnositelja odbijene su 2009. odnosno 2011. godine.
PRIGOVORI
Pozivajući se na članak 1. Protokola br.1. Konvencije, podnositelji zahtjeva prigovorili su da je njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva povrijeđeno, jer su domaći sudovi odbili priznati njihovo vlasništvo stečeno dosjelošću, pogrešno primijenivši mjerodavno domaće pravo. Istaknuli su da je posjedniku nekretnine u dobroj vjeri zakonom propisano razdoblje dosjelosti za stjecanje vlasništva bilo 20, a ne 40 godina, što je bilo u skladu s tumačenjem Saveznog Vrhovnog suda Jugoslavije iz travnja 1960. godine.
U presudama od 28. lipnja 2016. godine (Radomilja i dr. protiv Hrvatske, 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske, 22768/12) Vijeće Suda utvrdilo je da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. Sukladno pristupu prihvaćenom u predmetu Trgo protiv Hrvatske (35298/04, 11. lipnja 2009.) Vijeće je uzelo u obzir razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. i utvrdilo da je zahtjev podnositelja imao dovoljno osnova u nacionalnom pravu (članak 388. stavak 4. Zakona iz 1996.) da bi se smatrao "vlasništvom" u smislu članka 1. Protokola br. 1 Konvencije. Odlučujući o osnovanosti zahtjeva Sud je utvrdio da, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava trećih, nije bilo opravdano isključiti razdoblje od 1941. do 1991. godine pri određivanju razdoblja potrebnog za stjecanje vlasništva dosjelošću na imovini u društvenom vlasništvu.
U studenom 2016. godine, prihvaćen je zahtjev Vlade za podnošenjem slučaja Velikom vijeću sukladno članku 43. Konvencije.
ODLUKA VELIKOG VIJEĆA
a) Opseg predmeta
Opseg predmeta koji se podnosi Sudu ograničen je činjeničnim tvrdnjama i pravnim argumentima koje su podnositelji iznijeli u svom zahtjevu. Sukladno načelo jura novit curia, Sud nije vezan pravnom osnovom koju je podnositelj zahtjeva iznio i ima ovlast, sukladno odredbama Konvencije, odlučiti o drugačijoj pravnoj karakterizaciji činjenica od one koju je podnositelj iznio u svom zahtjevu. Međutim, Sud ne može utemeljiti svoju odluku na činjenicama koje nisu bile obuhvaćene zahtjevom jer bi to bi značilo odlučivanje izvan opsega predmeta, odnosno odlučivanje o prigovorima koji nisu bili "podneseni Sudu" u smislu članka 32. Konvencije.
Sud je utvrdio da su prvotni zahtjevi podnositelja, onako kako su formulirani u obrascu zahtjeva, bili prilično široko postavljeni. Međutim, s obzirom da podnositelji mogu naknadno razjasniti ili razraditi svoje zahtjeve, Sud uzima u obzir i sva dodatna očitovanja tijekom postupka kojima se uklanjaju početni propusti ili nejasnoće. Sud je utvrdio da u ovome predmetu podnositelji u svojim prvotnim zahtjevima nisu obuhvatili razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. godine, dok su u kasnijem odgovoru na Vladino očitovanje pred Vijećem izričito isključili to razdoblje. Vijeće je odlučilo ispitati prigovore podnositelja zahtjeva u svjetlu presude Trgo protiv Hrvatske, te je došlo do zaključka da su tvrdnje podnositelja zahtjeva imale dovoljno osnova u nacionalnom pravu, to jest u članku. 388. stavku 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine. Takav zaključak nužno je podrazumijevao uzimanje u obzir razdoblja od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. godine. Stoga je Vijeće utemeljilo svoju presudu na činjenicama bitno različitim od onih na koje su se podnositelji zahtjeva pozivali. Premda su u svojim očitovanjima pred Velikim vijećem podnositelji tvrdili da njihova namjera nije bila isključivanje navedenog razdoblja iz činjenične osnove zahtjeva, njihova očitovanja pred Vijećem očito su ukazivala drugačije.
Veliko vijeće smatra da se naknadno dodavanje razdoblja od preko pedeset godina u činjeničnu osnovu zahtjeva koji se temeljio na dosjelosti kao načinu stjecanja vlasništva, pri čemu je vremenski element od ključne važnosti, mora smatrati promjenom sadržaja zahtjeva. Stoga je Veliko vijeće zaključilo da presuda Vijeća izlazi izvan okvira predmeta.
Podnositelji mogu u svakom trenutku podnijeti novi zahtjev tijekom postupka pred Sudom, ali takav zahtjev, kao i svaki drugi, mora biti u skladu s uvjetima dopuštenosti. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o isticanju novog zahtjeva pred Velikim vijećem, Sud je morao preispitati dopuštenost novih prigovora podnositelja zahtjeva koji se odnose na razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. godine.
b) Dopuštenost
Domaći postupci u predmetima podnositelja zahtjeva završili su 30. rujna 2009. odnosno 4. listopada 2011. godine. Novi prigovori koji se odnose na duže razdoblje (koji su uključili razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991.) izneseni su u očitovanjima pred Velikom vijećem od 13. veljače 2017., dakle više od šest mjeseci nakon okončanja domaćih postupaka. Slijedom navedenoga, Sud je utvrdio da su prigovori podnositelja zahtjeva, u mjeri u kojoj sada uključuju razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991., nedopušteni zbog nepoštivanja šestomjesečnog roka, te ih je odbacio sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.
c) Osnovanost
Sud je ponovio da se podnositelji mogu pozivati na povredu članka 1. Protokola br. 1. može doći samo ako se sporne odluke domaćih sudova odnose na „vlasništvo“ podnositelja zahtjeva u smislu navedenog članka, bilo da je riječ o postojećem vlasništvu ili barem legitimnom očekivanju da će neko potraživanje podnositelja biti ostvareno.
Stoga se u kontesktu ovog predmeta, u dijelu koji nije proglašen nedopuštenim, postavlja pitanje jesu li zahtjevi podnositelja da im se prizna pravo vlasništva (isključujući pri tom razdoblje od 06. travnja 1941. do 08. listopada 1991.g.) imali dovoljan temelj u domaćem pravu da bi ih se moglo smatrati „vlasništvom“ u smislu čl. 1. Protokola br. 1.
Glede prigovora podnositelja zahtjeva da su domaći sudovi pogrešno primijenili mjerodavno domaće pravo, Veliko vijeće ponovilo je da su nacionalni sudovi primarno nadležni utvrđivati činjenice i tumačiti i primjenjivati domaće propise. Zadaća Suda u tom je smislu ograničena samo na ispitivanje jesu li učinci takvog tumačenja i primjene domaćeg prava usklađeni s Konvencijom.
Veliko vijeće istaknulo je ranije zauzeti stav Suda da se načelno ne može smatrati da podnositelj ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja imovinu ukoliko postoji spor oko tumačenja i primjene domaćeg prava, te ukoliko se pitanje je li podnositelj ispunio zakonske uvjete s tim u svezi treba raspraviti u sudskom postupku.
U tom smislu, zadaća je prvostupanjskog suda ocjenjivati dokaze i utvrditi relevantne činjenice, te Sud, iako nije vezan činjeničnim utvrđenjima nacionalnih sudova, u pravilu neće odstupiti od činjeničnih utvrđenja nacionalnih sudova, osim kada za to postoje uvjerljivi razlozi. Budući da u ovim predmetima ne postoje nikakvi razlozi koji bi od Suda zahtijevali osporavanje činjeničnih zaključaka hrvatskih sudova, Sud zaključuje da zahtjevi podnositelja da budu proglašeni vlasnicima predmetnih nekretnina (isključujući razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991.) nisu imali dovoljno osnova u nacionalnom pravu da bi se smatrali "vlasništvom" u smislu članka 1. Protokola br. 1. Konvencije, pa jamstva sadržana u toj odredbi nisu primijenjiva na situaciju podnositelja zahtjeva. Stoga je Veliko vijeće zaključilo da nije došlo do povrede navedenog članka.
Full & Egal Universal Law Academy