© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2015. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obaveštenje o praksi Suda br. 181
Januar 2015.
Rohlena protiv Republike Češke [Veliko veće] – predstavka br. 59552/08
Presuda izrečena 27.1.2015 [Veliko veće]
Član 7
Član 7, st. 1
Teža kazna
Nullum crimen sine lege
Osuda za „kontinuirano“ krivično delo koje su činili akti izvršeni pre no što je ono uvedeno Krivičnim zakonom: nema povrede
Činjenice – Podnosilac predstavke je bio optužen za fizičko i psihičko zlostavljanje svoje supruge u više navrata u periodu od 2000. do 8. februara 2006. godine. Sud je 2007. utvrdio da je kriv za kontinuirano krivično delo zlostavljanja lica sa kojom je živeo pod istim krovom iz člana 215a Krivičnog zakonika koje je tako bilo formulisano od 1. juna 2004. Taj sud je smatrao da se ta definicija odnosi i na akte izvršene pre tog datuma u meri u kojoj su u to vreme predstavljali drugo krivično delo, kao u slučaju podnosioca predstavke. Osuđujuću presudu su potvrdili apelacioni i Vrhovni sud.
Vrhovni sud se pozvao na svoju praksu i konstatovao da kada se neko krivično delo vrši kontinuirano i smatra jedinstvenim aktom, krivični karakter tog akta mora da se ocenjuje u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vreme izvršenja poslednjeg akta koji predstavlja to krivično delo. Taj zakon takođe važi i u pogledu prethodnih akata pod uslovom da bi oni predstavljali krivične akte po prethodnom zakonu. U ovom predmetu su akti podnosioca predstavke pre izmena i dopuna Krivičnog zakonika od 1. juna 2004. predstavljali nasilje nad pojedincem ili grupom pojedinaca u značenju člana 197a Krivičnog zakonika i napad u značenju člana 221 tog zakonika.
Ustavni sud je ustavnu žalbu koju je podneo podnosilac predstavke 2008. godine odbacio kao očigledno neosnovanu, zauzevši stav da sudske odluke u njegovom slučaju nisu imale retroaktivni efekat zabranjen Ustavom.
Veće Evropskog suda je u presudi od 18. aprila 2013 (vidi Obaveštenje o praksi Suda br. 162), jednoglasno utvrdilo da odluka domaćih sudova nije bila suprotna članu 7 Konvencije.
Pravo – član 7: Podnosilac predstavke je bio osuđen za krivično delo shodno članu 215a Krivičnog zakonika uvedenog izmenama i dopunama tog zakona iz 2004. a i u pogledu akata koje je izvršio pre tog datuma. Domaći sudovi su utvrdili da krivično delo činjeno u kontinuitetu treba smatrati jedinstvenim aktom a da se njegova pravna klasifikacija mora oceniti u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vreme okončanja poslednjeg izvršenja tog dela, pod uslovom da bi akti izvršeni po bilo kojem ranijem zakonu bili kažnjivi i po tom zakonu. Stoga je član 215a važio i u pogledu napada koje je podnosilac predstavke izvršio pre 2004. jer su predstavljali krivično ponašanje po prethodnom zakonu. Domaći sudovi su se prilikom tumačenja domaćeg prava pozvali na koncept kontinuiranog krivičnog dela, koje se sastoji od pojedinačnih akata koji se izvršeni u istu svrhu i koji čine isto krivično delo a koji su povezani time što su sprovedeni na istovetan ili sličan način, koji su činjeni u kratkom periodu vremena i težili istom cilju. Postupci podnosioca predstavke pre 1. juna 2004. su predstavljali kažnjiva krivična dela po domaćem zakonu na snazi u to vreme te su predstavljali sastavne elemente krivičnog dela iz člana 215a. Zato pozivanje podnosioca predstavke na odgovornost shodno toj odredbi i za akte koje je izvršio pre tog datuma nije predstavljalo retroaktivnu primenu strožeg krivičnog zakona koja je zabranjena Konvencijom.
U tim okolnostima a s obzirom i na jasnu formulaciju relevantnih odredaba nacionalnog prava i njihovo tumačenje od strane nacionalnih sudova, podnosilac predstavke je bio u položaju da predvidi da može krivično odgovarati za kontinuirano krivično delo i u pogledu perioda pre 2004. i da svoje ponašanje shodno tome upodobi. Dakle, krivično delo za koje je podnosilac predstavke osuđen bilo je zasnovano na relevantnom „nacionalnom... pravu u vreme kada je izvršeno“, u kom je krivično delo bilo dovoljno jasno definisano da bi zadovoljilo zahtev kvaliteta vezan za predvidljivost iz člana 7 Konvencije.
Konačno, Sud je odbacio argument podnosioca predstavke da je izricanje kazne u skladu sa odredbom iz 2004. za posledicu imalo da mu je izrečena stroža kazna od one koja bi mu inače bila izrečena. Ništa ne ukazuje na to da je pristup domaćih sudova imao negativan efekat povećanja težine kazne podnosioca predstavke. Naprotiv, da su akti koje je podnosilac predstavke izvršio pre 1. juna 2004. bili ocenjeni odvojeno od onih koje je izvršio posle tog datuma, mogla mu je biti izrečena u najmanju ruku ista kazna kao ona koja mu je izrečena ili čak i teža kazna.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).
(Vidi takođe Del Río Prada protiv Španije [Veliko veće], predstavka br. 42750/09, presuda izrečena 21. oktobra 2013, Obaveštenje o praksi suda br. 167; i Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine [Veliko veće], predstavke br. 2312/08 i 34179/08, presuda izrečena 18. jula 2013, Obaveštenje o praksi suda br. 165)
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy