© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2013. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Sažetak predmeta iz prakse Suda br. 164
Jun 2013.
Sabančijeva i ostali protiv Rusije – 38450/05
Presuda od 6. juna 2013. [Prvo odeljenje]
Član 8.
Član 8. stav 1.
Poštovanje porodičnog života
Zakonska zabrana da se tela terorista vrate porodicama radi sahrane: povreda prava
Član 3.
Nečovečno postupanje
Uslovi čuvanja tela preminulih rođaka podnosilaca predstavke: nije bilo povrede prava
Činjenice – U rano jutro 13. oktobra 2005. naoružani pobunjenici napali su policijske snage u gradu Nalčiku. Borbe su se nastavile i sutradan i u njima je život izgubilo više od 100 ljudi, većinom iz redova napadača. Podnosioci predstavke su rođaci nekih od poginulih pobunjenika.
Podnosioci predstavke, koji su učestvovali u identifikovanju svojih rođaka, tvrdili su da su tela čuvana u užasnim uslovima (bila su stavljena na gomilu, bez ikakve odeće i počela su da se raspadaju zbog neodgovarajuće ventilacije i sistema hlađenja). Saglasno zakonu koji je u Rusiji usvojen posle terorističkog napada na pozorište Nord-Ost u Moskvi u oktobru 2002. godine, tela terorista nisu predata rođacima i javnost nije upoznata s mestom na kome su sahranjeni. U aprilu 2006. godine, pošto su sa sigurnošću utvrdili da su pobunjenici bili umešani u napad, istražni organi su obustavili krivični postupak zbog toga što su osumnjičeni za taj napad u njemu izgubili život. U junu 2006, saglasno odluci o tome da se tela preminulih ne vraćaju porodicama, kremirano je svih 95 tela lica koja su smatrana teroristima. Neki među podnosiocima predstavke osporili su zakon kojim je uređeno pitanje sahranjivanja terorista. U junu 2007. godine Ustavni sud je presudio da je mera o kojoj je reč opravdana, budući da bi sahrane terorista mogle poslužiti kao forum za propagiranje terorističkih ideja i predstavljale bi uvredu za rodbinu žrtava stradalih od ruke terorista, što bi sve zajedno stvorilo pretpostavke za jačanje međunacionalnih i verskih napetosti. Ustavni sud je stao na stanovište da je osporeni zakon u skladu sa Ustavom Ruske Federacije, ali je istovremeno odredbu o kojoj je reč protumačio kao nalaganje vlastima da tela na taj način sahranjuju samo ako je sud potvrdio odluku nadležnih organa.
Pravo – Član 3: Uslovi u kojima su čuvana tela rođaka podnosilaca predstavke mogli su prouzrokovati patnju podnosilaca predstavke, budući da je Država sama priznala da su lokalni objekti bili nedovoljni za smeštaj tela svih poginulih terorista, posebno tokom prva četiri dana posle napada, kao i da su čak i po isteku tog perioda tela morala da budu stavljena na gomilu da bi mogla da budu čuvana u rashladnim vagonima. Međutim, ti nedostaci su bili posledica logističkih teškoća prouzrokovanih događajima u oktobru 2005. i velikim brojem ljudskih žrtava. Tu nije postojala namera da se podnosioci predstavke podvrgnu nečovečnom postupanju ili da se izazove njihov psihički bol i patnja. Drugačije rečeno, patnja koju su na emocionalnom planu pretrpeli podnosioci predstavke uporediva je s patnjom svakog rođaka preminulog lica u sličnoj situaciji.
Zaključak: nije bilo povrede prava (zaključak donet jednoglasno).
Član 8: U Rusiji, rođaci preminulih koji žele da organizuju sahranu preminulog, po pravilu, uživaju zakonsko jemstvo da će im telo biti vraćeno bez odlaganja, radi sahrane, čim se utvrdi uzrok smrti. Stoga je odbijanje vlasti da u ovom slučaju vrate tela predstavljalo izuzetak od opšteg pravila. Štaviše, podnosioci predstavke su time očigledno bili lišeni mogućnosti da organizuju sahranu svojih rođaka, učestvuju u njoj i budu upoznati s mestom sahrane da bi docnije mogli da ga posećuju. Stoga je odluka da tela ne budu vraćena porodicama predstavljala mešanje u privatni i porodični život podnosilaca predstavke (sa izuzetkom jedne podnositeljke predstavke koja nije bila zvanično udata za jednu od žrtava, ali je nekoliko meseci živela s poginulim, pa je u tom slučaju ta odluka vlasti predstavljala samo mešanje u njen privatni život).
Odbijanje vlasti da vrate tela bilo je zasnovano na Zakonu o suzbijanju terorizma i uredbi iz 2003. godine kojom je uređeno pitanje sahrane terorista, što znači da je za to postojao pravni osnov u ruskom unutrašnjem pravu. Ta odluka je imala legitiman cilj, konkretno, sprečavanje nemira prilikom sahrana pristalica ili protivnika pobunjenika, zaštitu osećanja rodbine žrtava terorizma i najveće moguće smanjenje psihološkog uticaja na stanovništvo.
Države su suočene s posebno velikim izazovima koje za njih predstavljaju terorizam i terorističko nasilje. Međutim, Evropski sud je stao na stanovište da mu je veoma teško da složi s tvrdnjom vlade da ciljevi na koje se ona pozvala, ma koliko bili legitimni, predstavljaju prihvatljivo opravdanje za to što je podnosiocima predstavke bila uskraćena mogućnost da na bilo koji način učestvuju u ceremoniji sahrane ili da im se barem pruži neka prilika da odaju poslednju poštu svojim rođacima. Zaista, potpuna zabrana iznošenja u javnost podataka o mestu na kome se nalaze grobovi trajno je prekinula svaku vezu između podnosilaca predstavke i zemnih ostataka njihovih preminulih rođaka. Štaviše, kada su odlučile da ne vrate tela, vlasti nisu primenile zaseban pristup za svaki pojedinačni slučaj, niti su uzele u obzir individualne okolnosti svakog preminulog i njihovih članova porodice, budući da su, saglasno primenljivom pravu, sva ta pitanja tumačena kao beznačajna. Nasuprot takvom pojedinačnom pristupu, ovde su sve odluke donete potpuno automatski i ignorisana je dužnost vlasti da obezbede da svako mešanje u pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života bude opravdano i srazmerno u pojedinačnim okolnostima svakog slučaja. S obzirom na odsustvo jednog takvog individualizovanog pristupa, odbijanje je uglavnom imalo efekat kažnjavanja na podnosioce predstavke tako što je teret sramote zbog terorističkih aktivnosti prebačen s preminulih na njihovu rodbinu. Time je tužena Država prekoračila svako dopušteno unutrašnje polje slobodne procene u tom smislu.
Zaključak: povreda prava po Konvenciji (zaključak donet sa pet glasova prema dva).
Član 13. u vezi sa članom 8: Sud je primetio da nije bilo nikakvog delotvornog sudskog nadzora nad odlukom vlasti da ne vrate tela poginulih njihovim porodicama. Iako je presudom Ustavnog suda iz 2007. poboljšan položaj podnosilaca predstavke, ruski sudovi su i dalje nadležni da preispitaju predmete samo sa stanovišta formalne zakonitosti mera, a ne sa stanovišta potrebe za merom kao takvom. S tih razloga, u zakonodavnom smislu, podnosiocima predstavke nisu bila obezbeđena dovoljna procesna jemstva kao zaštita od proizvoljnosti. Zaista, oni nisu imali delotvornu mogućnost da se žale na odluku vlasti zbog toga što su vlasti odbile da im dostave primerak odluka i zbog toga što su sami sudovi imali tek ograničenu nadležnost da preispitaju njihov slučaj.
Zaključak: povreda prava po Konvenciji (odluka doneta sa pet glasova prema dva).
Evropski sud je jednoglasno ustanovio da nije bilo povrede člana 14. u vezi sa članom 8, kao i da nije bilo povrede člana 38. stav 1.
Član 41: Samo konstatovanje povrede prava po Konvenciji predstavlja dovoljno zadovoljenje na ime nematerijalne štete koju su pretrpeli podnosioci predstavke.
(Vidi, takođe Mashadova i ostali protiv Rusije, 18071/05, 6. jun 2013. godine.)
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Obaveštenja o praksi Suda dostupna su na sledećem linku: Case-Law Information Notes
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@
Full & Egal Universal Law Academy